Proteklih dana nešto baš i nije bilo gužva na blogovima, pa se ni ja nisam ubijao od pisanja, a i kasnije sam otišao kod bake tako da nije bilo vremena za blog. Ali, evo došlo je vrijeme da ipak nešto napišem. Priča ide otprilike ovako nekako. Još davne 1987. godine moji otac i majka su se oženili, udali, sklopili bračni ugovor, kako god. Dogovor je bio da djeci neće davati imena po bakama, stričevima, tetkama, ujnama, didovima... Nakon što se rodio moj superkul pametni brat i nakon što je dobio ime Norman (više o tome u postu: "Moj dolazak na ovaj svijet i njegove posljedice…"), na redu sam bio ja. Kad sam pitao majku kako sam dobio ime Mak, ona je objasnila ovako: "Jednog jutra sam se probudila i sinulo mi je ime Mak, što mi se učinilo zgodnim jer ne može imati nadimak". Kasnije mi je rekla da Makabije ili Makarije znači blaženi, a Mak je skraćenica od toga. E, sad mi više ništa nije bilo jasno. Ja od blaženstva ni ž, a nadimaka od Makić, Mačić, Mačeto, Maki, Makina, Makica, Makilo, Makrs, Mačina, Makili, Makula, pa od Mahun, Dijete Cvijeća, Mali Anti-Krist, Tarzan... Znalo se dogoditi da sam nakon postavljenog pitanja, kako se zoveš, odgovarao po nekoliko puta da bi na kraju morao i slovkati ta pišljiva tri slova, ali nema veze. Da me netko pita bih li mijenjao ime, ne bih, čak da pače, moja djeca ce se zvat MAKs i MAKsimilijan a ako se dogodi da bude ženski rod, onda..., onda ću vec nešto smisliti (MAKeta, MAKlina i sl.).