mistagogy.blog.hr

Tko za 'dobra djela oèekuje zahvalu', veæ se izdvaja po tome što sam sebe smatra 'dobrim', proigrao je najbolje opravdanje za izricanje hvale time što se svojim osjeæajem i svojom sviješæu o vlastitoj dobroti izdvojio od ostalih kao posebni dobroèinitelj, zato što je sebe uzvisio i precjenio. Takvo oèekivanje, koliko god bilo prirodno i opæenito prihvaæeno, ne samo da ne zavrijeðuje nikavu hvalu, veæ upravoono èime se obièno takvom èovjeku uzvraæa : posvemašnju nezainteresiranost, pa èak i svojevrsni uzvratni ponos. Tko èini dobro te pritom ne želi doživjeti krah, mora iæi tako daleko da sebe smatra èovjekom koji služi, koji drugome priskaèe u pomoæ - nosit njegovu krivicu. Ne samo da ne smije od drugoga oèekivati zahvalu, èak štoviše, u sebi mora gajiti osjeæaj zahvalnosti prema drugima koji su mu pružili priliku za iskazivanje pomoæi, bez obzira koliko se ta pomoæ naknadno 'isplatila'. To mora za nas više ili manje ostati trajnim idealom; a prvi stupanj tog ideala je svakako osjeæaj zahvalnosti u nama i izvan nas za svako dobro djelo.

Christian Morgenstern

Ne trebamo se bojati niti pravilno shvaæenog elitizma. Pozivam mlade kršæane i katolike da se ne boje elitizma. Ja elitizam shvaæam pozitivno ako on u sebi ima ugraðeno ono 'jaèe, više, bolje' s namjerom, ne da bi se isticalo osobne zasluge, nego da bi se pomoglo svojoj društvenoj i crkvenoj zajednici i pojedincu èovjeku.
Željko Tanjiæ

Ako je sveæenik mlad, onda je naivan. Ako je ozbiljan, onda je vjeèni nezadovoljnik. Ako je lijep: «Zašto se nije oženio?» Ako je ružan: «Nitko ga nije htio.»

2. Kad se želiš osloboditi zla i tražiš dobro

2.1. Kako djeluju duhovi kad kreneš putem dobra

Kada se želiš osloboditi zla i tražiš dobro, dobri duh te hrabri i jaèa, tješi, nadahnjuje, smiruje, zna ganuti do suza, olakšava put uklanjajuæi razlièite zapreke. Zli duh te, naprotiv, muèi, žalosti, uznemiruje lažnim razlozima, daje osjeæaj krivnje i postavlja razlièite zapreke da ne bi napredovao na putu dobra. (Usp. DV 315) Dobri duh ti daje duhovnu utjehu, a zli duh te vodi do duhovne zapuštenosti, potištenosti, suše.
Duhovna utjeha je stanje u kojem doživljavaš Božju blizinu. Postoji više vrsta duhovne utjehe.
One se razlikuju po naèinu doživljavanja Božje prisutnosti. Prva je najsnažnija, ali i najnesigurnija. Nalik je na ljetnu kišu koja sve osvježava, ali i brzo prolazi. Tu utjehu možeš prepoznati u sebi kao unutrašnje ganuæe koje može dovesti i do suza i koje rasplamsava tvoju ljubav prema Bogu te prema svakom stvorenju, ali samo u njemu i radi njega. Druga vrsta utjehe je manje snažna, ali i sigurnija. Nalik je na potok koji prolazi kroz vrt i natapa ga. Osjeæaš je u sebi kao unutarnju radost koja te privlaèi k duhovnim stvarima, k ljubavi prema Bogu i služenju bližnjima s vedrinom i mirom srca. Treæa vrsta utjehe je ona po kojoj rastu u tebi vjera, nada i ljubav. Nju gotovo i ne osjeæaš, ali je ona najsigurnija. Može se usporediti s podzemnim vodama koje se ne vide, ali koje natapaju zemlju i donose život. (Usp. DV 316)
Duhovna suša, potištenost, zapuštenost stanje je u kojem ne doživljavaš Božju blizinu te se osjeæaš sam i napušten. To je stanje suprotno duhovnoj utjesi. Bio bi to npr. mrak i nemir u duši, pobude na sve što je nisko i èisto zemaljsko, nemirno uzrujavanje, napasti što potièu na malodušnost, bez pouzdanja i ljubavi, gdje dušu skroz naskroz obuzme lijenost i mlakost, žalost, baš kao da je posve rastavljena od svoga Stvoritelja i Gospodina. Kao što se utjeha protivi potištenosti, tako su i misli što se raðaju iz nje, protivne mislima što proizlaze iz zapuštenosti.” (DV 317.)

