|
31.07.2022., nedjelja
Did
Did
Nostalgično vrijeme, kažu neki, a ja kažem : vrijeme u kojemu počinjemo shvaćati život i vrijeme nježnosti. Na kraju, kad se sve skupa zbroji, dođe mu na isto. Život piše, a mi smo slova. Nasumična …
Davno je to bilo, kad je rođo Željko došao mi u posjetu: njegova mama i moj tata bili su brat i sestra. Rođaci u prvom koljenu. Drmao nas je istovremeno pubertet, jer Željko je bio samo jedan dan stariji od mene, što je uvijek naglašavao govoreći posprdno i sa smiješkom:
- Šuti, balavac jedan – kad se ne bi slagao sa mojim mislima koje bi naglas izgovorio, ili bi, što je u većini slučajeva tako i bilo, samo glumio neslaganje, ne bi li imao izgovor za isticanje svoje „superiornosti“ nad mojom „mladošću“.
Bio sam zaposlen tog dalekog toplog ljeta: obavljao sam preglede za „matrikulu“, pomorsku knjižicu, jer za samo šest mjeseci čekalo me prvo ukrcanje na brod. Željko je hodao sa mnom vrelim ulicama i zapitkivao ovo i ono o moru i brodovima, a ja glumio sveznanje, a to sam, prema Željku, kontinentalcu i bio.
Ljeto se otvaralo pred nama, čekao nas je put u Dalmaciju, u mjesto naših korijena, odakle smo potekli i radovali smo se tome, jer po prvi put zajedno smo u tome učestvovali.
Što se mene tiče, bilo mi je sve to pomalo neobično, jer uvijek sam za vrijeme čitavog svog djetinjstva ljeto proživljavao kod djeda sa majčine strane, a koji je, nažalost, umro prije nekoliko godina. I sad … priznajem, nisam znao što očekivati, iako me je did s očeve strane uvijek prilikom posjeta više nego dobro dočekao i primio. Pažnja djedova, „didova“, kako u Dalmaciji kažemo, u mnogo čemu se ogledala, ali kad imaš samo petnaest godina, uvijek sa nepovjerenjem gledaš u one starije. A ti „stariji“, svi su oni koji imaju iznad dvadeset godina …
I da ne duljim: izašavši iz autobusa saznali smo, Željko i ja, da se naš did igrom slučaja nalazi u blizini, možda griješim, ali mislim da je njegovao masline. Pušeći, dok smo hodali prema mjestu na kojem nam je bilo rečeno da se did nalazi, hodali smo sve sporije.
- Što ćemo sa cigaretama? – pitao je Željko.
- Sakriti ćemo ih – rekao sam. – Izmisliti ćemo nešto.
Sakrili smo cigarete, minut ranije prije susreta sa didom, popričali sa njim i po prvi sam put primijetio didin plavi nježni pogled kojim je prelazio preko nas, njegovih izdanaka. Iznenadilo me to i onda sam se iznenada prisjetio kako mi je otac pričao dogodovštinu iz rata, onog dalekog, velikog, Drugog svjetskog rata.
Nijemci , ili Talijani (nisam sasvim siguran), zbog nečeg su jednog dana između još nekoliko ljudi izabrali mog oca za strijeljanje, a onda je … ovo su sad doslovno riječi mog oca:
„Moj stari istupio iz reda i rekao „Uzmite mene, a ne njega“ i ja to nikada ne mogu zaboraviti, niti ne želim zaboraviti.“
Počeo sam dida gledati onako kako ga nikad prije nisam gledao, a u meni se vjetrovi kovitlali, uzburkavši mi emocije, kad je did spremio alatke, nasmiješio se, zapalio cigaretu i reko nam:
- Gotov sam. Idemo kući.
Krenuli smo. Za didom, poslušno i oborenih pogleda: cigarete su ostale sakrivene u kamenoj šupljini i Željko i ja smo mislili: „Pa kako ćemo bez cigareta?“. Gurnuo sam Željka laktom, Željko je gurnuo mene i ja sam shvatio da se on neće usuditi vratiti, otrčati po cigarete i donijeti ih. Glumio je ravnodušnost.
