Besumno smo krocili hodnikom. Usli smo u njegov stan i legli na pod. Lagano sam rasklilila noge i privukla ih grudima. Legao je povrh mene. Glavu je zagnjurio u moje rame. A onda je , scepavsi me jednom rukom za kosu, silovito prodro u mene.
I lezali smo tako, bez najmanje kretnje, sve dok naposljetku nisam prignula svoje lice nad njegovo i poljubila ga. I napokon nas je svladao taj vjekovni obred, pa sam ga grizla, grabila, iznova i iznova, dok me je razdirao, dok smo se uzdizali i padali, uzdizali i padali sve dublje u praznu pustos.
Poslije ce biti vremena za bol i uzitak kojima pozuda zacinja ljubav. Vremena za linije i kutove tijela sto navode prenerazenog primitivnog muskarca da s odusevljenjem iskoci iz ugladjene koze i prigrli zenu k sebi. Bit ce jos vremena za rijeci, bestidne i opasne. Bit ce vremena za okrutni smijeh koji pobudjuje, za sarene vrpce koje vezu udove u mucno slatkastom, srhovito pokornom uzbudjenju. Bit ce vremena za cvijece koje gasi oci, za svilenkastu mekocu koja zaglusuje usi. I vremena ce biti u tom mracnom, bezglasnom svijetu za urlik covjeka usamljenika, koi je nekoc strepio od vjecnog izgona.
Cak i da se vise nikad ne sastanemo, moj zivot izgubit ce se u promisljanjima o tom novom kosturu koji je provirio ispod moje koze. Kao da se kroz lice vukodlaka provirile ljudske kosti. Isijavajuci ljudskost, sunjala sam se svojim ponocnim zivotom prema novome danu.