< | veljača, 2010 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
Dva olimpijska srebra Ivice Kostelića! Bravo majstore! jutro poslije tuluma Moram priznati da me ovi današnji poludiktatorčići diljem svijeta ´oduševljavaju` , pogotovo ovi egzotičniji tipa Gadafija i Chaveza, jer su skloni neočekivanim i maštovitim potezima. Danas mi jedino njihovi ekscentrizmi ovu ustajalu i uvelike licemjernu svjetsku političku scenu čine koliko-toliko zanimljivom, taman onoliko lakrdijaškom da me podsjete koliko je sve to skupa jedan veliki cirkus. Oni su kao ćorave koke koje s vremena na vrijeme ubadaju u pravo zrno, ćorave koke ili po nekima les enfants terribles svjetske scene, nimalo slučajno na čelu zemalja bogatih naftom i plinom, prirodnih bogatstava koja im daju vjetar u krila. Njihov kut gledanja je toliko izoliran i odvojen (svojevoljno ili češće silom prilika) od ustaljenih tokova svjetske politike da im to pruža osebujnu perspektivu i slobodu, čak i osvježavajuću drskost govora koju si drugi državnici ne smiju dopustiti (iako možda potajice priželjkuju, ta tko ne bi volio s vremena na vrijeme terapeutski poslati protivnika u rodno mjesto, kao što je to recimo iživcirani španjolski kralj Juan Carlos učinio samozaljubljenom Chavezu; usputno rečeno, u eri sotone Busha drski je Hugo njušeći smrad sumpora u UN-u imao svoju svrhu, no odlaskom najljućeg neprijatelja potpuno se izgubio i sada baulja militarističkim bespućima svoga ega; još jedan dokaz da Kikaš nije potpun bez svoga Škilje iz Zagvozda) Zašto ih zovem poludiktatorčićima i uskraćujem im pravo na puni diktatorski identitet? Pa sam Bog zna da to nije stoga jer u svojoj raboti nisu dovoljno revni, njihovi iscijeđeni i izluđeni narodi najbolje znaju da jesu, već zato jer mi se nekako poslije druga Staljina svi oni čine kao blijede kopije, nedorasli potrčci, nedoučena mladunčad iliti što bi Crnogorci rekli - mlado od lopate. Nisu oni tatici Džugašviliju ni do koljena, iako se ruku na srce - objeručke trse (a likovi kao što su Mugabe ili svi sjevernokorejski Kim-ovi, vjerojatno bi postali Staljini veći od Staljina da im države kojom nesrećom dosežu veličinu bivšeg SSSRa, ovako su nažalost ´samo` staljiniščici što je dovoljno grozno samo po sebi). A način na koji se ´trse` na štetu vlastitih naroda sprečava svakoga iole upućenijeg u svjetsku politiku da u ovim likovima vidi uzore. No u svakom slučaju, iako drugu Kobi nisu ni do koljena u teroriziranju vlastitog naroda, u smislu za humor višestruko ga nadmašuju jer je opće poznato da Staljin uopće nije imao smisla za humor, bio je doslovno – smrtno ozbiljan (za pre-mnoge). Pogledajte na primjer pukovnika Gadafija, ta koji je to lik ljudi moji. Vječno napušen, vječno urokan. Čudnovati spoj Borata i Gomeza Adamsa Na prvu bi se reklo kao iz crtića. Pogotovo kada na svekolikim svjetskim tratinama razvlači svoje šatore i oko njih postrojava svoju tjelohraniteljsku četu sastavljenu isključivo od zgodnih ženskih komada. No curke se u zaštiti svog voljenog pukovnika ne koriste toliko svojim borilačkim vještinama koliko mnogobrojnošću svojih mladih jedrih tijela kojima oko njega tvore neprobojan krug. Ne vjerujete? To je samo na prvu, jer u stvari ovo zadnje pobija sve ostalo i dokazuje da tip uopće nije lud, ma što drugi mislili o tome. A misle svašta, jer je Gadafi recimo za govornicom UNa znao isparati Povelju naroda (ne znam je li pritom izuvao i cipele), pa je raspustio vlastitu vladu jer navodno nisu svome narodu (ili njemu?) osigurali onoliko zarade od nafte koliko su obećali, pa je recimo u nedavnom posjetu Italiji na prsa prikačio fotografiju iz prošlog stoljeća na kojoj okupatorski talijanski fašisti hapse nedužnog Libijca a da ne spominjemo kako je nogirao hrvatskog veleposlanika iz Libije jer ga je uhvatio u švercu alkohola Uviđate li određenu dosljednost u njegovoj ´ludosti` ? On je po meni bliži definiciji egoističnog premazanka svim mastima, preneseno i doslovno, nego luđaka, što se vrlo očito vidi na njegovom liku i (ne)djelu. Tip je uistinu jedinstven lik. Zadnji u nisci njegovih bisera je pozivanje na džihad protiv… protiv… sad si vi mislite ma protiv koje moćne svjetske super-sile, protiv kojeg vojnog giganta, protiv kojeg svjetskog super-bloka… ma jok, ćorak, on poziva na džihad protiv - Švicarske. I još uz to poručuje da je svim pravim muslimanima dužnost pohitati na aerodrome i spriječiti slijetanje švicarskih zrakoplova Da-da, zaustavite Reuters, zaustavite Švicarsku! Već zamišljam prave muslimane po Gadafijevoj mjeri kako lijegaju na avionske piste i svojim tijelima blokiraju švicarski avio-promet No valjda je i to napredak u odnosu na obaranje aviona na civilna naselja (Lockerbie). Iako nisam sigurna da će mu isto upaliti i sa čokoladom, nekako sam sklona vjerovati da slatko ne priznaje zabrane niti granice. Pitanje je čime mu se sad poslovično neutralna zemlja Švicarska zamjerila? Niti je velika, niti je sila, niti je svadljiva, ona je naprosto oduvijek bila – neutralna Švicarska. Ali vidite, Švicarska ima nešto što druge zemlje nemaju. Ona ima… piš… ne, ona ima… banke. Zemlja koja je nimalo usputno sjedište svjetskog bankarstva i svjetske lovuše, našla se na meti libijskog pukovnika, navodno zbog referenduma o džamijama ili... zbog one rečenice da ratove pokreću bankari? Hm... Dok bi se još nekako i moglo nasjesti na Gadafijevu sliku ekscentričnog borca za pravdu i donekle pokazanu dosljednost i principijelnost u prgavosti, ne može se preći preko činjenice da je zemlja Švicarska već imala okršaja sa njegovom užom obitelji (sinom). Dakle vjerojatnije je da se sve opet svodi na cara i njegovu svitu i sujetu. A vjerojatno i na njegove tajne račune, no tko će to znati, ispovjedne i bankarske tajne u Švici su svetinja. Ili više nisu? Čini se da Hrvatska ipak nije jedina zemlja koja je osuđena na 200 bogatih familija (a jadu jadnitismo nemamo ih ni toliko). U svakom slučaju, cirkus lokalni i svjetski se nesumnjivo nastavlja, uz i ovakve ozbiljno-neozbiljne likove Što ti veliš barba, onako insiderski? |
