< | siječanj, 2008 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Ozbiljna zamjerka blogerskoj kolegici, ali ne kao kolegici na blogu već kao televizijskoj voditeljici. Smatram da je vodeći novu HRTovu emisiju Dan za danom u rubrici Horoskop, zajedno sa sugovornicom – izgubila onaj osnovni osjećaj za etiku, osjećaj za mjeru. Naime, nedopustivo je horoskopski obrađivala djecu slavnih. Inače cijenim kolegičin radni elan, otvorenost, optimizam, širinu i dobru volju no ovo je bio – ozbiljan propust! Kako uopće nazvati to očešavanje o djecu slavnih, takoreći malih bebica? Možda - očešavanje zbog gledanosti? Kako nazvati to ´horoskopiranje´ male dječice, čiji je zločin jedino taj što su djeca slavnih roditelja? Možda - lešinarenje? Il´ možda bezglava trka za što većom gledanošću iliti kako je to popularno danas reći, za što većim - rejtingom? Gdje je tu novinarstvo? Gdje je tu profesionalnost? Kome zaimebožje treba znati horoskopske značajke male Shiloh, Suri ili ne znam koga!? Kakva je bitnost informacije da po horoskopu to dijete neće ili hoće biti kao majka/otac, da je predodređeno ili nije za uspjeh, da je možebitno ovakvo ili onakvo?! Koja je svrha lupetanja o značajkama horoskopa Madonine djece?! Kakve veze sa stvarnošću imaju horoskopske značajke karaktera jednogodišnje bebe/djeteta i kakve to veze ima sa životima prosječnih hrvatskih građana!? Koja je svrha tog javnog seciranja? Jesu li djeca slavnih, zato što su djeca slavnih, manje djeca? Jesu li njihova dječja prava manja ako su im roditelji slavne/javne osobe? Što bilo koja/koji horoskopski stručnjak može odnosno smije reći o djeci koju nikad u životu nije uživo niti vidio, niti sreo, niti upoznao?! Uza svu stručnost koju taj horoskopski stručnjak na tom području može navodno posjedovati, mašivši se nedužne dječice on tu istu stručnost automatski – nepovratno gubi. Baš kao i obraz. Taj stručnjak aka šarlatan može samo, oprostite na potrebnoj vulgarnosti - srati kvake. Pazite, iako po mjerilima malih ekrana ovaj slučaj djeluje bezazleno, moja se utroba okrenula ne jednom poštovana kolegice, jer naprosto nisam mogla vjerovati što moje uši slušaju. Shvaćam da je danas, u vremenu superbrze komunikacije, naprosto nemoguće potpuno zaštititi privatnost i intimu potomaka slavnih, no tada se moramo povesti za pravilom da je u svemu potrebna etičnost. A moj je osjećaj za mjeru odmah prepoznao suvišnost spomenute teme, na kraju krajeva i neukus, dok je vaš osjećaj za mjeru koji vas je također trebao alarmirati, nažalost po svemu sudeći – zakazao. Ne znam jeli izbor sporne teme bio djelo vaše ili djelo uredništva, stoga ne znam jeste li mogli reći: ´Ovu temu s profesionalnog stajališta ne smatram etičnom / moralnom, nađimo neku drugu?´ Ili pak uopće niste shvatili da bi to trebali reći? Ako je tako – preispitajte se, jer ponavljam, propust je bio ozbiljan. Ne znam što je HRTu ovo Red Carpetiranje trebalo?! Shvaćam da minutažu treba pošto-poto popuniti i da se u mozaičnim emisijama ovog tipa vrte raznorazne laganije teme, vijesti iz show bussinesa, trač pikanterije, skandali i svakojake poluplitke bedastoće, baš kao i horoskopski kutci koji su u zadnje vrijeme nekako nezaobilazni, ali ako se u želji za ekskluzivom i većom gledanošću secira slavne/javne ličnosti - onda se ne podrazumijeva da se secirati mogu i njihova nedužna maloljetna djeca! Uplitanje djece nije ´laganija tema´ Valjda je onaj osjećaj za kršenja prava djece u meni reagirao kako inače reagira – burno i promptno. A ovdje jest došlo do kršenja prava te djece, makar se radilo i o čistom profitarenju na račun njihovih slavnih imena/prezimena. Jer ovdje se očito htio proizvesti efekt jednak onom kao kod postavljanja imena slavnih ili njihovih fotografija na raznorazne juhice, preparate isl. u maloprodaji, dakle obično - povećanje prodaje. No o tome neka dalje govori netko kompetentniji, ja reagiram samo po osjećaju. |
