5. Labinjonski treking

LABIN 03.04.2010, Stari grad 10:00
KATEGORIJE:
Aktivna: 12km
Planinarska: 30km
Ultra: 60km

FOTKE: SRK-Alba -linkovi , Sopina
UTISCI TREKERA:
Inot&Sebi na TF-u, Žohar

PRIJAVA:
ULTRA - odustala na KT 6
ODRADILA: 6h28min, 41km, 1700m uspona i isto spusta


Čestitam svima koji su završili Labinjonski treking, u bilo kojoj varijanti/kilometraži .

Dugo, dugo,.....nisam bila na «pravom» trekingu, pa mi se opet 'zaluštalo' . Odmah, na početku ovog (najvjerojatnije podužeg) posta moram zaključiti, da sam doživjela sve ono šta sam željela i šta mi je od trekinga najviše falilo. Stvari koje se u drugim vrstama trka ne može doživjeti. A to je: slatka neizvjesnost, nepoznavanje terena, avantura, dugotrajnost, prekrasni krajolici, prepričavanje svakojakih treking dogodovščina ostalih sudionika.... Ja sam zadovoljna i sretna, bilo mi je jako lijepo i što je najbolje imala sam društvo za +5: «Pozrav in poljub Sebastjani in Inotu...!»
2010. godinu sam u «trkačkom smislu» započela u «zen tempu». Nema ganjanja : trki, rezultata, programa treninga i slično. Volim sport opčenito, trčanje je postalo dio moje svakodnevice i nakon par godina iskustva trčanje mi je čisti užitak i želim da tako i ostane.
Kako ove godine nisam išla na «proljetni maraton» u sklopu trkačkog programa, tj. provjeravanja forme/popravljanja PB-a nakon zimske baze, odlučila sam se za treking u ultra varianti i prijavila se na Škraping (na koji nisam išla) te na Labinjonski trek...
U duhu meni novog pristupa, nema više opterećenja, dali ću ja stvarno realizirati odlazak na trku, sudjelovati i završiti...realizacija same pripreme puta je ostavljena za zadnji čas...tipa ako stignem pobječ od obaveza i u krajnjoj liniji si uopče u nekoj recesijskoj varianti to priuštiti , onda ću se pojavit na startu ako ne, ima vremena i prilika za neke druge avanture.
Putovala sam u petak, malo autom malo autobusom,. Silvia Š. sljemenašica iz Labina me lipo ugostila u svom domu... te me tako spasila od muke putovanja u ranim subotnjim satima te eventuelnom trošku nočenja u nekoj drugoj varianti. Popodne smo malo prođirale do starog grada, pokazala mi je start i cilj, sa dečkima iz Zaboka koje smo srele u điru smo malo proučili di bi mogao ići početak trke i tako. Kasnije smo se odfurale i do Rabca, do KT2 Svetionik Sv.A.. Ostatak večeri smo provele u Dubrovi i odjoggirale 2 kruga po Parku spomenika te otišle spremati večeru.
Ujutro dizanje u 7:15, kavica, doručak , spremanje ruksaka, oblačenje, sveopče pripreme...društvo su nam pravili Vukodlak i prijatelji koji su spavali u susjednom apartmanu. Oko 8:40 smo došle na stratno/ciljni prostor, di je već sve vrvjelo od šarenih trekera i trekerica. Pregršt boja, razne opreme i nasmijanih ljudi su ukrasili preljepo travanjsko dopodne u Labinu. Na prijavama je sve prošlo brzo i profesionalno. Dobili smo 2 karte za ultru, karton za perforiranje, lijepu dizajnersku/pamučnu/strukiranu majicu i promo material Istre. Prije tehničkog sastanka sam sjela u kavanu te se po starom dobrom običaju informirala o eventuelnim strateškim pitanjima o alternativnim putovima i savjetovala o orientaciji na terenu. Mislikm si: «Koga ću pitat?»...pogled mi kruži po «trgu». Naravno, tko drugi nego Somina AKA Sopina, Teflonski AKA Orehoci i društvo – iskusni orientacisti, a već su prolazili djelove di ću ja taj dan tek prvi pu «bauljati». Zahvaljujem na korisnom savjetu , jer od KT2 do KT3 je najbolje ić uz obalu, nema uspona i cijeli put je moguće ugodno trčkarati.
