Najvažnija sporedna stvar na svijetu, ponos valjda svih muškaraca, zbog kojeg bi otišli bogu iza Lakostica, ponos bez kojeg ne mogu, a da nisu žene? Naravno, riječ je o stolnom tenisu, pardon, nogometu. Dugo vremena sam premišljao za ovu temu jer su većina mojih vjernih čitatelja (poput Sume) teški fudbaleri – dobro, od zadnje operacije, malo lakši, ali nema veze… Dakle, ideja o igranju nogometa me uhvatila (za nogu) negdje oko četrnajsnajste* godine. U to vrijeme, sebe sam znao zamišljati kao velikog brazilskog golmana – Didu, a prijatelj koji mi je pucao na gol, bio je baka (ovog puta je zaista vrijedilo: i moja baka bolje puca od tebe). Sve je bilo lijepo i krasno, no odjednom mi se sve učinilo naopako: moj prijatelj i ostala bakina družina pucali su sve bolje, a ja, da bih to obranio, sam se bacao gdje god bih stigao, tako da bi mi od blata majica prešla iz one obične bijele u onu s vojničkim uzorcima, a kasnije mi ne bi pomogao ni arijel, pa čak niti veniš oksi-ekšn za tepihe. A, kriva je i ona kučka lopta. Išla je od jednog do drugog da bi je ovi na kraju napucali, i to baš meni. E, bome nećeš. Eto, zbog tih kritičnih trenutaka sve je propalo u kadu, tj. u vodu. Naravno, kasnije sam odustao od golmanizma, odnosno, općenito od fudbalerstva. Tada je propao i moj san, da poput onih penzića što prodaju zube zubić vili za velike pare, da se i ja prodam u neki veliki klub…
četrnajsnajst* - neodređena zamjenica bilo kojeg broja
Pročitajte "Zašto baš pita od jabuka?" u boxu.