Priznajem, imam jednu malu slabost
Zanimljivo je to, koliko god me hispano-meksičke sapunice živciraju, toliko za brazilske telenovele oduvijek imam dobro mišljenje. Još tamo od uopće prve latino sapunice na našim prostorima početkom 90ih, a pazite to nije bila niti zelenooka Esmeralda niti glupasta Marisol a niti zločesta Emperatriz – bila je to upravo brazilska čuvena Robinja Isaura te Mala Gospođica čiju novu verziju upravo pratimo na malim ekranima. Da, shvatili ste, slabost su mi - brazilske telenovele! 
Uvijek sebi kažem Ovu nećeš gledati, ovu ne!
ali mi oko uvijek nekako zapne za epizodu-dvi i onda je već kasno – zakačim se kao najgori ovisnik. Ne moram gledati baš svaku epizodu
ali ako mi je zanimljivo tad sam navučena i aj ća.
Sjećam se kako je ona stara Mala gospođica bila nešto toliko neobično i nešto toliko novo, što zbog povijesne radnje što zbog neobičnog zvuka prelijepog portugalskog jezika, da je mnogima ostala usječena u memoriju za vijeke vjekova. Sjećam se da su glumci bili nevjerojatno ružni i krnjavi
pogotovo božemiprosti anemična glumica u naslovnoj ulozi, ali i da je radnja bila toliko intrigantna da se svaki nastavak iščekivao sa neviđenim uzbuđenjem i priljepljenim facama za TVekrane.
pa svojim stilom potpuno odskaču od svega što se danas u latino zemljama snima. Ponekad stečem dojam da je njihov pristup snimanju vlastitih sapunica mudro i planski smišljen na državnoj razini, kao da im je zadatak kroz iznimno kvalitetne povijesne sapunice, kroz one široke i živo obojane panoramske kadrove - educirati ostatak svijeta o prošlosti i ljepotama vlastite zemlje/Brazila (i za to im svaka čast). Pomalo me tom produkcijskom mašinerijom i ozbiljnim pristupom telenoveli podsjećaju na BBC i britansku tradiciju vrhunskih kostimirano-povijesnih serija, ali ipak na jedan laganiji latino način.
Ne znam je li to posljedica krupnih planova, načina snimanja, specifične škole glume ili naprosto kvalitetne brazilske ortodontije
ali kad pogledate brazilsku telenovelu prvo što zamijetite su široko-zubati osmijesi od uha do uha. Čeljusti su im da prostite pune zuba kao u neke ajkule, a to u prvom planu pomalo djeluje zastrašujuće. Osmijesi im se maltene razvlače iza ušiju pa oko glave!

ono kad neku temu prežvakuju i prežvakuju po pola epizode, a drugu polovicu epizode potvrđuju da su temu prožvakali - ali koji zauzvrat posjeduju neku nevjerojatnu životnost, nekakvu uvjerljivost kakvu ni jedna druga sapunica ne uspijeva postići. Sjećam se jednog prizora u Terra Nostri(?) u kojem onaj Talijan Toni sa svojim ocem pijan baulja po pločniku, i njih dva onako pripiti i razdragani i lelujavi drže jedan drugoga i ovaj govori starome Tata ja sam pijan, a stari će mu na to Sine i ja sam pijan
i oni tako bauljaju i bauljaju pola epizode čovječe božji, a vas nešto u srcu toplo ćapa i smijete se šta od dragosti šta od muke. Ili kad se u jednom drugom prizoru Toni uselio u neku podrumsku prčvarnicu, šupu, rupu božesačuvaj i kroz podrumske rešetke gleda vani na ulicu i vidi malog psića i gleda on tako psa a pas milo gleda njega i Toni mu u onom svom jadu kroz suze govori Di si prijatelju? i tako pola epizode gledaju oni jedan drugoga, a čovika obuzme neko milinje i ne zna bi li se smijao ili plakao. Ili kad je ona mala donila kokoš na vjenčanje! Ej ljudi – kokoš na vjenčanje!
Ako se onda nisam udavila od smijeha..
a kad se smije onda se stvarno smije, ljubav, mržnja, patnja i radost u neponovljivoj interpretaciji brazilskih glumaca gotovo se mogu kušati baš kao i šećer i sol, baš kao i život.
(jedna od milijun verzija Ružne Betty koje se vrte svijetom), sinkronizirana katastrofa mislih se ja, glup eksperiment, ali na kraju uspostavih da je kolumbijska verzija čak i tako unakažena - za tri koplja bolja, duhovitija i šundovski urnebesnija od američke verzije, a hrvatsku verziju neću ni primirisati jer su za mene hrvatske kvazi-sapunice jednostavno neprobavljive (op.a. sinkroniziranje je definitivno nedopustiv masakr, te mu ne shvaćam niti svrhu niti za njim vidim potrebu, jer u Hrvatskoj postoji bolja i jeftinija tradicija titlovanja).