Duboko sam udahnuo, naglo se okrenuo i otrčao natrag nekoliko stotina metara do skrovišta, zgrabio kutiju cigareta i trčeći, što sam brže mogao, vratio se k didu i Željku. Očekivao sam, da će me did pitati zašto sam se vratio i … ali did je šutio, samo me pogledao kad sam ih sustigao klimnuo je i osmjehnuo se i mirno nastavio hodati.
Shvatio sam: did je znao našu „tajnu“, ali poštovao je našu „tajnu“ i glumio neznanje. Dozvoljavao nam je životni prostor, ne zadirući u njega. Nemarno je hodao ispred nas, ispred Željka i mene, dok smo se mi urotnički pogledavali i smješkali, radujući se pušenju prije spavanja, daleko od očiju odraslih.
Ali u zraku se rodilo još nešto: po prvi put osjetio sam beskrajnu ljubav prema tom starcu, koji je sa cigaretom u ustima i izboranog lica, ritmički koračao ispred nas, klinaca, pred kojima je život, shvativši i svog oca čiji sam zamagljeni pogled, svaki put kad bi mi pričao onu priču iz dalekog rata, upamtio.
Mnogo je vrsta ljubavi, otkrio sam tog ljeta, didu zahvaljujući. I cigaretama.
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Oznake: pubertet
|
29.07.2022., petak
Lozinka
Lozinka
Bila su to neka druga vremena, jedni kažu bolja, drugi gora i uopće nije važno tko je u pravu, jer ta su vremena prošla i vratiti se neće. Po mome shvaćanju, bila su to bezbrižna vremena. Živjeli smo ludo i brzo i nismo mislili mnogo o posljedicama. Gotovo svi iz mog društva zarađivali su „kruh sa sedam kora“, plovili su, ali mi, ili barem ja, nismo to doživljavali teškim životom, već avanturističkim.
Kad bi se nakon nekoliko mjeseci iskrcao sa broda i vratio kući, potekla bi razuzdana rijeka pijančevanja sa starim društvom kojeg bi zatekao na kopnu, a onda, nakon otprilike sedam dana takvog bezumnog orgijanja, priredio bi posljednju pijanku i sa čašom u jednoj ruci i cigaretom u drugoj, svečano bi objavio okupljenoj klapi.
- Što se mene tiče – rekao bih uvijek upotrebljavajući gotovo iste riječi poput nekog robota – sa ovim je gotovo. Povlačim se u svoju jazbinu u kojoj me čeka hrpa nepročitanih knjiga. Tijelo sam nahranio, vrijeme je hranjenje uma.
Žamor neodobravanja i žaljenja uvijek bi se razlegao, ali ostajao sam neumoljiv. Ne zbog toga što sam bio čvrst karakter, već zbog toga što sam počinjao osjećati posljedice pretjeranog pića: želudac bi se bunio, i svakog jutra, dok bi prao zube, nastojeći odagnati zadah prošle noći provedene u bančenju, povraćao bih kiselinu, žuto-zelenu i koja je baš gadno zaudarala.
Mirne noći, tihe noći. Uživao sam u njima. Svaku bi noć čitao do otprilike tri sata ujutro, a ukoliko bi knjiga bila silno zanimljiva, čitao bih čitavu noć i sutradan spavao do tri sata poslijepodne. Mirna i tiha kolotečina kojom sam liječio tijelo i duh i u kojoj sam silno uživao i koju bi jedino prekidao moj bliski susjed i prijatelj, pajdaš u piću, Boro, vraćajući se kući u sitne sati, uvijek polupijan, nikad sasvim pijan. Zastao bi u zelenilu kojim je bila okružena zgrada u kojoj sam stanovao i poluglasno, vidjevši svjetlo u mojoj spavaćoj sobi i pazeći da ne uznemiri susjede, podigao bi ruke uvis (ne znam zbog čega) i zalajao:
- Debeli!