opća katastrofa Znate kako je u filmovima katastrofe najslađe ono iščekivanje pred katastrofu, ono kada na samom početku filma raznorazni neobični događaji nagovještavaju neku nadolazeću apokalipsu, ali to nitko na svijetu ne kuži osim jednog super-genijalca iliti geaka koji sve te neobične elemente svojom genijalnom matematičkom formulom poveže i onda obavezno skoči na bicikl i s laptopom u ruci uspaničeno odjuri u Bijelu kuću obavijestiti američkog predsjednika o svome otkriću? Pa onda samo taj oćalinko poveže i skuži zašto je na Sjevernom polu izrasla trava, zašto mu u šalici kave podrhtava čaj, zašto mu dinosaur gleda kroz prozor zašto dušika ima više nego kisika, zašto tuljani gledaju u nebo, zašto šarani plivaju nizvodno, zašto je pala globalna komunikacija i zašto su se golubovi tako masovno sjatili na Trafalgar Square? Baš to iščekivanje koje gradi onu napetost i neurozu prije samog klimaksa oduvijek mi je bilo najdraži dio filmova katastrofe. I dok oni blesavci na ekranu nemaju pojma što im se sprema mi veselo trljamo ručicama jer već unaprijed znamo da su jadni je_ali ježa. Ne kažem da dolazak asteroida, pad meteora, hlađenje magme, opći potop, pomicanje tektonskih ploča, invazija vanzemaljaca i potpuno uništenje ljudske rase same po sebi nisu spektakularne i cool. Uvijek je zanimljivo gledati potpunu destrukciju svjetske kulturne baštine i opetovano potapanje New Yorka i Kipa Slobode, pa eksploziju Big Bena, imploziju Koloseuma, gnječkanje Eiffela, rušenje Taj Mahala, pad američkih predsjedničkih glava, drobljenje piramida, prelamanje mosta u San Francisku isl, ali ono zgodno nagovještavanje prije same katastrofe, one zgodne nezgode – e one su te što golicaju maštu! Zato mi je nekako otužno gledati Zokija ovih dana, jer Zoki kao da nije svjestan činjenice da je meteor/vanzemaljac/asteroiod nazvan DrIvo No1. već odavno pao Mi publika smo u ovom hrvatskom filmu katastrofe odavno pohvatali sve te očite nagovještaje i spremno dočekali klimaks, meteorski-vanzemaljski-potpuno uništavajući klimaks koji se već odigrao, ali naš usamljeni Zoki kao da još uvijek pokušava prokužiti zašto su oni golubovi masovno iskakali Nelsona On jadničak još uvijek stoji tamo, bulji u nebo i češka se po glavi. Jer u ovom našem filmu katastrofe kao da su svi pobrkali tajming i uloge. Službe za spašavanje iliti Sindikati evakuiraju stanovništvo tek nakon a ne prije katastrofe, naš glavni lik iliti geak Zoki vidi upozoravajuće nagovještaje tek nakon a ne prije udara asteorida, a jedina tko nažalost funkcionira izvanserijski dobro je sama - katastrofa. Lukavi meteor/vanzemaljac/asteroiod DrIvo harači čovječanstvo jer naš geak nije bio dovoljno iskusan igrač da pohvata sve nagovještaje. DrIvo kao iskusan igrač vodi i u igri sa sindikalistima kojima upravo prebacuje lopticu a da oni toga još nisu ni svjesni, jer su mu do dalekih travanjskih prosvjeda ostavili dovoljno vremena i prostora da se prvi pozove na dijalog, uljuljka narod, osnuje povjerenstvo za prazno mlaćenje slame, snizi cijenu dva-tri proizvodića, unese pomutnju i svađu međ´sindikaliste, da objavi kako je eto on učinio sve u njegovoj moći ali zločesti trgovci… Pa umjesto da blietzkriegom zaskoče našeg lukavog igrača (sada kad je narod najspremniji za masovnu mobilizaciju pod friškim dojmom udara cijena) - Sever i ekipa pružaju mu manevarskog prostora sve do travnja. Slikovito rečeno, ovo je trenutak kad u filmu katastrofe kroz gradsku kanalizaciju ispod asfalta teče ključala lava. Publika zna da će uskoro eruptirati vulkan, podvornik zna