|
Misna čitanja zadnjih nekoliko tjedana crkvene godine, tj. u vremenu od Svih Svetih do svetkovine Krista Kralja, karakteriziraju razmatranja o temeljnim egzistencijalnim pitanjima smisla života.
Većina nas na upit o ovim stvarima lakonski će reći: 'Naravno da vjerujem u te istine'. Na žalost, vrlo malo nas je spremno iskreno se suočiti sa ovim pitanjima i ući u reviziju svojih izbora i životnih stavova. 'Naravno' bi međutim bilo na koncu jedne godine uraditi osvrt na protekli period i podvući neke stvari kao one koje su je okarakterizirale po nečem, bilo po dobru, bilo po zlu. Međutim, iskustva nam govore da je malo onih koji su spremni suočiti se s tim pitanjima jer bi to značilo poljuljati temelje koji zapravo, u stvarnosti, i nisu bili Božji. Suočiti se sa ovim teškim egzistencijalnim pitanjima značilo bi dovesti u sumnju naše 'lažne nade', kojima smo se obmanjivali protekli period.
Čovjekov duh koji je nekada imao gospodstvo nad svojim nutarnjim silama, a i nad prirodom, izgubio ga je onog trenutka kada je posegnuo za spoznajom dobra i zla. Od tada do danas čovjekova životna lađa je podložna utjecaju struja koje mu vrlo često nisu naklone. I Bog i đavo žele uspostaviti svoje gospodstvo nad čovjekovom nutrinom. Bog želi uvesti čovjeka u ponovnu duhovnu slobodu, a đavo hoće njim zagospodariti kako bi preko njega izvodio svoja rušilačka djela do konačnog uništenja svijeta.
Čovjekova vjera, riječi i djela su kanali preko kojih dolazi do materijalizacije ove duhovne stvarnosti, a njegovo srce je bojno polje. Iz obilja srca usta govore, bilo da su to blagoslovi, bilo prokletstva. I to je ono što nas osuđuje ili spašava, onečišćuje ili posvećuje. Dovoljno je na koncu dana prisjetiti se riječi koje smo izgovarali. Ono što govorimo često je ispunjeno strahom, nepovjerenjem, nepouzdanjem: „Ja ne znam kamo ovo vodi. Sve mi ide naopako. Ja to nikad neću moći, znati… Nema rješenja. Sve se urotilo protiv mene. Itd." Nervozni smo ukoliko ne ide onako kako smo isplanirali pa onda grdimo oko sebe sve one koji potpomažu takve okolnosti. Za većinu nas je normalno takvo ponašanje, a da nismo niti svjesni da smo debelo indoktrinirani od strane oca laži.
Ponovnom uspostavom Božjeg kraljevstva, koje je započelo s Isusom Kristom, čovjeku je omogućeno da iznova bude kralj i gospodar, kako nad svojom nutrinom, tako i nad okolnostima. Kroz krštenje ta startna pozicija je iznova zadobivena. Kao što i sama riječ kaže 'okolnosti' su nešto periferno, nešto što se nalazi 'okolo' nas. To je nešto izvanjsko što ne bi u životu vjernika trebalo imati prioritet. Naravno se mora podčiniti nadnaravnom.
Sveto Pismo nas uči da se trebamo ponositi nevoljama, a ne pod njima očajavati, svjesni da nevolja rađa strpljivost, a strpljivost prokušanost, a upravo ta prokušanost donosi nadu koja ne razočarava. Po njoj nam dolazi iskustvo radosti kao znak uskrsne pobjede i ljubavi Božje koja se potom razlijeva našim srcima i preplavljuje naše moći duše. Čovjek koji u svom srcu nosi nadu zrači optimizmom koji ravna njegove putove i miče sve prepreke pred njim. Skloni smo reći kako optimisti sve ide od ruke, a pesimisti suprotno, kao da svojim strahom privlači zlo, a očajem otvara vrata njegovom ulasku. Prisutnost nade je ključ uspjeha pa i u trenucima kada vjera i ljubav zakažu. Ona je ta koja ih vuče naprijed. Bez ove nade naše riječi su prazne i bez temelja ma koliko god se trudili. Čak i sve naše žrtve bez radosti nisu mile Bogu, jer 'Bog ljubi radosnog darovatelja'. No, nada koliko god bila dar odozgo, ona je i nešto što se uči. Često ćemo čuti kako se za nekog čovjeka kaže kako se on 'naučio pouzdavati' u Gospodina. A tog učenja nema bez ovog ognja kroz koji nas provode životne nevolje za koje sv. Pavao kaže da trebaju biti naš ponos, ma koliko to apsurdno nekom zvučalo. Preko