Pregled posta

Brazilci su pak od tada silno napredovali u produkciji svojih sapunica, a da ne spominjem i biranoj zgodnoći glumaca pa svojim stilom potpuno odskaču od svega što se danas u latino zemljama snima. Ponekad stečem dojam da je njihov pristup snimanju vlastitih sapunica mudro i planski smišljen na državnoj razini, kao da im je zadatak kroz iznimno kvalitetne povijesne sapunice, kroz one široke i živo obojane panoramske kadrove - educirati ostatak svijeta o prošlosti i ljepotama vlastite zemlje/Brazila (i za to im svaka čast). Pomalo me tom produkcijskom mašinerijom i ozbiljnim pristupom telenoveli podsjećaju na BBC i britansku tradiciju vrhunskih kostimirano-povijesnih serija, ali ipak na jedan laganiji latino način.
Prije ove današnje Male gospođice, bili su tu kolko se sjećam i Kralj stočara/Re du Gado, pa ona serija o pjevačici koja se zaljubljuje u oficira.. Terra Nostra ili Nostra Terra… (pojma nemam, sve sam ih pobrkala) pred Drugi svjetski, pa isto neka Terra…o doseljavanju Talijana u Brazil s onim Tonijem i njegovom Marijom.. pa ona ženska bivša madame koja se zaljubi u sina svoga muža.. pa ona neka o osamostaljivanju Brazila sa Garibaldijem prije koje nisam pojma imala da je Garibaldi ikad i primirisao u Brazil.. i sad opet nova i odlična Mala Gospođica.
Uglavnom, gledajući i s guštom slušajući sve te sapunice primijetila sam kako su svi ovi brazilski glumci nekako – zubati Ne znam je li to posljedica krupnih planova, načina snimanja, specifične škole glume ili naprosto kvalitetne brazilske ortodontije ali kad pogledate brazilsku telenovelu prvo što zamijetite su široko-zubati osmijesi od uha do uha. Čeljusti su im da prostite pune zuba kao u neke ajkule, a to u prvom planu pomalo djeluje zastrašujuće. Osmijesi im se maltene razvlače iza ušiju pa oko glave!
Obratite malo pažnju na glumca koji u Maloj Gospođici glumi baruna Ferreriu od Ararune, usta su mu puna porculana, kad se taj brajo nasmije široko pučanstvo se baca pod stol u potrazi za oćalima za zavarivanje! Ta savršeno bijela niska konjskih zubosaurusa naprosto vas zaslijepi (a ako su zubi pravi, moj duboki naklon)
Pa tek oni do boli duuuuugi kadrovi, prizori koji traju u vječnost za koje mislite da će vas naprosto izluditi ono kad neku temu prežvakuju i prežvakuju po pola epizode, a drugu polovicu epizode potvrđuju da su temu prožvakali - ali koji zauzvrat posjeduju neku nevjerojatnu životnost, nekakvu uvjerljivost kakvu ni jedna druga sapunica ne uspijeva postići. Sjećam se jednog prizora u Terra Nostri(?) u kojem onaj Talijan Toni sa svojim ocem pijan baulja po pločniku, i njih dva onako pripiti i razdragani i lelujavi drže jedan drugoga i ovaj govori starome Tata ja sam pijan, a stari će mu na to Sine i ja sam pijan i oni tako bauljaju i bauljaju pola epizode čovječe božji, a vas nešto u srcu toplo ćapa i smijete se šta od dragosti šta od muke. Ili kad se u jednom drugom prizoru Toni uselio u neku podrumsku prčvarnicu, šupu, rupu božesačuvaj i kroz podrumske rešetke gleda vani na ulicu i vidi malog psića i gleda on tako psa a pas milo gleda njega i Toni mu u onom svom jadu kroz suze govori Di si prijatelju? i tako pola epizode gledaju oni jedan drugoga, a čovika obuzme neko milinje i ne zna bi li se smijao ili plakao. Ili kad je ona mala donila kokoš na vjenčanje! Ej ljudi – kokoš na vjenčanje! Ako se onda nisam udavila od smijeha..
E pa sve su to karakteristike brazilskih telenovela, kvalitetan scenarij, bogata scenografija, kostimi, pejzaži, smisao za priču, dramu, humor, u njima kad se plače onda se stvarno plače a kad se smije onda se stvarno smije, ljubav, mržnja, patnja i radost u neponovljivoj interpretaciji brazilskih glumaca gotovo se mogu kušati baš kao i šećer i sol, baš kao i život.