da će uskoro eruptirati vulkan(!), teta na blagajni zna da će eruptirati vulkan(!!), onaj šta prodaje kokice zna da će eruptirati vulkan (!!!), Rohatinski zna da će eruptirati vulkan ali onaj naš glavni junak navodni super-genijalac umjesto da skoči na bicikl i odpedali u Bijelu kuću (ili barem UN majkumu) objaviti opću opasnost, dići sve na noge, ili da pod hitno nađe neki avion ili helikopter, da napiše oporuku – on ode u dućan kupiti smoki Kužite? U ovom našem filmu katastrofe neupitan je samo - katastrofalan kraj. (mali savjet: ako sam išta naučila iz filmova katastrofe to je da treba položiti pilotski i za avion i za helikopter, zlu ne tribalo) |
E moj Smoje, jutros u vijestima našeg lokalnog radia kao da je pala bomba! Turbo udarna vijest najavljena snažnim i svečanim izričajem radio voditelja kao da je najavljivala ma najmanje dolazak Pape. A ta turbo bitna vijest je sljedeća: član gradskog poglavarstva održao je press konferenciju na kojoj je našem malom mistu et orbi objavio kako je upravo strašno, pazite - upravo STRAŠNO da naše malo misto još nije podiglo spomenik poginulim braniteljima! Nakon te upravo strahotno strašne vijesti i uobičajenih bla-bla-bla dodataka, između gospodinovih redaka (a i u njima) se još moglo pročitati da je grad, a još bolje je reći - netko u ime grada, već naručio spomenik od eminentno skupih dežurnih umjetnika, dok će se ono usputno ´a ki će to platit´ pitanje rješavati upravo tako kako se i veli – usputno i upitno Za potpuno razumijevanje ove vijesti ključna riječ je – STRAŠNO. Gospodinu je činjenica da grad nema spomenik bila toliko strašna da je osupnut tom strahotom bio primoran održati press konferenciju i objaviti to selu i svijetu. Palim braniteljima svaka čast i slava, no da vam budem iskrena, osobno smatram da u našem malom mistu ima i mnogo strašnijih stvari od ove. Kolko me sjećanje služi, naše malo misto je baš kao i imenaaa isto tako imalo i priko-više spomenika a koji su misteriozno sami od sebe znali odletiti u zrak ili dobiti noge pa sletiti priko rive u more što i nije bilo toliko strašno koliko – jezivo, mislim ta ljubav prema spomenicima Činjenica da naše malo misto svakodnevno svjedoči ekološkoj katastrofi iz luke a nitko ništa ne poduzima da je spriječi – je strašna. Činjenica da su nam azbest i ugljen maltene kućni ljubimci – je strašna. Činjenica da gradsko trovalište/kupalište iz godine u godinu službenim bakteriološkim analizama osvaja titulu ´zabranjeno za kupanje´ – je strašna. Strašno je i već poslovično sezonsko samozapaljivanje nesaniranog gradskog odlagališta smeća iznad Baćine. Uistinu je strašna i stopa nezaposlenosti u našem malom mistu. Stopa narkomanije u našem malom mistu. Strašna je i stopa oboljelih od raka u našem malom mistu. Pa i stopa smrtnosti u našem malom mistu. Činjenica da u našem malom mistu nekažnjeno spaljuju božićne jaslice, simbol mira i dobrote – je strašna. Strašno je i to da u našem malom mistu pored ljetnog i zimskog kina i idealnog prostora za kazalište i dom kulture u samom centru grada – ti isti prostori zjape pusti, prazni, zapušteni, zanemareni i da grad nema niti kino niti kazalište niti iole ikakav kulturni sadržaj, osim ako kulturnim sadržajem ne smatrate kupovanje jogurta u Konzuma. Dalje je strašno da u slučaju bilo kakve ozbiljnije kupovine, ako kupovanje recimo svečanog odijela ili cipela možemo nazvati ozbiljnijom kupovinom, morate iz našeg malog mista putovati u bilo koji veći centar pa zvao se taj veći centar i Gabela Strašno je još puno toga u našem malom mistu, puno-puno toga, ali najstrašnijim od svega, bez konkurencije najstrašnijim, uključujući tu i nepostojanje onog spomenika - smatram činjenicu da našim malim mistom drmaju po političkom