U 9:15 smo imali spomenuti tehnički sastanak u gradskoj vječnici (dobra dosjetka organizatora) di smo dobili zadnje upute i opaske. Poslije toga još «pi-pi», zadnja hidracija i provjera opreme te priprema na start. U zadnjih nekoliko minuta sam mjerkala ultraše i kalkulirala koga bi mogla pratit jer na nepoznatom terenu i u tako zahtjevnoj trci ne mogu trekati sama jer ću trku završit već na KT3. Odlučila sam se za Sebi i Inota, pa kako bude, ak bu išlo OK ak ne, bumo videli....
Start Ultre u 10:00. KT1 Špilja Aldo Negri, krenuli smo nizbrdo, staza skliska, blatnjava, uzka, na djelovima se stvala gužva, ali ništa strašno. Opet pohvala organizatoru: planinarska kategorija je krenula 15min iza Ultre pa nije bilo veće gužve. Kad smo se spustili na ravni dio uz lungo mare u Rabcu, kretali prema KT2 Svetionik Sv Andrija, svi su jurili ko sumanuti , već na 2.km nam je bio prosječni tempo od starta 5:30, a ovi naprid kud i kamo brže...uffff mislila sam si: «Lakše malo, imamo još cijeli dan i puno km te uspona pred sobom.». Malo mi je već bilo vruče, smetao me i ruksak sa kojim sam po prvi put nakon «u-la-la» vremena uopče trčala (brojim u godinama ne mjesecima) . Staza je bila zamišljena tako da smo se morali po šetnjici kroz lungo mare dio vračati nazad prema KT3 Uvala Prtlog pa je bilo interesantno vidjeti sudionike u povratku, pratiti poredak i promatrati tko je koliko spreman i tko se precijenio. Ali to je sve varljivo, ni ja na slici na KT2 ne izgledam «najbolje» a osječaj i daljnji tijek trke nije bio ni blizu spomenutog izgleda. Prema KT3 smo krenuli po onoj stazi uz more a ne gore po ucrtani stazi prema karti koja je navodno puno teža, barem po prepričavanju ostalih trekera. Naše slovensko društvance, je bilo podosta skepnično sa razvojem događaja do KT3, samnom na čelu, na kraju je sve dobro isplo. Prema kraju obalnog puta su nas već dostigli najbrži iz planinarske, tako da smo prema KT3 zajedno tražili prolaz sa obale i konačni cilj tog djela. Na KT3 nas se skupilo podosta i neki su prema KT4 Vrh Oštri nastavili uz obalu pa gore prema selu Škrokoni, a ostali su skrenuli desno gore pa na kapelski put i onda valjda po markiranom putu na Oštri. A mi? Kud svi tu i mi! ....Većina je krenula obalom pa tako i mi, pentrali smo se po putu gore, naravno veliku grupu smo brzo izgubili iz vidokruga, mi smo naime u brdo hodali, nizbrdice i ravne djelove trčali. Cijelo vrijeme smo u ruci držali karte. I po prvi puta mi se na trekingu dogodilo za mene nešto ne pojmljivo. Snalazila sam se po karti. U svakom času sam znala di sam i di idem, fenomenalno. Iako je trka bila orientacijski zbog nepoznatog i u dijelovima nepristupačnog terena dosta zahtjevna, ipak se odvijala u večem dijelu kroz poluurbane sredine. Pa se tako na karti lako dalo prepoznati određenu cestu, selo, a najlakše je bilo prepoznati relijefe uvalica za vrijeme bauljanja uz obalu... I izašli mi tako u Škrokonima, sreli blatnjavog Goleca koji je tražio natj.karton. Malo se posavjetovali s njim i krenuli prema Crnome, naravno, pravo, neracionalno duboko dole na 0m u Sv. Marinu, a već znamo da ćemo se morati penjati opet gore, sve na 531m, ahhhh šta čes , uboli smo