Pregled posta

torbari

I kad već govorim o šarlatanstvu i šarlatanima, nastavimo...

Po završetku američkog građanskog rata između sjevera i juga, na uništenom, spaljenom i popljačkanom jugu pojavila se nova vrsta lešinara, to jest strvinara koja se sjatila sa sjevera pogostiti bespomoćnom lešinom opustošene zemlje. Narod ih je nazvao torbarima (carpetbaggers), jer su ti napadni sjevernjački kicoši sa sobom nosili velike šarene torbe napravljene od istrošenih tepiha (carpets).

Onako kicoški obučeni, namirisani i ulizani, gorljivi i elokventni, torbari su očajnom narodu u tim povelikim šarenim torbama, u ime većih sjevernjačkih igrača/političara/kapitalista, donosili silna (a isprazna) gospodarska i politička obećanja, snove, zajmove, kupoprodajne ugovore, nade i maštarije, a odnosili ono jedino što je na toj spaljenoj zemlji ostalo – ostatke ostataka, živo meso, crnačke glasove, potpise, nespretno začrčkane križiće na dnu stranice, vlasništvo nad nekretninama, vlasništvo nad dušama, drugim riječima vlasništvo nad sredstvima manipulacije, čiji je konačni cilj uvijek bio i ostao - moć i novac.

Torbari su bili žeteoci ljudskog očaja, torbari su bili lešinari, torbari su bili preteče današnjih političara, torbari su bili preteče današnjih gospodarstvenika & mešetara.

Početkom 90ih u desetak lokalnih vrlo uspješnih pogona, tvornica, tvrtki i firma koje su hranile cijeli kraj, počela su navraćati takozvana uspješna gospoda u finim sakoićima i skupocjenim satovima na rukama, koja su u inozemstvu ostvarila svoj zapadnjački san i sada su se po svojim riječima htjela odužiti svome rodnom kraju. Još je živo sjećanje na njihove motivirajuće govore usred tvorničkih pogona o prednostima pretvorbe i privatizacije, neizbježnosti modernizacije, o postocima i dionicama koje će osigurati bogatstvo radnicima i njihovim potomcima, lagodnom budućem životu na kamatama koje će se same od sebe na pravednom svjetskom tržištu kapitala i svjetskim burzama za njih ploditi. Iako su ta gorljiva gospoda u bijeli svijet otišla kao nitko i ništa, počesto u bijegu pred zakonom, lokalno poznati i kao obični kokošari, sada ih se dočekivalo i slušalo kao gospodu, zapravo ih se pohrlilo oportuno veličati i glorificirati kao Spasitelje, jer su domoljubno doplovili na valu hrvatskog domoljublja, noseći fine sakoiće i skupocjene satove na rukama, sa značkicom HDZa na reveru. A fini inozemni sakoići, skupocjeni satovi i značkica HDZa na reveru davali su im početkom tih 90ih, sav potreban kredibilitet, onu auru nedodirljive svetačke nepogrešivosti.

Dvadesetak godina kasnije, od desetak lokalnih tada vrlo uspješnih pogona, tvornica, tvrtki i firma koje su zapošljavale i hranile cijeli kraj, u mome kraju danas - ne postoji više niti jedna. Zbrisane su s lica zemlje. Sve legalno po pretvorbeno-privatizacijskom zakonu. Operacija uspjela, pacijent umro.

Kad je prije kojih godinu dana kod Stankovića gostovao poduzetnik Danko Končar, slušajući njegov nimalo skriveni plan preprodaje i brisanja sa lica zemlje svega što je preostalo od hrvatske brodogradnje, u mračnoj sam slutnji razmišljala kako budaletine na čelu hrvatskog gospodarstva nisu valjda nakon svega opljačkanog što se opljačkati dalo, još uvijek toliko očajne, glupe i pohlepne da za poslovne partnere uzimaju u obzir takve beskrupulozno mešetarske likove koji prije spadaju na opustošeni američki jug, na američki divlji zapad, u hrvatske pretvorbeno-privatizacijske 90te nego sadašnje dvijetisućite. Ali nažalost, budaletine na čelu hrvatskog gospodarstva (haha, ta kojeg gospodarstva?) doista jesu i toliko očajne i toliko glupe i toliko pohlepne, da su u svom i našem očaju spremne za jednu kunu (pro)dati ostatke ostataka ove naše opustošene zemlje jednom najobičnijem torbaru, doduše svjetskog kalibra, ali opet klasičnom beskrupuloznom torbaru, kao što je Končar.