ključu instalirane budaletine koje nemaju pametnijeg posla nego po stranačkoj zapovjedi traćiti novac poreznih obveznika ne razlučujući pri tom bitno od nebitnoga i hitno od nehitnoga. A što se Višnjića tiče.. čujte gadljivo je to, a malo je reći i licemjerno, da čovjek koji je nijekao vlastito dijete sada smatra da ima prava išta reći u vezi odgoja tog djeteta, jer je kao to pravo ´kupio´ naknadnim priznanjem i alimentacijom od 9000kn. A to dijete (gle ironije) na kraju krajeva ne bi ni vidio da nije bilo izloženosti u medijima zbog koje je sada i digao cijelu buku/tužbu. Ma kolko god pravno u pravu možda i bio, on je svoja moralna prava izgubio u trenutku kad je izgubio i obraz. A to je bilo kad je zanijekao dijete. Bože, ovo je zapetljanije nego gordijski čvor. A ja nisam Aleksandar. Iako ne smatram da je majka postupila najmudrije izlažući dijete medijima (u stvari mislim da je postupila totalno glupo), ne vidim ni smisao ovog zadnjeg Višnjićeva poteza koji tu izloženost samo produbljuje U stvari, iza cijele ove gadljive sapunice naslućujem Vrdoljakovu kćer to jest Višnjićevu suprugu Ivanu i njenu uvrijeđenu sujetu. Način na koji se ta ženska sada osvećuje suprugovoj ´bivšoj´ jer je žena rodila (a ona ´samo´ usvojila) a indirektno i Višnjiću jer ju je prevario, samo otkriva njeno pravo manipulatorsko lice. A ako Višnjić ove nespretne poteze donosi sam da bi kupio oprost od vlastite žene onda je još i jadniji nego što je to do sada pokazao. Kako god da pogledaš, u ovoj drami intimni problemi idu duboko duboko, a svi njeni sudionici odreda su neodgovorni, balavi, nespremni, nepromišljeni i nezreli i nezreli, nezreli i nezreli. Ti ljudi nisu zaslužili odgajati djecu, bilo vlastitu bilo usvojenu. |
Znate vidjela sam NLO. Jesam, jesam vidjela sam ga! Ne znam jesu li čudnovata svjetla pred mojim očima direktna posljedica neodoljive pojave Zmage Jelinčića osvjedočenog ´ljubitelja´ Lijepe Naše, turbo bitne vijesti da Paris Hilton stiže u Hrvatsku reklamirat fensi-šmensi prošek, za život neophodne vijesti da Mamićevo pardon Dinamo seli u Međugorje ili svakodnevne činjenice da nam se Ivo i Zoki verbalno furaju da su Rocky dok nacija u inflaciju tone ko u jogurt smoki u svakom slučaju ukazao mi se NLO i to u udarnom terminu nacionalne kratkovidnice! Ponašao se vrlo neobično to jest tako tipično netipično kako se već NLOi ponašaju: -stisnut u širokom zagrljaju široko nasmijanog saudijskog kralja ovaj se blentavo izgubljeni NLO njihao lijevo-desno u samo njemu znanom ritmu pri tom mlatarajući sabljom u totalno drugom ritmu! Bio je to jeziv prizor, jeziv kažem vam! Takav nedostatak osjećaja za ritam! Ne ponovilo se! BUŠOMIRE RODE STRANJSKI PONAŠAŠ SE VANZEMALJSKI Nešto prije toga, na drugom kraju planete, negdje tamo kao slučajno u Teksasu, navodno rodnoj grudi omiljenog nam američanskog predsjednika, nekoliko čestitih i pazite ovu formulaciju - ´inače posve normalnih´ građanina (a kakvi su to ´inače posve nenormalni´ građani?) svjedočilo je ukazanju NLOa na njihovom nebu, za kojeg vele da je odletio brzo i bez zvuka (maltene ko´ Ivanković s Dinamove klupe) u nepoznatom pravcu, pa pretpostavimo načas - u pravcu Bliskog Istoka. Što je tamo radio? U Teksasu nemam pojma, ali vamo se grlio sa saudijskim kraljem (drže li NLOi do seksualne orijentacije?), čudnovato njihao svoju i neuspješno ljubio kraljevsku guzu - za jeftiniju naftu. Drugim riječima - Došo je, bijo je, ošo je. Opet vele u nepoznatom pravcu. Ali kako istraživači paranormalnog tvrde - NLOi osim Teksasa vole i Hrvatsku (hoće reći - puste i zaostale krajeve po mogućnosti bogate naftom ili stokom, sami ocijenite čega Hrvatska nema/ima), stoga i Hrvatska odavno živi u slijepoj nadi da će NLO i nama barem jednom