![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
15.01.2023., nedjelja
Vruće i ledeno
|
Vruće i ledeno Zimsko je jutro kad se dan kasno budi, a ja sam već odavno budan, razbuđen do krajnjih granica, sve u meni titra, treperi, i boli, boli … jer trčanje ne ide! Zbog nečeg, više ne mogu trčati, dobro trčati, vučem se k'o da sam na umoru i gadim se samom sebi. To nije TO! Jutros sam ustao prokleto rano, ne zato što sam to želio, već zbog živca u moji nogama koji su se već u pet sati ujutro aktivirali uz strašan i bolan trzaj: poziv na trčanje! A trčati više ne mogu. Zašto? Ne znam. Posjetio sam liječnika, govorio je prazne besmislice koje sam i sam shvaćao, a zvijer ljutnje i nezadovoljstva zauvijek se ugnijezdila u mojim grudima i grize me, grize … Mrzim je, tu prokletu zvijer, mrzim je iznad duše (imam li dušu ako ne mogu trčati?), ali je ujedno i hranim. Sa ljutnjom u ledenom srcu gledam rekreativce koji lepršavo trče, baš kao da je leptir zamahnuo krilima i izazvao pomamu trčanja. A ja se vučem. Sporo, sporo, puzeći … zbog čega? Što sam skrivio bogu, ili bogovima, ili Univerzumu, da me na ovako okrutni način kažnjava? Sve donedavna trčao sam poput mladića, gladno gutajući kilometre koji mi ništa nisu značili. A sad? Kilometar težak, onaj idući još teži … zašto oni mogu, a ja ne mogu? Kako prekinuti ovu trkačku nemoć? Jer bez trčanja … ima li smisla moje postojanje? Mrzim samog sebe, svoju nemoć, svoju sporost, mrzim jutro i podne i večer i noć i puzim k'o crv iz dana u dan i to se prekinuti mora. Nešto moram učiniti. Ali što učiniti? Rješenje se našlo idućeg jutra. Izašao sam na trening … ha ha ha… lagano sam trčkarao u prohladnom zimskom jutru mrzeći svoju sporost, mrzeći samog sebe, mrzeći sve oko sebe i po milijunti put se upitavši: gdje je nestala radost trčanja? A onda je ona projurila pored mene … Gledam za njom: duge noge, kratke hlačice usprkos zime i „konjski rep“ upleten u dugačku pletenicu koji je šiba po blago pognutim prema naprijed leđima. Prije nego li je projurila pored mene, osvrnula se i dobacila mi nadmoćan bademasti pogled. Lice joj je predivno, oči žareći i da sam mlađi … a onda se misao prekida i osjećam ljutnju: tko je ona da me ovako ponižava svojim brzinom? Lijepa jest, i brza jest , ali nije … nije što? Ne znam, da budem iskren, što trenutno osjećam, ali sve u meni se komeša i buni i nezamisliva odluka u mom se umu budi: To se mora zaustaviti! Odlučio sam! Oklijevanja više nema. Prekinem li njeno trkačko uživanje …. Čekam je. Smirujem samog sebe, jer znam, mlade djevojke ponekad vole duže spavati. Ako ne dođe jutros, doći će sutra, doći će, prije ili kasnije …a onda je ugledam! Trči onim svojim dugim nogama u kratkim crvenim hlačicama otkrivši svoju mladu ljepotu i ponoseći se njome, a ja star, spor, smežuran, drhturim u praskozorju i zavidim, i mrzim i tebe i sebe i čitav svijet i iznad svega mrzim sebe, nemoć svoju, koja je nekad sila bila, jaka i neumorna i koja slabost poznavala nije. Odlučio sam: prekinuti ću ovo. Znam ti rutu kojom trčiš, pa žurim stići prije tebe na onu morsku hrid koja se oko pedeset metara iznad mora uzdiže. Unaprijed uživam: prilikom susreta grubo i nježno, ako me shvaćaš, udariti ću te u te ponosne grudi i sunovratiti u bezdan kojemu pripadaš: ubijem li tebe ojačati ću sebe! Dok padaš, moje će uživanje letjeti i možda sve ove slabosti preletjeti. Teškog daha, mrzeći sebe zbog trkačke slabosti, krajnjim naporom stižem na to mjesto prije tebe. Požudno, otvorenih usta udišem zrak, smirujem se i u mislima gledam, doživljavam tvoj pad niz liticu, tvoj vrisak, tvoj protest protiv nepravde, alI ni