Did
Nostalgično vrijeme, kažu neki, a ja kažem : vrijeme u kojemu počinjemo shvaćati život i vrijeme nježnosti. Na kraju, kad se sve skupa zbroji, dođe mu na isto. Život piše, a mi smo slova. Nasumična …
Davno je to bilo, kad je rođo Željko došao mi u posjetu: njegova mama i moj tata bili su brat i sestra. Rođaci u prvom koljenu. Drmao nas je istovremeno pubertet, jer Željko je bio samo jedan dan stariji od mene, što je uvijek naglašavao govoreći posprdno i sa smiješkom:
- Šuti, balavac jedan – kad se ne bi slagao sa mojim mislima koje bi naglas izgovorio, ili bi, što je u većini slučajeva tako i bilo, samo glumio neslaganje, ne bi li imao izgovor za isticanje svoje „superiornosti“ nad mojom „mladošću“.
Bio sam zaposlen tog dalekog toplog ljeta: obavljao sam preglede za „matrikulu“, pomorsku knjižicu, jer za samo šest mjeseci čekalo me prvo ukrcanje na brod. Željko je hodao sa mnom vrelim ulicama i zapitkivao ovo i ono o moru i brodovima, a ja glumio sveznanje, a to sam, prema Željku, kontinentalcu i bio.
Ljeto se otvaralo pred nama, čekao nas je put u Dalmaciju, u mjesto naših korijena, odakle smo potekli i radovali smo se tome, jer po prvi put zajedno smo u tome učestvovali.
Što se mene tiče, bilo mi je sve to pomalo neobično, jer uvijek sam za vrijeme čitavog svog djetinjstva ljeto proživljavao kod djeda sa majčine strane, a koji je, nažalost, umro prije nekoliko godina. I sad … priznajem, nisam znao što očekivati, iako me je did s očeve strane uvijek prilikom posjeta više nego dobro dočekao i primio. Pažnja djedova, „didova“, kako u Dalmaciji kažemo, u mnogo čemu se ogledala, ali kad imaš samo petnaest godina, uvijek sa nepovjerenjem gledaš u one starije. A ti „stariji“, svi su oni koji imaju iznad dvadeset godina …
I da ne duljim: izašavši iz autobusa saznali smo, Željko i ja, da se naš did igrom slučaja nalazi u blizini, možda griješim, ali mislim da je njegovao masline. Pušeći, dok smo hodali prema mjestu na kojem nam je bilo rečeno da se did nalazi, hodali smo sve sporije.
- Što ćemo sa cigaretama? – pitao je Željko.
- Sakriti ćemo ih – rekao sam. – Izmisliti ćemo nešto.
Sakrili smo cigarete, minut ranije prije susreta sa didom, popričali sa njim i po prvi sam put primijetio didin plavi nježni pogled kojim je prelazio preko nas, njegovih izdanaka. Iznenadilo me to i onda sam se iznenada prisjetio kako mi je otac pričao dogodovštinu iz rata, onog dalekog, velikog, Drugog svjetskog rata.
Nijemci , ili Talijani (nisam sasvim siguran), zbog nečeg su jednog dana između još nekoliko ljudi izabrali mog oca za strijeljanje, a onda je … ovo su sad doslovno riječi mog oca:
„Moj stari istupio iz reda i rekao „Uzmite mene, a ne njega“ i ja to nikada ne mogu zaboraviti, niti ne želim zaboraviti.“
Počeo sam dida gledati onako kako ga nikad prije nisam gledao, a u meni se vjetrovi kovitlali, uzburkavši mi emocije, kad je did spremio alatke, nasmiješio se, zapalio cigaretu i reko nam:
- Gotov sam. Idemo kući.
Krenuli smo. Za didom, poslušno i oborenih pogleda: cigarete su ostale sakrivene u kamenoj šupljini i Željko i ja smo mislili: „Pa kako ćemo bez cigareta?“. Gurnuo sam Željka laktom, Željko je gurnuo mene i ja sam shvatio da se on neće usuditi vratiti, otrčati po cigarete i donijeti ih. Glumio je ravnodušnost.
Duboko sam udahnuo, naglo se okrenuo i otrčao natrag nekoliko stotina metara do skrovišta, zgrabio kutiju cigareta i trčeći, što sam brže mogao, vratio se k didu i Željku. Očekivao sam, da će me did pitati zašto sam se vratio i … ali did je šutio, samo me pogledao kad sam ih sustigao klimnuo je i osmjehnuo se i mirno nastavio hodati.
Shvatio sam: did je znao našu „tajnu“, ali poštovao je našu „tajnu“ i glumio neznanje. Dozvoljavao nam je životni prostor, ne zadirući u njega. Nemarno je hodao ispred nas, ispred Željka i mene, dok smo se mi urotnički pogledavali i smješkali, radujući se pušenju prije spavanja, daleko od očiju odraslih.
Ali u zraku se rodilo još nešto: po prvi put osjetio sam beskrajnu ljubav prema tom starcu, koji je sa cigaretom u ustima i izboranog lica, ritmički koračao ispred nas, klinaca, pred kojima je život, shvativši i svog oca čiji sam zamagljeni pogled, svaki put kad bi mi pričao onu priču iz dalekog rata, upamtio.
Mnogo je vrsta ljubavi, otkrio sam tog ljeta, didu zahvaljujući. I cigaretama.
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 31.07.2022. u 15:52 sati.