Kažu da odrasli ljudi trebaju spavati 10, a djeca 12 sati dnevno (zicer). Koliko god se ja trudio prespavati tih 12 sati, nikad ne uspijem, barem ne u komadu. Preko tjedna to nije ni moguće ako uzmete u obzir da se prosječno dižem u 7:58 (i 23 sekunde) jer to bi to značilo da moram snom pravednika spavati već oko 8 (ili ti ga 20 sati), a tko još (normalan) ide spavati u to vrijeme!? No dobro, to su ipak radni dani koji su i onako, sami po sebi zaje…, oprostite, zeznuti. Ali, kad mi u nedjelju ujutro zazvoni onaj neželjeni, dobro poznati, neartikulirani, prodorni, šugavi, prokleti (…) zvuk mobitela ili općenito predmeta za buđenje, najradije bih ga zašvijukao zračnim putem, najbližom putanjom, kroz zatvoren prozor sa spuštenom roletom tako da ga više ne čujem i odspavam još zlatnih 5 minuta (zbog kojih sam više puta zaspao i zakasnio u školu). Ali, i to je podnošljivo s obzirom da mi je na meni da se nedjeljom ujutro ustanem i izgubim na Misu… No, nikad mi neće biti jasno zašto baš subotom ujutro pišljivo dijete ispred zgrade mora derlekati na sav glas, zašto se baš subotom ujutro susjedov auto ne može upaliti iz prve, zašto baš subotom ujutro radnici moraju asfaltirati cestu točno ispred zgrade… A, i ti smetlari bi baš mogli lakše s tim prokletim kontejnerima. I, eto, kad sve to zbrojim i podijelim, nema dana da se čovjek pošteno naspava.