Vučna služba
Iako je bilo rano jutro, vrućina je svom težinom polegla na grad i Vilko je osjećao da se toplina asfalta ispod njegovih nogu nije uspjela sasvim ohladiti preko noći. Znoj mu je potocima tekao niz lice, majica bez rukava prilijepila mu se uz grudi, sasvim i potpuno promočena od Vilkovog znoja. Nije bilo vjetra, ni daška vjetra, a sunce je već grijalo, darežljivo prosipajući svoje zlatne zrake direktno u Vilkovo lice. Žmirkao je zbog toga, nešto zbog sunca, a više zbog znoja koji mu se slijevao niz čelo, pa nagrizao oči.
Za divno čudo „garmin“ se nije oglašavao upozoravajući ga na visoku frekvenciju srca. Veliko zadovoljstvo malog napredovanja. Ranije mu je uvijek „svirao“ tu melodiju koju nije želio čuti, upozoravajući na pretjerivanje. Vilko je znao za tu svoju sklonost, sklonost pretjerivanju, ali se ovog puta zarekao, čvrsto dao riječ samom sebi, kako više neće biti nikakvog pretjerivanja. Kad ga „garmin“, sportski sat, upozori na prekoračene otkucaje srca u minuti, usporiti će, malo hodati, pa odmorivši se ponovo potrčati. Ne mora baš svaki metar pretrčati, zar ne? Mnogi trkači kombiniraju „trči-hodaj“ tehniku, pa zašto ne bi on?
Približavao se svom jutrošnjem cilju, istrčati u laganom ritmu 4 000 metara, umor ga je već počeo mučiti („Baš kao da sam neki prokleti početnik“, bijesno je misao svrdlala u njemu), a želja za odmorom počela rasti i Vilko najozbiljnije razmišljao o njoj, kad se dogodilo neočekivano: pored njega projuri u kratkim pripijenim zelenim hlačicama i crvenoj majici sa žutom kapicom na crnokosoj glavi.
Vilku se učini (vrlo je dobro znao kako je to glupost, ali …) da ga zapuh vjetra pomilovao zbog djevojčine brzine kojom je protrčala pored njega i žalost, pomiješana sa bespomoćnim bijesom, ispuni mu grudi: nekada je on, Vilko, druge pretjecao! A sada …
Žalosno je gledao, trčeći lagano i dalje, u djevojčina leđa i duge noge, a onda mu se pogled zaustavi i zadrži na djevojčinoj stražnjici sapetoj zelenim hlačicama. Bila je kruškolikog oblika i čvrsta, baš onakva kakve su mu se dopadale. Nasmiješio se, ne skidajući pogled sa privlačne djevojčine pozadine, kad djevojka odjednom pretrči cestu, prođe pored benzinske pumpe i jurne uz strmu uzbrdicu.
Iznenađen, Vilko se umalo sasvim zaustavio, sasvim je usporio i gledao za djevojkom, kolebajući se, važući, a onda se odlučio.
„Ah, do vraga sve!“, pomisli i jurne za njom. „Ponekad se i riječ zadana samom sebi mora pogaziti, radi ovakvog pogleda.“. Smijuljio se, dok je teškom mukom napredovao uz strmu uzbrdicu, pogled nije skretao, nije ni o čemu mislio, osim o tome da mora izdržati, mora izdržati, jednostavno mora … jer, zafrkantska mu misao bljesne: kako ignorirati ovako lijepu vučnu službu? I poveća brzinu, iako je bio uvjeren kako je to nemoguće. „Garmin“ se oglasio, piskutao je upozoravajući, ali Vilko ga nije želio ni pogledati: gledao je u kruškoliku ljepotu i grabio uzbrdo, dahčući, ali ne odustajući.
I onda se stvorio na vrhu, a „garmin“ mu označio da je završio sa petim kilometrom i Vilko klone, zaustavi se, širom otvorenih usta grabeći topli zrak i iznenadi se kad se djevojka okrenula prema njemu, nasmijala radosno i mahnula rukom. Trenutak kasnije već je nastavila dalje, grabeći lagano ( i bez napora, činilo se Vilku) metre dugim nogama, dok se Vilko istovremeno osmjehivao i radosno i žalosno, čudeći se kako je moguće osjećati dvojako raspoloženje.
Radosno, jer je izdržao teški uspon, žalosno, jer mladost i snaga nestali su u prošlosti. Ali, još se kreće, zar ne, kako-tako, ne sjedi kući ispred televizije i ne „pametuje“ političke prilike, kao što čine njegovi vršnjaci.
„A sad, na ledenu pivicu“, pomisli spuštajući se niz ulicu, sjetno se osmjehujući i brišući znoj koji je potocima tekao mu niz zažareno lice. „Mislim da sam je jutros zaslužio“.
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 01.07.2022. u 16:28 sati.