strpljivosti i prokušanosti jedino je moguće imati postojanost. Jedino tako i samo tada kada 'stojimo na Riječi' mi je možemo i istinski izgovarati. U protivnom to su prazne riječi koje vjetar raznosi i koje nemaju snagu nešto pokrenuti. Da bi naše riječi bile one koje liječe i donose mir potrebno je biti 'prikopčan' na milosni izvor. Ništa Boga toliko ne vrijeđa kao prisustvo očaja, beznađa. Odsustvo pouzdanja, čiji najsigurniji znak je pomanjkanje radosti i smrtna ozbiljnost, je nešto što najviše ranjava Isusovo Milosrdno Srce. I to nije nešto što je nastalo preko noći. Silazne stepenice koje vode u taj ponor započinju od sumnje u obećanja Božja, a nastavljaju se preko straha, žalosti, malodušja, a okončavaju s očajem, tj. gubitkom nade. A bez nade nema niti vjere, niti ljubavi. Stanje je to duha iz kojeg čovjek može učiniti najstrašnije stvari, jer sada kontrolu nad njegovom nutrinom preuzima lažljivac koji ga je cijelo vrijeme nastojao dovesti do tog ponora. Gubitak nade razlog je zašto se upravo u predbožićno vrijeme, koje je vrijeme radosnog iščekivanja, nerijetko događaju suicidi. Očaj nije ništa drugo nego duhovno samoubojstvo.
«… Boga ne možemo nikako drukčije naći osim da idemo njemu ususret kao onome koji nam dolazi, koji očekuje i zahtijeva i naš hod prema njemu. Boga ne možemo naći nikako drukčije do u tom egzodusu, u tom izlaženju iz udobnosti svoje sadašnjosti u skrivenost buduće Božje sjajnosti.» - kaže papa Benedikt u svom djelu: 'Vom Sinn des Christseins'.
Advent je već bio, no Advent još uvijek traje budući je on Bog koji neprestano dolazi. Približavanje Božića ne može nikoga ostaviti ravnodušnim, jer Božji darovi nisu neobvezujući. Njegovo približavanje nas ne bi smjelo zateći u nepokrenutosti i neodgovornosti. To nije nešto što će doći i samo proći, bez posljedica. Nitko ne može u ovo vrijeme ostati po strani kao da se to njega ne tiče. Niti kraj crkvene godine nije nešto što prestaje, nego nas on na poseban i intenzivan način uvodi u vrijeme Priprave, a njena revizija je nešto što je nužno potrebno učiniti kako bi otvorena srca mogli krenuti u susret onomu koji neprestano dolazi. Zahvalnost za primljena dobra i sagledavanje svojih promašaja su nešto najdragocjenije što možemo ponuditi Mladom Kralju na dar. Oni su garant poklonstvu, inače ćemo Božić dočekati hladnog i zatvorenog srca, a nadomjestak za njega morat pronaći u ispraznosti i kiču koji prati ovo vrijeme zavaravajući se sporednim stvarima. Ili ne daj Bože u još nečem gorem.
Držimo stoga nepokolebljivim ispovijedanje svoje nade: 'Vjeran je naime onaj koji je obećao'. Nada ne postiđuje. Pred njom se snizuju svi brjegovi i ispunjaju sve udoline. Ona nas uvodi u susret i daje sigurnost. Ona razgoni strah od svake oskudice i uklanja naše umore. Ona nas vodi do izvora i krijepi dušu. Stazama providnosti nas upravlja pa i kad prolazimo kroz paklene situacije, udoline smrti, ona nas izvodi.
Glas iz pustinje koji viče i poziva na obraćenje nije samo opominjući kad govori o stablu koje se siječe i baca u oganj jer ne donosi ploda, nego je to u isto vrijeme i glas nade koji govori o skorom dolasku Božjeg kraljevstva. Izaći u susret Gospodinu koji dolazi znači upravo ovo, suočiti se sa svojim pogrešnim izborima čineći reviziju proteklog životnog perioda i iskoračiti u vjeri potaknuti nadom u skori susret. Potrebno je stoga vratiti se sa životnih stranputica, odbaciti lažne nade koje su nas na njih odvele i zakoračiti na Put u Istini i Ljubavi. Samo hod u istinoljubivosti i gostoljubivosti obasjan radosnom nadom može ispuniti sve udoline i sniziti sve uzvisine koje su se ispriječile kao prepreke tom susretu. Bez promatranja samog sebe u ogledalu Riječi Božje nemoguće je naizvan činiti djela duhovnog i materijalnog milosrđa. A ta djela moraju izlaziti iz vjere.
