|
2. Kad se želiš osloboditi zla i tražiš dobro
2.1. Kako djeluju duhovi kad kreneš putem dobra
Kada se želiš osloboditi zla i tražiš dobro, dobri duh te hrabri i jača, tješi, nadahnjuje, smiruje, zna ganuti do suza, olakšava put uklanjajući različite zapreke. Zli duh te, naprotiv, muči, žalosti, uznemiruje lažnim razlozima, daje osjećaj krivnje i postavlja različite zapreke da ne bi napredovao na putu dobra. (Usp. DV 315) Dobri duh ti daje duhovnu utjehu, a zli duh te vodi do duhovne zapuštenosti, potištenosti, suše.
Duhovna utjeha je stanje u kojem doživljavaš Božju blizinu. Postoji više vrsta duhovne utjehe.
One se razlikuju po načinu doživljavanja Božje prisutnosti. Prva je najsnažnija, ali i najnesigurnija. Nalik je na ljetnu kišu koja sve osvježava, ali i brzo prolazi. Tu utjehu možeš prepoznati u sebi kao unutrašnje ganuće koje može dovesti i do suza i koje rasplamsava tvoju ljubav prema Bogu te prema svakom stvorenju, ali samo u njemu i radi njega. Druga vrsta utjehe je manje snažna, ali i sigurnija. Nalik je na potok koji prolazi kroz vrt i natapa ga. Osjećaš je u sebi kao unutarnju radost koja te privlači k duhovnim stvarima, k ljubavi prema Bogu i služenju bližnjima s vedrinom i mirom srca. Treća vrsta utjehe je ona po kojoj rastu u tebi vjera, nada i ljubav. Nju gotovo i ne osjećaš, ali je ona najsigurnija. Može se usporediti s podzemnim vodama koje se ne vide, ali koje natapaju zemlju i donose život. (Usp. DV 316)
Duhovna suša, potištenost, zapuštenost stanje je u kojem ne doživljavaš Božju blizinu te se osjećaš sam i napušten. To je stanje suprotno duhovnoj utjesi. Bio bi to npr. mrak i nemir u duši, pobude na sve što je nisko i čisto zemaljsko, nemirno uzrujavanje, napasti što potiču na malodušnost, bez pouzdanja i ljubavi, gdje dušu skroz naskroz obuzme lijenost i mlakost, žalost, baš kao da je posve rastavljena od svoga Stvoritelja i Gospodina. Kao što se utjeha protivi potištenosti, tako su i misli što se rađaju iz nje, protivne mislima što proizlaze iz zapuštenosti.” (DV 317.)
2.2. Što činiti u vrijeme duhovne zapuštenosti
“Peto pravilo. – U vrijeme duhovne potištenosti ne valja ništa mijenjati, već stajati čvrsto i nepokolebljivo u odlukama i odredbama što ih je tko obdržavao dan prije te zapuštenosti ili, bolje, u zasadama i planovima što se na njih nakanio u prijašnjoj utjesi. Kao što nas, naime, za vrijeme utjehe uglavnom vodi i nadahnjuje dobri duh, to isto polazi u potištenosti za rukom duhu tame, a jedva smo u stanju da po njegovim savjetima pokročimo sigurnim putem.” (DV 318.)
“Šesto pravilo. – Premda za potištenosti nije dobro mijenjati prvotne odluke, ipak će dobrano koristiti ako se snažno uhvatimo ukoštac sa samom dosadom te se npr. dadnemo više na molitvu, razmatranje, marljivo ispitivanje savjesti te da pronalazimo kakav zgodniji način pokore."”(DV 319)
”Sedmo pravilo. – Tko je potišten, neka promisli kako ga Gospodin prepušta vlastitim prirodnim silama ne bi li se sam suprotstavio neprijateljevu previranju i napastovanju. S pomoću je Božjom to svakako u stanju, jer ga ona nikad ne napušta, nego se samo pritajila. Gospodin mu je, naime, uskratio očitu i veliku revnost, snažnu ljubav s intenzivnijom milošću, ali mu ipak ostavlja dovoljnu milost, potrebnu za vječno spasenje.” (DV 320.) a u potištenosti neka se, naprotiv, sjeća kako s milošću Božjom može mnogo toga podnijeti u borbi protiv neprijatelja, samo da crpe snagu u svom Stvoritelju i Gospodinu.” (DV 324b)
“Osmo pravilo. – Za vrijeme potištenosti neka se svatko učvršćuje u izdržljivosti koja suzbija napasti što ga snađoše. Neka sebe uvjerava da će mu naskoro zasjati utjeha. Može se u tom pravcu poslužiti i zahvatima iz šestog pravila kojima će se hvatati s dosadom ukoštac.” (DV
321)
“Deveto pravilo. – Tri su glavna razloga zašto nas obuzima potištenost.
