Marketing
cüzam
...
Kršćaninu nije dopušteno biti očajnik jer izlaz uvijek postoji i patnja uvijek može imati smisla, ako joj ga hoćemo dati. Raspeti Krist nam to poručuje, a njegovo Uskrsnuće i dar Duha potvrđuje. Velika je razlika između 'doći na rub očaja' koje je nekad i poželjno ukoliko ćemo tada odustati od nastojanja koja su nas do tada vodila a nisu bila u skladu s voljom Božjom, i trajnog stanja očaja iz kojeg je čovjek u stanju učiniti nezamislivo zle stvari. Ovo zadnje stanje je stanje duhovne smrti kada zli preuzima kontrolu nad čovjekovom voljom, tj. njegovim duhom. Preko ovog klonuća do kojeg se dolazi preko silaznih stepenica sumnje, straha, žalosti, malodušja, te potom beznađa, otvaraju se vrata ne samo duhovnim, nego i tjelesnim bolestima.
Vrlo čest znak postojanju duhovnog oboljenja jesu kožne bolesti na tijelu. One su poput lakmusa koji pokazuje stanje duha. Svima nam je poznato kako se neki ljudi i na najmanju pojavu stida znaju zacrvenjeti poput užarene peći. Naravno, ne želim generalizirati i sve kožne bolesti dovesti u vezu s duhovnim oboljenjem, međutim jednako tako ne želim niti tolika psiho-somatska oboljenja isključiti izvan konteksta oboljenja duha i nemira koji po njemu dolazi. Znamo da je sumnja u obećanja Božja put po kojem strah dolazi, a on nije ništa drugo (u duhovnom smislu) nego vjerovanje da je zlo jače i moćnije od dobra. Ništa tako ne može razjariti neku divlju životinju kao kad primijeti postojanje straha kod potencijalne žrtve. Isto tako je i u slučaju sa đavlom. On biva toliko veći i moćniji od nas koliko mu više straha damo. U protivnom, on je poput dosadne muhe zundare koja nam dosađuje. Bojite li se razmišljati o njemu na ovakav način? Ili pak ovako pisati o njemu? Ako jeste, onda znajte da on ima jako puno upliva na vaš život! Nebrojeno puta u svom životu smo se mogli osvjedočiti kako nam se dogodilo upravo ono čega smo se bojali. Strah je poput magneta koji privlači zlo. Onog trenutka kada primijetimo da on preuzima djelomičnu kontrolu nad našim nagnućima u nama nastaje žalost zbog gubitka kontrole i panično nastojanje njene ponovne uspostave, koje pak nje moguće postići svojim snagama. Čovjeku je nemoguće biti sam svoj spasitelj.
Istina je da pored ljudi za koje kažemo da su pesimisti, postoje i optimisti, ljudi za koje kažemo da im 'sve ide od ruke', da 'uspijevaju' u svojim pothvatima, međutim valjalo bi se prisjetiti kako taj uspjeh, ako ga tako možemo nazvati, nije stvar njihovih zasluga, budući to dobro ne dolazi kao plod njihovih zasluga, nego kao dar kojem su se jednostavno otvorili u pouzdanju. U ovom kontekstu je razumljiva ona Isusova kad preporučuje da naš govor bude 'da, da i ne,ne' jer je sve više od toga od zloga. Misli se na nakane i stavove, naravno. „Dosta mi je da 'hoćete'. Sve ostalo ja činim!“- kaže Isus jednoj mističarki Luizi. „Neka mi bude po tvojoj riječi!“- kaže Ona koja je shvaćala da je volja Božja najveće dobro. Iako ta volja nije isključila trpljenje, nego joj ga je, što više, nagovijestila kod Prikazanja u Hramu, kao mač koji će joj probosti dušu, Marija je ostala vjerna višem cilju, kako osobnom, tako i zajedničkom. Nije ustala kako bi podigla svoj glas i pobunila se protiv najveće boli koja joj je uopće mogla biti podnesena. Ne samo da je prihvatila jednu takvu izolaciju, u društvenom smislu, nego je smogla snage da u trenucima najveće agonije prihvati nas za svoju duhovnu djecu... Nas koji smo joj razapeli sina svojim grijesima. S druge strane Isus moli za nas u trenucima svoje najveće boli, te nam daruje svoje najdragocjenije, svoju Majku, da bude i naša majka. Možemo li uopće razumijeti veličinu ovih čina? Dopiru li do naših srdaca ili smo još uvijek zaokupljeni svojim statusom, svojom ulogom u ovom svijetu, tako da nam najbitnije izmiče ispred očiju!? „Niste se još oduprli do krvi!“- upozorava sv. Pavao. Čemu onda bune i strančarenja, rječeborstva? Čemu kuknjava nad lošim vremenom i kojekakva druga bezrazložna nezadovoljstva? Kako to da najveću duhovnu utjehu primamo od onih koji su, ljudski gledano, potrebniji utjehe od nas koji smo nezadovoljni koječim? „Ranjeni iscjeljitelj“- naslov je knjige u kojoj Henry Newman govori o Isusu Kristu.
