A, bome ima i dobrih reklama...

Trudim se napisati svaki mjesec barem po dva posta (zbog ljeta mi je malo prosjek u banani, ali nema veze), pa bi bilo krajnje vrijeme da to učinim jer je 11. mjesec pod lampom ili kako to neki kažu, pred vratima. Ono moje "sutra ću" tako me dovelo do svršetka, konca, završetka, prestanka, te da okončam, kraja 10. mjeseca... Ali pošto je u nas "pubertetlija" sve u zadnji tren počimajući od zaljevanja cvijeća kad već jadnici požute od muke, preko obavještavanja roditelja za ocjene svega 20 minuta prije roditeljskog, pa tako i do pisanja posta. Već duže vrijeme muku mučim, tj. muči ona mene s tim reklamama. Reklame na sve strane: otvoriš novine, a ono unutra reklama preko reklame, i nije onda ni čudo kako naše bajne novine imaju 83 i pol strane. Upališ televizor, kad ono: "...ali to nije sve, ako kupite odmah..." Ma, koga briga? Iziđeš van, a ono super akcija Konzuma preko 352 metra kvadratna: poriluk za samo 3.99. Sigurno ovaj poriluk želite imati i u svom friškožderu. Ma, daj bježi ti i poriluk. A, i ti reklamdžije isto, posao im je da naprave jednostavnu reklamu, a oni ga zakompliciraju do besvjesti. Baš neki dan, šetam tako kvartom i vidim jednu od tih silnih reklama, kaže: svaka polica donosi nove bodove, i dole se još potpisali sa: osiguranje Euroherc. Ma kakva polica, kakvi ormari? O čem pričate? Ili još bolje kad mi reklamiraju Viši kremu za dan i kremu za noć, k'o da krema zna kad je dan, a kad je noć. Onda ona reklama za Dav šampon za tuširanje, kaže: 80% žena je ocjenilo... Normalno da ih je toliko ocjenilo kad ste im dali pare za taj odgovor. Ali, što je najgore od svega, to stave baš u sred zanimljivog dijela filma, napetog k'o praćka, a onda od muke već zaboravim što sam gledao... Ali eto, da vas ne zamaram dalje svojim problemima, ovo ću privest kraju: KRAJ!

Evo jednog misaonog, ili kako moja profesorica to stručno kaže, refleksivnog posta o smislu života. Baš sam se takvim glupostima zamarao neki dan. Razmišljao sam o svakodnevnoj rutini našeg djevojačkog ili u ovom slučaju dječačkog života. Baš prije možda godinu dana ili čak pet slušao sam na televizoru, u dnevnom boravku (kod mene tipka 3), da budem precizniji, bilo je oko 19 sati i 43 minute o ljudskoj svakodnevici i općenito životu. U minuti sam si odvrtio svakidašnji film: probudim se; pazim da ne ustanem na lijevu nogu; ponovim gradivo, svejedno se nadajući da me neće pitati; oteturam do škole; da mi 4 iz šugavog odgovaranja; pojedem onaj silni slanac koji se neopravdano zove tako jer nema slanog ko' ni crno pod noktom; prođe nastava; vratim se doma; po mogućnosti ne pojedem mami sav ručak; radim za školu, ostavljajući sve više gradiva za jutro; trčim na trening, poludim jer mi sedamnaestica prođe pred nosom, na treningu krepam od umora; sjednem opet u tramvaj da bi mi nabrijani lik otraga puštao cajke; opet poludim; vratim se doma i čim vidim krevet zaspem. Ali da se vratim televizoru, ako se još sjećate. Pričali su i o tome kako uspješan i koristan život čine tri stvari: pušenje, droga i Dinamo. Ili ne, ne, ne, to sam čuo od nekog drugog. Te tri stvari su bile: posaditi drvo, napisati knjigu i imati dijete. Po mom mišljenju tu bi trebala biti i četvrta stvar – kuća s dvorištem jer negdje moram i posaditi dijete, pardon, drvo, a ne želim da mi dijete odrasta na ulici. No, vratimo se u stvarnost. Neki dan sam posadio čempres ili palmu, tako nešto. To je već prvi korak. Sam ovaj blog čini devetinu drugog koraka, a treći korak…, a ne, ne, ne. Što se tiče toga ne mislim se žuriti, a ni moja majka, vjerujem, ne bi bila presretna da dobije unuka, bar ne od mlađeg sina, tako da će Maks i Maksimilijan, tj. Maketa i Maklina (kako će se zvati moja djeca) morati pričekati.