MODESTI BLEJZ

Pazite, iako po mjerilima malih ekrana ovaj slučaj djeluje bezazleno, moja se utroba okrenula ne jednom poštovana kolegice, jer naprosto nisam mogla vjerovati što moje uši slušaju. Shvaćam da je danas, u vremenu superbrze komunikacije, naprosto nemoguće potpuno zaštititi privatnost i intimu potomaka slavnih, no tada se moramo povesti za pravilom da je u svemu potrebna etičnost. A moj je osjećaj za mjeru odmah prepoznao suvišnost spomenute teme, na kraju krajeva i neukus, dok je vaš osjećaj za mjeru koji vas je također trebao alarmirati, nažalost po svemu sudeći – zakazao. Ne znam jeli izbor sporne teme bio djelo vaše ili djelo uredništva, stoga ne znam jeste li mogli reći: ´Ovu temu s profesionalnog stajališta ne smatram etičnom / moralnom, nađimo neku drugu?´ Ili pak uopće niste shvatili da bi to trebali reći? Ako je tako – preispitajte se, jer ponavljam, propust je bio ozbiljan. Ne znam što je HRTu ovo Red Carpetiranje trebalo?!
Shvaćam da minutažu treba pošto-poto popuniti i da se u mozaičnim emisijama ovog tipa vrte raznorazne laganije teme, vijesti iz show bussinesa, trač pikanterije, skandali i svakojake poluplitke bedastoće, baš kao i horoskopski kutci koji su u zadnje vrijeme nekako nezaobilazni, ali ako se u želji za ekskluzivom i većom gledanošću secira slavne/javne ličnosti - onda se ne podrazumijeva da se secirati mogu i njihova nedužna maloljetna djeca! Uplitanje djece nije ´laganija tema´

Baš to iščekivanje koje gradi onu napetost i neurozu prije samog klimaksa oduvijek mi je bilo najdraži dio filmova katastrofe. I dok oni blesavci na ekranu nemaju pojma što im se sprema mi veselo trljamo ručicama jer već unaprijed znamo da su jadni je_ali ježa. Ne kažem da dolazak asteroida, pad meteora, hlađenje magme, opći potop, pomicanje tektonskih ploča, invazija vanzemaljaca i potpuno uništenje ljudske rase same po sebi nisu spektakularne i cool. Uvijek je zanimljivo gledati potpunu destrukciju svjetske kulturne baštine i opetovano potapanje New Yorka i Kipa Slobode, pa eksploziju Big Bena, imploziju Koloseuma, gnječkanje Eiffela, rušenje Taj Mahala, pad američkih predsjedničkih glava, drobljenje piramida, prelamanje mosta u San Francisku isl, ali ono zgodno nagovještavanje prije same katastrofe, one zgodne nezgode – e one su te što golicaju maštu!
Zato mi je nekako otužno gledati Zokija ovih dana, jer Zoki kao da nije svjestan činjenice da je meteor/vanzemaljac/asteroiod nazvan DrIvo No1. već odavno pao Mi publika smo u ovom hrvatskom filmu katastrofe odavno pohvatali sve te očite nagovještaje i spremno dočekali klimaks, meteorski-vanzemaljski-potpuno uništavajući klimaks koji se već odigrao, ali naš usamljeni Zoki kao da još uvijek pokušava prokužiti zašto su oni golubovi masovno iskakali Nelsona
On jadničak još uvijek stoji tamo, bulji u nebo i češka se po glavi.
Jer u ovom našem filmu katastrofe kao da su svi pobrkali tajming i uloge. Službe za spašavanje iliti Sindikati evakuiraju stanovništvo tek nakon a ne prije katastrofe, naš glavni lik iliti geak Zoki vidi upozoravajuće nagovještaje tek nakon a ne prije udara asteorida, a jedina tko nažalost funkcionira izvanserijski dobro je sama - katastrofa.
Lukavi meteor/vanzemaljac/asteroiod DrIvo harači čovječanstvo jer naš geak nije bio dovoljno iskusan igrač da pohvata sve nagovještaje. DrIvo kao iskusan igrač vodi i u igri sa sindikalistima kojima upravo prebacuje lopticu a da oni toga još nisu ni svjesni, jer su mu do dalekih travanjskih prosvjeda ostavili dovoljno vremena i prostora da
se prvi pozove na dijalog,
uljuljka narod,
osnuje povjerenstvo za prazno mlaćenje slame,
snizi cijenu dva-tri proizvodića,
unese pomutnju i svađu međ´sindikaliste,
da objavi kako je eto on učinio sve u njegovoj moći ali zločesti trgovci…
Pa umjesto da blietzkriegom zaskoče našeg lukavog igrača (sada kad je narod najspremniji za masovnu mobilizaciju pod friškim dojmom udara cijena) - Sever i ekipa pružaju mu manevarskog prostora sve do travnja.