pomoću vedrih clipova YouTubea, a nisam Vidoviti Milan... Where the Hell is Matt?/Gdje je dovraga Matt? + Dodaci ...ljudski duh je uistinu nepobjediv legendarni Danny Kaye dirigira Aidu onako kako samo on zna (na gegovima ovog genija komedije sam praktički odrasla, pogledajte Večer s D.K. 1.dio) odličan i urnebesan UC Men's Octet - Lion King + Bohemian Rhapsody hvala ti Para(ne)normalan (ne znam je li se to samo meni čini ili dečki svako malo spominju visibabe?) i već kultna epizoda Američkog Idola ´ you are my brother, my best friend foreveeeeer...´ ...iš iš iš iš iš iš iš iš zle sile i duhovi iš iš iš iš iš iš iš... odmah se lakše diše |
Farma 2010. U Lijepoj Našoj sve se opet vrti oko veličine, čiji će šou biti skuplji, čija žena ljepša, čija svadba veća, a temelja za sve to ni na dalekom horizontu. Zbog nekih prahrvatskih-prabalkanskih kompleksa manje vrijednosti grade se nerealne kule u zraku dok Hrvatska tone. To je očito edipovsko mlataranje onom stvari – mlataraš onim čega nemaš, jer si psihički uškopljen. Zato mi je smiješno ovo divljanje i okupljanje neonacističkih balavaca koji se busaju u prsa i diče nekakvom hrvatskom veličinom čime li već… smiješno u zemlji u kojoj se nadlijetanje jedinog MIGa unaprijed najavljuje na svim nacionalnim radio-postajama jer eventualno probijanje zvučnog zida može prestraviti kućanice cijele zemlje i još nekih nama susjednih Strašna smo sila nema šta… Toliko velika da iako se uz malo jaču buru od Vrgorca do čvora Ploče može doslovno dopišati, autocesta po zadnjim informacijama do Ploča neće doći prije sezone 2012te a trebala je biti kompletirana i spremna za nastavak prema Dubrovniku još prije 2 godine. Za tih zadnjih deset kilometara sada odjednom nema love, jer božemoj kriza je - nema se, a kilometre se u međuvremenu popapalo ili je bolje reći polokalo i požderalo. Pa se nema ni za posao u Crnoj Gori a htjelo bi ga se, jer što se babi tilo… (ali džaba babi, pa da ne znam koji broš stavi)... No zato se imalo za farbanje tunela, preskupu opremu, nepotrebne odvojke za premijerske pripizdine i slične preskupe sitnice. Za farbanje, odojke i odvojke se falabogu imalo jer se u nas farba i skreće u krivom smjeru od pamtivijeka. Zato i jesmo odvojak Europe, da ne kažem slijepo crijevo. Stoga neka Nova farma otpočne, jer ovo uistinu jest prava farma i to ona - životinjska. I onda me još pitaju zašto pratim sport, sapunice, komade, Olimpijadu, curling... liječim živce majkumu! |
Dakle ljudi ovo me oduševljava! Perpetuum Jazzile - ´Africa´ (Toto), sveopći hit Interneta, bravo Slovenci, svaka čast! I dok ekipa već polako na svojim blogovima kao vjesnike proljeća fotka i objavljuje rascvjetale visibabe, jaglace, bajame, mendule, trešnje... meni u sobu uletio - smrdljivi martin Kako sad da to protumačim? p.s. baba dobacuje: Martine operi se! |
barba Stipe Božić U povodu gostovanja našeg proslavljenog alpinista i nadasve plemenitog čovjeka barba Stipe Božića u emisiji Nedjeljom u 2, mogu reći samo sljedeće: Hvala vam barba Stipe što ste mi uljepšali dan! preporučujem snimka emisije i razgovora sa Stipom Božićem Update: Ivica Kostelić osvojio drugo mjesto i srebrnu olimpijsku medalju u superkombinaciji! Bravo majstore! |
Stvaraju se raznorazne liste najzgodnijih Olimpijki pa smatram da mi je u lice bačena rukavica izazova a kako se megdana ne bojim... red je da se i Olimpijci iskažu (jel´ se slažete žene moje?) Dakle dečki izvolite, bez nekog posebnog reda... ´U boj u boj, sada hrabra braćo!` 20. Matthew Morison - snowboarding Ovaj slatki medek je 22godišnji kanadski snowboarder, rođen u Oshawi, Ontario, Burketon, sad živi u Kamloopsu, BC. gdje god to bilo, visok 183cm, ima 75kg žive vage, najdraža su mu hrana odresci i krumpiri, najglazba country, najdraža zemlja Austria, voli cure, kamione i svoga psa, tim redom, pa neka mu bude 19. Sven Kramer - brzo (k)lizanje 23godišnji Nizozemac, brzoklizaš, 188cm 80,5kg habla i engleski (ali ovaj trikoić govori i još neke jezike majkemi) rođen u Heerenveenu, ali živi u Oudeschootu (za one koje zanima). Curke, da skratim tip je specijalac za duge staze !osvojio zlato! 18. John Kerr - umjetničko klizanje Škot, boggablagoslovija, rođen 2. juna,1980. u Broxburnu, Škotska. Umjetničko klizanje, živi u Little Fallsu, New Jersey, USA, hobiji football, tennis, golf, ples, kino, kazalište, povijest, glazba trenira po 20 sati na ledu i još deset izvan (jer dan naravno ima 30 a ne 24h) sitan ali dinamitan, mlogo bre senzualan neki tip 173cm 68 kg 17. crvenokosi Jon Montgomery - skeleton (pa tko voli...) Kanađanin odrastao u Russellu, Manitoba živi u Calgaryu, Alberta, 31 godinu, specijalac za - skeleton. Ma gledajte ga molim vas cure kako samo dubooooooooko dečko ponire 175 cm 75 kg !osvojio zlato! 16. Christof Innerhofer - skijanje talijanski skijaš, specijalac za super-G (žene moje, ne može biti jasnije) rođen 17.decembra, 1984. u Brunicu a živi u Gaisu, Italija, Strijelac. 188cm, 90kg, govori engleski, talijanski, njemački, ma multi lingvista žene moje, multi lingvistički strijelac koji cilja na super-G to se naprosto vidi... 15. Jean-Philippe Le Guellec iz Quebeca - biatlon O-la-la! Još jedan poznavatelj jezika, ni manje ni više nego dvojezični Kanađanin, rođen 31.jula, 1985. 172cm 64,1kg puca kao veliki 14. John Morris - curling kanadski curler nadimkom Johnny Mo počeo kurlati sa 5 godina, vratio se sportu nakon teške automobilske nesreće, rođen 16. decembra, 1978. u Winnipegu, živi u Chestermereu, AB. No pogledajte samo to potpuno davanje, to proklizavanje, taj ubačaj grrrr... a još mu ne uzesmo mjeru !osvojio zlato! 13. Sidney Patrick Crosbey - hokej 180cm 90kg Kanađanin, rođen 7. augusta, 1987. u Cole Harbouru, Nova Scotia, kapetan američkih Pittsburgh Penguins u NHL kao i drugi kapetan kanadskog tima na Olimpijadi. Ma bejbe budi moj kapetan 12. Simon Fourcade - biatlon Francuz od 25god, dugo se nećkao između skijanja i hokeja da bi na kraju izabrao biatlon govori i engleski i francuski uoi-oui, ali slika govori više od riječi, osvjedočite se curke moje kako dečko zna potegnut, mmmmmm... 