2.2. Što èiniti u vrijeme duhovne zapuštenosti

“Peto pravilo. – U vrijeme duhovne potištenosti ne valja ništa mijenjati, veæ stajati èvrsto i nepokolebljivo u odlukama i odredbama što ih je tko obdržavao dan prije te zapuštenosti ili, bolje, u zasadama i planovima što se na njih nakanio u prijašnjoj utjesi. Kao što nas, naime, za vrijeme utjehe uglavnom vodi i nadahnjuje dobri duh, to isto polazi u potištenosti za rukom duhu tame, a jedva smo u stanju da po njegovim savjetima pokroèimo sigurnim putem.” (DV 318.)

“Šesto pravilo. – Premda za potištenosti nije dobro mijenjati prvotne odluke, ipak æe dobrano koristiti ako se snažno uhvatimo ukoštac sa samom dosadom te se npr. dadnemo više na molitvu, razmatranje, marljivo ispitivanje savjesti te da pronalazimo kakav zgodniji naèin pokore."”(DV 319)

”Sedmo pravilo. – Tko je potišten, neka promisli kako ga Gospodin prepušta vlastitim prirodnim silama ne bi li se sam suprotstavio neprijateljevu previranju i napastovanju. S pomoæu je Božjom to svakako u stanju, jer ga ona nikad ne napušta, nego se samo pritajila. Gospodin mu je, naime, uskratio oèitu i veliku revnost, snažnu ljubav s intenzivnijom milošæu, ali mu ipak ostavlja dovoljnu milost, potrebnu za vjeèno spasenje.” (DV 320.) a u potištenosti neka se, naprotiv, sjeæa kako s milošæu Božjom može mnogo toga podnijeti u borbi protiv neprijatelja, samo da crpe snagu u svom Stvoritelju i Gospodinu.” (DV 324b)

“Osmo pravilo. – Za vrijeme potištenosti neka se svatko uèvršæuje u izdržljivosti koja suzbija napasti što ga snaðoše. Neka sebe uvjerava da æe mu naskoro zasjati utjeha. Može se u tom pravcu poslužiti i zahvatima iz šestog pravila kojima æe se hvatati s dosadom ukoštac.” (DV
321)

“Deveto pravilo. – Tri su glavna razloga zašto nas obuzima potištenost.

1) Prvi je taj što smo bili mlaki, lijeni i nemarni u svojim duhovnim vježbama te na taj naèin izgubismo duhovnu utjehu zbog vlastitih pogrešaka.
2) Drugi je razlog kušnja gdje æe se pokazati jesmo li veæ koliko-toliko dorasli službi Božjoj, jesmo li ikako u stanju da se uèvršæujemo u njoj i bez tolikog obilja utjehe i neobiènih milosti.
3) Treæi je razlog da bismo na temelju iskustva doista do u dno duše doživjeli te bi nas skroz naskroz obuzela svijest kako nije u našoj ruci da doðemo do velike pobožnosti, žarke ljubavi, suza ili kakve duhovne utjehe ili da je saèuvamo, veæ je sve to dar i milost Boga, Gospodina našega. Tako neæemo savijati gnijezdo na varavu terenu niti dizati glave u nekakvoj oholoj taštini, nit æemo sebi prisvajati svoju pobožnost ni ikakve nijanse duhovne utjehe.” (DV 322.)


Što èiniti u vrijeme duhovne utjehe

“Deseto pravilo. – Snaðe li koga utjeha, neka misli na to èemu æe biti dorastao kad ga obuzme potištenost i neka protiv nje unaprijed skuplja nove sile.” (DV 323.)

“Jedanaesto pravilo. – Koga je snašla utjeha, neka se po moguænosti nastoji što dublje poniziti, sjeæa se kako je malo u stanju kad ga obuzme dosada te æe ostati bez milosti ove utjehe.” (DV
324a)

“Dvanaesto pravilo. – Neprijatelj je nalik na ženu. Pred jakim je on kukavica, a silan pred plašljivcem. Ženi je svojstveno da u svaði s èovjekom odmah gubi srèanost te stane bježati èim ovaj pokaže da se ne boji. Stane li, meðutim, muž uzmicati, gubiti srèanost, tko æe živ postaviti brane te izmjeriti snagu srdžbi, osvetljivosti i bijesu žene? Takav je i neprijatelj. I njegova je osobina da gubi snagu i srèanost (napasti se povlaèe) èim osoba koja nastoji oko duhovnog života pokaže neustrašivost u borbi s neprijateljem te se èvrsto hvata ukoštac s napastima i laæa onoga što je njima dijametralno protivno. Stane li se, naprotiv, u napastima plašiti, poène li gubiti srèanost, tad nema na svijetu takve bestijalne zvijeri kao što je nprijatelj ljudske naravi dok u svojoj neizrecivoj zlobi provodi vlastite paklene namisli.” (DV 325.)