U današnjem evanđeoskom ulomku vidimo našeg Gospodina kako se pun sućuti spušta nad jednog gubavca koji kleknu i zamoli: "Ako hoćeš, možeš me očistiti!" Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: "Hoću, budi čist!"
Ako riječi 'gubavac, kleknu i zamoli' zamijenimo s 'grešnik, ponizi se i zatraži pomoć' vjerujem da ćemo se svi, ako smo iskreni, bez razlike moći staviti na mjesto ovog gubavca kojem je potrebno očišćenje. Ono što kod Svemogućeg Gospodina najviše izaziva sućut jeste naša nemoć, te spremnost napuštanja 'tvrdog kopna' svojih snaga i iskorak u povjerenju da nam od njeg dolazi istinska pomoć. Gubavac, nakon iskustva nemoći, u oskudnoj odjeći i hrani, koju je oćutio po golim i hladnim pećinama, izvan gradskih zidina, uz svu odsutnost komfora dolazi do uvjerenja da mu samo Bog može pomoći. Zato u svojoj molbi veći naglasak stavlja na Isusovu moć nego na njegovo htjenje. „Ako hoćeš…, možeš!“- on kao da želi reći: Znam da možeš, ali se sustežem u svojoj molbi jer se bojim da doista i hoćeš jer ovo trpim zbog svojih grijeha. Gubavac ispovijeda svoju vjeru u Božju svemoć, te pod pitanje dovodi Isusovu volju za njegovim ozdravljenjem. Stavlja uskličnik na Božju Svemoć, a upitnik na njegovo Milosrđe. Isusova reakcija govori sama za sebe. „Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: Hoću, budi čist!“ Kao da hoće reći: „Želim to tako jako da ne možeš niti pojmiti, no moja želja bez tvog pouzdanja ostaje u mom srcu kao neostvarena ganutljiva čežnja. Ja te želim iscijeliti, samo trebaš vjerovati da te ja ne osuđujem i ne odbacujem. Ti si moj. Došao sam da te spasim. Ljubim te takvog kakav jesi. Vjeruj u to! Gledaj, ja hoću. Evo ti dokaz moje ljubavi. Budi čist!“
Ovaj evanđeoski ulomak govori upravo kontra svakoj sumnji da Bog želi naše duhovno ili tjelesno ozdravljenje. Bog ne želi oboljenje. On dopušta zlu djelovanje, ali ono nije nikad izvan konteksta našeg slobodnog izbora. Ono što je bitno jeste učiniti jasnu distinkciju između dobra i zla, ali ona nikad nije u odnosu na njegovu ljubav prema čovjeku. Njegova ljubav je trajna. Želi nas podići. No, ono što očekuje od nas jeste ne samo vjera u istine objavljene o Njemu, nego i aktivna vjera u njegovu svemoć i milosrđe. Po njoj nam sve biva moguće. Sve što nije po njoj , grijeh je. Mi se ne molimo zato da vidimo hoće li Bog intervenirati, nego zato jer on hoće i može 'ispružiti svoju ruku nad nas'. Ono što se od nas očekuje jeste otvorenost i vjera u njegova obećanja. Sve je pred nama kao na stolu. Isus je sa svoje strane sve učinio. Na nama je da u vjeri iskoračimo i uzmemo ono što nam pripada.
Ništa Gospodina ne može ražalostiti kao mlakost ili očaj koji su najviši stupanj prezira spram njega. Zato kakve god bile životne okolnosti, on ima odgovor na njih jer on hoće i jer on može, ma na kakvim se životnim marginama nalazili. Bilo imali ili nemali ili bilo što drugo činili sve može poslužiti na veću slavu Božju ako mu dopustimo da on bude Onaj koji Jest. Iskustvo nemoći i slabosti po kojoj dolazimo do poniznosti nam može pomoći da steknemo povjerenje i pouzdanje u njega, a ne samo da očajavamo nad svojim nedaćama kao nad nečim što je trajno i nepromjenjivo. Stanovati izvan tabora, biti na margini i imati iskustvo odbačenosti i neprihvaćanja ponekad može biti puno djelotvornije iskustvo nego imati neki društveni ili crkveni status. Mučno jest, al je u puno slučajeva spasonosno jer stižemo do onog što je najbitnije, a to su glas u nutrini srca kad umru svi ostali glasovi, te vjera po kojoj nam onda sve biva moguće. A pred njom se sumnja, strah, žalost i očaj povlače, a novi život budi.
Post je objavljen 14.01.2010. u 23:56 sati.