174cm 67kg 11. Dario Cologna - nordijsko skijanje !Švicarski skijaš-trkač Dario Cologna (23) osvojio je zlatnu medalju u utrci na 15 kilometara slobodnim načinom u Vancouveru u svom debitantskom nastupu na Zimskim olimpijskim igrama! prvi Švicarski cross-country skijaš koji je osvojio World Cup u Cross-Countriju kao i Tour de Ski 23 godine, Riba iz Maria Val Muestaira, Švicarska, trenutno živi u Tschiervu. 179cm 74,5kg a zna i povuć... 10. Benjamin Raich - skijanje svima poznati skijaš iz Arzla, Austria, još jedna Riba, rođen1978. 188cm 82,7kg nadimak “Blitz from Pitz” - zbog brzine navodno tako bar kažu. 9. Chad Hedrick - brzo klizanje 32 godine, iz Texasa, rođen 17.aprila, 1977. u u Springu TX, živi u Salt Lake Cityu, UT. Počeo skijati sa 2 godine, a pazite sad ovo curke - tip ima svoj potez tzv. double push/dvostruki guranac nekako sam mu sklona vjerovati 180cm 78kg 8. Kris Freeman - nordijsko skijanje nosi nadimak Bird, cross-countrijaš, sve-američanin koji ima diabetes Tip 1 i jedan je od rijetkih profesionalnih sportaša koji nastupaju s ovom bolesti zanimljivo je da Freeman i dok se natječe uz tijelo nosi specijalnu elektroničnu pumpu kojom ubrizgava inzulin (da mi je samo znati gdje je točno drži?) Rođen 14.oktobra, 1980. u Concordu NH, živi u Thorntonu 180cm 79kg 7. Steve Omischl - skijanje Momče je kanadski freestyle skijaš, što znači da se naglavačke baca po zraku, brdima i planinama Rođen 16.novembra, 1978. u North Bayu, Ontario, Canada, igra golf i tenis, miran i povučen neki dečko ha? 177cm 70,9kg 6. Seth Wescott - snowboarding 33 godina, američki snowboarder, živi u Maineu i trenira na Aljasci kao i u Sugarloafu, Maine. Visinu nit´ težinu ne znam, no nadomjestimo to podatkom da je uspješan poduzetnik i suvlasnik restauranta & bara zvanog The Rack. Pa se vi žene moje sada ravnajte, em sportaš em biznismen, zrelo momče update: 185cm, 84kg 5. Bode Miller - skijaš Ova prgava Vaga je svima poznati američki skijaš, rođen 12.oktobra 1977, živi u Sugar Hillu, NH. Kažu da ne voli novinare, ali s ovakvim poprsjem koga briga 188cm 95kg !osvojio zlato u superkombinaciji! 4. Stefan Read - skakanje Ovo mladunče ima 22 godine, kanadski je skakač, rođen 7. maja, 1987. u Edmontonu, Alberta, živi u Calgaryu, AB. 175cm (malešan je, ali eksplozivan, kao što se iz priloženog vidi) 60kg 3. Kyle Nissen - skijanje 30godina, Kanađanin, freestyler, počeo skijati sa 3 godine, a kao zanimljivost sa 8god. je nosio olimpijski plamen u Calgaryu 1988. gdje je i rođen. Ovaj tip i nije toliko hot ali pogledajte ga - fakat je zaslužio čestitke za hrabrost 2. Scott Moir - umjetničko klizanje ovaj slatkić i kućni ljubimac ima 22 godine, kanadski je klizač na ledu rođen 2.septembra,1987. u Londonu ali onom Ontarijskom, Canada, živi u Cantonu, MI. 173cm 75kg !osvojili zlato! 1. Ivo Josipović - Predsjednik ...ups, zaletih se, on nije Olimpijac, no nadajmo se ni - naivac Sretno! Eto moje žene, uživajte i guštajte p.s. a dečke ponovo upućujem na Babuna, da mi ne kenjkaju ovdje da su u bilo čemu uskraćeni... |
Update: Bruce je našao svoju Rositu, a baba je od sriće zaplakala Tajna čokolade/Dame chocolate... je u zgodnim komadima Znate po čemu možete znati da ste već malo prigorili to jest zašli u ozbiljnije godine? 1. Kad počnete u novim meksičkim sapunicama to jest telenovelama prepoznavati one stare sapunice koje ste gledali prije dobrih 10-15 godina. 2. I kad ih prestanete klasificirati pa su vam odjednom sve dobre. Prva mi se faza desila neki dan dok smo baba i ja iza podneva u duetu očima gutale onog zgodnog plavušana što sliči na Brada Pitta i voli svako-malo teatralno skidat košuljice. Ma znate ga sigurno, onaj što trenutačno skida košuljice u čak dvije sapunice na hrvatskim ekranima, Anđelu na HRTu i Magičnoj privlačnosti na NovojTV... William Levy Gutierrez, aka ´The Latino Brad Pitt´ E pa upravo sam kod ove Magične privlačnosti skužila da je to novija verzija one stare meksičke Acapulco dušom i tijelom, sa tada vrlo popularnim Saulom Lizasom, onim zgodnim sjedokosim tipom ako se sjećate, na kojega je svojedobno okidala i Alka Vuica dok se dečec motao Hrvatskom po kojekakvim seoskim izborima ljepote Spoiler: A kakva je to serija ljudi moji bila, sad tek vidim da je taj scenarij postao klasik telenovela, praktički neiskorjenjiv, kao ambrozija. Prvo imate lijepu i poštenu ali naravno -kao što bi Gibo pjevao- sirotu djevojku (jer bez lijepe sirotice to naprosto ne bi funkcioniralo), koju na prevaru oženi zločesti brat pod lažnim identitetom dobrog brata, kojega neuspješno pokuša ubiti zbog bogatstva, no ovaj dobri brat bogataš preživi ali kao posljedicu ima privremenu amneziju pa mu ovaj zločesti brat podvali lijepu siroticu za ženu i sad tu kreće zaplet jer kako bi to bilo da se dobri bogataš i lijepa sirotica međusobno ne zaljube, ma majko moja što da vam govorim, scenarij za Oscara I sad vam se tu negdje uključuje moja baba koja što je najbolje uopće nije skužila da je riječ o istom tipu ali u potpuno drugoj sapunici na drugom programu. Što je još bolje nisam ni ja skužila da ona nije skužila sve dok gledajući ovaj friški ´remake´ Acapulca u jednom trenu baba nije vidljivo negodojući priupitala: -A bidna moja Marićuj, oli ju je opet privarija? Na to sam malo stala dok mi se nije upalila lampica o čemu ona priča, a onda sam krenula u razjašnjavanje situacije mada je, kad sada pogledam, bilo bolje da nisam rekla ništa: -Ali baba nije ti ovo Marićuj iz Anđela, ovo je sad druga, razumiš me? -Pa vidin ja da je on sadrugon ´misto sa Marićuj - opet ju je bidnu privarija! -Ali baba nije on nju privarija, to nije Juan, on je drugi lik u drugoj seriji, razumiš me? -Ma kako nije Ju-an, kad je on! Ka´ da ja ne znan pripoznat Ju-ana! Vidiš da je visok plav i lip, on je nju privarija i gotovo, a bidna moja Marićuj! -Ma baba to ti je isti glumac, ali nije ista serija! U onoj je doktor, a u ovoj je odvjetnik, jel´ me razumiš? -A mere mu i bit sve ča naumi kad je lip i bogat, a ona bidna sirota, jadna moja Marićuj opet ju je privarija! I štaš ti sad s tim – a