put/smjer JZ a ne ovaj sa gornje i drugačije prema našim sposobnostima nije išlo. I popnemo se mi tako u Crni, zamolimo vode tamo neke ljude, koji su svi od reda u subotu bili gostoljubivi i darežljivi , međutim rijetko tko je domaći da može dati neki koristan savjet.... I tako mi opet po vlastitoj pameti i karti, krećemo prema Oštrome i u Drenju nađemo markirani put i usput jednog totalno poderanog trekera, mislim da je iz Moščeničke drage, koji je isto ko i mi krenio po markiranome putu prema gore, mi svi sretni i zadovoljni, prve markacije ta dan, ono ....pamet na pašu i gledaj marke, jupiiiii....Ubrzo su nam počeli u susret stizati spustajuči se prvi Ultraši. A mi!? , ono: «BLINK, BLINK, BLINK!!!....» iznad glave.....»Ajme, kaj je sad ovo?!», ubrzo smo došli do zaključka da su vjerojatno oni došli na Oštri od ozgora i da ako nisu, da je varijanta spuštanja nazad bolji, brži i bezbolan put prema KT5 Svetionik Ravni. Dogovor je pao da se i mi nakon perforiranja spustimo nazad dolje u Drenje i krenemo prema Ravnome. Na povratku smo i mi susretali trekere, iz Planinarske kategorije. Baš je bilo zabavno se bodriti i pozdravljati cijeli dan. Prvo spust nazad sa Oštroga u Drenje po šumskom putu, iz Drenja prema Ravnome, skoro sve nizbrdo i asfaltirano. Prestignemo dvoje, prema dojmu «domačih» ultraša i raspitamo se dali je označeno za svetionik, kažu da nije, pa smo bili malo oprezniji. Snalazili smo se kako smo znali, u glavnom smo pitali i gledali kartu i stigli zajedno sa onom dvojicom na KT5 iako su bili prije toga iza nas – odmah su nam bili bljak , ono, pizde trekerske i to hahahaha. E sada počinje «naš dio priče», mentalni sklop, kada meni padne na pamet: «Ne da mi se više, odustat ću!» . Prilikom spuštanja na KT5 opet po treći put sretnemo ostale ultraše, u ovom slučaju Anicu H. i Paolu V., neznam tko još.....kao i uvijek do sada: osmijeh, pozdrav...ali hebemu , proradila je taština....pa neće oni nas prat samo tako, mi smo do sada odmarali, sad ćete vi vidjet....hahahaha. Bahatluk je počeo . Ovi dva trekera kaj su došli na svetionik kao i mi, krenu pravac na «zabranjenu» zonu, kreću u tako zvani coastiring, mi brže bolje gledamo kartu: «Aha, tu je nakon cca 500-800m obale ucrtan neki kao suhozid, mi ćemo tu gore pa popreko, za Skitaću. I krenemo mi nadobudno, sve se to događalo u sekundama, mi za njima i deremo se: «Hej, kam vi idete, dal znate neki put, halo???...» ovi ništa, samo idu, a mi za njima. Svi veseli, kako ćemo malo avanture doživit i po mogučnosti izači u Skitaći, prestiči koju grupicu....Tako smo pričali Inot i ja, a Sebi ni dužna ni kriva pristane...Tak smo mi coastirali jako kratko i malo, vjerojatno puno prekratko da bi došli do onog suhozida ili putića, šta god je već ucrtano na karti i krenuli ravno gore...mislim ono, đungla je p.d. za ono žbunje tamo, a mi "tvrdoglavi Slovenci" , a još od toga 2 plavuše, ajme majko mila hahahahaha....idemo mi, ne damo se mi, krečemo gore, bush, sve višlje i višlje sve dublje i dublje, bush, ruke krvave od trnja lica puna pajčune, prašine, majice, tajice se trgaju, a nikad kraja i sve gušće i ružnije, ma koji coastiring? - «BUSHING» , to je ono, o ćemu se najviše