#glava{font-family:verdana,arial,sans-serif;color:#CC9933;font-weight:bold;background:#000000;padding-left:15px; }
#glava a,
#glava a:link,
#glava a:hover{font-family:verdana,arial,sans-serif;font-size:120%;color:#9370DB;text-decoration:none;}
#sadrzaj{float:left;width:70%;background:#000000;padding-bottom:20px;}
#links{background:#000000;color:#CCC;margin-top:0px;}
.blog{padding-left:15px;padding-top:15px;padding-right:15px;}
.postovi{font-family:verdana,arial,sans-serif;color:#CCC;font-size:small;font-weight:normal;background:#000000;line-height:140%;padding:10px;border: 1px dotted #C0C0C0;margin-bottom:10px;}
.font-posta{font-family:verdana,arial,sans-serif;color:#CCC;font-size:80%;font-weight:normal;line-height:150%;letter-spacing:0px;}
.postovi a,
.postovi a:link,
.postovi a:hover{font-weight:normal;text-decoration:underline;}
.title{font-family:verdana,arial,sans-serif;font-size:80%;text-transform:uppercase;color:#CCC;font-weight:bold;}
.datum{color:#999;margin-top:10px;border-bottom:0px;font: 14px small-caps bold lighter verdana,arial,sans-serif;}
.slika{margin:0px 10px 0px 0px; border:0px solid black;width:200px;height:150px;}
.ispodposta{font-family:verdana,arial,sans-serif;font-size:x-small;color:#999;margin-bottom:7px;}
.stupac{font-family:verdana,arial,sans-serif;color:#CCC;font-size:60%;font-weight:normal;background:#000000;line-height:150%;padding-top:0px;margin-left:70%;}
.stupactitle{font-family:verdana,arial,sans-serif;color:#000000;font-size:60%;font-weight:bold;background:#9370DB;line-height:140%;padding:2px;margin-top:10px;border-bottom:1px solid #666;text-transform:uppercase;letter-spacing:.2em;margin-left:69%;}
.logo{margin: 0px 0px 0px 1px;border:0px solid black;}
.komentari{margin-bottom:7px;margin-top:-5px;margin-left:0px;color:gray;font-size:10px;font: Arial;line-height:13px;}
.kalendar {width:190px;border-width:1px;border-style:solid;border-color:#666666;background:none;text-align:center;font-size:70%;font-family:verdana,arial,sans-serif;}
.kalendar-aktivni-dani {background:#9370DB;}
.kalendar-aktivni-dani-linkovi {color:white;font-size:11px;font-weight:bold;text-decoration:none;}
.kalendar-aktivni-dani-linkovi:hover {color:white;text-decoration:none;}
.kalendar-neaktivni-dani {background:none; color:#CCCCCC;}
.kalendar-prazni-dani {background:none;}
.kalendar-nazivi-dana {background:none;color:white;text-align:center;}
.kalendar-mjesec-godina {background:none;color:white;text-align:center;}
.kalendar-strelica-natrag {background:none;}
.kalendar-strelica-natrag a:link {color:#FFFF7B;}
.kalendar-strelica-natrag a:visited{color:#FFFF7B;}
.kalendar-strelica-natrag a:active{color:#FFFF7B;}
.kalendar-strelica-natrag a:hover{color:#FFFF7B;}
.kalendar-strelica-naprijed {background:none;}
.kalendar-strelica-naprijed a:link {color:#FFFF7B;}
.kalendar-strelica-naprijed a:visited{color:#FFFF7B;}
.kalendar-strelica-naprijed a:active{color:#FFFF7B;}
.kalendar-strelica-naprijed a:hover{color:#FFFF7B;}
.quoted{margin: 0;padding: 0px 10px 0px 10px;margin: 15px 0px 15px 0px;border-left: 6px solid #9400D3;border-right: 6px solid #9400D3;color: #000000;background:#9370DB}+
Danas, dok sam sjedila na rivi, neko dijete bacilo je kamencic u vodu. Na mjestu gdje je pao kamen pojavili su se mali krugovi, sve dok nisu dotakli nekog galeba koji je tuda plivao, i nije imao nikakve veze sa bacenim kamenom. I umjesto da se uplasi zbog pojave tog neocekivanog vala, on je poceo da se igra s njim.