lipo ništa Nemoš ti babi dokazat da to nije ista serija, a možda je i bolje tako jer se ovako samo nadovezala s jedne na drugu sapunicu, s kraja stare na početak nove najbezbolnije što je bilo moguće (kad već jednom prižali svoju Marićuj) da nije ni opazila razliku. Strah me jedino što će biti kad u ponedjeljak završi Tajna čokolade na RTLu, jer već me pita i sve bidna od straja drće: -A jadni moj Bru-ce, oće li on naći svoju Rositu? -Baba to si isto pitala i kad je Cruz tražija Eden pa je li je na kraju naša? -A je boguvala i svim sveciman kako se bidan za njon napatija, ali ča misliš oće li i Bru-ce naći svoju Rositu? Ona bidna sada ima rodit njegovo dite znaš? Oće li je Bru-ce navrime nać? -Baba to ti se inače kaže - Brus, a ne Bru-ce razumiš me, njemu je ime Brus, ka Brus-Li ali nije Li nego Remington. -A zašto unda ne piše tako nego piše Bru-ce? -Ma baba to se samo tako piše, ali se drugačije izgovara, razumiš, to ti je španjolski. -Ma vidi molin te pametnalisi, a kako se unda kaže Rosita i piše Rosita? Kako unda to?! I nije španjolski neg´ mesički, eto ti sad na! I eto ti sad na, nemoš´ babu privarit, stari je to panj Na kraju sam još morala, sve između pripreme obiteljskog ručka, pranja robe i moćanja poda, još poć´ i na Internet pogledati kraj te sapunjare, jer veli baba: -Pogledaj ti srićo oće li Bru-ce naći Rositu pa mi reci, pogledaj pa reci, ali mi nemoj govorit! Pa sam pogledala i sad se mislim kako joj reć´ a da joj ne kažem? Reću joj da ju je našao, ali joj neću reći kako, da barem ova dva dana s mirom spava. Ali isto će ona ka´ napeta puška u ponedjeljak gledat zadnju epizodu. I svoga Brucea i Rositu (i oćete se okladit da će Bruce nać´ Rositu, ne samo nać´ nego i porodit, u tim su vam telenovelama svi sve po potrebi, i odvjetnici i doktori i opstretičari ako ustreba, a ustreba češće nego što mislite). No u redu, idemo dalje, kako znate priznadoh već odavno da imam tu jednu slabost (samo jednu, hm?) i da su ta slabost - one kvalitetne brazilske telenovele, no kako njih u zadnje vrime baš i nema, onda dobro dođu i nešto nesuptilniji da ne kažem naivno-glupi zapleti ovih meksičkih sapunjara. Ali dobro da se ne lažemo, stavimo i priču i zaplet i povijesni prikaz na stranu, nemojmo se praviti blesavi, pa naravno da se i opet u korijenu svega zapravo nalaze – zgodni komadi Volim i ja bacit oko na njih. Ipak je ovo veljača (ne mislim na Jelenu nego na mjesec). I to je ujedno odgovor svim naočigled zbunjenim mužjacima blog.hr-a koji se ovih dana s čuđenjem pitaju zašto su se ženke bloga i šire okolice čudno uzjogunile. Zašto toliko obilato postaju fotke kojekakvih nauljenih komada pored njih živih, željnih i zdravih. Pa eto, veljača je dečki i mačke se veljaju To je sve prirodno, nema zla u tome, budite mirni. Nitko ne ugrožava vašu muškost Telenovele vam u tome mogu biti čak i nabolji saveznik. One pružaju svakodnevnu porcijicu zadovoljstva vašim boljim polovicama, a kad su vaše drage zadovoljne - znate i sami da je i vaš život onda umnogome lakši. Evo čak i Žižek piše da je Avatar epska potraga za (sigurnim?) seksom, pa su tako valjda i sapunice samo maloekranska verzija te beskonačne potrage. Djelovanje ovih naivno-romantičnih sapunica čak bih nazvala i blagotvornim po mnoge brakove Nama ženama one dođu kao bezazlena relaksacija i jednosatni bijeg u svijet mašte. Malo falše romantike, potraga za zrnom ljubavi, koji zgodan protagonist il´dva, uživanje u nečijim lijepim očima, nabildanim prsima ili osunčanom licu, blesavo zapetljana i neuvjerljiva priča, sve je to samo modernija verzija nekadašnjih kiosk-ljubića sa zagorenim Fabiom na naslovnici Svo zlo u tome dečki moji. Sa izmaštanim konkuretom iz telenovela nema nikakve frke, ne morate se s njim natjecati, ne morate ga umlatiti, ne morate ženu špijati, sve super sve ok Stoga ne zavidite već zahvalite tim zgodnim komadima iz telesapunica jer zbog njih vaše dame u vama ponekad vide svoga jedinstvenog macho hombrea, svoga hrvatskog Juana koji ih nadahnjuje Duboko vjerujem da se i Anto Đapić upravo zbog svoje osvjedočene ljubavi prema meksičkim sapunicama konačno povukao iz matične stranke, što mu je najbolji ako ne i jedini pametan potez u životu. Sjećam se i danas te intimne ispovjedi u jednom od zagubljenih brojeva Moje tajne, Anto je reporterki tog utjecajnog magazina otvorio dušu i drhtavim glasom priznao kako tamo još od Emperatriz za njega više ništa nije bilo isto Čovjek se okrenija od kurbe politike jer je u sebi pronašao svoju žensku stranu. Sad još samo da nabaci dijetu i postat će i čovjek. Sapunice vam naime djeluju tako – one umiruju. Bolje nego tablete. Šire spokoj, šire ljubav. U suprotnom - pogledajte samo što se zbilo s Jacom otkad ih je prestala pratit´, naočigled postaje sve muškobanjastija jeza, čista jeza, brrr... -Baba? -E? -A bi li ti volila da je i tebi ovako dida na uvo šaputao: ´mi kerida, te amo mućo´? -Vrag ti sriću izija, ma ča me to pitaš, ako nije u mladosti ča će u starosti. -Ma aj priznaj, bi li isto volila? Tu je stala i malo razmislila, a onda isto priznala -A vrag ne bi volija. Muj bjen? -Muj bjen ba´. Brazilske su mi telenovele kako rekoh u pravilu kvalitetnije, klasu iznad drugih, kao romani u usporedbi sa slikovnicama, čast rijetkim iznimkama. A švrljajući netom u potrazi za babinim Bruceom naletih na te neke stare iznimke i likove koji su me svojedobno oduševljavali... ah kad se samo sjetim koliko mi je gušta pružalo gledanje dobre stare telenovele Corazon Salvaje/Divlje srce kao i nesavršeno ali baš zato lijepo i muževno lice glavnog protagonista Eduarda Paloma/Juana del Diabla, koja je tada u usporedbi sa legendarnom Marisol, Rosom Salvaje ili Emperatriz (legendarno negledljive, ali su ih isto svi iz ne znam kojeg šund-razloga voljeli) bila kao Dostojevski prema Nives Celzijus Eh to je bila povijesna sapunica puna strasti i života. Utoliko mi je teže palo saznanje da je taj divni muškarac u međuvremenu preminuo, šteta jednog takvog hombrea, jednog takvog machoa, čovjeka koji je ponudu Hollywooda glatko odbio rečenicom ´zašto biti sluga u SADu kad sam u Mexicu neprikosnoveni kralj´, ma pravo šteta, ne mogu čovjeka ožaliti. Čak i ovaj moj hombre mačo domestikus dalmatikus za njim sad žali. Ka´ (on si umislio) kolega za kolegom preporuka: telenovela ´Ramona`! 