sletit! Zna se da su već znali napravit koji đir iznad Dinare il´ Paga, i onako neslužbeno mimo Stipe i Ive i Protokola javili se kakvom pastiru il´ da prostite po narodski čobaninu (jer pastiri još od rođenja Spasitelja našega općenito vole jarka svjetla, jel´ arhanđelska jel´ alienska), pa nije vrag (računaju dežurni NATOljupci) da svemoćni NLO neće jednom i službeno - na Pantovčak aterirat, na kavicu hrvatskom The Pastiru In Charge svratit. Jer se zna da vanzemaljci strogo patroliraju nad nazadnim krajevima pazeći da se previše ne raspojasamo, ko´ zabludjele ovčice. Kako naši domaći Neidentificirani Leteći Objekti, za razliku od teksaških, svakodnevno, sporo i glasno lete pred očima nedužne hrvatske (po)javnosti, nemam ništa protiv bliskih susreta domaćih i stranih nepoznatih vrsta uz parolu: DABOGDA SLETIO I S NJIMA ODLETIO BUM! |
Ja jednostavno mrzim one ljupetine kod čišćenja mrkve. Uostalom ni ne znam kako bih te ostrugotine uopće nazvala (drvo – iverje, mrkva – mrkverje?), jer ljupetine spadaju u krupnije otpatke, a ovo.. ovo malo ljepljivo mokro s_anje niti je okrajak niti otpadak, samo znaš da frca na sve strane, da ga svuda ima i da se uvijek nađe posred tvoje face! Stružeš i stružeš tu mrkvu a malo se narančasto govno katapultira i šporkava komplet sve redom - od lustera pa sve do poda. Narančasto i na džemperu i na hlačama i u kosi i na pločicama i na špakeru! Hej, da se razumimo, ja volim narančastu – ali ne posrid čela! Sve ostalo povrće možeš oguliti ili oribati koliko toliko uredno, ali mrkva - mrkva mi je noćna mora! Doduše i mrkvu se može oguliti kao krumpir ili jabuku, ali u tom slučaju od mrkve ne ostaje ni M, a juha bez mrkve ko´ Duško Lokin bez tupea. Doduše škartoc ili savinuti list stare novine mogu djelotvorno zaustaviti većinu frcanja/štrcanja, ali ne u potpunosti kao jedan genijalan izum u kojeg sam se naprosto zaljubila gledajući Oprah i njenu emisiju o dovitljivim američkim domaćicama. Jedna od tih američkih kućanica je izmislila baš jedan takav strugač za mrkve koji iznad noža ima mali spremnik koji ´hvata´ sve frcotine. O blagoslovljena američka ženo – ljubim ti oko! Svaki ti američanin dao! I gdje se ovo čudo može nabaviti?! Pa čovječe kako je to genijalan izum! Kad bi recimo takvi mrkvo-spremnici bili mrvu većih dimenzija - u njega bi npr. mogli sastrugati i Sarkozya, jer ga fakat svuda ima. A to je kako rekoh uistinu gadljivo, gledati smeće po svuda. Koji god program da okrenem - njegova ljigava faca. Ljudi moji, da želim gledati Wallacea i Gromita 24 sata dnevno - uzela bih DVD, a ne ovo za medije namješteno kvazi-ljubavničko smeće (Mare ima zanimljivu teoriju). A u taj svegutajući spremnik moglo bi se natrpati još mnogo takvog letećeg što stranog što domaćeg otpada. Bog zna da ga imamo. Stoga - hitno potreban specijalizirani strugač za mrkve! (Za usporedbu, objavljen je podatak da su Ameri od 2003. u Iraku pobili 150 tisuća Iračana. 150 000 pobijenih! A oni pune medije kretenom Sarkozyem, Glavašom i sličnim ljupetinama) |
Znate, jako sam zadovoljna. Ako se ministarstva i potpredsjednička mjesta nastave izmišljavati pardon umnožavati ovom brzinom, vrlo brzo će i vaša Mod biti ma najmanje - ministrica i potpredsjednica Vlade Štoviše svaki Rvatina ima fenomenalne šanse da -baš kao i u Engleskoj neki lijevi Lord Klempo od Desnog Papka- bude 4milijunti u redu sukcesije za englesko prijestolje (ovom slučaju rvatsko) i u slučaju kakve elementarne nepogode ili pošasti koja bi pokosila engleski (rvatski) dvor – zasjedne na engleski (rvatsko) tron. Ovim tempom kupoprodaje izmišljenih i šupljo-praznih ministarstava uskoro će svaki Rvat imati svoje propuvalo ministarstvo podugačkog imena i neodređenog djelovanja, a u kojem će