Lozinka
Bila su to neka druga vremena, jedni kažu bolja, drugi gora i uopće nije važno tko je u pravu, jer ta su vremena prošla i vratiti se neće. Po mome shvaćanju, bila su to bezbrižna vremena. Živjeli smo ludo i brzo i nismo mislili mnogo o posljedicama. Gotovo svi iz mog društva zarađivali su „kruh sa sedam kora“, plovili su, ali mi, ili barem ja, nismo to doživljavali teškim životom, već avanturističkim.
Kad bi se nakon nekoliko mjeseci iskrcao sa broda i vratio kući, potekla bi razuzdana rijeka pijančevanja sa starim društvom kojeg bi zatekao na kopnu, a onda, nakon otprilike sedam dana takvog bezumnog orgijanja, priredio bi posljednju pijanku i sa čašom u jednoj ruci i cigaretom u drugoj, svečano bi objavio okupljenoj klapi.
- Što se mene tiče – rekao bih uvijek upotrebljavajući gotovo iste riječi poput nekog robota – sa ovim je gotovo. Povlačim se u svoju jazbinu u kojoj me čeka hrpa nepročitanih knjiga. Tijelo sam nahranio, vrijeme je hranjenje uma.
Žamor neodobravanja i žaljenja uvijek bi se razlegao, ali ostajao sam neumoljiv. Ne zbog toga što sam bio čvrst karakter, već zbog toga što sam počinjao osjećati posljedice pretjeranog pića: želudac bi se bunio, i svakog jutra, dok bi prao zube, nastojeći odagnati zadah prošle noći provedene u bančenju, povraćao bih kiselinu, žuto-zelenu i koja je baš gadno zaudarala.
Mirne noći, tihe noći. Uživao sam u njima. Svaku bi noć čitao do otprilike tri sata ujutro, a ukoliko bi knjiga bila silno zanimljiva, čitao bih čitavu noć i sutradan spavao do tri sata poslijepodne. Mirna i tiha kolotečina kojom sam liječio tijelo i duh i u kojoj sam silno uživao i koju bi jedino prekidao moj bliski susjed i prijatelj, pajdaš u piću, Boro, vraćajući se kući u sitne sati, uvijek polupijan, nikad sasvim pijan. Zastao bi u zelenilu kojim je bila okružena zgrada u kojoj sam stanovao i poluglasno, vidjevši svjetlo u mojoj spavaćoj sobi i pazeći da ne uznemiri susjede, podigao bi ruke uvis (ne znam zbog čega) i zalajao:
- Debeli!
Ležeći u krevetu sa knjigom u rukama, dok bi svjetlost padala izravno na knjigu, ja bi se osmjehnuo, znajući tko me to zove tajnim nadimkom. Nisam bio debeo, ali tako susjedi nisu znali o kome je riječ. Naravno, nakon nekog vremena, tajna je procurila …Zaklopio bi knjigu označivši mjesto gdje sam prekinuo čitanje, ustao i nagnuo se sa prozora, gledajući dole u dubinu od četiri kata.
- Što radiš? – pitao bi uvijek Boro glasnim šapatom.
- Čitam.
- Jel' me primaš? Da dođem gore?
- Dođi!
Ponekad je potrajalo dok bi se uspeo na četvrti kat, alkohol ga je usporavao i nije mu skidao vedar osmijeh sa lica.
- Imaš li što za popiti? – odmah bi, tek ušavši u moju spavaću sobu, pogledom tražeći bocu, upitao.
Imao sam. Gotovo uvijek. A kad nisam imao, imao je susjed kojeg nije bilo mjesecima u stanu i čije sam ključeve stana imao: vladalo je povjerenje među nama … a ne k'o sad … ali neću o tome!
Pili bi, Boro i ja, pili bi po čitavu noć i razgovarali o svemu i svačemu. O knjigama i pisanju ponajviše, ali i o temi broj 1, onoj neiscrpnoj, o ženama. Mnoge smo noći tako proveli zajedno, a ujutro, oko sedam sati, Boro bi teturajući ustao, promrmljao kako ćemo se vidjeti poslijepodne i oprezno, pazeći da ne stvara buku, ispuzao bi iz mog stana i otišao kući spavati. Uvijek bi ga ispratio pogledom sa prozora, a on je to znao, pa bi, ne okrenuvši se, samo podigao obje ruke u vis prema nebu, prema novom danu koji se počeo rađati, zamahao njima i nestao sakriven lovorovim lišćem.
Jedne se noći dogodila promjena. Nisam čitao, pisao sam, noć je još bila mlada, hladna, nekako pred Novu godinu i usprkos radijatoru koji je bio do maksimuma otvoren, u sobi je bilo poprilično hladno: prozor je bio širom otvoren, jer pišući penkalom (kompjutera još nije bilo, a pisaći sam stroj kupio mnogo kasnije) desnom rukom, u lijevoj mi je vječno gorjela cigareta: bio sam lančani pušač, ali samo prilikom pisanja. Dim se, usprkos otvorenom prozoru, mogao nožem rezati.
- Debeli! – iz dubine od četiri kata iznenada se čulo, ali nije to bio Borin glas kojeg sam vrlo dobro poznavao: bio je to ženski glas. Osluhnuo sam napeto, misleći kako se moja mašta igra sa mnom, ali onda sam ponovo začuo ono „Debeli“ i ponovo je to bio ženski glas.
Sad već sasvim uvjeren da me Boro zavitlava, ustao sam i pogledao dole u crnilo noći, ali nikog nije bilo, samo tama i šuštanje lišća. Odmahnuo sam glavom i pripalio još jednu cigaretu u nizu, kad sam začuo tiho kucanje na ulaznim vratima stana.
Otvorio sam vrata. Jadranka, djevojka koja je stanovala u zgradi nasuprot mojoj, stajala na pragu i nesigurno se osmjehivala, dok sam začuđen i odmah zatim razdragan, jer Jadranka je bila zgodna cura, vitka, visoka, kose boje meda i crnih plamtećih očiju, shvatio da je držim u neizvjesnosti, pa sam koraknuo u stranu, širom otvorio vrata i uz osmijeh i pokretom ruke, rekao:
- Izvoli, uđi! Drago mi je da si došla.
Otprilike dva sata kasnije, kad smo utažili onu prvu glad i smireno ležali na mom kauču jedno pored drugog, pušeći, dok se pepeljara na mojim grudima dizala i spuštala sa mojim dahom, kroz tihu je zimsku noć odjeknulo:
- Debeli!
Pogledali smo se, Jadranka i ja. I osmjehnuli.
- Nek' se jebe! – rekao sam.
- On neće – rekla je potiho se smijuljeći Jadranka. – Ali mi hoćemo!
Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 29.07.2022. u 15:04 sati.