
Znate ja vam volim te Olimpijske igre, pisala sam već o tome, koncept ´brže-više-jače´ me uistinu nadahnjuje, cijela ta sportska i ljudska dimenzija tog plemenitog svjetskog natjecanja daje mi nadu u ljude koliko god kao vrsta sjebani bili. No dok mi pri pomisli na ljetne olimpijske igre postane toplo oko srca, na spomen Zimskih Olimpijskih Igara uvijek me nešto unutra – zazebe 
Iako su mi ZOI u Sarajevu 1984. ostale najdraže, na spomen zime uvijek me prođu neke ledene srsi, štajaznam, neka jeza, ne znam imaju li s tim snijeg i led ZOI-a kakve veze, ali to je onaj osjećaj kao kad kažu da vam netko prelazi preko groba, jel´se i vama to događa?
Naime, koliko god zimski sportovi bili plemeniti i više nego zanimljivi neke me zimske discipline već godinama drže u uvjerenju da su zimske olimpijske igre zapravo samo ozakonjeni poligon za - samoubojice 
To mi je luđe nego oni suci u bacačkim disciplinama koji trče pred koplje, kuglu ili disk. Jer pazite vi to, ovi se odozgo svojevoljno bacaju, a mi dole još navijamo tko će se od njih što dalje strmopizdit. I ne samo to nego smo im još napravili i stazu
Kao da nije dovoljno šta se sam dragovoljno bacio u smrt, nego se mora bacit što i dalje, valjda radi umjetničkog dojma, da mrlja u snijegu bude što veća. U stvari, gledajući te dečke kako se katapultiraju u smrt, na pamet mi uvijek pada ona scena iz Smrtonosnog oružja kad Mel Gibson (prije nego što se skupa sa onim samoubilačkim jadničkom baci sa krova) uzme onu lubenicu pa je pedagoški strmopizdi sa krova dole na pločnik gdje se ova raskelja u bljuzgavu krvavocrvenu paramparčad
I nemojte misliti da mi je promakla činjenica da na tim skakonicama dominiraju Japanci! Stanite malo ljudi, promislite, za to što ovi dečki danas rade pred kamerama - njihovi su djedovi u II.svjetskom proglašavani hladnokrvnim ubojicama
Pa recite vi meni da ova civilizacija nije malo-puno pošla kvragu. I gledaj ti to sad - ti današnji kamikaze na svoj jedini let sa sobom ne nose padobrane, ne nose krila, ne nose štitnike, ne nose perje, ništa oni ne nose, ali im kaciga obavezno na glavi. Kao oni cirkusanti šta glume topovske kugle
Stvarno ne kužim to s kacigom, uvijek sam se pitala ma kojeg će im vraga kaciga? Da li to oni uistinu misle da bi im kaciga pomogla kad bi se strmopizdili sa stotog kata nebodera? Ma dajte, dajte, ako se već bacaš baci se pošteno, jasno definiranih namjera, na golo – BANZAI!!!
Pa kvragu sve.
koja bi kao trebala biti sport, a zove se skeleton, jer valjda na njoj čovjek polomi sve čovjeku poznate kosti, a i one nepoznate Ma divota, čak luđe nego Kostelić Jr koji nakon stote operacije smljevenog koljena ponovo vozi slalom. A ovo je druga gomila luđaka koja se opet bez ičega samo sa kacigom na glavi (opet joj ne vidim svrhu) doslovce naglavačke baca brzinom od preko 150km/h niz ledeni tobogan 


Nije to ka u filmu sa Jamajčanima svitu moj.

pa onako u stilu ruskog ruleta tko preživi - taj pobjednik 
krv na ledu i ostala mačo sranja. Pa zašto im onda to ne bi i dopustili, gurneš im palice u ruke, daš samo jedan pak da se oko njega kolju i pošalješ na led, mislim ako se već žele ubiti treba im dopustiti da se poubijaju međusobno - a hokej kao brutalna i sirova samoubilačka disciplina upravo to i nudi. Krv, znoj i suze 
E ova disciplina je za metro, homo i emo seksualne samoubojice. To jest za sve one koji vole umrijeti u šljokicama, spektakularno, nadahnuto, emocionalno, kičasto. Uz glazbu Celine Dion. A možeš solo i u duetu. I to je jedina disciplina u kojoj se konkretno ocjenjuje ljepota umiranja. Što se ljepše ubiješ ili ubiješ to bolje ocjene. Kao u Labuđem jezeru, svi plešu a labudovi umiru. Naravno sve je to kamuflaža za činjenicu da ove ubojice i samoubojice na nogama nose par smrtonosno oštrih sječiva kojima s lakoćom možeš nekome otfikariti glavu
Doduše to nije uvijek bilo tako, zakamuflirano šljokicama i volančićima, trikoićima i suspenzorima, glazbom i ljepotom, nego je sve niz brdo krenulo u Sarajevu 1984, ta gdje drugdje
kad je ono dvoje lažnjaka, Torvill i Dean
u ovu do tada čisto tehničku samoubilačku disciplinu ufuralo i umjetnički dojam E jebiga, od tada se više ne možeš ni smaknut bez umjetničkog dojma
Do tada je za lijepu smrt bilo dostatno izabrati trostruki aksl, dvostruki ribrehter, četverostruki tulup, dobro nabrusit klizaljke, pred njih se bacit ili da te bace, ali od tada uza sve to još moraš i lijepo izgledati te interpretirati glazbu da bi dobio čistih 6.0, 6.0, 6.0, 6.0, 6.0, 6.0
Hebeš takvu vrstu umiranja.