U sveopćem očaju zbog pozajmica i kredita koji neumoljivo dolaze na naplatu, jedina gospodarska taktika kojoj se ovi naši nevješti igrači domišljaju, taktika je očaja „muko moja pređi na drugoga“. I to je nažalost krajnji domet njihovih gospodarskih sposobnosti. Toliko o tomu kakvi su nam vodili i kakvi nam vode državu. A narod će na to odmahnuti rukom i poslovično logikom stada reći "pa kad nas već pljačkaju, bolje je da nas pljačkaju naši". Toliko i o tomu kakav je mentalitet naroda koji je živio i živi u ovoj državi, i suludoj logici da pljačka može biti bolja od pljačke.

Osobnu mučninu koju sam osjećala tada, i koja me nakon emisije kočila da se upustim u raščlambu tog fenomena, jednako osjećam i sada. I uopće mi se gadi što moram govoriti o sveprisutnom fenomenu šarlatanizma i fenomenu nasjedanja na šarlatane. No ne govori nitko drugi, a šarlatani se naočigled nesvjesnog naroda uvijek vraćaju na mjesto zločina, sve dok imaju što na njemu naći i očerupati, i sve dok im očajem zaslijepljeni narod to dopušta (a ta mi se slijepoća mase, iz dana u dan potvrđuje).

Hrvatski je očaj, krivnjom lopova koji su ovu zemlju udruženo pljačkali zadnjih 20 godina, uskvasao do one užasne točke kada se u paničnoj bezumnosti rasprodaje svo nacionalno blago. Pa nakon rasprodaje obiteljskog srebra, to jest zlatnih koka u vidu banaka, telekomunikacija, industrije nafte, prehrambene industrije, cesta, osiguravatelja - više nisu nedodirljivi ni otoci, ni šume, ni vode, a sad se probno spominje čak i koncesioniranje/prodaja nacionalnih parkova.

Očaj i nesposobnost onih koji „vode“ propalo hrvatsko gospodarstvo, toliki su da u sveopćoj panici spas i rješenje svojih muka traže čak i od, po mom skromnom mišljenju, poduzetničkih lešinara, kojima spas drugih nije ni na kraj pameti. Ali iz očaja se ova zemlja ipak okreće i njima, strvinarima, koje se prikazuje i brani kao Spasitelje, iako su nas ti Spasitelji došli završno oglođati, zatući i pokopati.

Svjetski uspješni poslovni ljudi. U čemu se recimo sastoji svjetski uspjeh Končara? U tome da je nekim „čudom“ uspio na ruskom tržištu? Da ga je ono lansiralo na svjetsko? Da je u Istri shebao lokalne kokošare Cetinski, jer ti lokalni amateri koji su htjeli omastiti vlastiti brk nisu pazili na prvo pravilo svih holivudskih filmova – "Ne kradi od... "?

A Končar je sve sam, u udarnom terminu, već prije godinu dana sve otvoreno rekao, on to uopće ne krije, on se naime svojim „poslovnjaštvom“ diči, jer to je svjetski način poslovanja, to je taj kapitalizam, to je ono čemu se domoroci dive – samouvjeren nastup, fini sakoići, skupocjeni satovi - pretakanje iz šupljeg u prazno. Trebalo je samo pažljivo slušati i učiti od svjetskog torbara, pardon, uspješnog poslovnog čovjeka, uspješnog svjetskog poslovnjaka kakve kapitalizam uzdiže, idolizira i zove maherima. Taj uspješan poslovan čovjek čije bogatstvo svjedoči o njegovoj uspješnosti (a Balkanac ništa ne cijeni i ničem se ne klanja kao bogatstvu), s ponosom je iznio jednu svoju uspješnu poslovnu priču, primjer jednog iscrpljenog južnoafričkog rudnika zlata ili platine, kojega je na početku svoje uspješne karijere kupio za „sitne“ pare, nešto u njega uložio na modernizaciju i reklamu, smanjio troškove, digao fiktivnu vrijednost na svjetskom tržištu i par godina kasnije preprodao i debelo zaradio. Naravno, valja napomenuti da se pumpanje tržišne vrijednosti postiže smanjenjem troškova, a smanjenje troškova je eufemizam za otpuštanje radnika, jer što manje radnika - to manji troškovi za plaće. Što manji troškovi za plaće, proizvodnju i transport, to veća fiktivna produktivnost i vrijednost tvrtke.