Ove tihe prosinačke noći, koje svatko od nas proživljava na neki svoj način, trebale bi rezultirati novim poletom. Naši koraci više ne bi smjeli biti teški i spori, umorni. Zvjezdanim nebom već se čuju zvuci anđeoskih truba koji pozivaju na skori pojavak obećanog osloboditelja i kralja. Na taj susret su pozvani svi, od siromašnog pastira do mudrog kralja, svatko u svom staležu. Nada u bolji i Novi život je jednako ponuđena svima. Jedini uvjet je dobra volja. Ispunjeni nadom u radosnom iščekivanju pjevamo s anđelima: 'Slava Bogu na visini, a mir ljudima u nizini'. Onog trenutka kada Bogu damo slavu u naša srca ulazi mir, a napušta nas nemir kao posljedica oslobođenja od oholosti koja želi sebi pripisati zasluge. Ništa tako jasno ne dijagnosticira stanje našeg duha kao prisustvo ovog nemira, koji nastaje uslijed prisvajanja časti, zasluga, težnje za vlašću, moći i bogatstvom. Prisustvo tih težnji u našim srca siguran je znak da svoju nadu ne polažemo u Krista, nego u svoje sposobnosti kojima želimo kontrolirati okolnosti. Židovi, izabrani narod onog vremena, učinio je tu pogrešku. Očekivali su vidljivo, zemaljsko, političko kraljevstvo, unatoč najavama proroka. I grdno su pogriješili. K svojima je došao, no ne primiše ga. Ne da nisu do kraja vjerovali da je on taj obećani koji ima doći, nego nisu imali nadu onakvu kakvu su proroci navijestili. On ih je razočarao. Očekivali su od njega da 'udari' po poganima, a ne po njihovim grijesima.
U ovoj drugoj nedjelji Adventa vidimo Ivana Krstitelja kako upozorava na licemjerje onih koji su se osjećali već spašenima samo zato jer su bili izabrani kao da ih to izuzima iz potrebe donošenja 'plodova dostojnih obraćenja'. Svijest o posebnom izabranju držala ih je u uvjerenju kako nema potrebe za nutarnjim obrezanjem srca. Zato će im reći: «I ne usudite se govoriti u sebi: 'Imamo oca Abrahama!' Jer, kažem vam, Bog iz ovoga kamenja može podići djecu Abrahamovu.» Vidimo kako to posebno izabranje nije garant vječnog spasenja. Što više, veća ponuda milosti razlog je i većoj odgovornosti. Teološki aksiomi 'ex opere operato-ex opere operantis', tj. snaga sakramenta po sebi kojoj ne možemo ništa dodati, ali niti oduzeti, s jedne strane, te naša pripremljenost, s druge, zahtijevaju od nas vjernika njihovo poštivanje kako bi do istinskog sjedinjenja doista i došlo. Nemoguće je svu odgovornost prebaciti na Boga koji dolazi s ponudom spasenja, a sa svoje strane ništa ne činiti, isto kao što je neumjesno veći naglasak stavljati na svoju pripravu, kao da od njoj sve ovisi, a zanemariti snagu pohoda Božjeg."Za sve nas Bog je izvorište iz kojeg svi dolazimo,ali on je uvijek i budućnost kojoj idemo ususret."- kaže papa Benedikt. Stoga, odsustvo priprave znak je gubitka nade u mogućnost tog susreta. Od nas se očekuje egzodus iz sadašnje udobnosti i duhovnog mrtvila i neprestano iskoračavanje u vjeri, tj. budnost u molitvi i činjenju pokore." Koji dolazi za mnom, preda mnom je; jer bijaše prije nego ja." - viče Ivan iz pustinje. On kome su bila povjerena ova otajstva nije se držao te časti kako bi iz nje izvukao neku korist. Naprotiv, za svoje obitavalište je izabrao neimaštinu, za svoj pokrivač pećinu, a za hranu skakavce i med, tek ono nužno kako bi preživljavao. Iako su njegove riječi bile oštre, one nisu bile tek upute koje je nametao drugima, a da niti sam ne pomakne prstom. Poziv na pokoru i obraćenje Ivan je prije svih primjenio na sebi. Nije upao u preuzetnost zbog izvanrednog proročkog izabranja. On je u sebi skršio i savio sve ono što je moglo biti zapreka da čini ono na što je bio pozvan.
"Kakve li smicalice!, kad se Riječ Božju svodi na nešto neosobno, objektivno, na znanost, umjesto da je se prihvati kao Riječ koju treba slušati." (Kirkegard)
|