1.dio ...pogledajte samo taj opaki uvod E.Palomo je recimo bio najbolji primjer kako pravo muško ne mora biti nabildano, depilirano, nauljeno i klasično lijepo da bi bio tipični mačo-blazirani junak tv sapunica. Poželjno je ponekad da iz one poslovično razdrljene košuljice viri i muževno poprsje čupavac ni u kojem slučaju, ali onako prirodno i taftno - to je ok, to je seksi Osim toga dečki griješe kad misle da njihove bolje polovice padaju samo na mišićavce, koji su im kao najveća konkurencija. U povjerenju ću vam reći da su ženama pretjerano napumpani mućaćosi čak i odbojni, no ne kažem da je loše imati lijepo oblikovano tijelo, ali većinom curke traže nešto drugo, nešto umjerenije mišićavo, što bi rekli vretenasto ili egzotično, no povrh svega onu crtu u samom karakteru koja se potom odražava na držanje tijela - a to je samouvjerenost Onaj prizvuk opasnosti koji žene toliko vole, onu karizmu lošeg dečka zlatnog srca. A ako uz to idu i dobri bicpesi, a božemoj - sigurno neće odmoći. Ali tko će nama ženama ugodit? Taj se ruku na srce još nije rodija. Još uvijek naravno govorimo o sapunicama Oh bože, već čujem frajere, koliki uvod za još jedan niz kojekakvih nauljenih komada… Haha, ne uzbuđujte se, ovi su nenauljeni, a niti su bogznašto nabildani, ali su po meni ipak komadi (a uvijek se mogu opravdati da je Wind prva počela znate) ljepota je ipak u očima promatrača… glumac J.Morrison voljeli ga ili mrzili bez G.Clooneya ne ide, te priznati se mora... i D.Beckham je ipak jedan prezgodan muškarac A Jay Tavare ili R.Downey Jr su njegova sušta suprotnost, no isto prezgodni na više načina... plus sa dalekog istoka Hiroyuki Sanada i krasno tetovirani Maor... odavno me već Terence Howard podsjeća na Sydneja Poitiera... a Žižek? Njegov um pali Kao što se vidi još uvijek klasificiram, znači još nisam u drugoj fazi. -Per-lo tijempo. -Baba, kaljate porfavor |
Znate što od jučer Slovenci kažu kad ih pobijedi Hrvat? - Ou Fak! Jakov Fak - olimpijac Naš olimpijac Jakov Fak u disciplini biatlon osvojio je treće mjesto i broncu, prvu hrvatsku medalju na Olimpijskim Igrama 2010. u Vanocuveru! Bravo Jakove! Bravo majstore! |
Tajna čokolade/Dame chocolate Znate po čemu možete znati da ste već malo prigorili to jest zašli u ozbiljnije godine? 1. Kad počnete u novim meksičkim sapunicama to jest telenovelama prepoznavati one stare sapunice koje ste gledali prije dobrih 10-15 godina. 2. I kad ih prestanete klasificirati pa su vam odjednom sve dobre. Prva mi se faza desila neki dan dok smo baba i ja iza podneva u duetu očima gutale onog zgodnog plavušana što sliči na Brada Pitta. Ma znate ga sigurno, onaj što trenutačno igra čak u dvije sapunice na hrvatskim ekranima, Anđelu na HRTu i Magičnoj privlačnosti na Novoj. E pa upravo sam kod ove Magične privlačnosti skužila da je to novija verzija one stare meksičke Acapulco dušom i tijelom, sa tada vrlo popularnim Saulom Lizasom, onim zgodnim sjedokosim tipom ako se sjećate, na kojega je svojedobno okidala i Alka Vuica dok se dečec motao Hrvatskom po kojekakvim seoskim izborima ljepote Spoiler: A kakva je to serija ljudi moji bila, sad tek vidim da je taj scenarij postao klasik telenovela, praktički neiskorjenjiv, kao ambrozija. Prvo imate lijepu i poštenu ali naravno -kao što bi Gibo pjevao- sirotu djevojku (jer bez lijepe sirotice to naprosto ne bi funkcioniralo), koju na prevaru oženi zločesti brat pod lažnim identitetom dobrog brata, kojega neuspješno pokuša ubiti zbog bogatstva, no ovaj dobri brat bogataš preživi ali kao posljedicu ima privremenu amneziju pa mu ovaj zločesti brat podvali lijepu siroticu za ženu i sad tu kreće zaplet jer kako bi to bilo da se dobri bogataš i lijepa sirotica međusobno ne zaljube, ma majko moja što da vam govorim, scenarij za Oscara I sad vam se tu negdje uključuje moja baba koja što je najbolje uopće nije skužila da je riječ o istom tipu ali u potpuno drugoj sapunici na drugom programu. Što je još bolje nisam ni ja skužila da ona nije skužila sve dok gledajući ovaj friški ´remake´ Acapulca u jednom trenu baba nije vidljivo negodojući priupitala: -A bidna moja Marićuj, oli ju je opet privarija? Na to sam malo stala dok mi se nije upalila lampica o čemu ona priča, a onda sam krenula u razjašnjavanje situacije mada je, kad sada pogledam, bilo bolje da nisam rekla ništa: -Ali baba nije ti ovo Marićuj iz Anđela, ovo je sad druga, razumiš me? -Pa vidin ja da je on sadrugon ´misto sa Marićuj - opet ju je bidnu privarija! -Ali baba nije on nju privarija, to nije Juan, on je drugi lik u drugoj seriji, razumiš me? -Ma kako nije Ju-an, kad je on! Ka´ da ja ne znan pripoznat Ju-ana! Vidiš da je visok plav i lip, on je nju privarija i gotovo, a bidna moja Marićuj! -Ma baba to ti je isti glumac, ali nije ista serija! U onoj je doktor, a u ovoj je odvjetnik, jel´ me razumiš? -A mere mu i bit sve ča naumi kad je lip i bogat, a ona bidna sirota, jadna moja Marićuj opet ju je privarija! I štaš ti sad s tim – a lipo ništa Nemoš ti babi dokazat da to nije ista serija, a možda je i bolje tako jer se ovako samo nadovezala s jedne na drugu sapunicu, s kraja stare na početak nove najbezbolnije što je bilo moguće (kad već jednom prižali svoju Marićuj) da nije ni opazila razliku. Strah me jedino što će biti kad u ponedjeljak završi Tajna čokolade na RTLu, jer već me pita i sve bidna od straja drće: -A jadni moj Bru-ce, oće li on naći svoju Rositu? -Baba to si isto pitala i kad je Cruz tražija Eden pa je li je na kraju naša? -A je boguvala i svim sveciman kako se bidan za njon napatija, ali ča misliš oće li i Bru-ce naći svoju Rositu? Ona bidna sada ima rodit njegovo dite znaš? Oće li je Bru-ce navrime nać? -Baba to ti se inače kaže - Brus, a ne Bru-ce razumiš me, njemu je ime Brus, ka Brus-Li ali nije Li nego Remington. -A zašto unda ne piše tako nego piše Bru-ce? -Ma baba