11
ponedjeljak
svibanj
2015
Egzotika se ne propušta ;) = Konavle trail
Moja 33. Ultra medalja samo! u TRL/20. Zlata/Prva pobjeda u 2015. U TRL - Treking liga
Prošlo je točno 2 tjedna od kad sam ušla u cilj kao prva Hrvatica (34h) na 100mi Istre = 173km i 7000m visinske po sklizkom i zahtjevno blatnom terenu, naradili smo se ko mazge.
Malo sam zabrijala kako će mi bit ovaj trail biti jedan mali, lakši izlet između 'ultra rada na pčelinjacima', gdje sam u petak partnera Carina ostavila da crnči sa zujalicama.
Oko 13 smo sa Vanjom Suhinom (Trail Running Croatia) krenuli do Starigrada Paklenice gdje prijateljica Danijela Bucić organizira Paklenica trail http://www.mt-croatia.com/hr/paklenica-trail.html , pozdravila ekipu, Vanja je ostao na trci, zaželila im sreću i nastavila prema Cavtatu.
Konavle trail, 52km, 2200m D+,
od zemljanog ravnog, do vertikalno kamenitog, svakojakog terena ima.
Start i cilj Cadmos village – adrenalinski park, baš ljepo odabrano mjesto, nadomak Čilipa.
Staza, već mi je navečer bilo 2much kad sam vidjela kartu i upute, a došli smo na trail, jer sam se već vidjela kako lunjam okolo u krug i pizdim J.
Sve je upučivalo na žešći triler: loša karta u slučaju gubljenja, „pre“detaljne upute printane u mikroskopski malom fontu, opet sistem „tamo-vamo“, a nekak mi je u sječanju da su na Šimunovim trailovima oznake oskudne (nadam se da ću na svojoj trci www.utk-trail.com uspjeti označiti bolje). Ujutro je rominjala kišica, svi smo bili dosta dobro opremljeni s obzirom da se puno pričalo o tome nakon Istre, di su mnogi bili iznenađeni sa majčicom prirodom i očekivali da će im „nasip-šukavac“ pomoći u teškim uvjetima... Međutim do 10:00 kad je bio start sve se smirilo i mi smo ko prave mazge povukli prvi km, nije nas bilo puno na ultri, tak da se više manje već u naprijed moglo predvidjeti: tko, kdje, kako i zašto. Po meni bi najzanimljivije bilo da je netko sa strane bacao oklade, tko će se koliko puta izgubiti i time predvidjeti konačni poredak, naravno uzeti u obzir fizičku spremnost trkača. Napominjem, govorim o trailu, ne trekingu ;).
Iako nam je Kiki AKA Batica lepo pojasnio sva skretanja i moguče zamke, smo Štef (Stjepan Barić) i ja, dok smo dotrčali u Čilipe, umjesto ljevo iza crkve otišli desno, hvala Paji (Goran Pacak) koji nas je već na prvim pogrešnim metrima uputio nazad na stazu...netko je naime revno potrgao oznake, pa su ostali samo slabo vidljivi čvorovi traka. Trasa je prešla u prekrasni single track i kolni put koji povezuje Čilipe sa Cavtatom. Krenula je nizbrdica, pustili smo nogice....ubrzo je sa ljeve strane bila traka malo uvučena i puteljak koji vodi u suprotnom smjeru od logičnog, ali ne! Vodeći u šumu, Pajo za njim, a Štef i ja ko budale isto levo, nismo prešli ni 100m kad smo ustanovili da nema smisla, nema trakica, vračamo se nazad....vratili se, prestiglo nas jedno 5 ultraša, koje smo odmah „potamanili“ i prestigli. U međuvremenu je iz Cavtata prema Čilipima krenula jogging kategorija i bilo ih je lepo susretati u suprotnom smjeru od našeg. Odmah nam je bilo jasno zakaj je „loše“ označeno, jer onaj tko je postavljao nije razmišljao o vidokrugu iz suprotnog/našeg smjera. Nema veze, lepo smo našli sve do Bandija koji je bio u centru Cavtata na KT 1 i nastavili prema magistrali, prošli je ispod nadvožnjaka te krenuli na put u nebo po serpentinama kojih nikad kraja :D....naravno – kako je to relativno duga dionica većina boljih (od mene) „brdaša“ su nas počeli prestizat, ja brže nisam mogla, a ni ne vidim smisao! – treba ići do kraja, a do tamo ima još pun kufer km, i tak su svi „prestizači“ sem jednog (Saša Kulinović ukupno 3. Na Ultri) došli u cilj iza mene :P.