pričalo u cilju, o bushingu, nema tog sugovornika koji navečer nije bar malo isprobao novu disciplinu u trekinga: BUSHING ....vidimo mi ne bu to sam tak, ali šta sad...nema nazad, isto nam je.... treba se popet i gotovo...ahhhh sranje izgubili smo dragocjene minute a na KT6 imamo limit do 16h, a mi imamo još malo više od sat vremena....a ništa! Upremo mi, probijamo se i više, izađemo iz busha, uđemo u polu coastir sa poljima niske makije i mirišljave žalfije, smijemo se mi sami sebi, malo i pizdimo....ali krečemo se dalje, jer znamo, da je iznad brda selo i cesta....naime stvarno smo u svakom trenutku znali di smo....I izađemo mi do suhozida, kad ono dvojica novih nadobudnih isto iskaču iz busha , pa zajedno krenemo prema Skitači, koju su nam organizatori i preporučili a ne bushing/coastiring uz obalu do KT6 Svetionik Crna Punta. I neki domaći čiča nam lipo objasni di i kako nam je najbolje i on je spomenuo neki put nakon km iza Skitače livo, šta ja znam...nemam pojma, po karti nema toga a na terenu je bio neki široki šljunčani put prije Skitače, ali tamo nismo skrenuli, još smo bili pod dojmom bushinga i nismo se usudili maknut sa asfalta. Minute su sve više prolazile, mi imamo još 50 min do limita a tek se penjemo na Skitaču....Malo preračunavamo po karti koliko bi to bilo km i tako, a meni se sve više ne da.....mrzi me kad me nešto stiska. Dajte mi start u osam ujutro, neki duži limit samo u cilju i ja ću napravit puno km, nema problema, koliko očeš, a nisam tako spora, da ne bi mogla završit ultru...I tako mi se sve već motalo u onom bushu, da najbolje da odustanem dok sam još dobre volje, dok mi je dan još ispunjen smjehom, zezancijom. Dok još primječujem prekrasan pogled na Cres, vonj sviježe pokošene trave, žalfije i borove šume....Gledam na Polar, koji mi mjeri km, da smo mi već na 33.km?! , a meni nekak onda matematika nije štimala, pa kako ćemo mi uopče onda završiti trku kad nismo još ni na polovici a tako puno km. I započnemo sa Sebi priču o organizaciji trekinga i komentiranju trasiranja staza i tako o iskustvih šta se sve već događalo. Složile smo se da su oni to malo nadobudno odredili stazu i da su bili prebahati kad su rekli: «Onaj tko ne stigne na KT6 do limita, nije spreman.», ma odjebaus-Miki Maus. Ja sam spremna za pojest ultru za doručak, ali brez presinga. Evo, ja sam, za to da se u treking ligi uvede jedna Ultra «bez» limita ...Naravno, svaki vodu na svoj mlin. To su samo bile naše konstatacije i glasna razmišljanja u datim okolnostima. Tako na putu za Skitaču Sebi i ja odlučimo na cca 5h i 15min trekinga da ćemo definitivno odustat, da smo napravile dobar trening da smo na zadnjoj kontroli bile 20min iza Anice H, da smo se cijelo vrijeme dobro orientirale, da si možda nismo trebale priuštit onaj bushing, ali sve u svemu da smo jako dobre i da bolje završit s ovako pozitivnim stavom, jer sumnjamo u nastavak cile priče. A «jadan» Inot se je morao složit s nama, iako nevoljko, i nekako se nije dao, pa je na kraju odlučio da će on ipak trčati do KT6 i da se dolje nađemo, on naime nikako nije htio probiti limit, nego doči tamo prije 16h i odustat. Krene on, nas dve polako hodamo po asfaltu kroz