Mogu da nastavim po starom. Ali mogu isto tako, kao onaj galeb, da se igram sa valovima koji su odjednom naisli i uzburkali vodu. Taj kamen je ljubav. Ta ljubav moze znaciti ljepotu susreta dvije osobe, ali se i neogranicava samo na to. Ljubav takodjer podrazmijeva uzbudjenja pred necim neocekivanim, produbljeni zar, vjeru u ostvarenje nekog sna. Ljubav nam salje signale koji upravljaju nasim zivotom – a na meni je da te signale odgonetnem. Ljubavna strast dovodi ljude u stanje kad prestaju jesti, spavati, raditi, kad gube svoj dusevni mir. Mnogi se uplase kad se ona pojavi, jer unistava sve sto su do tad postigli i stvorili. Nitko ne voli vidjeti svoj svijet u rusevinama. Zato se i mnogi ljudi uspijevaju suprostaviti toj prijetnji, da ocuvaju kucu ili bilo koju tvorevinu koja je trula iznutra. To su cuvari prezivjelih stvari. Drugi, pak, postupaju potpuno suprotno: predaju se bez razmisljanja, nadajuci se da ce im ljubav rijesiti sve probleme. Prepustaju drugoj osobi svu odgovornost za vlastitu srecu i pripisuju joj svu krivicu za eventualni neuspjeh. Neprestano su u euforiji jer se dogodilo nesto cudesno, ili su u depresiji, jer je nesto, sto nisu ocekivali, sve opustosilo. Okrenuti ledja strasti ili joj se slijepo prepustiti – koja je od te dvije mogucnosti manje destruktivna? Ne znam... |
|
nekako nemam volje za pisanjem ovih dana. Napokon sam kuci. I danas je granulo sunce. Prognoza kaze da ce i narednih dana napokon biti toplo i suncano vrijeme.pa eto, nadam se.....
Falis mi, al moram priznat da je i nekako lakse biti dalje od tebe. Ma sunce je...I more je preko puta :))  |
 Da, napokon. Sve su budi. Ja se budim. Uzivam u toplini. Svi radovi krecu. Ljudi su poletniji, vedriji, brzi. Ne zelim sad pisati o "ruznim" stvarima. O onome sto me muci. Pisat cu samo o lijepim. Takav je dan. Jednostavno. Idemo na rucak. Setamo se polako. Kradem ti ioz tanjura. Onako slatko. Uzivam u tim malim sitnim podvalama. U tvojoj blizini. Zbog toga se i glupiram konstantno. Ne mislim o losem. Nailazi frend. Baca neku bijesnu primjedbu na racun nas dvoje. Ja ju ionako ocekujem jer ga dovoljno dugo znam tako da sam pripremljena i mogu se zajebavat dalje. Ti se tako slatko crvenis....Ne znam da li to znas, al stvarno se crvenis i na trenutak pogubis u takvim situacijama. Danas sam odlucila biti sretna. Ne trazim niti razmisljam o pravoj strani svega. Tako si mi sladak. Kao Bozic, Uskrs i slatko malo tek okoceno stene u jednom. Dok se smijes. Dok ti gledam rupicu na obrazu. Necu te sad vidjet desetak dana. Neka. Mozda nam oboma stvarno to treba. Makar kako ti kazes, a ja se pokorno slazem s tobom. Iako to ne zelim. Zamisljam da idemo nekud. Pored mora. Sjedimo na plazi i bacamo kamencice umore. U daljini neki ribar na svojem starom brodiću lovi ribu. Ili bolje receno uziva i on u toj tisini i prekrasnom mirisu mora. Ja i ti samo sjedimo. Ne govorimo nista. Nista nije ni potrebno reci. Znam. Znas i ti. Naslanjam glavu na tvoje rame. Rukama prelazim po tvom torzu. Znam da te to pali. Ali u tom trenutku ne zelim raditi nista. Samo biti tu s tobom i cekati smiraj dana. Udisati miris tvog tijela. Zagrljeni. |