Ležeći u krevetu sa knjigom u rukama, dok bi svjetlost padala izravno na knjigu, ja bi se osmjehnuo, znajući tko me to zove tajnim nadimkom. Nisam bio debeo, ali tako susjedi nisu znali o kome je riječ. Naravno, nakon nekog vremena, tajna je procurila …Zaklopio bi knjigu označivši mjesto gdje sam prekinuo čitanje, ustao i nagnuo se sa prozora, gledajući dole u dubinu od četiri kata.
- Što radiš? – pitao bi uvijek Boro glasnim šapatom.
- Čitam.
- Jel' me primaš? Da dođem gore?
- Dođi!
Ponekad je potrajalo dok bi se uspeo na četvrti kat, alkohol ga je usporavao i nije mu skidao vedar osmijeh sa lica.
- Imaš li što za popiti? – odmah bi, tek ušavši u moju spavaću sobu, pogledom tražeći bocu, upitao.
Imao sam. Gotovo uvijek. A kad nisam imao, imao je susjed kojeg nije bilo mjesecima u stanu i čije sam ključeve stana imao: vladalo je povjerenje među nama … a ne k'o sad … ali neću o tome!
Pili bi, Boro i ja, pili bi po čitavu noć i razgovarali o svemu i svačemu. O knjigama i pisanju ponajviše, ali i o temi broj 1, onoj neiscrpnoj, o ženama. Mnoge smo noći tako proveli zajedno, a ujutro, oko sedam sati, Boro bi teturajući ustao, promrmljao kako ćemo se vidjeti poslijepodne i oprezno, pazeći da ne stvara buku, ispuzao bi iz mog stana i otišao kući spavati. Uvijek bi ga ispratio pogledom sa prozora, a on je to znao, pa bi, ne okrenuvši se, samo podigao obje ruke u vis prema nebu, prema novom danu koji se počeo rađati, zamahao njima i nestao sakriven lovorovim lišćem.
Jedne se noći dogodila promjena. Nisam čitao, pisao sam, noć je još bila mlada, hladna, nekako pred Novu godinu i usprkos radijatoru koji je bio do maksimuma otvoren, u sobi je bilo poprilično hladno: prozor je bio širom otvoren, jer pišući penkalom (kompjutera još nije bilo, a pisaći sam stroj kupio mnogo kasnije) desnom rukom, u lijevoj mi je vječno gorjela cigareta: bio sam lančani pušač, ali samo prilikom pisanja. Dim se, usprkos otvorenom prozoru, mogao nožem rezati.
- Debeli! – iz dubine od četiri kata iznenada se čulo, ali nije to bio Borin glas kojeg sam vrlo dobro poznavao: bio je to ženski glas. Osluhnuo sam napeto, misleći kako se moja mašta igra sa mnom, ali onda sam ponovo začuo ono „Debeli“ i ponovo je to bio ženski glas.
Sad već sasvim uvjeren da me Boro zavitlava, ustao sam i pogledao dole u crnilo noći, ali nikog nije bilo, samo tama i šuštanje lišća. Odmahnuo sam glavom i pripalio još jednu cigaretu u nizu, kad sam začuo tiho kucanje na ulaznim vratima stana.
Otvorio sam vrata. Jadranka, djevojka koja je stanovala u zgradi nasuprot mojoj, stajala na pragu i nesigurno se osmjehivala, dok sam začuđen i odmah zatim razdragan, jer Jadranka je bila zgodna cura, vitka, visoka, kose boje meda i crnih plamtećih očiju, shvatio da je držim u neizvjesnosti, pa sam koraknuo u stranu, širom otvorio vrata i uz osmijeh i pokretom ruke, rekao:
- Izvoli, uđi! Drago mi je da si došla.
Otprilike dva sata kasnije, kad smo utažili onu prvu glad i smireno ležali na mom kauču jedno pored drugog, pušeći, dok se pepeljara na mojim grudima dizala i spuštala sa mojim dahom, kroz tihu je zimsku noć odjeknulo:
- Debeli!
Pogledali smo se, Jadranka i ja. I osmjehnuli.