“Èetrnaesto pravilo. – On se vlada poput vojskovoðe, kao voða èete koji pokušava osvojiti i opljaèkati tvrðavu. Kako, naime, zapovjednik i voða èete, èim postavi tabor, stane odmah izviðati protivnièku snagu i položaje utvrda, a tek onda poène navaljivati, i to s najslabije strane, tako i neprijatelj ljudskoga roda uhodi te sa svih strana napipava svaku našu bogoslovnu, stožernu i æudorednu krepost. Kad napokon utvrdi gdje je naša najslabija toèka, najmanje dorasla zahtjevima vjeènoga spasenja, odande on nasræe i pokušava nas svladati.” (DV 327.)

“Trinaesto pravilo. – Vlada se takoðer poput lažnog ljubavnika kome je mnogo stalo da ostane skrovit i prikriven. Kao što laskavac koji slatkim rijeèima malo-pomalo mami kæerku dobra oca ili zavodi ženu èestita muža želi da njegove rijeèi pod svaku cijenu ostanu tajne, a upravo mu je nesnosno i užasno mrsko otkriva li kæerka ocu, a žena mužu te laskave rijeèi te æe taj lako pohvatati sve konce njegovoj prozirnoj igri. Lisac odmah razabire kako mu pade iz ruke oružje kojim se latio posla. Takav je i neprijatelj ljudske naravi. kad lukavo nagovara i zavodi pravednu dušu, stalo mu je i od srca želi da svi pokušaji ostanu tajni, a velika ga muka hvata èim duša otkriva iskusnom ispovjedniku ili duhovnoj osobi koja se razumije u zlobne ðavolske lukavštine.
Jadan uviða kako mu nestaje tlo pod nogama Zapoèeta mu zloæa neæe poæi za rukom, buduæi da su se otkrile njegove oèite spletke.” (DV 326.)

(Iz knjige "Duhovne vježbe" - DOWNLOAD)

(prigodno razmatranje uz današnja èitanja )


Svatko od nas želi ostati èitav; koliko god je to, u okolnostima ljudskoga života moguæe, cjelovit, nepovrijeðen. Svatko od nas želi, u oèima drugih, stvoriti i saèuvati odreðenu sliku o sebi. I, što je mnogo teže, premda se površnoj misli ne èini tako: svatko od nas želi saèuvati odreðenu sliku o sebi samome. To je silno teško, èovjeku kome je životno stalo do istine, gotovo nemoguæe.

Isusove su rijeèi: Svojom æete se postojanošæu spasiti. (Lk 21,19) No za Isusa su zapisane i rijeèi: Nije trebalo da mu tko daje svjedoèanstvo o èovjeku: ta sam je dobro znao što je u èovjeku. (Iv 2,25) Mjera èovjekove postojanosti je u nastojanju. Bog od èovjeka i ne traži više nego da bude vjeran svome odreðenju, svome odzivu, svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim (usp. Mt 22,37). Svom svojom krhkošæu, ali i svim svojim zanosom.

Èovjek glinenu posudu svoga života ne može pronijeti svijetom, a da je ne ošteti, pa i da je ne razbije. Da se iz nje voda (moguæe, èak i voda živa) ne razlije. Zbog toga se èovjek èesto trudi staviti glinenu posudu svoga života na zaštiæeno, na skrovito mjesto. Ondje gdje je život neæe dotaæi. Ondje gdje životu neæe moæi poslužiti.

To je èovjekova logika, èovjekovo shvaæanje života. No, Bog ne razmišlja tako. Bog kaže: Tko hoæe saèuvati život svoj, izgubit æe ga. (Mt 16,25). I još odreðenije: Tko saèuva svoj život, izgubit æe ga. (Mt 10,39)

Jer život nije naš posjed, kamo li naše vlasništvo. Život je dar; poziv i poslanje. Život upuæuje na drugoga. A tko zadrži život svoj za sebe, izigrat æe ga. Život je služba ljubavi. Bez službe ljubavi život nije moguæe ispuniti. Opravdati. Kamo li naæi sreæu i postati dio nje.