Kolko me sjećanje služi, naše malo misto je baš kao i imenaaa isto tako imalo i priko-više spomenika a koji su misteriozno sami od sebe znali odletiti u zrak ili dobiti noge pa sletiti priko rive u more što i nije bilo toliko strašno koliko – jezivo, mislim ta ljubav prema spomenicima Činjenica da naše malo misto svakodnevno svjedoči ekološkoj katastrofi iz luke a nitko ništa ne poduzima da je spriječi – je strašna. Činjenica da su nam azbest i ugljen maltene kućni ljubimci – je strašna. Činjenica da gradsko trovalište/kupalište iz godine u godinu službenim bakteriološkim analizama osvaja titulu ´zabranjeno za kupanje´ – je strašna. Strašno je i već poslovično sezonsko samozapaljivanje nesaniranog gradskog odlagališta smeća iznad Baćine. Uistinu je strašna i stopa nezaposlenosti u našem malom mistu. Stopa narkomanije u našem malom mistu. Strašna je i stopa oboljelih od raka u našem malom mistu. Pa i stopa smrtnosti u našem malom mistu. Činjenica da u našem malom mistu nekažnjeno spaljuju božićne jaslice, simbol mira i dobrote – je strašna. Strašno je i to da u našem malom mistu pored ljetnog i zimskog kina i idealnog prostora za kazalište i dom kulture u samom centru grada – ti isti prostori zjape pusti, prazni, zapušteni, zanemareni i da grad nema niti kino niti kazalište niti iole ikakav kulturni sadržaj, osim ako kulturnim sadržajem ne smatrate kupovanje jogurta u Konzuma. Dalje je strašno da u slučaju bilo kakve ozbiljnije kupovine, ako kupovanje recimo svečanog odijela ili cipela možemo nazvati ozbiljnijom kupovinom, morate iz našeg malog mista putovati u bilo koji veći centar pa zvao se taj veći centar i Gabela Strašno je još puno toga u našem malom mistu, puno-puno toga, ali najstrašnijim od svega, bez konkurencije najstrašnijim, uključujući tu i nepostojanje onog spomenika - smatram činjenicu da našim malim mistom drmaju po političkom ključu instalirane budaletine koje nemaju pametnijeg posla nego po stranačkoj zapovjedi traćiti novac poreznih obveznika ne razlučujući pri tom bitno od nebitnoga i hitno od nehitnoga.