- Nek' se jebe! – rekao sam.
- On neće – rekla je potiho se smijuljeći Jadranka. – Ali mi hoćemo!
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Oznake: Cigarete
|
28.07.2022., četvrtak
Drhtavo
Drhtavo
Kad, gdje i zašto je krenulo u krivom smjeru, ne bi znao reći. Ali istina je, da od onog dana, onog vrućeg petka, kad se asfalt topio ispod užarenog sunca, istopila i naša snošljivost.
- Je si li sigurna u to? – upitao sam u posljednjem pokušaju ignoriranja stvarnosti, vratiti sve na svoje mjesto, ondje gdje trebalo i moralo i gdje sam želio da pripada.
- Ne znam – rekla ona. – Sigurna sam samo u ovo: da sa tobom i sa mnom više ne ide.
Primijetio sam ovo njeno „sa tobom i sa mnom“ koje je iznenada nadomjestilo ono „mi“, a koje smo sve donedavno bili. Ja tako nisam osjećao: i dalje smo ona i ja u mojim mislima, mojim osjećajima, mojim htijenjima, bili „mi“ i u skladu toga „mi“ djelovao sam i nadao se. Ukratko, živio sam sa za taj „mi“.
- Kad se dogodilo? – upitao sam.
- Zar je to važno? – uzvratila je i oborila glavu, a crna kosa koja joj je dopirala do ramena, sakrila je njen pogled.
- Zanima me – rekao sam u uzaludnom pokušaju pogledom prodrijeti kroz slap crne kose u njeno srce. – Pogađa me. Želim znati.
- Znaš – reče ona nervozno se trgnuvši – to je tvoja velika mana i istodobno vrlina.
- Što to?
- Da želiš sve znati. Ne može se sve znati. Nešto se mora i ne znati, ne mora se sve znati.
- Drugim riječima, ne želiš odgovoriti na moje pitanje.
- Ne želim!
- Pa zašto onda tako ne kažeš?
- Pa kad ti …
- Što ja? I opet sam ja za sve kriv? Za to što se ti ševiš sa drugim, dok ja …
- Uvijek sve analiziraš, sve želiš shvatiti …
- I što je tu loše?
- Ponešto se ne može shvatiti!
- Što, na primjer?
- Ljubav – prkosno je odgovorila, ali pogled je i dalje sakrivala. – Međusobno razumijevanje.
- Ah! – nisam mogao a da ne uzdahnem, iako to nisam želio. – A mi to nismo imali?
- Imali smo, ali …
- … i izgulismo to negdje usput – nadovezao sam se posprdno.
- Točno to! – rekla je s olakšanjem, ne shvaćajući moju ironiju.
- I naravno, ja sam kriv …
- Nisam to rekla!
- O, jesi, i to mnoge načine – hladno sam rekao, pogled upirući negdje iznad njenog ramena, tamo daleko, u budućnost bez nje, tajanstvenu i hladnu, crnu poput noći.
- Žao mi je – promucala je i prvi me put pogledala ravno u oči, a pogled joj je odavao tugu i olakšanje, olakšanje mnogo više nego tugu.
Shvatio sam da je gotovo. Sranje! Možda nikad nije ni počelo, možda sam čitavo vrijeme lagao samog sebe uljuljkan u sretan san koji je bio samo moj san, ne i njen san. Ali zašto se pretvarala da je moj san i njen san? Zašto je …
Odjednom sam shvatio da su ti mnogobrojni „zašto““ koji su udarali u mojoj nutrini mučeći me, sasvim nevažni … nevažni što se nje tiče! Nisu je zanimali, ona je mislila kako otići od mene i pridružiti se njemu, a za mene i moje osjećaje …
- Idi! – rekao sam čvrsto, ledenog lica. – Nestani iz mog života!
Zadrhtala je i htjela nešto reći, ali ugledavši izraz mog lica odustala je i samo klimnula glavom, otišla u spavaću sobu i vratila se nakon jednog minuta sa dvije bremenite torbe (sve je bilo unaprijed režirano, shvatio sam s bolom u stomaku) i izašla iz stana bez daljnjih suvišnih riječi.