Bog dobro zna koja je cijena života. On koji ne lomi napuknutu trsku (usp. Iz 42,3) nije ni trenutka oklijevao prelomiti život svoga Sina. Da bi života, da bi ljubavi i sreæe bilo. Svjetlost na prosvjetljenje naroda (usp. Lk 2,32) preobrazila se u èovjeka u kojem ne bijaše ljepote ni sjaja, u èovjeka koji prezren bješe, odbaèen od ljudi, èovjek boli, vièan patnjama, od kog svatko lice otklanja (usp. Iz 53,2-3). A rekao je o sebi da je došao da život imamo, u izobilju da ga imamo. (usp. Iv 10,10)

Ne djeluje nimalo ohrabrujuæe, nimalo poticajno. Nimalo, želimo li išta od onoga što jesmo, od onoga što živimo, naplatiti, k tome i odmah naplatiti. No, ne pristanemo li na svoju lomljivost, ne pristanemo li na to da nas život slomi, neæemo moæi uæi u Isusovo iskustvo. Ne odlomimo li se od sebe, kako æemo prionuti uz Isusa?

Kad je s pet kruhova i dvije ribe nahranio pet tisuæa ljudi, on je veæ ukazao na put kojim je i njemu i nama poæi: On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreèe blagoslov pa razlomi kruhove i davaše uèenicima da posluže ljude… I jeli su svi i nasitili se. I od ulomaka nakupiše dvanaest punih košara… (Mk 6,41-42) Èudo se dogaðalo kroz lomljenje, kroz dijeljenje kruha, kroz dijeljenje života s drugim.

I na posljednjoj je veèeri primijenio istu mudrost: …uze kruh, izreèe blagoslov pa razlomi, dade im i reèe: 'Uzmite, ovo je tijelo moje.' (Mk 14,22) I ponovno u Getsemanskom vrtu. I na Golgoti. On se lomio. Za nas se lomio.

No, da ne bismo olako zakljuèili da je lomljenje nužno bolno, da iza njega nužno ostaje rana, dobro je podsjetiti se na Isusovo ukazanje kod Tiberijadskog jezera, kad je, poslije obilnog ulova riba, saèekao uèenike uz pripravljenu žeravicu i na njoj pristavljenu ribu i kruh, te im davao kruh, a tako i ribu (usp. Iv 21,9,13). I potom, dakako, valja spomenuti Kleofu i uèenika koji bijaše s njim, koji Isusa, dok su bili u svratištu u Emausu, prepoznaše u lomljenju kruha (Lk 24,35). Iz toga se lomljenja kruha razlio zanos koji se, poput krugova na vodi, širi kroza svu povijest, kroza svu vjeènost.

Logika (odnosno pravilo) pšeniènog zrna silno je zahtjevna: Ako pšenièno zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.' (Iv 12,24) No koliko god zahtjevnosti bilo u toj logici, u njoj je mnogo, neizrecivo mnogo više nježnosti: tek kad umre, tek slomljeno, pšenièno zrno postaje dio života.

Kad Isus govori da je Kraljevstvo nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna sve dok ne uskisne (Lk 13,33), on nas poziva da budemo isto brašno, isti kruh s njime. Važno je ovdje primijetiti: kvasac ne može postiæi ništa s cijelim pšeniènim zrnjem. Tek kad je zdrobljeno, ono može razumjeti naum koji kvasac ima s njim. Tek tada biva mu raspoloživo. Tek tada dogaða se kruh. Tek je tada moguæe da svi jedu i nasite se; i da se od ulomaka nakupi više nego što je bilo ispoèetka. Tek kad se život ne odmjerava svojim mislima, svojom snagom, nego kad ga se živi u sili Božjoj.

U tom je duhu moguæe išèitavati i Isusovu prispodobu o talentima. Isus je pohvalio one koji su izložili i sebe i talente koji su im bili povjereni, a prekorio onoga koji je i sebe i povjereni mu talent uskratio životu. (usp. Mt 25, 14-30) Krivo postupa onaj tko ogradi sebe, svoj život i povjerene mu talente. Život se dogaða u susretu ljudi, u susretu talenata. To znaèi sabirati se u Isusovo ime: kad oni, koji se nazivaju njegovim imenom, žive jedni za druge. Kad se ljube. Kad žive i za one, kad ljube i one, koji se ne nazivaju njegovim imenom. Jer ljubav koja ide samo donekle i nije ljubav. Postoji samo jedan naèin, jedan put ljubavi: do kraja ljubiti. Po tome, rijeèi – zbilja rijeèi – lomiti se i ljubiti, bivaju istoznaènice. Onkraj svake matematike, onkraj svake trgovine, istoznaènice podjednako bivaju i rijeèi: lomiti se i biti ljubljen.

Kad je Petar odvraæao Isusa od puta koji ga je oèigledno vodio prema križu, Isus mu je rekao: Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko! (Mt 16,23) Jer nije Božje izmaknuti, uskratiti se. Božje je slomiti se. I zato: Blaženi koji se lome: oni æe se iscijeliti! Oni æe se s Bogom sjediniti!