Nakon seoca Velji do popeli smo se markiranim putem na vrh Stražišće i spustili se pravim trail bonbonom (čitaj – za polomit noge J ) stazom i kasnije nešto nalik makadamu do Jasenica. Sve što je nizbrdo pa da je teren totalno u k**** je bolje od ravnog a kamoli uzbrdice :D. Ubrzo smo se priključili na asfalt, protiv kojeg nemam apsolutno ništa, dapače, meni paše malo protegnut nogice posli drapanja po kamenjaru. Do KT3 nas je ipak vodio makadam, nekadašnja uzkotračna željeznica, tamo nas je „ugostio“ Dubrovački HGSS sa vodom, kolom, bananama i osmjehom, čak su i snimali usput – hvala. Do KT4 na vrh Sv Ilijija smo morali „prejahati“ celi hrbat Snježnce, kojeg nikad kraja – kao ni trkača sa Chalenger kategorije (cca27km) koji su nam dolazili u susret, jer je njihova trasa bila suprotna od Ultre (cca52km). Ne moram napomenut da su nam djelovi opet bili upitni zbog istih razloga kao i na potezu Čilipi – Cavtat, ali nam je pomoglo neprestano susretanje ekipe sa Chalengera...
Posle KT3 Marjana B. Mi se skroz približila i sam uspon na Snježnicu smo krenuli zajedno njezin frend Shaga, Štef i ja. Došli smo do planinarskih smjerokaza levo nešto nešto, a desno Kuna...eeee Kuna! Tamo moramo, i mi desno, svi....ubrzo shvatim da nema tragova, ali ono njente, travica, nema ugaženog...nebu dobro, međutim vidimo nekog ispred sebe dolazi nam u susret, kad ono Pajo i Zlatko. Tu su nas spasili, to jest Zlatko, jer je vidio Chalenger natjecatelje na drugom brdu...fala lepa Zlatkec. I niš trk nazad, kratko smo izbivali sa staze tako da nikome ništa ;). Shaga Pajo i Zlatko su ubrzo odmaglili, a mi što više je vreme prolazilo bavili se svaki svojim nedačama. Marijanu je mučio želudac, mene izmorene noge od Istre a Štefa grčevi i posljedica nevremena za treniranje. Super nam je bilo, lepo smo si čavrljali, vukli jedan drugoga, veselo se pozdravljali sa ekipom. Jedna od Chalengerki - moj angel sa trka Iva Mikić nam je udjelila kolu i cedevitu, a sendvić je prijevremeno pojela :D. Sve je bilo cool, dok nas nisu pocela zezati brdašca. Popnemo se na hrbatu na jedno kad ono! Još jedno, pa iza horizonta još jedno, a u pm...i tako nam je to na kraju već bilo smješno, ipak smo ugledali repetitor na Sv. Iliji KT 4. Priuštili smo si kratku stanku i razmjenili svoje zalihe, Štef je hvala bogu imao magnezija sa sobom, jer inače ne bi došla do cilja. Od vrha smo se spustili u selo Kuna, međutim nismo baš bili najbrži, svaki na svojoj muci a opet veseli. KT5 se nlazio na prjevoju i staza se spuštala na nivo izohipse sa KT3 do koje smo se morali ponovo vratiti. Na spuštanju mi se odjednom okrenuo gležanj ni sama neznam kako. Tresnula sam ko vreča krumpira, dobro sam se ulovila, Marjana i Štef su mi pomogli da se dignem. Opet isto kao i uvjek, ne stajem više kada me boli skočni, ne! Nastavim dalje, jer tako se neće ohladit i bolit me može posli trke u cilju J.
Nastavili smo još sporije do KT6 koja se nalazila na putu za cilj, kad ono! Nešto protunji kraj nas. Veli Marjana: “Evo je!“, Nikolina Đivanović nas je protrčala ko male bebe i k tome još nešto dobacila,: „Kraljica nizbrdice, nešto nešto....“ U roku sekunde meni je proradio ego, okrenem se pratnji: „Ja to ne bum pustila ;)!“...nisu me pratili, ostali su iza, a ja u 5 brzinu i za Nikolinom....sitgla sam je tek na KT6 i počela nabijati tempo da je prestignem i dobijem što veću prednost....ne bih se htjela utrkivat zadnji km, treba dobru zalihu napravit.....i tako špuram ko budala po ex uskotračnoj željeznici nazad prema GSSu, susrečem „rep“ kolone Chalengera koji su sad imali isti dio kao i mi u povratku (ne bitno J, ne pokušavajte pratit ovaj vamo – tamo trail, tak je ispalo, jer dio staza nema pa se ruta promjenila „u zadji čas“). Na KT 8 sam popila 3 čaše kole i vidno živčana pizdila da kaj mi to nisu mogli natočit, da mi se žuri, da mi je „ova“ za petama. Lazar Laky Badanjac iz DU HGSSa mi se lepo nasmije (on je stigao i fotkat te snimat), i prokomentira da zna, da mu je kolegica i da me iz solidarnosti prema njoj „sabotira“ :D...odmah mi je bilo žao kaj sam pizdila...meni je situacija bila simpatična – dala mi je još veću motivaciju i u povratku sam zapinjala za korjenje i kamenje ko da sam pila rakiju a ne kolu J....možda mi Laky je i kaj nadodal?! ;) tko bi to znao :D. Krenula sam se vračati