Osjecam da te gubim. Osjecam da mi klizis kroz prste poput sitnih zrnaca pijeska, bez ikakvog veziva koji bi te zadrzao tu. Da mi je samo naci kapljicu vode, jutarnje rose koja bi te slijepila na mojoj ruci. U mojoj dusi si vec tu. Ne znam kako, ali uspijevas u meni probuditi nesto meni do sada potpuno nepoznato. Zelju za pisanjem. Za spoznajom sebe na neki drugaciji, meni dosad neistrazen, nacin. Ili je to samo moje trenutno stanje svijesti? Neka faza u koju svatko od nas dodje u jednom odredjenom trenutku zivota? Trenutku kad odlucimo preispitati sebe, svoje postupke, svoje misli i zelje...
Primjecujes li i ti momente tisine u razgovoru? Onog trenutka kad ne znamo sto jedno drugom reci? Ne smijemo reci. Ne zelimo izreci. Ne smijemo.
Zivot je jedna velika lutkarska prestava. Netko drugi vuce konce nasih zivota i dirigira nasim dramama, komedijama i trilerima. Daj ti netko tamo, prestani vec jednom! Dosta mi je vec toliko puta isprobanih scenarija. Ni ovo moje nije nista novo. Prebaci me u neki novi zanr kad vec znas ishod ovog. Ja ga ne zelim prozivljavati. Osjecam.....sve. Sav spektar emocija koji se ne mogu ni na prste jedne ruke nabrojati.
Ili mi makar daj scenario sa mogucim zavrsetcima. Da odaberem onaj koji mi se svidja. Tekst koji bi trebala izgovarati. Nacin na koji se trebam ponasti. Nesto. Slamku spasa. Ili zaborava. Ne znam.
Sutra je novi dan.
Post je objavljen 04.04.2005. u 00:15 sati.