Sveti Franjo Asiški u svojoj je oporuci pisao: …na ovom svijetu ne vidim ništa tjelesno od samoga svevišnjega Sina Božjega osim presvetog tijela i presvete krvi njegove… (Oporuka 10). Bio sam u prigodi èuti propovjednike koji su ove Franjine oporuène rijeèi protumaèili slobodno (moguæe i pretjerano slobodno), ali posve u duhu Franjine osobnosti, Franjina života. Tumaèili su, naime, kako je on živio toliko zagledan u euharistiju, da je sve ostalo za njega gubilo znaèenje, bivalo manje važno, pa i posve nevažno. Rekao bih, radije, da se Franji, po njegovoj zagledanosti u euharistiju, sav svijet preobražavao. Da je sve promatrao preobraženim, euharistijskim oèima. I zato je sav svijet prepoznavao i doživljavao kao Božju obitelj.

U Pravilu Franjevaèkog svjetovnog reda zapisane su èudesne rijeèi, silan poziv i poslanje: poticaj franjevaèkim svjetovnjacima da žive unoseæi Evanðelje u život i život u Evanðelje. U istom duhu može se reæi: da žive unoseæi Euharistiju u život i život u Euharistiju. Odnosno, što je isto: da žive unoseæi Isusa u život i život u Isusa. Da živimo unoseæi Isusa u sebe i sebe u Isusa. Da u svemu što živimo, živimo euharistijskim životom.


Što molimo dok govorimo: Kruh naš svagdanji daj nam danas…? U svom tumaèenju Oèenaša sveti Franjo Asiški je zapisao: Kruh naš svagdanji, ljubljenoga Sina svoga, Gospodina našega Isusa Krista, daj nam danas: na spomen, na razumijevanje i na poštivanje ljubavi koju je pokazao prema nama i svega što je za nas rekao, uèinio i pretrpio. (Tumaèenje Oèenaša 6)

Što mi molimo dok govorimo: Kruh naš svagdanji daj nam danas…? Ne ponavljamo li, zapravo, samo rijeèi: Budi volja tvoja…? Ne govorimo li: Neka mi bude po tvojoj rijeèi…? Neka mi bude tvoja ljubav, pa što bude?

Vjerujem, sve to. Ali i ne samo to. Molimo da se, u danu koji nam je darovan, steknu uvjeti za našu duhovnu i materijalnu egzistenciju. I ne samu našu, nego i svih onih koji su nam na bilo koji naèin povjereni. Pritom – uzdam se – ne previðamo nikoga, baš nikoga, tko je, zajedno s nama, dionik ljudske i Božje obitelji. Molimo za temeljno ljudsko dostojanstvo: da svojim trudom svojima i sebi osiguramo sve potrebno za život dostojan èovjeka. A ako nam to zbog neèega nije moguæe, da i ljudi i Bog naðu naèina kako æe nam biti blizu; naèin koji nas neæe povrijediti. Naèin koji æe imati obzira prema našoj ljudskosti.

Molimo za djelotvornu Božju prisutnost. Da u našoj svjetiljci bude dovoljno ulja da stignemo s kraja na kraj dana. Da naš put bude osvijetljen. I da umijemo posvijetliti našim suputnicima, i znanima i neznanima. I onima koji æe tek jednom doæi.

Molimo da znamo prepoznati i primiti kruh kojim nas Bog, u danu koji nam je darovan, želi nahraniti. Kruh i sladak i gorak. I nježan i zahtjevan. Kruh koji nam se èitav daje, ali i koji nas èitave treba. I kruh željenog i kruh neželjenog posta.

Molimo da budemo otvoreni kruhu kojim nas toliki i svjesno i nesvjesno hrane, katkada dajuæi od svoga suviška, nerijetko i sav svoj žitak, svega sebe. Molimo da mu budemo otvoreni osobito kad žele s nama podijeliti svoju oskudicu. I kad nas kruhom svoga života želi nahraniti netko za koga nam se èini da nam nema što dati. Jer toliko puta, time što primamo kruh, hranimo one koji nam ga daju. One koji se, u svojoj jednostavnosti i predanosti, za nas lome.

Povrh svega – ali i u svemu, baš u svemu – molimo za kruh koji je Isus sam. Za kruh kojim naše duše dišu. Za kruh kojim naša srca kucaju ljudskošæu. Za kruh koji je prisutnost Isusove osobnosti i – po tome – izvorište i potvrda naše osobnosti.

Što blagujemo kad blagujemo euharistijski kruh i vino? Blagujemo Isusovo tijelo i krv. Blagujemo Isusov život. Ali ne neko apstraktno, prividno Isusovo tijelo i krv. Ne neki apstraktan, prividan Isusov život. Cjelokupnom poviješæu našega života, cjelokupnom svojom osobnošæu, blagujemo cjelokupnu povijest Isusova života, cjelokupnu Isusovu osobnost.

