Covjek se stvarno ponekad mora zapitati da li sve te drustveno prihvacene norme stvarno imaju smisla. Zar mi stvarno moramo biti okruzeni svim tim lijepim stvarima, trcati za uspjehom, zabrinjavati se oko tako nevaznih stvari…Zar ne bi bilo jednostavnije pobjeci na pusti otok, loviti ribu kopljem, zapaliti vatrici (pa kvragu i kamenom) i spavati. I voljeti se. I ne misliti….
Serem kao i uvijek. Pogledam te i pretrnem. Gdje si bio do sada?
Kada covjek odluci sta je dobro za njega? Kad zna? Kako moze biti siguran? Ili svi mi samo srljamo pa dokle moze? Ili samo neki….Zasto ne postoji carobna kugla koja bi ti rekla sta da i kako da nesto uradis?Ili da mozes vratiti vrijeme. Ili ga makar nakratko zaustaviti. Stati. Uzivati u trenutku.
Da li ja tebe pocinjem voljeti? Ili mi se samo polako i neprimjetno uvlacis u kozu?
Svaki put kazem treba stati. I onda se za par trenutaka predomislim. I prepustim. I nasrcem. Navaljujem. Grizem. Grebem. I svaki put uspijem…I onda opet ispocetka
Treba stati kad je najbolje. Je, moj kurac….
Post je objavljen 27.04.2005. u 11:20 sati.