Dvadeset i jedan dan kasnije, jer „osveta je jelo koje hladno prija“ , čekao sam strpljivo ispod stabla kestena, noć je prekrila grad, promet je bio slab, gotovo nikakav, nebo vedro, osuto zvijezdama i toplo, ne toplo, nego vruće. Živa se nije spuštala ispod 30 ovih dana, a ni moje raspoloženje. Bijes je u meni ključao i ključao i ništa drugo nije postojalo osim tog bijesa koji me proždirao. Kuja mora platiti za poniženje kojeg sam pretrpio. Platiti će večeras!
Sat je sa obližnjeg tornja otkucavao deset sati, kad sam začuo zvuk potpetica koje su ritmički udarale u topli asfalt. Njen bi korak prepoznao među milijun drugih koraka. Nervozno sam oblizao usne i pričekao, prisiljavajući se na mir, uzbuđeno dišući, dok nije, ništa ne sluteći, stigla do mjesta na kojemu sam je čekao i skrivao.
Iskoračio sam ispred nje brzo, uzdajući se u iznenađenje, a ona je zapanjeno zastala, širom u strahu otvorila oči i gledala me pogledom koji mi je poput koplja probadao grudi. Sunuo sam ljevicom i zgrabio je za vrat, desnicu podigao u vis u namjeri joj skršiti prelijepo lice, nježan nosić, vlažne usne, a onda je, pod okrutnim svjetlom mjesečine nešto puklo meni i zajecao sam i olabavio stisak oko nježnog vrata i promucao postiđen:
- Oprosti mi, molim te!
Potrčao sam. Ali ne dovoljno brzo da umaknem njenom šumnom disanju kojim je nastojala povratiti oduzeti joj dah. A njene riječi, koje su me udarale u leđa dok sam bježao sa mjesta svoje sramote, proganjaju me i dan danas.
- Sve je u redu! – prigušeno je njen glas dopirao do mene i udarao me i liječio istovremeno. – Uvijek je sve u redu između nas.
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
|
26.07.2022., utorak
Sebin impuls
Sebin impuls
Prigušen bukom saobraćaja, „garmin“ je jedva čujno zapištao i zadrhtao na Vilkovom zapešću i Vilko spusti pogled na sat: osmi je kilometar bio iza njega. Sad mu se činilo kako je brzo došao do te dužine, ali nije zaboravio ni trenutke malodušja, kad se pitao hoće li uspjeti u naumu i istrčati u sporom ritmu velikih i zamornih deset kilometara, „cenera“, kako su ga trkači zvali. Zbog nečeg mu je na petom kilometru postalo izuzetno teško: sunce je počelo već raskošno prosipati svoju toplotu, iako je tek prošlo sedam sati ujutro. Srećom, asfalt ispod Vilkovih nogu još se nije ugrijao, dodatno olakšanje, ali ipak, već je bilo jako vruće i znoj je natapao Vilkovu majicu, cijedio mu se niz lice i pekao mu oči.
Ništa od svega toga nije ga ozbiljno smetalo, nije se čak ni uzrujavao zbog svih tih neprijatnosti. Uživao je! Nakon jako dugo vremena, Vilko je punom snagom uživao u trčanju, bolje reći džogiranju. Jer o brzini nije bilo ni govora, znao je to, osjećajući zamor u nogama, ali ga je i sam zamor radovao, jer znao je, da će istrčati desetku, velikih i donedavno nedostižnih deset kilometara. Osjećao je to u mišićima, u dahu, u nedostatku osjećaja žeđi, osjećao je to svakom svom žilicom i valovi sreće udarali su u njemu dajući mu ritam.
Na devetom je kilometru lagano povećao ritam, iako je savladavao laganu uzbrdicu, prisjetivši se kako je samo prije nekoliko dana odlučio odustati, „baciti koplje u trnje“, kako je govorio, pa je ručno oprao svih šest pari tenisica, u mislima se opraštajući od trčanja, treninga, trka, ne osjećajući neku naročitu žalost: prije je to bilo neko čudno olakšanje. Gotovo je sa mučenjem. Gotovo zauvijek!