Prièest je susret osobnosti. Naš osobni susret s Isusom. Mi k Isusu dolazimo sa svime što je u nama, sa svime što jesmo. A u nama je prisutna naša povijest od našega zaèeæa (pa i prije njega), naše roðenje i djetinjstvo, naše odrastanje, naše radosti i boli, naše èežnje i nade. Sav naš život. Sve što jesmo. Kako bi bilo moguæe da Isus k nama dolazi, u susret s nama ulazi, oskudniji od nas? On je u svojoj osobnosti uvijek obilniji, neizrecivo obilniji. On dolazi k nama u svojoj bogoèovjeènosti. Po tome bivamo dionici i njegove vjeènosti i njegove vremenitosti. Njegove ljubavi. U njemu je sva povijest njegova zemnoga života: od zaèeæa i roðenja, susreta, prijateljevanja i samotnosti, sve do patnje, smrti i uskrsnuæa. U njemu su i sve njegove radosti i boli, tjeskobe i èežnje. Kad na dlan svoje ruke, kad na svoj jezik, primamo komadiæ bijele hostije, komadiæ kruha, jesmo li svjesni što držimo na svojoj ruci, što unosimo u svoje biæe? Jesmo li svjesni? I jesmo li svjesni da bi ti trenuci htjeli osvježiti naše strahopoštovanje pred Bogom, pred svakim dobrim kruhom kojim se hranimo, pred životom koji nam se obraæa iz svakoga koga susreæemo? Naše strahopoštovanje što nam je darovano da budemo ljudi, Božji ljudi?

Kad molimo: kruh naš svagdanji…, molimo da èitav naš život bude prožet euharistijom. Jer nije moguæe odlomiti euharistiju od svakodnevnog života niti svakodnevni život od euharistije. U njima nema životnosti ako se jedno prema drugome odnose kao oaza i pustinja. Ili je posvuda oaza, ili je posvuda pustinja. U tome sredine nema. Euharistiju nije moguæe doživjeti, nije moguæe živjeti mlaka srca. Euharistija želi preobraziti, ražariti ljudsko srce, èovjekovu svakodnevicu. Ona ima tu snagu. Imamo li mi spremnosti, imamo li mi smjelosti, pristati na to?

Jer euharistija nije – i ne može biti – pribježište, usputna okrepa. Ona nas se egzistencijalno tièe. U njoj Božja egzistencija èezne za našom egzistencijom. U njoj se Bog lomi da bi nas iscijelio. Kako bi onda bilo moguæe pribivati liturgiji, a ne biti dionikom euharistije? Zar bismo, pred tolikom Božjom poniznošæu, smjeli ustuknuti, opravdavajuæi se svojom slabošæu i nedostojnošæu? Ta Bog èezne i za onime u nama što mi doživljavamo našom slabošæu i nedostojnošæu. On nas u euharistiji želi obdariti svojom snagom, svojim dostojanstvom, uvesti nas u iskustvo dostojanstva djece Božje. Suoèiti nas s našim temeljnim dostojanstvom.

Iz Božje perspektive i euharistija i svakodnevni život sazdani su od istoga brašna: od Božje ljubavi. Do nas je pridodati mu brašno svoje ljubavi. Svoga zanosa. Ne nekoga izvanvremenskoga zanosa, nego zanosa ukorijenjenoga u zbilju u kojoj nam je darovano biti. A to je – ako se životno odluèimo – uvijek Božja zbilja.

U kruh našega života, u kruh naše svakodnevice, svih naših odnosa, valja nam umijesiti onu osobitu, onu jedinstvenu aromu svoje osobnosti. Svoje ljubavi. Osvjedoèili ste se, zasigurno, kad blagujete hranu koju vam je netko priredio, da, nije li prireðena s ljubavlju, ne siti u punini. Ako li je prireðena s ljubavlju, ona umije – ustreba li – prekriti i mnoge nedostatke. I, u svakom sluèaju, nasititi i dušu i tijelo.

Da, samo ako u kruh našega života umijesimo ljubav, on biva hranjiv, u punoj – božanskoj – mjeri hranjiv. A ondje gdje je ljubav, uvijek je i lomljenje. Nema ljubavi bez lomljenja. I jedino je po lomljenju moguæa bliskost, blizina s ljubljenima, ali i sa znanima i neznanima. Po lomljenju ljubav nas dovodi u priliku da se iscijelimo. Da se prepoznamo. Da postanemo jedno s drugima. Da postanemo jedno s Bogom. I to lomljenje, premda je nerijetko silno bolno, uvijek je blagoslovno. Uvijek je životvorno.


Euharistija pretpostavlja bratstvo i upuæuje na njega, ali ne samo s nekima nego sa svima. Euharistija ukida granice. Ukida podjele. Ona se tièe svega svijeta. Svakoga, baš svakoga.