to se samo tako piše, ali se drugačije izgovara, razumiš, to ti je španjolski. -Ma vidi molin te pametnalisi, a kako se unda kaže Rosita i piše Rosita? Kako unda to?! I nije španjolski neg´ mesički, eto ti sad na! I eto ti sad na, nemoš´ babu privarit, stari je to panj Na kraju sam još morala da je smirim i dokažem da će Bruce ipak naći svoju Rositu, sve između pripreme obiteljskog ručka, pranja robe i moćanja poda, još poć´ i na Internet, jer veli baba: -Pogledaj ti srićo oće li Bru-ce naći Rositu pa mi reci, pogledaj pa reci, ali mi nemoj govorit! Pa sam pogledala i sad se mislim kako joj reć´ a da joj ne kažem? Reću joj da ju je našao, ali joj neću reći kako, da barem ova dva dana s mirom spava. Ali isto će ona ka´ napeta puška u ponedjeljak gledat zadnju epizodu. I svoga Brucea i Rositu (i oćete se okladit da će Bruce nać´ Rositu, ne samo nać´ nego i porodit, u tim su vam telenovelama svi sve po potrebi, i odvjetnici i doktori i opstretičari ako ustreba, a ustreba češće nego što mislite). No u redu, idemo dalje, kako znate priznadoh već odavno da imam tu jednu slabost (samo jednu, hm?) i da su ta slabost - one kvalitetne brazilske telenovele, no kako njih u zadnje vrime baš i nema, onda dobro dođu i nešto nesuptilniji da ne kažem naivno-glupi zapleti ovih meksičkih sapunjara. Ali dobro da se ne lažemo, stavimo i priču i zaplet i povijesni prikaz na stranu, nemojmo se praviti blesavi, pa naravno da se i opet u korijenu svega zapravo nalaze – zgodni komadi Volim i ja bacit oko na njih. Ipak je ovo veljača (ne mislim na Jelenu nego na mjesec). I to je ujedno odgovor svim naočigled zbunjenim mužjacima blog.hr-a koji se ovih dana s čuđenjem pitaju zašto su se ženke bloga i šire okolice čudno uzjogunile. Zašto toliko obilato postaju fotke kojekakvih nauljenih komada pored njih živih, željnih i zdravih. Pa eto, veljača je dečki i mačke se veljaju To je sve prirodno, nema zla u tome, budite mirni. Nitko ne ugrožava vašu muškost Telenovele vam u tome mogu biti čak i nabolji saveznik. One pružaju svakodnevnu porcijicu zadovoljstva vašim boljim polovicama, a kad su vaše drage zadovoljne - znate i sami da je i vaš život onda umnogome lakši. Evo čak i Žižek piše da je Avatar epska potraga za (sigurnim?) seksom, pa su tako valjda i sapunice samo maloekranska verzija te beskonačne potrage. Djelovanje ovih naivno-romantičnih sapunica čak bih nazvala i blagotvornim po mnoge brakove Nama ženama one dođu kao bezazlena relaksacija i jednosatni bijeg u svijet mašte. Malo falše romantike, potraga za zrnom ljubavi, koji zgodan protagonist il´dva, uživanje u nečijim lijepim očima, nabildanim prsima ili osunčanom licu, blesavo zapetljana i neuvjerljiva priča, sve je to samo modernija verzija nekadašnjih kiosk-ljubića sa zagorenim Fabiom na naslovnici. Svo zlo u tome dečki moji. Sa izmaštanim konkuretom iz telenovela nema nikakve frke, ne morate se s njim natjecati, ne morate ga umlatiti, ne morate ženu špijati, sve super sve ok Stoga ne zavidite već zahvalite tim zgodnim komadima iz telesapunica jer zbog njih vaše dame u vama ponekad vide svoga jedinstvenog macho hombrea, svoga hrvatskog Juana koji ih nadahnjuje Duboko vjerujem da se i Anto Đapić upravo zbog svoje osvjedočene ljubavi prema meksičkim sapunicama konačno povukao iz matične stranke, što mu je najbolji ako ne i jedini pametan potez u životu. Sjećam se i danas te intimne ispovjedi u jednom od zagubljenih brojeva Moje tajne, Anto je reporterki tog utjecajnog magazina otvorio dušu i drhtavim glasom priznao kako tamo još od Emperatriz za njega više ništa nije bilo isto Čovjek se okrenija od kurbe politike jer je u sebi pronašao svoju žensku stranu. Sad još samo da nabaci dijetu i postat će i čovjek. Sapunice vam naime djeluju tako – one umiruju. Bolje nego tablete. Šire spokoj, šire ljubav. U suprotnom - pogledajte samo što se zbilo s Jacom otkad ih je prestala pratit´, naočigled postaje sve muškobanjastija jeza, čista jeza, brrr... -Baba? -E? -A bi li ti volila da je i tebi ovako dida na uvo šaputao: ´mi kerida, te amo mućo´? -Vrag ti sriću izija, ma ča me to pitaš, ako nije u mladosti ča će u starosti. -Ma aj priznaj, bi li isto volila? Tu je stala i malo razmislila, a onda isto priznala -A vrag ne bi volija. Muj bjen? -Muj bjen ba´. Brazilske su mi telenovele kako rekoh u pravilu kvalitetnije, klasu iznad drugih, kao romani u usporedbi sa slikovnicama, čast rijetkim iznimkama. A švrljajući netom u potrazi za babinim Bruceom naletih na te neke stare iznimke i likove koji su me svojedobno oduševljavali... ah kad se samo sjetim koliko mi je gušta pružalo gledanje dobre stare telenovele Corazon Salvaje/Divlje srce kao i nesavršeno ali baš zato lijepo i muževno lice glavnog protagonista Eduarda Paloma/Juana del Diabla, koja je tada u usporedbi sa legendarnom Marisol, Rosom Salvaje ili Emperatriz (legendarno negledljive, ali su ih isto svi iz ne znam kojeg šund-razloga voljeli) bila kao Dostojevski prema Nives Celzijus Eh to je bila povijesna sapunica puna strasti i života. Utoliko mi je teže palo saznanje da je taj divni muškarac u međuvremenu preminuo, šteta jednog takvog hombrea, jednog takvog machoa, čovjeka koji je ponudu Hollywooda glatko odbio rečenicom ´zašto biti sluga u SADu kad sam u Mexicu neprikosnoveni kralj´, ma pravo šteta, ne mogu čovjeka ožaliti. Čak i ovaj moj hombre mačo domestikus dalmatikus za njim sad žali. Ka´ (on si umislio) kolega za kolegom E.P. je recimo bio najbolji primjer kako pravo muško ne mora biti nabildano, depilirano, nauljeno i klasično lijepo da bi bio tipični mačo-blazirani junak tv sapunica. Poželjno je ponekad da iz one poslovično razdrljene košuljice viri i muževno poprsje čupavac ni u kojem slučaju, ali onako prirodno i taftno - to je ok, to je seksi Osim toga dečki griješe kad misle da njihove bolje polovice padaju samo na mišićavce, koji su im kao najveća konkurencija. U povjerenju ću vam reći da su ženama pretjerano napumpani mućaćosi čak i odbojni, no ne kažem da je loše imati lijepo oblikovano tijelo, ali većinom curke traže nešto drugo, nešto