Nema veze što je u nekoj svjetskoj vukojebini usput zgaženo, uništeno i zbrisano na tisuće radnih mjesta. To je uspješna poslovna priča. Nema veze što zbrisano radno mjesto znači uništenog čovjeka, uništenu obitelj. Ta nisu radnici-ljudi bitni, nisu bitna radna mjesta, ionako je kriza, a kriza je idealan izgovor za nužno kresanje troškova (radnih mjesta) - bitan je profit, oduvijek je bitan samo profit, odnosno tržišna vrijednost imena, vrijednost fiktivne proizvodnje fiktivne tvrtke.

Mene, nakon cijele te svjetske uspješno poslovne priče, i dan-danas kopka jedno malešno, bitno a u biti nebitno, siroto, čisto tehničko i od svih zanemareno pitanjce - ta kako jedan iscrpljeni rudnik, dakle rudnik koji je ostao bez rude koja se u njemu iskopava, preko noći može ponovo postati bogat i profitabilan, preko noći stvoriti nestalu rudu? Očito može, može se sve, sve se može na tržištu svjetskih mešetara. I kupiti i spakirati i prepakirati i prodati i preprodati, jer ionako nije bitan sadržaj već ambalaža. Sve se po tim pravilima igre može. Pa čak i da olovo, kao u kakvoj bajkovitoj srednjovjekovnoj potrazi za alkemičarskim svetim gralom, preko noći postane suho zlato.

Jer to je taj svjetsko-uspješni modus operandi, modus operandi svjetskih igrača. Jeftino kupiti, prepakirati, napumpati tržišnu vrijednost, skupo prodati. Kupo-prodaja. Trgovac, ne proizvođač. Mešetar, a ne Spasitelj. Iz nečijeg ničega, za sebe napraviti nešto sve. Bez obzira na žrtve. Preko leševa do kapitala. I sve legalno po pretvorbeno-privatizacijskom zakonu, zakonu konkurencije, zakonu tržišta. Operacija uspjela, pacijent umro.

Umirući pacijent ili živi leš ovaj put nisu rudnici zlata već propala hrvatska brodogradilišta. Končar ponovo otvoreno govori da su tisuće škverskih radnika višak i da će ih, ako se dočepa škverova - otpustiti. On govori, drugi šute. Nešto manje otvoreno, ali za one koji pažljivo slušaju, prije godinu dana Končar je rekao još i to da su apsolutno svi radnici (ne samo par tisuća) i sva brodogradilišta višak, jer su svjetsku brodogradnju preuzeli Kinezi zbog kojih je europska brodogradnja neisplativa. No kako već poznati modus operandi zahtijeva rezanje troškova i dizanje vrijednosti tvrtke na svjetskom tržištu, onda će brodogradnju prebaciti tamo gdje je radna snaga jeftinija, u kineska brodogradilišta, na kineske navoze, a jedino što vrijedi će kao ostati. A to su mozgovi hrvatskih inženjera, koji ionako mogu zahvaljujući visokim tehnologijama i brzoj komunikaciji (po Končaru) - projektirati brodove na daljinu, iz maltene kućne fotelje, bez tankera jelte, pred očima, parkiranog u vlastitom dvorištu.

Problem hrvatskih brodogradilišta najlakše je po gospodarskoj politici naše zemlje dakle riješiti brisanjem hrvatske brodogradnje. Jer nepostojanjem hrvatske brodogradnje nestaje i akutni problem hrvatskih brodogradilišta. I to je po viziji ovakovih Spasitelja taj spas hrvatskih navoza, odnosno rješenje za hrvatsku brodogradnju. Rješenje za hrvatsku brodogradnju je dakle zbrisati hrvatsku brodogradnju, preseliti je u Kinu, ponovo kao i 90ih omogućiti nekom pojedincu da svjetskim mešetarenjem zaradi koju stotinicu milijunčeka, (nagraditi ga igračkicom=tvrtkom) jer je državu koja se našla u gospodarski nezavidnoj situaciji riješio tog prokleto-teškog brodograđevnog utega i poštedio ju bakćanja sa pravima i nezadovoljstvom radnika.

Devedesetih je pretvorbenom pljačkom plaćan rat, danas istom rasprodajnom formulom plaćamo dugove. Što je otvorilo put silnom bogaćenju ratnih i poratnih profitera, i silnom osiromašenju ostatka nacije.

I u tome je sva mudrost. Ako i dolaze, torbari s ovih opustošenih postora uz pomoć države nikad ne odlaze praznih torba. Operacija uspjela, još jedan pacijent umro. Naprosto prosto, zemljo moja silovana.


Post je objavljen 12.03.2012. u 19:00 sati.