A onda, prije samo mjesec dana, vraćajući se sa plaže, začuo je da ga netko zove i osvrnuvši se, ugledao je nasmiješeno lice Sebastiana, Sebe, kako su ga mnogi zvali, prijatelja i trkača.
Seba je parkirao, izašao iz kola i približio se Vilku, dok je Vilko zapanjeno promatrao Sebinu transformaciju: Seba, uvijek sklon debljanju, isklesao je torzo toliko, da su mu se trbušni mišići nazirali čak i ispod majice. Lice mu je, potamnjelo od sunca bilo koščato, čvrsto, a oči radosno sijale, dok se osmjehivao i gladio Vilkovog psa.
- Pa ti si se sasvim promijenio – rekao je Vilko radosno, bez zavisti, znajući koliko je volje i snage za to potrebno. – Trbušnjaci ti se primjećuju ispod majice. Istesale te ultre!
- A ti? – uzvratio je Seba, ignorirajući kompliment. – Kako je sa tobom?
- Nikako. Odustao sam.
- Odustao? Ne vjerujem. Ne odustaješ ti tako lako.
- Ovog puta jesam, gotovo je – potišteno je odgovorio Vilko. – Iskreno, dosadilo mi je mučenje samog sebe. Ponašam se k'o poludjeli mazohist: mučim se, a napretka nema. Naprotiv, sve teže trčkaram. I odlučio sam: dosta je bilo!
- Ma hajde! – rekao je Seba osmjehujući se umirujuće i sa razumijevanjem. – Svi imamo takve trenutke. Prevladati ćeš ih.
- Duboko sumnjam u to – odgovorio je Vilko.
- A ja sam siguran da hoćeš – rekao je Seba.
Crv nemira počeo je rovariti u Vilku, dok se lagano vraćao kući, hodajući cestom kojom je mnogo puta trčao i pitao se, kolebajući se … da pokuša još jednom? Još samo ovaj put?
Pokušao je. I evo ga, već nakon mjesec dana treniranja svakog drugog dana, dogodila se nevjerojatno: snaga, koja mu je tajanstveno napustila tijelo još prije više od godine dana, počela mu se polako vraćati. Vraćao se i osjećaj zadovoljstva pri treningu i za divno čudo, nije bilo inače obaveznih pratećih bolova.
„Pa dobro“, pomisli Vilko trčeći što je mogao brže, grabeći i gutajući posljednje metre koji su ga dijelili od „cenera“: „barem ne velikih bolova. Te sitne neugodnosti …pih!“
Garmin je i opet zapištao i brojka 10 pojavi se na njemu, a preko umornog Vilkovog lica preleti osmjeh sreće: vratio se! Konačno se vratio. Jer tko može istrčati deset kilometara, može i dvadeset, zar ne?
- Zahvaljujući tebi, Seba – rekao je glasno samo desetak metara iznad mjesta na kojemu se onaj razgovor Sebine podrške, Sebinog impulsa odigrao, brišući znoj sa lica, osjećajući umor zadovoljstva.
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Oznake: trčanje
|
01.07.2022., petak
Vučna služba
Vučna služba
Iako je bilo rano jutro, vrućina je svom težinom polegla na grad i Vilko je osjećao da se toplina asfalta ispod njegovih nogu nije uspjela sasvim ohladiti preko noći. Znoj mu je potocima tekao niz lice, majica bez rukava prilijepila mu se uz grudi, sasvim i potpuno promočena od Vilkovog znoja. Nije bilo vjetra, ni daška vjetra, a sunce je već grijalo, darežljivo prosipajući svoje zlatne zrake direktno u Vilkovo lice. Žmirkao je zbog toga, nešto zbog sunca, a više zbog znoja koji mu se slijevao niz čelo, pa nagrizao oči.