umjerenije mišićavo, što bi rekli vretenasto ili egzotično, no povrh svega onu crtu u samom karakteru koja se potom odražava na držanje tijela - a to je samouvjerenost Onaj prizvuk opasnosti koji žene toliko vole, onu karizmu lošeg dečka zlatnog srca. A ako uz to idu i dobri bicpesi, a božemoj - sigurno neće odmoći. Ali tko će nama ženama ugodit? Taj se ruku na srce još nije rodija. Još uvijek naravno govorimo o sapunicama Oh bože, već čujem frajere, koliki uvod za još jedan niz kojekakvih nauljenih komada… Haha, ne uzbuđujte se, ovi su nenauljeni, a niti su bogznašto nabildani, ali su po meni ipak komadi (a uvijek se mogu opravdati da je Wind prva počela znate) ljepota je ipak u očima promatrača… glumac J.Morrison voljeli ga ili mrzili, priznati se mora... David Beckham je ipak jedan prezgodan muškarac A Jay Tavare ili R.Downey Jr su njegova sušta suprotnost, no isto prezgodni na više načina... plus sa dalekog istoka Hiroyuki Sanada i krasno tetovirani Maor... odavno me već Terence Howard podsjeća na Sydneja Poitiera... a Žižek? Njegov um pali Kao što se vidi još uvijek klasificiram, znači još nisam u drugoj fazi. -Per-lo tijempo. -Baba, kaljate porfavor |
bob reprezentacija Hrvatske - dečki bob vas blagoslovija! Eto mene blesave, raspisala se ja u prethodnom postu o svim čarima Zimske Olimpijade (ZOIa), a zaboravih elementarnu činjenicu (koju blog kolega NF toliko požrtvovno promovira) da - jedna slika vrijedi više od tisuću riječi Ako ste imalo ženske moje sumnjale u razloge zašto treba pratiti i ovu Olimpijadu, bacite oko (a može i oba) na uzdanice naše u disciplini - bob: priznajem da me Globusova akcija oduševljava do gol... to jest do bola Tako mi svega, odmah mi je krenula suza ponosnica, odmah mi se uzbibala grud To dečki, to! Zajašite toga zmaja! Kao što vidite, dečki su se takoreći na ovoj Olimpijadi odlučili dati - do kraja. E to ja zovem požrtvovnost - Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni na što Evala vam dečki, svaka vam dala! Olimpijski Vancouver sada mora pasti! ...rekoh Vancouver, Vancouver sram vas bilo Update: gruzijski sportaš prva žrtva ZOIa u Vancouveru - RIP ...moje misli sada lete njegovim najmilijima, pokoj mu vječni. Kad sam se šalila na račun opasnosti ZOIa ni u snu nisam mogla zamisliti ovakav tragičan scenarij |
Znate ja vam volim te Olimpijske igre, pisala sam već o tome, koncept ´brže-više-jače´ me uistinu nadahnjuje, cijela ta sportska i ljudska dimenzija tog plemenitog svjetskog natjecanja daje mi nadu u ljude koliko god kao vrsta sjebani bili. No dok mi pri pomisli na ljetne olimpijske igre postane toplo oko srca, na spomen Zimskih Olimpijskih Igara uvijek me nešto unutra – zazebe Iako su mi ZOI u Sarajevu 1984. ostale najdraže, na spomen zime uvijek me prođu neke ledene srsi, štajaznam, neka jeza, ne znam imaju li s tim snijeg i led ZOI-a kakve veze, ali to je onaj osjećaj kao kad kažu da vam netko prelazi preko groba, jel´se i vama to događa? Naime, koliko god zimski sportovi bili plemeniti i više nego zanimljivi neke me zimske discipline već godinama drže u uvjerenju da su zimske olimpijske igre zapravo samo ozakonjeni poligon za - samoubojice Pogledajte naprimjer one skakače sa visokih snježnih skakaonica, kad god vidim te suicidalne luđake kako se bacaju u bezdan i one luđake koji im dole kliču – pravo ne znam tko je od njih luđi To mi je luđe nego oni suci u bacačkim disciplinama koji trče pred koplje, kuglu ili disk. Jer pazite vi to, ovi se odozgo svojevoljno bacaju, a mi dole još navijamo tko će se od njih što dalje strmopizdit. I ne samo to nego smo im još napravili i stazu Kao da nije dovoljno šta se sam dragovoljno bacio u smrt, nego se mora bacit što i dalje, valjda radi umjetničkog dojma, da mrlja u snijegu bude što veća. U stvari, gledajući te dečke kako se katapultiraju u smrt, na pamet mi uvijek pada ona scena iz Smrtonosnog oružja kad Mel Gibson (prije nego što se skupa sa onim samoubilačkim jadničkom baci sa krova) uzme onu lubenicu pa je pedagoški strmopizdi sa krova dole na pločnik gdje se ova raskelja u bljuzgavu krvavocrvenu paramparčad I nemojte misliti da mi je promakla činjenica da na tim skakonicama dominiraju Japanci! Stanite malo ljudi, promislite, za to što ovi dečki danas rade pred kamerama - njihovi su djedovi u II.svjetskom proglašavani hladnokrvnim ubojicama Pa recite vi meni da ova civilizacija nije malo-puno pošla kvragu. I gledaj ti to sad - ti današnji kamikaze na svoj jedini let sa sobom ne nose padobrane, ne nose krila, ne nose štitnike, ne nose perje, ništa oni ne nose, ali im kaciga obavezno na glavi. Kao oni cirkusanti šta glume topovske kugle Stvarno ne kužim to s kacigom, uvijek sam se pitala ma kojeg će im vraga kaciga? Da li to oni uistinu misle da bi im kaciga pomogla kad bi se strmopizdili sa stotog kata nebodera? Ma dajte, dajte, ako se već bacaš baci se pošteno, jasno definiranih namjera, na golo – BANZAI!!! Pa kvragu sve. Samo čekam prve ZOI kad će na onu skakaonicu konačno dodati i jednu gigantsku praćku, onako lipo izrezanu od kakve kamionske gume sa proširenjem u sredini da dečki mogu udobno smjestit´ pozadinu, pa ih onda trener odozada da prostite dobro nategne i…. FIJUUUUUUU!!! Ode mali put Šangaja! Sljedeća disciplina koja samo svojim imenom uopće ne ostavlja mjesta sumnji o čemu se tu zapravo radi je – skeleton. Ne Skeletor iz He-mana ljudi moji, iako je i on dovoljno gadan, nego skeleton – skeleton! Kostur, ni manje ni više nego kostur. Disciplina, čuj disciplina koja bi kao trebala biti sport, a zove se skeleton, jer valjda na njoj čovjek polomi sve čovjeku poznate kosti, a i one nepoznate Ma divota, čak luđe nego Kostelić Jr koji nakon stote operacije smljevenog koljena ponovo vozi slalom. A ovo je druga gomila luđaka koja se opet bez ičega samo sa kacigom na glavi (opet joj ne vidim svrhu) doslovce naglavačke baca brzinom od preko 150km/h niz ledeni tobogan Zar je potrebno više trošiti riječi? Sumnjate li vi uopće da se tu radi o poremećenim samoubojicama? Pa normalno ljudsko biće to ne može ni gledati bez terapeutskog