1) Prvi je taj što smo bili mlaki, lijeni i nemarni u svojim duhovnim vježbama te na taj način izgubismo duhovnu utjehu zbog vlastitih pogrešaka.
2) Drugi je razlog kušnja gdje će se pokazati jesmo li već koliko-toliko dorasli službi Božjoj, jesmo li ikako u stanju da se učvršćujemo u njoj i bez tolikog obilja utjehe i neobičnih milosti.
3) Treći je razlog da bismo na temelju iskustva doista do u dno duše doživjeli te bi nas skroz naskroz obuzela svijest kako nije u našoj ruci da dođemo do velike pobožnosti, žarke ljubavi, suza ili kakve duhovne utjehe ili da je sačuvamo, već je sve to dar i milost Boga, Gospodina našega. Tako nećemo savijati gnijezdo na varavu terenu niti dizati glave u nekakvoj oholoj taštini, nit ćemo sebi prisvajati svoju pobožnost ni ikakve nijanse duhovne utjehe.” (DV 322.)
Što činiti u vrijeme duhovne utjehe
“Deseto pravilo. – Snađe li koga utjeha, neka misli na to čemu će biti dorastao kad ga obuzme potištenost i neka protiv nje unaprijed skuplja nove sile.” (DV 323.)
“Jedanaesto pravilo. – Koga je snašla utjeha, neka se po mogućnosti nastoji što dublje poniziti, sjeća se kako je malo u stanju kad ga obuzme dosada te će ostati bez milosti ove utjehe.” (DV
324a)
“Dvanaesto pravilo. – Neprijatelj je nalik na ženu. Pred jakim je on kukavica, a silan pred plašljivcem. Ženi je svojstveno da u svađi s čovjekom odmah gubi srčanost te stane bježati čim ovaj pokaže da se ne boji. Stane li, međutim, muž uzmicati, gubiti srčanost, tko će živ postaviti brane te izmjeriti snagu srdžbi, osvetljivosti i bijesu žene? Takav je i neprijatelj. I njegova je osobina da gubi snagu i srčanost (napasti se povlače) čim osoba koja nastoji oko duhovnog života pokaže neustrašivost u borbi s neprijateljem te se čvrsto hvata ukoštac s napastima i laća onoga što je njima dijametralno protivno. Stane li se, naprotiv, u napastima plašiti, počne li gubiti srčanost, tad nema na svijetu takve bestijalne zvijeri kao što je nprijatelj ljudske naravi dok u svojoj neizrecivoj zlobi provodi vlastite paklene namisli.” (DV 325.)
“Četrnaesto pravilo. – On se vlada poput vojskovođe, kao vođa čete koji pokušava osvojiti i opljačkati tvrđavu. Kako, naime, zapovjednik i vođa čete, čim postavi tabor, stane odmah izviđati protivničku snagu i položaje utvrda, a tek onda počne navaljivati, i to s najslabije strane, tako i neprijatelj ljudskoga roda uhodi te sa svih strana napipava svaku našu bogoslovnu, stožernu i ćudorednu krepost. Kad napokon utvrdi gdje je naša najslabija točka, najmanje dorasla zahtjevima vječnoga spasenja, odande on nasrće i pokušava nas svladati.” (DV 327.)
“Trinaesto pravilo. – Vlada se također poput lažnog ljubavnika kome je mnogo stalo da ostane skrovit i prikriven. Kao što laskavac koji slatkim riječima malo-pomalo mami kćerku dobra oca ili zavodi ženu čestita muža želi da njegove riječi pod svaku cijenu ostanu tajne, a upravo mu je nesnosno i užasno mrsko otkriva li kćerka ocu, a žena mužu te laskave riječi te će taj lako pohvatati sve konce njegovoj prozirnoj igri. Lisac odmah razabire kako mu pade iz ruke oružje kojim se latio posla. Takav je i neprijatelj ljudske naravi. kad lukavo nagovara i zavodi pravednu dušu, stalo mu je i od srca želi da svi pokušaji ostanu tajni, a velika ga muka hvata čim duša otkriva iskusnom ispovjedniku ili duhovnoj osobi koja se razumije u zlobne đavolske lukavštine.
Jadan uviđa kako mu nestaje tlo pod nogama Započeta mu zloća neće poći za rukom, budući da su se otkrile njegove očite spletke.” (DV 326.)
(Iz knjige "Duhovne vježbe" - DOWNLOAD)
|