Nešto prije toga, na drugom kraju planete, negdje tamo kao slučajno u Teksasu, navodno rodnoj grudi omiljenog nam američanskog predsjednika, nekoliko čestitih i pazite ovu formulaciju - ´inače posve normalnih´ građanina (a kakvi su to ´inače posve nenormalni´ građani?) svjedočilo je ukazanju NLOa na njihovom nebu, za kojeg vele da je odletio brzo i bez zvuka (maltene ko´ Ivanković s Dinamove klupe) u nepoznatom pravcu, pa pretpostavimo načas - u pravcu Bliskog Istoka.
Što je tamo radio? U Teksasu nemam pojma, ali vamo se grlio sa saudijskim kraljem (drže li NLOi do seksualne orijentacije?), čudnovato njihao svoju i neuspješno ljubio kraljevsku guzu - za jeftiniju naftu. Drugim riječima - Došo je, bijo je, ošo je. Opet vele u nepoznatom pravcu. Ali kako istraživači paranormalnog tvrde - NLOi osim Teksasa vole i Hrvatsku (hoće reći - puste i zaostale krajeve po mogućnosti bogate naftom ili stokom, sami ocijenite čega Hrvatska nema/ima), stoga i Hrvatska odavno živi u slijepoj nadi da će NLO i nama barem jednom sletit!

Doduše škartoc ili savinuti list stare novine mogu djelotvorno zaustaviti većinu frcanja/štrcanja, ali ne u potpunosti kao jedan genijalan izum u kojeg sam se naprosto zaljubila gledajući Oprah i njenu emisiju o dovitljivim američkim domaćicama. Jedna od tih američkih kućanica je izmislila baš jedan takav strugač za mrkve koji iznad noža ima mali spremnik koji ´hvata´ sve frcotine. O blagoslovljena američka ženo – ljubim ti oko! Svaki ti američanin dao! I gdje se ovo čudo može nabaviti?!

Brazilci su pak od tada silno napredovali u produkciji svojih sapunica, a da ne spominjem i biranoj zgodnoći glumaca pa svojim stilom potpuno odskaču od svega što se danas u latino zemljama snima. Ponekad stečem dojam da je njihov pristup snimanju vlastitih sapunica mudro i planski smišljen na državnoj razini, kao da im je zadatak kroz iznimno kvalitetne povijesne sapunice, kroz one široke i živo obojane panoramske kadrove - educirati ostatak svijeta o prošlosti i ljepotama vlastite zemlje/Brazila (i za to im svaka čast). Pomalo me tom produkcijskom mašinerijom i ozbiljnim pristupom telenoveli podsjećaju na BBC i britansku tradiciju vrhunskih kostimirano-povijesnih serija, ali ipak na jedan laganiji latino način.
Prije ove današnje Male gospođice, bili su tu kolko se sjećam i Kralj stočara/Re du Gado, pa ona serija o pjevačici koja se zaljubljuje u oficira.. Terra Nostra ili Nostra Terra… (pojma nemam, sve sam ih pobrkala) pred Drugi svjetski, pa isto neka Terra…o doseljavanju Talijana u Brazil s onim Tonijem i njegovom Marijom.. pa ona ženska bivša madame koja se zaljubi u sina svoga muža.. pa ona neka o osamostaljivanju Brazila sa Garibaldijem prije koje nisam pojma imala da je Garibaldi ikad i primirisao u Brazil.. i sad opet nova i odlična Mala Gospođica.
Uglavnom, gledajući i s guštom slušajući sve te sapunice primijetila sam kako su svi ovi brazilski glumci nekako – zubati Ne znam je li to posljedica krupnih planova, načina snimanja, specifične škole glume ili naprosto kvalitetne brazilske ortodontije ali kad pogledate brazilsku telenovelu prvo što zamijetite su široko-zubati osmijesi od uha do uha. Čeljusti su im da prostite pune zuba kao u neke ajkule, a to u prvom planu pomalo djeluje zastrašujuće. Osmijesi im se maltene razvlače iza ušiju pa oko glave!
Obratite malo pažnju na glumca koji u Maloj Gospođici glumi baruna Ferreriu od Ararune, usta su mu puna porculana, kad se taj brajo nasmije široko pučanstvo se baca pod stol u potrazi za oćalima za zavarivanje! Ta savršeno bijela niska konjskih zubosaurusa naprosto vas zaslijepi (a ako su zubi pravi, moj duboki naklon)
Pa tek oni do boli duuuuugi kadrovi, prizori koji traju u vječnost za koje mislite da će vas naprosto izluditi ono kad neku temu prežvakuju i prežvakuju po pola epizode, a drugu polovicu epizode potvrđuju da su temu prožvakali - ali koji zauzvrat posjeduju neku nevjerojatnu životnost, nekakvu uvjerljivost kakvu ni jedna druga sapunica ne uspijeva postići. Sjećam se jednog prizora u Terra Nostri(?) u kojem onaj Talijan Toni sa svojim ocem pijan baulja po pločniku, i njih dva onako pripiti i razdragani i lelujavi drže jedan drugoga i ovaj govori starome Tata ja sam pijan, a stari će mu na to Sine i ja sam pijan i oni tako bauljaju i bauljaju pola epizode čovječe božji, a vas nešto u srcu toplo ćapa i smijete se šta od dragosti šta od muke. Ili kad se u jednom drugom prizoru Toni uselio u neku podrumsku prčvarnicu, šupu, rupu božesačuvaj i kroz podrumske rešetke gleda vani na ulicu i vidi malog psića i gleda on tako psa a pas milo gleda njega i Toni mu u onom svom jadu kroz suze govori Di si prijatelju? i tako pola epizode gledaju oni jedan drugoga, a čovika obuzme neko milinje i ne zna bi li se smijao ili plakao. Ili kad je ona mala donila kokoš na vjenčanje! Ej ljudi – kokoš na vjenčanje! Ako se onda nisam udavila od smijeha..
E pa sve su to karakteristike brazilskih telenovela, kvalitetan scenarij, bogata scenografija, kostimi, pejzaži, smisao za priču, dramu, humor, u njima kad se plače onda se stvarno plače a kad se smije onda se stvarno smije, ljubav, mržnja, patnja i radost u neponovljivoj interpretaciji brazilskih glumaca gotovo se mogu kušati baš kao i šećer i sol, baš kao i život.