u potpunosti moći iskazati svoju nesposobnost i državi činiti nepopravljivu štetu. Radujmo se tome! Radujmo se i kad dojučerašnji nepokolebljivi stranački borci za NATO-referendum nepokolebljivo prodaju svoju stranačku nepokolebljivost za vlastitu fotelju, odnosno trampe bitno (referendum, kontroliranje cijena, rast mirovina i plaća) za nebitno, to jest vino za cigare. Pa u svijetu neviđeno dovitljivim sporazumom vincekoljubivim Rvatima ´širokogrudno´ vraćaju 0,5 promila da se nastave nesmiljeno ubijati po cestama - ALI to kompenziraju zabranom pušenja u javnim prostorima. A ako vam ovo svenarodno mazanje očiju nije očito dajte da vam pojasnim parafraziranjem Sanaderovog ´piškit ću–kakit ću´: ukidaju nam zabranu piškenja ali nam zato uvode zabranu kakanja. Pa ti narode naivni vidi što je bolje: piškiti a ne kakiti ili kakiti a ne piškiti Ili je sve to isto _ranje. TO JE NAMA NAŠA BORBA DALA VIŠE MINISTARA NEGO GENERALA |
Priznajem, imam jednu malu slabost Zanimljivo je to, koliko god me hispano-meksičke sapunice živciraju, toliko za brazilske telenovele oduvijek imam dobro mišljenje. Još tamo od uopće prve latino sapunice na našim prostorima početkom 90ih, a pazite to nije bila niti zelenooka Esmeralda niti glupasta Marisol a niti zločesta Emperatriz – bila je to upravo brazilska čuvena Robinja Isaura te Mala Gospođica čiju novu verziju upravo pratimo na malim ekranima. Da, shvatili ste, slabost su mi - brazilske telenovele! Uvijek sebi kažem Ovu nećeš gledati, ovu ne! ali mi oko uvijek nekako zapne za epizodu-dvi i onda je već kasno – zakačim se kao najgori ovisnik. Ne moram gledati baš svaku epizodu ali ako mi je zanimljivo tad sam navučena i aj ća. Sjećam se kako je ona stara Mala gospođica bila nešto toliko neobično i nešto toliko novo, što zbog povijesne radnje što zbog neobičnog zvuka prelijepog portugalskog jezika, da je mnogima ostala usječena u memoriju za vijeke vjekova. Sjećam se da su glumci bili nevjerojatno ružni i krnjavi pogotovo božemiprosti anemična glumica u naslovnoj ulozi, ali i da je radnja bila toliko intrigantna da se svaki nastavak iščekivao sa neviđenim uzbuđenjem i priljepljenim facama za TVekrane. Brazilci su pak od tada silno napredovali u produkciji svojih sapunica, a da ne spominjem i biranoj zgodnoći glumaca pa svojim stilom potpuno odskaču od svega što se danas u latino zemljama snima. Ponekad stečem dojam da je njihov pristup snimanju vlastitih sapunica mudro i planski smišljen na državnoj razini, kao da im je zadatak kroz iznimno kvalitetne povijesne sapunice, kroz one široke i živo obojane panoramske kadrove - educirati ostatak svijeta o prošlosti i ljepotama vlastite zemlje/Brazila (i za to im svaka čast). Pomalo me tom produkcijskom mašinerijom i ozbiljnim pristupom telenoveli podsjećaju na BBC i britansku tradiciju vrhunskih kostimirano-povijesnih serija, ali ipak na jedan laganiji latino način. Prije ove današnje Male gospođice, bili su tu kolko se sjećam i Kralj stočara/Re du Gado, pa ona serija o pjevačici koja se zaljubljuje u oficira.. Terra Nostra ili Nostra Terra… (pojma nemam, sve sam ih pobrkala) pred Drugi svjetski, pa isto neka Terra…o doseljavanju Talijana u Brazil s onim Tonijem i njegovom Marijom.. pa ona ženska bivša madame koja se zaljubi u sina svoga muža.. pa ona neka o osamostaljivanju Brazila sa Garibaldijem prije koje nisam pojma imala da je Garibaldi ikad i primirisao u Brazil.. i sad opet nova i odlična Mala Gospođica. Uglavnom, gledajući i s guštom slušajući sve te sapunice primijetila sam kako su svi ovi brazilski glumci nekako – zubati Ne znam je li to posljedica krupnih planova, načina snimanja, specifične škole glume ili naprosto kvalitetne brazilske ortodontije ali kad pogledate brazilsku