 Mozda sam stvarno sebicna. Ne znam. A tako bi ti htjela pruziti sve. Tako te zelim grliti, ljubiti, voditi ljubav s tobom, zaspati pored tebe.....aaaaa Ulazimo polako u stan. Kazes da bi popio kavu. Bjesomucno trazim tu prokletu kavu po ladicama da bi na koncu shvatila da nema jebenog mlijeka. Ili bolje receno da je od mlijeka vec nastala neka vrsta sira u frizideru. Ok, napravit cu ti neki caj. Sve da se makar malkice pravimo da nije potpuno i tebi i meni jasno zasto smo tu zajedno. Jos dok smo ulazili u stan skidala sam te pogledom. Zasto imas takav ucinak na mene? Ludim dok te gledam. Treperim. Prolaze me trnci svuda po tijelu. Uzbudjenje. Da, cudna je ta 0+.... Pocinjemo se skidati. Gledam te u oci. Jos uvijek stojimo na sredini tog malog, a tako toplog stana. Ne treba mi ni muzika. Vec sve najljepse balade sviraju u mojoj glavi. Ljubis me polako, njezno. Topim se. Ljubim tu tvoju slatku rupicu na obrazu. Samo jednu. Kao da je namjerno tu kako bi mi pokazala kako svijet moze biti lijep u svoj svojoj nesavrsenosti. Jer dvije bi bile previse...:)) Stojimo goli jedno pored drugog i ljubimo se. Uzivam te gledati i dodirivati. Bacam se na krevet. Zelim osjetiti toplinu tvog tijela na sebi. Zelim te. Ulazis u mene. Svijetovi se spajaju. Nestaju granice. Nestaju prepreke. Postojimo sami mi, u tom malom toplom stanu, na tom krevetu, sami, spojeni u jedno. Potpunost. Osjecaja, misli, dodira. Pratis moj ritam, osjecas me kako i ja osjecam tebe. Budi se ona divljina u meni. Ubrzavamo ritam. Suzdrzavas se, dugo. To me napaljuje jos vise. Zelim te zadovoljiti jos tisucu puta. Trebas mi. Svrsavas i padamo premoreni nazad na krevet. Palim cigaretu, stavljam pepeljaru na tvoje znojno tijelo. Spustam glavu na tvoje rame. Nastojim zapamtiti svaki miris, svaki pokret, svaki pogled. Kako volim taj ritual paljenja cigerete nakon sexa. Taj trenutni smiraj uma i tijela. Uzbudjujem te ponovo. Bacas me na sebe okrenutu ledjima. Svrsavam i ja u trenutku. Natsvaljmo tu igru tijela i dalje sve do trenutka kad nas pocinju boljeti svi misici na tijelu. Kad stvarno ne mozemo vise. Mrak se polako spusta nad grad. Lezimo u polumraku. Ljubim svaki djelić tvog tijela. N ezelim da taj trenutak nestane. Ne zelim se vratiti u stvarnost. Hocu da budes moj. Hocu da budem tvoja. Da ti pruzim sve sto mogu. Da te gledam kako sebicno uzivas dok te milujem. |
Da, neobjasnjivo i potpuno normalno umorna. Umorna od svega. trebam odmor. Trebam tebe. Ne mogu više. jos samo sat, dva i onda cu te opet vidjeti. opet cemo voditi one stare isprazne razgovore. opet cu biti pretjerano tuzna. Ali i malo smirena. Makar za to vrijeme koje provedem s tobom.
Uvijek sam se pitala da li znam pisati. ko zna, mozda napokon dobijem i nekakav odgovor. Do sad mi to nikad nije islo. Bolje mi lezi muzika, u svim oblicima. Al u zadnje vrijeme primjecujem da me hvata neopisiva zelja da nesto pisem. Mozda je to samo nedostatak instrumenta, mozda nesto sasvim drugo. Mozda sam tijekom ovog procesa sto ga zovemo odrastanje postala i ja malo drugacija. Ma nemam pojma...Uvijek i sama kazem sve ce vrijeme pokazati, pa eto mozda i sad bude tako. |
Ok, pokusaj broj drugi put. Mozda ovaj put i uspijem zadrzati konce na broju. I nastaviti pisati. O svemu. O sebi. O onome sto ti ne smijem reci....