Žene ni kod Pape ne trebaju skidati šešire

Obraćam Vam se u povodu članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 20.prosinca 2007.g. pod nazivom ˝Chagall pod šeširom˝ zbog dezinformirajućih i neprimjerenih navoda vezanih uz moju nazočnost na nedavnom otvorenju izložbe Marca Chagalla u Zagrebu, kao i na audijenciji kod Pape Benedikta XVI.
Neprimjeren je način na koji je autorica članka Olgica Ivić-Grizelj, komentirajući šešir koji sam nosila na otvorenju izložbe, a ZBOG nepoznavanja osnovnih načela protokola, dezinformirala javnost navodima kako sam se ˝noseći šešir osramotila i kod Pape, gdje ni engleska kraljica ne ide pokrivene glave˝. Zaprepašćujuće je da autorica članka ne zna kako, upravo suprotno, sve žene na audijenciju kod svetog oca isključivo idu pokrivene glave, pa sam i ja tako tijekom audijencije u siječnju 2007.godine imala šešir.
Autorica bi također trebala znati kako, gledajući s aspketa bontona, žene u zatvorenim prostorijama ne skidaju šešire, pa su u tom smislu nejasna njezina prozivanja vezana uz moje nošenje šešira na otvorenju izložbe Marca Chagalla.
Pored svega, napominjem kako šešir koji sam nosila na otvorenju izložbe Marca Chagalla ima obod zavrnut prema gore, što se može vidjeti na svim fotografijama, a ne prema dolje kako je to u članku navela autorica. Od uredništva Slobodne Dalmacije zahtijevam objavu ove reakcije, a vašoj autorici želim sretne blagdane, manje malicioznosti i više poznavanja onoga o čemu piše u 2008.godini.

JADRANKA KOSOR
POTPREDSJEDNICA VLADE I MINISTRICA OBITELJI, BRANITELJA I MEĐUGENERACIJSKE SOLIDARNOSTI