M na kvadrat ili Johnny be good

Covjek se stvarno ponekad mora zapitati da li sve te drustveno prihvacene norme stvarno imaju smisla. Zar mi stvarno moramo biti okruzeni svim tim lijepim stvarima, trcati za uspjehom, zabrinjavati se oko tako nevaznih stvari…Zar ne bi bilo jednostavnije pobjeci na pusti otok, loviti ribu kopljem, zapaliti vatrici (pa kvragu i kamenom) i spavati. I voljeti se. I ne misliti….
Serem kao i uvijek. Pogledam te i pretrnem. Gdje si bio do sada?

Kada covjek odluci sta je dobro za njega? Kad zna? Kako moze biti siguran? Ili svi mi samo srljamo pa dokle moze? Ili samo neki….Zasto ne postoji carobna kugla koja bi ti rekla sta da i kako da nesto uradis?Ili da mozes vratiti vrijeme. Ili ga makar nakratko zaustaviti. Stati. Uzivati u trenutku.
Da li ja tebe pocinjem voljeti? Ili mi se samo polako i neprimjetno uvlacis u kozu?
Svaki put kazem treba stati. I onda se za par trenutaka predomislim. I prepustim. I nasrcem. Navaljujem. Grizem. Grebem. I svaki put uspijem…I onda opet ispocetka

Treba stati kad je najbolje. Je, moj kurac….

kisa pada, bas je neko tmurno vrijeme. Ne da mi se nista pisat, cekam da me uhvati inspiracija, iako sad imam "stofa" za svasta. Nek malo priceka, jos kad masta doda svoje to ce biti nevidjeni spoj.... :))
Sad mi se samo rasteze....mrnjau

Sanjam te.....nocima, danima...
Sanjam te.
U svim polozajima
Sanjam
DOSTA!

Ne nije naslov one tupave pjesme. Samo dobro opisuje moje trenutno stanje. Luda sam, luuuuuda totalno. Napaljena bestija. P ati stvarno nisi normalan. Cemu sve ovo? Zadovoljavanje nekog tvog lucidnog moralnog ne-znam-cega. Ubijas i sebe i mene. Hodamo okolo ko dvije nagazne mine koje ako puknu u blizini bilo kakvih drugih ljudi nastat ce opceniti pokolj. Ne mozemo se vishe ni sakrivati. Sve postaje preocito. Nezadovoljena zelja je uvijek najgora. Narocito ako je obostrana. A je. Oooooooo, je....
Da se mozemo seksati pogledima shvati da bi to bilo 24-satno zadovoljavanje. Ok, mozda sad bas i ne 24, al nekih 10 dobrih sati dnevno je i vishe nego istina.
Al danas si mozda nesvjesno mozda namjerno rekao jednu pametnu: a da odemo negdi i seksamo se cijeli dan i cijelu noc? Da, da, da,da!!!!!! Ako nista drugo makar cemo se oboje moci smiriti kojih cca 7 dana, ok, znam za sebe, da sad ne govorim i u tvoje ime.
A ne ovako. Spustas mi ruku na svoj nabrekli ud da mi pokazae...sta? Da si napaljen? Ma nemoj. A koji k.... ja? Sta bi sad trebala napravit na tu scenu. Nemam vishe 18 pa da se glupavo smijesim ili da me je sram nesto napraviti. Nemam vishe ni zivaca glumit nevino djetesce. Zalim te sad, jako, na tom stolu nakon sto pobacam sve papire i stvorim malo mjesta da naslonim svoju golu guzu i primim te u sebe da utazis trenutnu glad nasih tijela.