U Djelima apostolskim o prvoj je kršæanskoj zajednici zapisano: Bijahu postojani u nauku apostolskom, u zajedništvu, lomljenju kruha i molitvama. Strahopoštovanje obuzimaše svaku dušu. (Dj 2,42-43) Euharistija se obraæa osobnostima. No, obraæajuæi im se, upuæuje ih na zajedništvo, potvrðuje i povezuje u njemu. Zbog toga Pavao i piše: Kruh koji lomimo, nije li dioništvo tijela Kristova? (1Kor 10,16) Po tome, ako prepoznajemo da nas se kruh tièe, da nas se Bog tièe, kako bismo se mogli ponašati kao da nas se brat, sestra ne tièe? Kako bi se moglo dogoditi da nas se brat, sestra ne tièe? Da nas se ne tièu ljudi s kojima dijelimo našu svakodnevicu?

Ondje gdje se živi istinska euharistija duhovnost, mnogi æe se namjernici osjetiti potaknuti da uskliknu: Gledajte ih kako se ljube! A onima, koji su se prepoznali euharistijskom ljubavlju povezani, bit æe blisko samo odgovoriti: Gledajte, kolikom smo ljubavlju ljubljeni!

Euharistijska nam duhovnost otkriva istinu o nama. Ona nas potièe da se ne zaustavljamo kod svojih djelomiènosti i ogranièenosti, nego nam uvijek posvješæuje ono što jesmo: dionici tijela Kristova. Darovano nam je biti jedno. Povjereno nam je meðusobno se podržavati i nadopunjavati. A sve naše sliènosti i razlièitosti izmiruju se i usklaðuju u Kristu.


To nije samo rijeè. To je èak Rijeè. Jer je rijeè, Božja Rijeè tijelom postala i nastanila se meðu nama. I kao što nam valja dozrijevati u raspoloživosti kruhu, Božjemu kruhu, tako nam valja dozrijevati i u raspoloživosti Božjoj rijeèi, u strahopoštovanju prema njoj.

Puninu života moguæe je iskusiti samo u izloženosti i Isusovu govoru i Isusovoj šutnji. Ali pritom se valja kaniti svake izbirljivosti. Jer Isusove rijeèi nije moguæe dijeliti na važnije i manje važne, na poželjnije i manje poželjne. One nam se obraæaju u svojoj cjelovitosti. Obraæaju nam se neposredno, u okolnostima našega života, svojom postojanom, a opet iznenaðujuæom i ljekovitom, novošæu. Ne prihvatimo li Isusove rijeèi u njihovoj cjelovitosti, sami sebe okradamo. No, okradamo i one s kojima živimo. I one koji dolaze poslije nas. Tolike, toliko toga okradamo!

Otvorimo li se i samo jednom èitavim srcem Isusovoj rijeèi, ona æe nas u buduæe uvijek i posvuda naæi. Neæemo joj moæi izmaknuti, a da život u nama ostane živ. To je zahtjevnost koja iscrpljuje, ali ništa – uistinu ništa – kao ona ne umije ispuniti èovjekovo biæe.

Katkada nam se može èiniti da nas Isusove rijeèi grubo pogaðaju, pa i ranjavaju. Da one poput krhotina zasijecaju u tkivo našega života. No, krivo je u Isusovim rijeèima, u Isusovu govoru, tražiti, vidjeti krhotine. Mi smo – naše osobnosti, naši životi – krhotine. Mi smo izlomljeni našim nedosljednostima, našim oklijevanjima, našim samoopravdavanjima, našim osudama. U susretu s njegovom cjelovitošæu mi sebe nužno vidimo kao u ogledalu. A slika koju vidimo èesto nas, preèesto, obeshrabruje, i to, prije svega, zbog toga što se više pouzdajemo u naše snage nego u Božju snagu. Zbog toga što se više pouzdajemo u našu promišljenost, u naše iskustvo, nego u njegovu providnost.

Pavao je pisao Korinæanima: Gospodin Isus one noæi kad bijaše predan uze kruh, zahvalivši, razlomi i reèe: 'Ovo je tijelo moje – za vas…' (1Kor 11,23-25). U tome je preobrazbena snaga naših života, naših odnosa. Prihvatimo li tu rijeè – tu istinu – u punini njezina znaèenja, svaka æe nam Isusova rijeè biti razumljiva, prihvatljiva. I bit æe nam blisko, posve blisko, s Isusom – u svemu što nam život bude – sa zahvalnošæu i s povjerenjem reæi: Moje je jelo vršiti volju mog nebeskog Oca. (Iv 4,34)