Za divno čudo „garmin“ se nije oglašavao upozoravajući ga na visoku frekvenciju srca. Veliko zadovoljstvo malog napredovanja. Ranije mu je uvijek „svirao“ tu melodiju koju nije želio čuti, upozoravajući na pretjerivanje. Vilko je znao za tu svoju sklonost, sklonost pretjerivanju, ali se ovog puta zarekao, čvrsto dao riječ samom sebi, kako više neće biti nikakvog pretjerivanja. Kad ga „garmin“, sportski sat, upozori na prekoračene otkucaje srca u minuti, usporiti će, malo hodati, pa odmorivši se ponovo potrčati. Ne mora baš svaki metar pretrčati, zar ne? Mnogi trkači kombiniraju „trči-hodaj“ tehniku, pa zašto ne bi on?
Približavao se svom jutrošnjem cilju, istrčati u laganom ritmu 4 000 metara, umor ga je već počeo mučiti („Baš kao da sam neki prokleti početnik“, bijesno je misao svrdlala u njemu), a želja za odmorom počela rasti i Vilko najozbiljnije razmišljao o njoj, kad se dogodilo neočekivano: pored njega projuri u kratkim pripijenim zelenim hlačicama i crvenoj majici sa žutom kapicom na crnokosoj glavi.
Vilku se učini (vrlo je dobro znao kako je to glupost, ali …) da ga zapuh vjetra pomilovao zbog djevojčine brzine kojom je protrčala pored njega i žalost, pomiješana sa bespomoćnim bijesom, ispuni mu grudi: nekada je on, Vilko, druge pretjecao! A sada …
Žalosno je gledao, trčeći lagano i dalje, u djevojčina leđa i duge noge, a onda mu se pogled zaustavi i zadrži na djevojčinoj stražnjici sapetoj zelenim hlačicama. Bila je kruškolikog oblika i čvrsta, baš onakva kakve su mu se dopadale. Nasmiješio se, ne skidajući pogled sa privlačne djevojčine pozadine, kad djevojka odjednom pretrči cestu, prođe pored benzinske pumpe i jurne uz strmu uzbrdicu.
Iznenađen, Vilko se umalo sasvim zaustavio, sasvim je usporio i gledao za djevojkom, kolebajući se, važući, a onda se odlučio.
„Ah, do vraga sve!“, pomisli i jurne za njom. „Ponekad se i riječ zadana samom sebi mora pogaziti, radi ovakvog pogleda.“. Smijuljio se, dok je teškom mukom napredovao uz strmu uzbrdicu, pogled nije skretao, nije ni o čemu mislio, osim o tome da mora izdržati, mora izdržati, jednostavno mora … jer, zafrkantska mu misao bljesne: kako ignorirati ovako lijepu vučnu službu? I poveća brzinu, iako je bio uvjeren kako je to nemoguće. „Garmin“ se oglasio, piskutao je upozoravajući, ali Vilko ga nije želio ni pogledati: gledao je u kruškoliku ljepotu i grabio uzbrdo, dahčući, ali ne odustajući.
I onda se stvorio na vrhu, a „garmin“ mu označio da je završio sa petim kilometrom i Vilko klone, zaustavi se, širom otvorenih usta grabeći topli zrak i iznenadi se kad se djevojka okrenula prema njemu, nasmijala radosno i mahnula rukom. Trenutak kasnije već je nastavila dalje, grabeći lagano ( i bez napora, činilo se Vilku) metre dugim nogama, dok se Vilko istovremeno osmjehivao i radosno i žalosno, čudeći se kako je moguće osjećati dvojako raspoloženje.
Radosno, jer je izdržao teški uspon, žalosno, jer mladost i snaga nestali su u prošlosti. Ali, još se kreće, zar ne, kako-tako, ne sjedi kući ispred televizije i ne „pametuje“ političke prilike, kao što čine njegovi vršnjaci.
„A sad, na ledenu pivicu“, pomisli spuštajući se niz ulicu, sjetno se osmjehujući i brišući znoj koji je potocima tekao mu niz zažareno lice. „Mislim da sam je jutros zaslužio“.
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Oznake: trkači
|
|
|
< |
srpanj, 2022 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|