Marketing
Egzodus
Kad je još u prošlom tisućljeću peronospora pokrenula val svjetske migracije, kod nas narodski nazvane "trbuhom za kruhom", nije baš svima zbog te nesretne društvene pojave smrklo. Nekima je i svanulo. Putničke i posredničke agencije naprosto su cvale hraneći i puneći utrobe prekooceanskih potpalublja sirotinjom starog kontinenta. Onom istom koja je bezimeno potonula skupa sa Titanicom.
Danas ipak tonemo ponešto luksuznije, sa stilom.
Portugalski je premijer prije otprilike mjesec dana u očaju progucao knedlu i otvoreno, a po nekima i neoprostivo samoubilački netaktično izgovorio ono što naši portali sistematski uvijeno poručuju već neko vrijeme, s računicom, bez sumnje...
Priča o Kanadi, priča o Australiji, posebna priča o "američkom uspjehu"...
Žele nas se riješiti. Opet bez sumnje.
Jer problem Hrvatske je što je puna nezaposlenih Hrvata. Ili kao što bi Dugonogo Kraljevsko Niskočanstvo iz liričnog Bravehearta cinično reklo: "Problem Škotske je što je puna Škota". A nezaposleni hrvatski građani, kojih je ova zemlja prepuna, Republici su Hrvatskoj, nemojmo se lagati - teret.
Naime, treba ispuniti sva ta građanska očekivanja. Producirati radna mjesta. Osmisliti poslove. Sve to hraniti. Plaćati. Školovati. Liječiti. A novaca, i rješenja, i želje, i nakane, nema. I kako onda najlakše riješiti sve probleme Hrvatske? Pa riješiti se tereta, iseliti Hrvate. Starčad koja ostane kroz koju će se godinu ionako riješiti sama od sebe. Čitati, molim, kao kontinuirani cinizam hrvatske gospodarske politike, ne moj.
No, čemu još i ovolika reklama američkih snova o uspjehu, čemu trud, pitam se? Provedba dijaboličnog plana iseljavanja obrazovanih i radno sposobnih, koji su najvredniji kapital ove zemlje, za sada, koliko primjećujem, teče vrlo dobro i bez posredovanja agencija. Očito, za njih, ne umiremo ili ne odlazimo dovoljno brzo...
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Rekla bih, umjesto čovjeka otišla je zemlja. Prisjetih se Bettize, njegovog književnog života sjećanja u gradu njegove mladosti, kojeg osim u obliku sjećanja više i nema, a možda ga nikad nije ni bilo. Sve više, čini mi se, ponekad da bi bio emigrant uopće nije potrebno kročiti nogom van vlastita kućnog praga. I u svojoj zemlji, u svome gradu, svome domu, među svoja četiri zida, možeš biti p(r)otjeran u sklonište svoga (?) vlastitog uma, ponekad...
A Gift of a Thistle
Post je objavljen 05.03.2012. u 19:45 sati.