Skitaču, razmjenjujemo mišljenja o tenisicama, kupovini istih itd. Kad nas na samom skretanju za Crnu puntu, do koje naime ima još punih 2km i spusta od 320m, zove Inot i informira nas: da su makli limit i izbacili KT9 i 10, da je velika večina ultraša bila «prespora» i da možemo nastavit trku ... Ahahahaha , jednoglasno smo veselo odbile , da smo završile za danas i da je nama sasvim dovoljo ovo što smo odradile i da smo zadovoljne. Još smo mislile kako je ovo ona kontrola di je čamac, pa smo se nadobudno nadale vožnji do Rabca . Inot se je odlučio da ipak ide dalje, ostavio je Sebi na svetioniku ključ od auta, a mi smo ga zamolile da nam sredi prijevoz (još uvik do Rabca ). Kaže on OK, ima tu još jedan koji je odustao pa nas čeka. Spust je trajao i trajao, naravno, kad smo se vukle ko k.... ..usput pozdravljamo skupljače šparoga, a spust traje i traje i stignemo napokon do svetionika Crna punta ukupno 39km 1380m uspona, nakon par sekundi skužimo da ništa od čamca i da se treba opet popet nazad gore ahahahaha....Zezamo se, jedemo, pijemo, prepričavamo zašto odustajemo i tako, kad ono uleti jedan od likova za kojima smo krenuli na coastiring i počnemo se smijati ko budale i nemožemo vjerovati, da smo uz još takvo lagano pješačenje i onaj bushing stigle prije njega. I javljaju se kontrolorima još ostali koji odustaju a ovi provjeravaju ostatak koji nastavlja. Odlučimo krenuti nazad gore na cestu za Skitaču i iskusit sreću u stopiranju, međutim javili su nam da će doči netko po nas, neznam kako i tko je to dogovorio, ali vračao se i ovaj dečko koji je odustao na svetioniku koji je btw isto bio sav izgreben i potrgan ...a uspon na cestu, traje, traje i traje 2km i 320m gore....uffff trebalo nam je 30min oznojila sam se ko prase ...Dođemo gore kad eno Inota iz drugog smjera, dolazi sa KT7 da nemože nači put za KT8, da će probat proč kroz Skitaču i tako, ali ga je Sebi uspjela nagovorit da odustane, a i sam je već bio napola odustao....krečemo gore prema pick-up-u, kad ono tamo još troje trekera, svi poderani, popraskani, lakše ozlijeđeni, tek malo prije izašli iz busha ali su duže proveli coastirajuči pa su se svi ispoubijali. Ne zna se tko je imao veću avanturu za ispričat hahahah...prednost za sjedenje u autu smo dobile Sebi i ja, dečki koji su došli po nas/"otpatke sa staze" su bili dio Staff-a. Valjda u svrhu fotografiranja, jer je jedan bio profesionalni fotograf, kažu da su iz Buzeta. Ostatak ranjenika se pobacao po kasonu/prikolici, još smo ih zezale da se budu vozili, ko pajceki, da idemo na stočni sajam, hahahahah....Dopeljali smo se u cilj i napravili pobjednički krug na trgu te krenuli na večeru i razmjenjivanje doživljaja....i to kakvih doživljaja....
Ovo je bio pravi treking , pravi po meni, za mene, jer sam htjela doživjet ono šta sam doživljela 2005. kad sam bila prvi put na Bjelolasici, na svom prvom trekingu. I jesam i bilo mi je lijepo, prekrasno. Na treking ću uskoro opet, a na ultru?, ću još razmislit, možda odradim koji orientacijski trening, onda mogu i sama na ultru, jer mi više nije bitno, dali ću završit i kada ću doći u cilj, to ću odlučit tokom slijedećeg trekinga, ako se pojavim na startu ...

CU soon...