Tocan opis nas dvoje. Zao sto jos nisi upoznao my dark side... I bolje. Sigurno bolje. Jer je od tvoje mracne jos stoput mracnija. I nezamisljivija.
Moram priznat da se polako navikavam na ovakvu prisilno platonsku «vezu». I polako se opustam. Iako je to nagazna mina koja ce kad tad puknuti. Za sad je dobro. Nasmijano. Veselo. Opusteno. Svaki put sve vise. Nadam se da i ti to primjecujes. Jer stvarno nam ide. To nesto. Ne znam ni ja sto. Al ide.
Cudan covjek i luda zena. Krasan spoj. Histericno smjesno. Na trenutke mi, priznajem, svakavi scenariji prolaze kroz glavu. Recimo tipa dok hodamo cestom prema kaficu. Ugledam pokrajnju ulicu i moja vesela masta pocinje svoju igru. Ma takve trenutne zaplete dragi moj ti ne znas niti odsanjati. A ja ih u trenutku prozivim:
Naslanjas me na zid dok pogledom istrazujem da li ima koga. Bacas se na mene. Ruke su mi raskriljene prema zidu, noge razmaknute sto sire kako bi sto vise mogao uci u mene. Lizes mi vrat. Pohotno. Rukama i neobrijanim licem grizes i grebes moj vrat, moje usnice, kozu. Grabis me za kosu, podizes suknju (eh tu suknju) i silovito ulazis u mene. Samo par pokreta. Oboje smo gotovi. Popravljam suknju, na trenutak dolazimo sebi....iopet smo na glavno ulici i nastvljamo hodati prema obliznjem kaficu kako bi popili nasu sad vec standardnu popodnevnu kavu.
Nase mentalno zdravlje ovisi najvecim dijelom o ogranicenosti nase vizije – sposobnosti da izdvojimo elemente temeljne za opstanak, a ostale velike istine zanemarimo. Daj shvati to Johnny vec jednom.....i ne budi vise mracni psiho :))

Bas se nekako u zadnje vrijeme osjecam dezorijentirano. Bez inspiracije. Preumorno. Cjelodnevna jurnjava, nervoza, histerija dolaze na svoje. Pokusaj zatomljivanja jos uvijek jakih i u trenutcima potpuno nedefiniranih osjecaja polako me slama.
Razgovaramo. Smijemo se. Na trenutak nestaje svijet. Nestaj zbilja. Odgovornost. Moral. Osjetim toplinu tvog tijela pored sebe. Vreli dah za vratom. Naslanjam bradu na tvoje rame. Ptice na oblizenjem drvetu prestaju cvrkutati. Ne cuje se vise nista, nestaje sva buka. Sve se smiruje, sunce i dalje neumoljivo sja. U toj sekundi ne postoji nista. Samo ja i ti zarobljeni u trenutku. trenutku osjeceja, bliskosti. Nasem trenutku. Tajnom. Srce mi ubrzano pocimlje udarati. Kao da ce iskociti i vrisuti iz dubine moje duse, mog tijela. Nemogucnosti. Ali glas nestaje, kao da je netko pokidao zice tog klavira. Polako. Neumoljivo. Sa tri odavno sam vec presla na jednu, una corda, tanka, istrosena. Prigusena. Osudjena na propast. Al i dalje pokusava izvuci taj jasan kristalni ton. Ne ide. Ne, ne, ne....
Da, da, ooooooo da....
A mozda ipak ne.
Mozda samo treba spavati. Sanjati. Vjerovati da i snovi postoje u stvarnosti. Zivjeti kroz njih.

Osjecam da te gubim. Osjecam da mi klizis kroz prste poput sitnih zrnaca pijeska, bez ikakvog veziva koji bi te zadrzao tu. Da mi je samo naci kapljicu vode, jutarnje rose koja bi te slijepila na mojoj ruci. U mojoj dusi si vec tu. Ne znam kako, ali uspijevas u meni probuditi nesto meni do sada potpuno nepoznato. Zelju za pisanjem. Za spoznajom sebe na neki drugaciji, meni dosad neistrazen, nacin. Ili je to samo moje trenutno stanje svijesti? Neka faza u koju svatko od nas dodje u jednom odredjenom trenutku zivota? Trenutku kad odlucimo preispitati sebe, svoje postupke, svoje misli i zelje...
Primjecujes li i ti momente tisine u razgovoru? Onog trenutka kad ne znamo sto jedno drugom reci? Ne smijemo reci. Ne zelimo izreci. Ne smijemo.
Zivot je jedna velika lutkarska prestava. Netko drugi vuce konce nasih zivota i dirigira nasim dramama, komedijama i trilerima. Daj ti netko tamo, prestani vec jednom! Dosta mi je vec toliko puta isprobanih scenarija. Ni ovo moje nije nista novo. Prebaci me u neki novi zanr kad vec znas ishod ovog. Ja ga ne zelim prozivljavati. Osjecam.....sve. Sav spektar emocija koji se ne mogu ni na prste jedne ruke nabrojati.
Ili mi makar daj scenario sa mogucim zavrsetcima. Da odaberem onaj koji mi se svidja. Tekst koji bi trebala izgovarati. Nacin na koji se trebam ponasti. Nesto. Slamku spasa. Ili zaborava. Ne znam.
Sutra je novi dan.