Odluèiti se na puninu ljudskosti znaèi odluèiti se na lomnost, pa i na slomljenost. Nije to samo naše ljudsko iskustvo. To je i Božje, Isusovo ljudsko, a – vjerujem – i božansko iskustvo. Jer ovaj svijet – u svojoj iskidanosti i izmrvljenosti – nužno drobi èovjeka. Da bi oèuvao i unaprijedio ono do èega mu je stalo – temeljne ljudske vrijednosti, njihovu življenost, njihovu životnost – èovjek je pozvan èitavim biæem odazvati se tom izazovu. Pozvan je uæi u iskustvo lomnosti, u iskustvo slomljenosti. I u toj raspoloživosti naæi osmišljenje i opravdanje svoga života. U tome naæi svoju sreæu. Uostalom, izvan toga sreæe za èovjeka – za njegovih dana – niti nema.

Postoje mjesta – i u našem tvarnom i u našem duhovnom svijetu – koja ne smiju biti slomljena. Skršena. I nijedna cijena nije previsoka da bismo ih oèuvali. Jer bez njih sve prestaje. Bez njih niti nas nema.

Ta mjesta koja ne smiju biti slomljena, jezgra su – izvorište i ognjište – naših života: dom, obitelj. Ali ni dom ni obitelj pritom nisu neko skuèeno mjesto, skuèeno iskustvo. Sigurno je: samodostatnošæu nije moguæe izgraditi dom, u samodostatnosti nije moguæe živjeti obiteljskim životom. Samodostatnost ne poznaje toplinu: ljudsku i Božju toplinu. Ne, nema topline koja bi mogla biti samo moja. Samo naša.

Kad je Bog èovjekom postao i ušao u ljudsku povijest, ušao je u dom, obitelj. I njegov skromni nazaretski dom, njegova jednostavna obitelj, uveli su ga u iskustvo sveopæeg doma, sveopæe obitelji. U iskustvo u koje i nas želi uvesti uèeæi nas da molimo: Oèe naš…

Imati i biti dom. Imati i biti obitelj. To život i svijet èini razgovijetnim. Po tome biva prepoznatljivo što je za èovjeka – za njegovih dana, u njegovim odnosima s ljudima i s Bogom – bitno, a što nebitno. Po tome èovjek i samome sebi biva razgovijetan.

Dom, obitelj, je ondje gdje se dogaða susret osobnosti. Gotovo bi se moglo reæi da je dom, obitelj, osobnost susreta. Da je dom, obitelj, ne samo odraz euharistijskog otajstva, nego upravo euharistijska zbilja. Mjesto na kojem se èovjek i Bog zajedno lome – i tako obnavljaju lice zemlje. Lice ljudsko.


U neko doba svoga života èovjek na jedan dublji naèin prepozna da je dio ljudskog i Božjeg hoda ovom Zemljom. Da su toliki kroz povijest i za njega dali svoj život, svoju dušu. Da su toliki – na uoèljive i manje uoèljive naèine – oblikovali evanðeosko ozraèje kojim je, unatoè svemu, prožet sav Svijet.

U neko doba svoga života èovjek iskusi da mu valja i tijelom i dušom postati zemlja: evanðeoska zemlja evanðeoskom životu. Da je to èin zahvalnosti. Da je u tome punina sreæe. Da je zbog toga, upravo zbog toga, ovdje na Zemlji.

I kad to iskusi, èovjek dolazi u priliku u punini postati dionikom euharistijskog otajstva. Otajstva koje slomljenost postojano preobražava u zagrljaj. U zagrljaj koji nije moguæe prereæi rijeèima. U zagrljaj u kojemu se ispunjavaju i ljudska i Božja èežnja.

Svakodnevni život tom iskustvu nije zapreka nego blagoslov. Dakako, ako ga srcem pronièemo. I živimo. Jer svakodnevni nas život, kao i euharistija, uèi da su Božje i ljudsko srce isto srce.

U tome se ispunja sva Božja volja s èovjekom. Kušajmo je.



OFM

Literatura:

Andrija Bilokapiæ: Kruh bogosinstva, Hrvatski institut za liturgijski pastoral HBK, Zadar, 2001.

Zvjezdan Liniæ: Euharistija – sakramenat pretvorbene snage svijeta, u: Euharistija – središte i vrhunac redovnièkog života, Zbornik radova sedmog redovnièkog tjedna, Konferencija viših redovnièkih poglavara u Jugoslaviji i Unija viših redovnièkih poglavara Jugoslavije, Zagreb, 1982.

Henri J. M. Nouwen: Snaga njegove Prisutnosti, Živjeti iz Euharistije, Kršæanska sadašnjost, Zagreb, 2005.

Spisi sv. oca Franje i svete majke Klare Asižana, Symposion, Split, 1988.