telenovelu prvo što zamijetite su široko-zubati osmijesi od uha do uha. Čeljusti su im da prostite pune zuba kao u neke ajkule, a to u prvom planu pomalo djeluje zastrašujuće. Osmijesi im se maltene razvlače iza ušiju pa oko glave! Obratite malo pažnju na glumca koji u Maloj Gospođici glumi baruna Ferreriu od Ararune, usta su mu puna porculana, kad se taj brajo nasmije široko pučanstvo se baca pod stol u potrazi za oćalima za zavarivanje! Ta savršeno bijela niska konjskih zubosaurusa naprosto vas zaslijepi (a ako su zubi pravi, moj duboki naklon) Pa tek oni do boli duuuuugi kadrovi, prizori koji traju u vječnost za koje mislite da će vas naprosto izluditi ono kad neku temu prežvakuju i prežvakuju po pola epizode, a drugu polovicu epizode potvrđuju da su temu prožvakali - ali koji zauzvrat posjeduju neku nevjerojatnu životnost, nekakvu uvjerljivost kakvu ni jedna druga sapunica ne uspijeva postići. Sjećam se jednog prizora u Terra Nostri(?) u kojem onaj Talijan Toni sa svojim ocem pijan baulja po pločniku, i njih dva onako pripiti i razdragani i lelujavi drže jedan drugoga i ovaj govori starome Tata ja sam pijan, a stari će mu na to Sine i ja sam pijan i oni tako bauljaju i bauljaju pola epizode čovječe božji, a vas nešto u srcu toplo ćapa i smijete se šta od dragosti šta od muke. Ili kad se u jednom drugom prizoru Toni uselio u neku podrumsku prčvarnicu, šupu, rupu božesačuvaj i kroz podrumske rešetke gleda vani na ulicu i vidi malog psića i gleda on tako psa a pas milo gleda njega i Toni mu u onom svom jadu kroz suze govori Di si prijatelju? i tako pola epizode gledaju oni jedan drugoga, a čovika obuzme neko milinje i ne zna bi li se smijao ili plakao. Ili kad je ona mala donila kokoš na vjenčanje! Ej ljudi – kokoš na vjenčanje! Ako se onda nisam udavila od smijeha.. E pa sve su to karakteristike brazilskih telenovela, kvalitetan scenarij, bogata scenografija, kostimi, pejzaži, smisao za priču, dramu, humor, u njima kad se plače onda se stvarno plače a kad se smije onda se stvarno smije, ljubav, mržnja, patnja i radost u neponovljivoj interpretaciji brazilskih glumaca gotovo se mogu kušati baš kao i šećer i sol, baš kao i život. I stvarno kad se osvrnem, što god se od brazilskih serija ovdje prikazivalo odskakalo je kvalitetom od sveg ostalog sapuničastog smeća koje nam danas kroz ekran uskače u dnevne boravke. Pred koji tjedan sledila sam se na vijest da na hrvatske ekrane stiže sinkronizirana Ružna ljepotica (jedna od milijun verzija Ružne Betty koje se vrte svijetom), sinkronizirana katastrofa mislih se ja, glup eksperiment, ali na kraju uspostavih da je kolumbijska verzija čak i tako unakažena - za tri koplja bolja, duhovitija i šundovski urnebesnija od američke verzije, a hrvatsku verziju neću ni primirisati jer su za mene hrvatske kvazi-sapunice jednostavno neprobavljive (op.a. sinkroniziranje je definitivno nedopustiv masakr, te mu ne shvaćam niti svrhu niti za njim vidim potrebu, jer u Hrvatskoj postoji bolja i jeftinija tradicija titlovanja). Bon dijaš amiguš meuš! |
One ring to rule them all... Pa ovo je uistinu veličanstveno! -razmišljajući o ekranizaciji Gospodara Prstenova jednostavno se svaki put vratim na ovu rečenicu koju Sam izgovara u dubinama Morije prvi put ugledavši grad/carstvo patuljaka. To je u potpunosti veličanstveno i divno i jedino što je spasilo novogodišnji program, jer da nije bilo Gospodara i repriza Gospodara tri dana za redom, program bi bio čista nula baš kao što je nedopustivo bio za Božić. Doduše svi ti Božići i Nove godine zadnjih godina nisu oni pravi bez repriza nekih klasika na programu, dobrih starih dosadnih crno-bijelih klasika kao što su Divan život, Božićna pjesma, svih filmova Fred Astaira i Ginger