Danas, dok sam sjedila na rivi, neko dijete bacilo je kamencic u vodu. Na mjestu gdje je pao kamen pojavili su se mali krugovi, sve dok nisu dotakli nekog galeba koji je tuda plivao, i nije imao nikakve veze sa bacenim kamenom. I umjesto da se uplasi zbog pojave tog neocekivanog vala, on je poceo da se igra s njim.
Mogu da nastavim po starom. Ali mogu isto tako, kao onaj galeb, da se igram sa valovima koji su odjednom naisli i uzburkali vodu. Taj kamen je ljubav. Ta ljubav moze znaciti ljepotu susreta dvije osobe, ali se i neogranicava samo na to. Ljubav takodjer podrazmijeva uzbudjenja pred necim neocekivanim, produbljeni zar, vjeru u ostvarenje nekog sna. Ljubav nam salje signale koji upravljaju nasim zivotom – a na meni je da te signale odgonetnem.
Ljubavna strast dovodi ljude u stanje kad prestaju jesti, spavati, raditi, kad gube svoj dusevni mir. Mnogi se uplase kad se ona pojavi, jer unistava sve sto su do tad postigli i stvorili.
Nitko ne voli vidjeti svoj svijet u rusevinama. Zato se i mnogi ljudi uspijevaju suprostaviti toj prijetnji, da ocuvaju kucu ili bilo koju tvorevinu koja je trula iznutra. To su cuvari prezivjelih stvari.
Drugi, pak, postupaju potpuno suprotno: predaju se bez razmisljanja, nadajuci se da ce im ljubav rijesiti sve probleme. Prepustaju drugoj osobi svu odgovornost za vlastitu srecu i pripisuju joj svu krivicu za eventualni neuspjeh. Neprestano su u euforiji jer se dogodilo nesto cudesno, ili su u depresiji, jer je nesto, sto nisu ocekivali, sve opustosilo.
Okrenuti ledja strasti ili joj se slijepo prepustiti – koja je od te dvije mogucnosti manje destruktivna?
Ne znam...
Post je objavljen 30.03.2005. u 00:49 sati.