Kad sam te upoznala dogodilo se to da sam prestala misliti. Kao da me nesto nekamo nosilo, nas dvoje neprestano zajedno, kao zlice sto prilijezu jedna uz drugu. Nosilo na mjesto koje ne mogu dokuciti, i samo sam mislila, OK, prepusti se struji..Drugim rijecima, da ti se priblizim morala sam dosta toga otresti i odbaciti. Cak mi je i cin razmisljanja postao teretan. Mislim da je to objasnjenje. Izvalila sam se na ledja, zagledala u nebo i promatrala kako pahuljasti oblaci putuju. Svoju sudbinu prepustila sam oblacima. Sebe predala opojno mirisu mora, šaptu vjetra. I nakon nekog vremena nije mi vise bilo stalo do razlike izmedju onog sto znam i onog sto ne znam. Ma mozda i to nije tocno. Nije mi bilo stalo od prvog dana. Malo preciznosti... U svijetu u kojem zivimo, ono sto znamo i ono sto ne znamo sijamski su blizanci, u stanju konfuzije. Tko stvarno moze odrediti razliku izmedju mora i onoga sto se u njemu odrazava? Ili razliku izmedju kise koja lije i samoce? Bez puno kompliciranja, dakle, prestala sam razbijati glavu s razlikom izmedju znanja i ne-znanja. To je tocka iz koje sam krenula. Gadno mjesto za pocetak, mozda-ali svakome treba makar provizorna odskocna tocka, je li tako? Sto sve sluzi tome da objasni kako objekt i subjekt, uzrok i posljedica za mene vise nisu bili crno-bijeli parovi nego nerazlucivi jedno od drugoga. Sve se prosulo po kuhinjskom stolu. Sol, papar, brasno, skrob. I zamijesilo u lijepu kasu... U nasoj nutrini ono sto znamo i ono sto ne znamo dijeli istu nastambu. Iz prakticnih razloga vecina ljudi izmedju njih podize zid. To olaksava zivot. Ali ja sam taj zid srusila. Morala sam. Mrzim zidove. Jednostavno, takva sam. A oni sijamski blizanci....nije da se oni dobro slazu. Ne trude se uvijek shvatiti jedan drugoga. Zapravo, najcesce je upravo suprotno. Desnica ne zeli znati sto radi ljevica-i obrnuto. Vlada kaos, na kraju zalutamo i bezglavo se treskom sudaramo s necim. Tras. Ljudi moraju skovati lukavu strategiju ako zele da ono sto znaju i ono sto ne znaju zive zajedno u miru. A ta je strategija-razmisljanje. Moramo se cvrsto usidriti. Inace smo bez greske na putu ka neizbjeznom sudaru. I sta onda ti ljudi moraju raditi ako zele izbjeci sudar, ali i dalje leze na ledjima, uzivaju u oblacima koji plove, osluskuju zvuk vjetra – ne razmisljaju? Zvuci tesko? Nije. Logicno gledano, lako je. Odgovor je u snovima. Treba sanjati i sanjati. Uci u svijet snova i nikad iz njega ne izaci. Zivjeti u snovima dok je svijeta i vijeka. U snovima nema potrebe za razlikom medju stvarima. Uopce je nema. Granice ne postoje. Zato se u snovima rijetko dogadjaju sudari. A ako se i dogode, ne bole. Stvarnost je drukcija. Stvarnost boli. Kad si vidio da nekog pogodi metak a nema krvi? Stvari su kristalno jasne. Zelim voditi ljubav s tobom, zelim da me drzis u narucju. Poput dvije pohlepne, blistave zmije. A ako sve propadne, sta onda? Kad si vidio da nekog pogodi metak a nema krvi? Mora poteci krv. Naostrit cu noz, pripremiti se da prerezem vrat nekom psu... Ovo sto pisem je poruka meni samoj. Bacam je u zrak poput bumeranga. Zasijeca kroz tamu, lisava zivota nekog jadnog klokana i napokon mi se vraca. Ali bumerang koji se vraca nije onaj koji sam bacila... Nemam izbora, struja me presnazno vuce. Mozda na neko posebno mjesto, mjesto koje do sad nikad nisam vidjela. Tamo mi mozda prijeti opasnost, mozda ce me nesto duboko i kobno raniti. Mozda na kraju sve izgubim. Ali povratka nema. Mogu se samo prepustiti struji. Cak i ako to znaci da cu sagorjeti, zauvijek nestati. |
| ožujak, 2005 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
| 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
| 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
| 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
| 28 | 29 | 30 | 31 | |||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