prema KT6, ubrzo sam susrela Nikolinu koja je dolazila na okrijepu. Na tom djelu trase smo u oba smjera morali proči kroz tunel, sada malo nizbrdo. Od polovice tunela dalje počela me hvatat neka čudna nervoza, pa shvatim da mi slika beži levo desno, da bu mi se zmantalo, a lampu ne mislim vadit, iako mi je blizu, meni je svaka sekunda važna, kaj ja znam di je „ova mala“ :D....trčim i dalje, već mi se poprilično vrti od stalnog gledanja u svjetlo na kraju tunela, a ja u totalnom mraku....od jednom sam imala osječaj ko da trčim u vakumu, ne osječam više tlo pod nogama...ajoooj...brzo se sjetim da treba nekak zavarati mozak, jer to nije nšta drugo nego optička varka koju moj mozgić ne prepoznaje i nije naviknut na tu sliku....počela sam sa rukama mahati ispred lica, da dobijem drugu perspektivu dok trčm prema svjetlu, pomoglo je...ćim sam se približila djelu di svjetlost imalo ulazi u tunel je bilo bolje. I dalje sam se trudila što više držati visoki tempo – u skladu sa svojim mogučnostima i razmišljajući da do cilja još imam pun kufer (valjda nekih 4-5km). Nakon KT6 di smo već bili i dostigla sam Nikolinu nas je staza vodila po asfaltnim serpentinama do sela Mihanići. Na nizbrdici sam pustila noge do daske i prestigla Paju a Zlatko, kad me je ugledao iza leđa“ je odjurio ko sumanut – nisam ga pitala zašto. U Mihanićima levo, pa desno kroz poljske putove i puteljke u travi sve do Cadmos villagea. Naravno, nije to sve bilo tak jednostavno( Marijana se pogubila zadnji km), da je bil treking bi od Mihanića udarili ravno popreko i o kanalu te drugom potoku razmišljali kasnije :D, a ovak su nas oskudne trakice vodile malo vamo - malo tamo, prek mosta, pa malo vamo – malo tamo prek blata.... u daljini a tako blizu se cjelo vrjeme čula glazba iz ciljnog prostora....sustigla sam Zlatka (to mu je bila prva ultra, a 4. Od muških!) i trčali smo zajedno, njemu je bilo već pun kufer svega i tak je bio 4., ništa se ne mjenja...samo kaj sam ga ja prestigla ;) – nadam se da mu je Kiki objasnio da tako ne bu daleko dogurao (interna šala) :D :D :D.
U cilju pravi doček, dobra atmosfera, rock bendovi su se izmenjivali na stageu, na roštilju su se spremali hamburgeri, piva je tekla u potocima, pre dobro – hvala Šimune. Cadmos na prvi mah u kišnoj atmosferi nije izgledao obečavajuće, ali popodne , kad su izvukli jastuke, pa se ležalo na ležaljkama, klupice i stolovi za druženje i obed, 2 šanka,...lepa bina za proglašenje....super. Žal mi je bilo kaj sam morala tako brzo odjurit. Taman sam dočekala prijateljice Elzu i Martinu, poslednje dve ultrašice, 4. I 5. ;), cmoknula ih, sjela u auto i put Daruvar preko BiH, u nedjelju 8 ujutro sam bila na doručku na pčelinjaku – ali to je već priča o drugoj ultri ;).
Tips&tricks by Tadeja Krušec:
Kaj jedem na ultrama?
Konavle trail: 100g Carice sa limunom, vodom i solju, podjeljeno u INOV8 silikonsku flašicu kao gusta tekučina umjesto gela, ostatak razmučen u pitki nepreslatki sok u Camelbak podium chill bočici. Vode cca 1,5l u mjehu u ruksaku. Komad kruha, pola dimljene domaće kobasice (vlastita prozvodnja), 1 bana (nju sam donjela u cilj, jr je bilo dovoljno na okrijepi), 10tak datulja. Na stazi sam od orgnizatora i Štefa te Ive popila još cca 8dcl kole, 4dcl vode i jedan Mg direkt.
Moja oprema na ultrama:
Konavle trail: tenisice INOV8 TrailRock 246 (definitivno dobar izbor, to je tenisica za drapanje nizbrdo – oooooh yeah!), uložci Footbalance (rozi), čarape Mico Treking (sve to ne navodim bez veze, svaki navedeni proizvod ima svoju funkcionalnost i u datim trenutcima pridonosi kvaliteti performanca u utrci), tajice INOV8 Ultra Race Elite, donji veš Mico, majica Montura od TDG 2014 (za tu majicu nisam bila baš sigurna, zato sam obukla i), prsluk Mico – tanki za malo vjetra „tip: nasip-šuškavac“ – pomogao!), ruksak Camelbak Octane 18, ovo mi je prvi put da sam ga nosila, ne odgovara mi ni jedan, pa mi ni ovaj nije ekstra ali ima super zpremninu, ludu boju i dobar mjeh.
komentiraj (0) * ispiši * #
Istra 100 milja 173km, 7000 D+
17.04.2015. petak
Start: 19:00 Labin,
Cilj Umag: 19.04., 5:10 nedelja ujutro,
rezultat: 34h i10min, 5 mjesto u ženskoj kategoriji, 1. Hrvatica u cilju.
https://www.facebook.com/100MilesOfIstria/photos_stream?tab=photos_albums službene fotke
komentiraj (0) * ispiši * #