Rogers, spektakala Quo Vadis, Ben Hur, crtića Kako je Grinch ukrao Božić i Kako je Horton spasio mali svijet, crtani Gospodar Prstenova, pa raskošnih biblijskih serija o Isusu, Mojsiju, Abrahamu, ili Josipu, pitoresknih Dickensovih ekranizacija, isl. Bez njih svi ovi zadnji Božići jednostavno nekako ne mirišu kako treba, kao kad u kolaču od jabuka ne bi bilo cimeta ili u zraku mirisa vanilin šećera. Reprize znaju biti naporne, ali jednom godišnje se mogu pretrpiti jer su već postale dio neke novogodišnje tradicije i dio odrastanja mnogih generacija. Već je postalo uobičajeno tamo negdje oko Božića za blagdanskim stolom očekivati Brucea Willisa da bane u šporkoj potkošulji i pokuša umrijeti muški po prvi put ili nekog biblijski raščupanog tipa (većinom Charlton Heston) kako maše povećim štapom dok baulja po starozavjetnim pustinjama. Nedostatak istih osjećate kao neku prazninu u dnu želudca ili kao nepopunjeno mjesto za vašim stolom koje željno očekuje vašeg pomalo dosadno-napornog ali ipak dragog ujaka Scroogea bez čijeg grintanja blagdan nije isti. Da nije bilo Gospodara potpuno bi izostao onaj osjećaj svečanosti i nečeg uistinu posebno vrijednog svečanosti gledanja. Za koju generaciju ili dvije vjerojatno će i reprize Gospodara početi ljudima izlaziti na uši (mada mi je to kao obožavatelju Gospodara teško vjerovati) kao što je nama svojedobno i Superman počeo izlaziti na uši, ali to ni dan danas ne umanjuje radost gledanja dobrih starih filmova pa čak i Supermana, u kojem danas ne uživam toliko zbog njega koliko zbog genijalno duhovite šund pojave Genea Hackmana kao Lex Luthora u crvenoj perici I kad već govorimo o Gospodarima, pogledajte što je neki dan (točnije 31.prosinca 2007.) kao članak/demanti izašlo u Slobodnoj Dalmaciji pod naslovom: Žene ni kod Pape ne trebaju skidati šešire Obraćam Vam se u povodu članka objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 20.prosinca 2007.g. pod nazivom ˝Chagall pod šeširom˝ zbog dezinformirajućih i neprimjerenih navoda vezanih uz moju nazočnost na nedavnom otvorenju izložbe Marca Chagalla u Zagrebu, kao i na audijenciji kod Pape Benedikta XVI. Neprimjeren je način na koji je autorica članka Olgica Ivić-Grizelj, komentirajući šešir koji sam nosila na otvorenju izložbe, a ZBOG nepoznavanja osnovnih načela protokola, dezinformirala javnost navodima kako sam se ˝noseći šešir osramotila i kod Pape, gdje ni engleska kraljica ne ide pokrivene glave˝. Zaprepašćujuće je da autorica članka ne zna kako, upravo suprotno, sve žene na audijenciju kod svetog oca isključivo idu pokrivene glave, pa sam i ja tako tijekom audijencije u siječnju 2007.godine imala šešir. Autorica bi također trebala znati kako, gledajući s aspketa bontona, žene u zatvorenim prostorijama ne skidaju šešire, pa su u tom smislu nejasna njezina prozivanja vezana uz moje nošenje šešira na otvorenju izložbe Marca Chagalla. Pored svega, napominjem kako šešir koji sam nosila na otvorenju izložbe Marca Chagalla ima obod zavrnut prema gore, što se može vidjeti na svim fotografijama, a ne prema dolje kako je to u članku navela autorica. Od uredništva Slobodne Dalmacije zahtijevam objavu ove reakcije, a vašoj autorici želim sretne blagdane, manje malicioznosti i više poznavanja onoga o čemu piše u 2008.godini. JADRANKA KOSOR POTPREDSJEDNICA VLADE I MINISTRICA OBITELJI, BRANITELJA I MEĐUGENERACIJSKE SOLIDARNOSTI O Jaco, Jaco – ti tašta ženo. Ono što je meni Jaco zaprepašćujuće jest činjenica da ti uistinu misliš da nekoga boli đon za tvoj šešoar. Ti Jaco stvarno u životu nemaš pametnijeg posla. Ta ženo nebožja, obod gore ili obod dolje – ma koga briga? O čemu ti Jadranka? O čem´ ti? Priznajte, zar ova žena nije zaslužila epitet apsolutne Gospodarice Taštine. |