uzvikivanja ´au pi_kumaterinu´ na svakom zavoju, a kamoli se time baviti, evo probajte ovo gledajuć´ ne reći au pi_kumaterinu… a jesam vam rekla Skeletonu slična samoubilačka disciplina je bob, koja se od prve razlikuje jedino što se u bobu nekoliko samoubojica udružuje u samoubilačku ekipu, nešto kao Al-Quaida kad se strmopizdila u blizance, jer im valjda samoubijanje u solo nije dovoljno atraktivno nego se vole samoubijati u grupnjaku. I onda se oni tako u grupnjaku naguraju pišo uz pišu u zajedničku kapsu zvanu bob, čisto iz ekonomskih razloga, jer je jedna zajednička kapsa jeftinija nego dvi ili 4 pojedinačne. Pa ih poslije samoubilačkog spusta onako lipo zapakirane, sardinirane i samljevene samo direktno sa staze prebace dva metra pod zemlju Nije to ka u filmu sa Jamajčanima svitu moj. No oni barem pokazuju hvale vrijedan obzir prema rodbini koji recimo fali snowboardašima, ti se dečki baš onako bezobrazno razmeću u načinima samoozljeđivanja i ubijanja, slamanja kostiju i ravnanja kičme (a sve na jednoj dasci koja čak nije ni dovoljna da se od nje sklepa sanduk) - da je to naprosto negledljivo, skoro kao i brzo klizanje, samoubilačka disciplina koja je toliko besmislena da o njoj nema potrebe uopće govoriti, mislim stvarno, ima toliko maštovitijih načina da se čovjek ubije od konstantne vrtnje u krug i čekanja da drugi odapnu prije tebe kao što se recimo desilo ovom tipu Recimo biatlon, podvrsta nordijskog skijanja ili trčanja je jedan od takvih načina, mislim tu se ekipa doslovno izjasnila – mi nosimo pušku na ramenu mi smo ubojice, pa malo trče pa malo stanu i pucaju po šumi, pa onda opet malo trče pa opet malo pucaju po šumi (po principu pucam ne pitam, kao nekoć partizani - prvo puca a onda pita ´ko ide) pa onako u stilu ruskog ruleta tko preživi - taj pobjednik A i hokej je recimo jedan od takvih zgodnijih načina, e ovo je već disciplina koju čovjek nekako i može poštovati jer u njoj sudjeluju muškarci koji na onaj svijet žele otić´ uz dobru šoru, onako uz poštene klasične batine, uz razbijene arkade, vilice, prosute zube krv na ledu i ostala mačo sranja. Pa zašto im onda to ne bi i dopustili, gurneš im palice u ruke, daš samo jedan pak da se oko njega kolju i pošalješ na led, mislim ako se već žele ubiti treba im dopustiti da se poubijaju međusobno - a hokej kao brutalna i sirova samoubilačka disciplina upravo to i nudi. Krv, znoj i suze No za one osjetljivije koji ne podnose tolike količine tesosterona i nasilja postoje i finiji načini ubijanja i samoubijanja, a to im nudi - umjetničko klizanje E ova disciplina je za metro, homo i emo seksualne samoubojice. To jest za sve one koji vole umrijeti u šljokicama, spektakularno, nadahnuto, emocionalno, kičasto. Uz glazbu Celine Dion. A možeš solo i u duetu. I to je jedina disciplina u kojoj se konkretno ocjenjuje ljepota umiranja. Što se ljepše ubiješ ili ubiješ to bolje ocjene. Kao u Labuđem jezeru, svi plešu a labudovi umiru. Naravno sve je to kamuflaža za činjenicu da ove ubojice i samoubojice na nogama nose par smrtonosno oštrih sječiva kojima s lakoćom možeš nekome otfikariti glavu Doduše to nije uvijek bilo tako, zakamuflirano šljokicama i volančićima, trikoićima i suspenzorima, glazbom i ljepotom, nego je sve niz brdo krenulo u Sarajevu 1984, ta gdje drugdje kad je ono dvoje lažnjaka, Torvill i Dean u ovu do tada čisto tehničku samoubilačku disciplinu ufuralo i umjetnički dojam E jebiga, od tada se više ne možeš ni smaknut bez umjetničkog dojma Do tada je za lijepu smrt bilo dostatno izabrati trostruki aksl, dvostruki ribrehter, četverostruki tulup, dobro nabrusit klizaljke, pred njih se bacit ili da te bace, ali od tada uza sve to još moraš i lijepo izgledati te interpretirati glazbu da bi dobio čistih 6.0, 6.0, 6.0, 6.0, 6.0, 6.0 Hebeš takvu vrstu umiranja. I nakon svega argumentiranog što da vam kažem, nadam se da sada vidite jasnije i da ste dobro promislili koje ćete discipline od sad pa ubuduće na ZOI-a pratiti. Ja sam nekako došla do zaključka da koliko god se možda na prvu činio dosadnim sportom za papke, nekako mi se od svih zimskih olimpijskih sportova još najbezopasnijim i ljekovitim za živce čini ovaj… curling kako dečki glancaju Tu baš svatko iole vještiji s metlom ili moćom može biti olimpijski pobjednik i što je najvažnije - preživjeti Update: gruzijski sportaš, prva žrtva ZOIa u Vancouveru - RIP ...moje misli sada lete njegovim najmilijima Bože kad sam se šalila nisam ni u snu mogla zamisliti ovakav tragičan scenarij. |
Evo nam se pred lukom nasukao brod (ne misto ljudi, ne misto), sad ćemo i mi na razglednicu! nasukani Orebić pred Lukom Ploče Kako dalje javljaju dečki iz medija: ´na plićini Gumanac kod Ploča, jednu nautičku milju sjeverozapadno od (op.a. našeg) ušća rijeke Neretve, u srijedu oko 16 sati nasukao se motorni brod „Orebić“ vlasnika Splitske plovidbe. Brod izgrađen 1958. godine, dužine 67 metara i 942 bruto tone plovio je iz Splita za Metković s teretom cementa od 930 tona u rasutome stanju. Odmah nakon nasukavanja, zaposlenici Lučke kapetanije Ploče su utvrdili da nema onečišćenja okoliša i da nema prodora vode u brod, a nitko od devet članova posade nije ozlijeđen „Orebić“ se nasukao pramčanim dijelom na dubini od 2,40 metara, dok je krmeni dio broda ostao na dubini od desetak metara. Do sada nisu poznati razlozi nasukavanja, iako je očito da je brod, usprkos dobrim uvjetima plovidbe, promašio plovni put Lučki kapetan Ivo Matković naglašava kako je ulaz u Neretvu dosta kompliciran na tome dijelu jer u nekoliko navrata treba mijenjati kurs. Olakotnu okolnost predstavlja činjenica da je dno muljevito i pjeskovito, pa vjerojatno nije došlo do oštećenja broda. Ipak, prije nego Brodospasov tegljač započne akciju odsukavanja, ronioci će izvršiti pregled podvodnog dijela. Sigurnost plovidbe drugih brodova nije ugrožena, a testiranjem je utvrđeno da zapovjednik i ostali članovi posade broda u straži nisu bili u alkoholiziranom stanju´ No hvala bogu i šalu na stranu, svi dečki na brodu su ok i ništa se nije u more izlilo - to je ono najbitnije |