Ok, Lujka, vec prva recenica me zgazila (znam da me citas :) ), jasno mi je zasto mi to ranije nisi dala. Pa evo i tih par recenica:

Prije nego sto je rekao «drago mi je sto te vidim» skinuo mi je jaknu, jednostavno me zgrabio, poceo da me ljubi, dodiruje po cijelom tijelu, grudima, kao da je previse vremena cekao a sada osjeca da taj trenutak vise nikad nece doci.
Ostala sam gola, i tamo, u hodniku tog stana, bez ikakvog prethodnog rituala ili pripreme, neimajuci vremena da kazem da je to bilo dobro ili lose, dok je ledeni vjetar ulazio kroz odskrinuta balkonska vrata, vodili smo ljubav. Razmisljala sam da mu kazem da prestane, da odemo na neko malkice udobnije mjesto, a malo priceka kako bi poceli istrazivati taj ogroman svijet nase senzualnosti, ali istovremeno sam ga toliko zeljela unutar sebe, jer to je bio covjek koji nikad nece biti moj. Zato sam mogla da ga volim svom energijom, da to popodne imam ono sto nikad ranije nisam imala, i sto, najvjerojatnije, nikad vise necu imati.
Polozio me na pod, usao u mene prije nego sto sam potpuno bila vlazna, ali bol mi nije smetala, naprotiv, svidjalo mi se tako, jer mi je u tom trenutku trebalo da skuzim da sam njegova, bez ikakve dozvole i daljnjeg premisljanja. Pasalo mi je to potpuno nepostivanje pravila koje smo ustanovili izmedju nas, sad su nas vodili samo basic instinkti muzjaka i zenke. Bili smo u najkonvencionalnijem polozaju (unatoc svim pricama, my favorite position) – ja dole, rasirenih nogu, a on gore, ulazeci i izlazeci, dok sam ga gledala, bez namjere da se pretvaram, da jecam , da nista, jedino sto sam zelila je da mi oci ostanu otvorene, da zapamtim svaki trenutak, da gledam njegovo lice kako se transformira, njegove ruke zapetljane u moju kosu, njegove usne koje me grizu, ljube. Nista od predigre, milovanja, suvisnih priprema, njeznosti, samo on u meni, a ja unutar njegove duse.
Ulazio je i izlazio, pojacavao i smanjivao ritam, s vremena na vrijeme na trenutak stao da me promatra, ali bez ikakvih pitanja i razgovora, znao je da da je to jedini nacin da nase duse razgovaraju u tom trenutku. Ritam je ubrzan, orgazam je blizu, a ja zelim da taj trenutak potraje zauvijek jer bilo je tako dobro – Aaaaaaa, taaaaako dobro. Sve ociju sirom otvorenih, primjetila sam da ulazimo u neku drugu dimenziju. Vidjela sam kad je njegov orgazam stizao, njegove ruke su snazno drzale moje, pokreti su se pojacavali, a onda je vrisnuo, nije ječao, nije stisnuo zube, vec je vrisnuo. Viknuo. Zarezao kao zivotinja. Groarrrrrrrrrr..... :)
Nakon sto je njegovo tijelo sislo s moga, ne znam koliko dugo smo ostali zagrljeni, milovala sam njegovo lice, rupicu, njegove «antene», osjetila otkucaje njegovog srca, brze, a njegove ruke su njezno klizile mojim rukama, od cega sam se jezila po cijelom tijelu.