Drhtavo
Kad, gdje i zašto je krenulo u krivom smjeru, ne bi znao reći. Ali istina je, da od onog dana, onog vrućeg petka, kad se asfalt topio ispod užarenog sunca, istopila i naša snošljivost.
- Je si li sigurna u to? – upitao sam u posljednjem pokušaju ignoriranja stvarnosti, vratiti sve na svoje mjesto, ondje gdje trebalo i moralo i gdje sam želio da pripada.
- Ne znam – rekla ona. – Sigurna sam samo u ovo: da sa tobom i sa mnom više ne ide.
Primijetio sam ovo njeno „sa tobom i sa mnom“ koje je iznenada nadomjestilo ono „mi“, a koje smo sve donedavno bili. Ja tako nisam osjećao: i dalje smo ona i ja u mojim mislima, mojim osjećajima, mojim htijenjima, bili „mi“ i u skladu toga „mi“ djelovao sam i nadao se. Ukratko, živio sam sa za taj „mi“.
- Kad se dogodilo? – upitao sam.
- Zar je to važno? – uzvratila je i oborila glavu, a crna kosa koja joj je dopirala do ramena, sakrila je njen pogled.
- Zanima me – rekao sam u uzaludnom pokušaju pogledom prodrijeti kroz slap crne kose u njeno srce. – Pogađa me. Želim znati.
- Znaš – reče ona nervozno se trgnuvši – to je tvoja velika mana i istodobno vrlina.
- Što to?
- Da želiš sve znati. Ne može se sve znati. Nešto se mora i ne znati, ne mora se sve znati.
- Drugim riječima, ne želiš odgovoriti na moje pitanje.
- Ne želim!
- Pa zašto onda tako ne kažeš?
- Pa kad ti …
- Što ja? I opet sam ja za sve kriv? Za to što se ti ševiš sa drugim, dok ja …
- Uvijek sve analiziraš, sve želiš shvatiti …
- I što je tu loše?
- Ponešto se ne može shvatiti!
- Što, na primjer?
- Ljubav – prkosno je odgovorila, ali pogled je i dalje sakrivala. – Međusobno razumijevanje.
- Ah! – nisam mogao a da ne uzdahnem, iako to nisam želio. – A mi to nismo imali?
- Imali smo, ali …
- … i izgulismo to negdje usput – nadovezao sam se posprdno.
- Točno to! – rekla je s olakšanjem, ne shvaćajući moju ironiju.
- I naravno, ja sam kriv …
- Nisam to rekla!
- O, jesi, i to mnoge načine – hladno sam rekao, pogled upirući negdje iznad njenog ramena, tamo daleko, u budućnost bez nje, tajanstvenu i hladnu, crnu poput noći.
- Žao mi je – promucala je i prvi me put pogledala ravno u oči, a pogled joj je odavao tugu i olakšanje, olakšanje mnogo više nego tugu.
Shvatio sam da je gotovo. Sranje! Možda nikad nije ni počelo, možda sam čitavo vrijeme lagao samog sebe uljuljkan u sretan san koji je bio samo moj san, ne i njen san. Ali zašto se pretvarala da je moj san i njen san? Zašto je …
Odjednom sam shvatio da su ti mnogobrojni „zašto““ koji su udarali u mojoj nutrini mučeći me, sasvim nevažni … nevažni što se nje tiče! Nisu je zanimali, ona je mislila kako otići od mene i pridružiti se njemu, a za mene i moje osjećaje …
- Idi! – rekao sam čvrsto, ledenog lica. – Nestani iz mog života!
Zadrhtala je i htjela nešto reći, ali ugledavši izraz mog lica odustala je i samo klimnula glavom, otišla u spavaću sobu i vratila se nakon jednog minuta sa dvije bremenite torbe (sve je bilo unaprijed režirano, shvatio sam s bolom u stomaku) i izašla iz stana bez daljnjih suvišnih riječi.
Dvadeset i jedan dan kasnije, jer „osveta je jelo koje hladno prija“ , čekao sam strpljivo ispod stabla kestena, noć je prekrila grad, promet je bio slab, gotovo nikakav, nebo vedro, osuto zvijezdama i toplo, ne toplo, nego vruće. Živa se nije spuštala ispod 30 ovih dana, a ni moje raspoloženje. Bijes je u meni ključao i ključao i ništa drugo nije postojalo osim tog bijesa koji me proždirao. Kuja mora platiti za poniženje kojeg sam pretrpio. Platiti će večeras!
Sat je sa obližnjeg tornja otkucavao deset sati, kad sam začuo zvuk potpetica koje su ritmički udarale u topli asfalt. Njen bi korak prepoznao među milijun drugih koraka. Nervozno sam oblizao usne i pričekao, prisiljavajući se na mir, uzbuđeno dišući, dok nije, ništa ne sluteći, stigla do mjesta na kojemu sam je čekao i skrivao.
Iskoračio sam ispred nje brzo, uzdajući se u iznenađenje, a ona je zapanjeno zastala, širom u strahu otvorila oči i gledala me pogledom koji mi je poput koplja probadao grudi. Sunuo sam ljevicom i zgrabio je za vrat, desnicu podigao u vis u namjeri joj skršiti prelijepo lice, nježan nosić, vlažne usne, a onda je, pod okrutnim svjetlom mjesečine nešto puklo meni i zajecao sam i olabavio stisak oko nježnog vrata i promucao postiđen:
- Oprosti mi, molim te!
Potrčao sam. Ali ne dovoljno brzo da umaknem njenom šumnom disanju kojim je nastojala povratiti oduzeti joj dah. A njene riječi, koje su me udarale u leđa dok sam bježao sa mjesta svoje sramote, proganjaju me i dan danas.
- Sve je u redu! – prigušeno je njen glas dopirao do mene i udarao me i liječio istovremeno. – Uvijek je sve u redu između nas.
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 28.07.2022. u 15:42 sati.