ti ne poznaješ moj vrisak protiv nepravde, protiv nemogućnosti trčanja …a ja nisam kriv! Evo te, dolaziš, povratio sam dah i snažan sam koliko mogu biti i znam da snažniji neću biti i znam da mogu učiniti ono što moram učiniti. Ili ne moram? Trčiš prema meni koji čekam u zasjedi i osmjehuješ se, endorfini te oplakuju, znam, i u meni divljaju i uzbuđenje sve više raste kako se ti približavaš okomitoj pedesetmetarskoj stijeni koju more oplakuje, staza je uska, ti trčiš prema meni, ja trčim prema tebi i srećemo se otprilike na polovici grebena i šakama te uhvatim za ramena i vičem u jutarnji vjetar: - Zašto ti možeš, a ja ne mogu? … i ljuljamo se na hridi i gledam uplašen pogled i odjednom shvaćam da shvatiti ne mogu i grlim je nadajući se da će shvatiti moju molbu za oproštenjem. Jer namjeravao sam je ubiti! Na shvaćajući, da tim činom ubijam sebe! Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: trčanje |
- 15:19 - Budi (4) - Iskren - #
26.07.2022., utorak
Sebin impuls
|
Sebin impuls Prigušen bukom saobraćaja, „garmin“ je jedva čujno zapištao i zadrhtao na Vilkovom zapešću i Vilko spusti pogled na sat: osmi je kilometar bio iza njega. Sad mu se činilo kako je brzo došao do te dužine, ali nije zaboravio ni trenutke malodušja, kad se pitao hoće li uspjeti u naumu i istrčati u sporom ritmu velikih i zamornih deset kilometara, „cenera“, kako su ga trkači zvali. Zbog nečeg mu je na petom kilometru postalo izuzetno teško: sunce je počelo već raskošno prosipati svoju toplotu, iako je tek prošlo sedam sati ujutro. Srećom, asfalt ispod Vilkovih nogu još se nije ugrijao, dodatno olakšanje, ali ipak, već je bilo jako vruće i znoj je natapao Vilkovu majicu, cijedio mu se niz lice i pekao mu oči. Ništa od svega toga nije ga ozbiljno smetalo, nije se čak ni uzrujavao zbog svih tih neprijatnosti. Uživao je! Nakon jako dugo vremena, Vilko je punom snagom uživao u trčanju, bolje reći džogiranju. Jer o brzini nije bilo ni govora, znao je to, osjećajući zamor u nogama, ali ga je i sam zamor radovao, jer znao je, da će istrčati desetku, velikih i donedavno nedostižnih deset kilometara. Osjećao je to u mišićima, u dahu, u nedostatku osjećaja žeđi, osjećao je to svakom svom žilicom i valovi sreće udarali su u njemu dajući mu ritam. Na devetom je kilometru lagano povećao ritam, iako je savladavao laganu uzbrdicu, prisjetivši se kako je samo prije nekoliko dana odlučio odustati, „baciti koplje u trnje“, kako je govorio, pa je ručno oprao svih šest pari tenisica, u mislima se opraštajući od trčanja, treninga, trka, ne osjećajući neku naročitu žalost: prije je to bilo neko čudno olakšanje. Gotovo je sa mučenjem. Gotovo zauvijek! A onda, prije samo mjesec dana, vraćajući se sa plaže, začuo je da ga netko zove i osvrnuvši se, ugledao je nasmiješeno lice Sebastiana, Sebe, kako su ga mnogi zvali, prijatelja i trkača. Seba je parkirao, izašao iz kola i približio se Vilku, dok je Vilko zapanjeno promatrao Sebinu transformaciju: Seba, uvijek sklon debljanju, isklesao je torzo toliko, da su mu se trbušni mišići nazirali čak i ispod majice. Lice mu je, potamnjelo od sunca bilo koščato, čvrsto, a oči radosno sijale, dok se osmjehivao i gladio Vilkovog psa. - Pa ti si se sasvim promijenio – rekao je Vilko radosno, bez zavisti, znajući koliko je volje i snage za to potrebno. – Trbušnjaci ti se primjećuju ispod majice. Istesale te ultre! - A ti? – uzvratio je Seba, ignorirajući kompliment. – Kako je sa tobom? - Nikako. Odustao sam. - Odustao? Ne vjerujem. Ne odustaješ ti tako lako. - Ovog puta jesam, gotovo je – potišteno je odgovorio Vilko. – Iskreno, dosadilo mi je mučenje samog sebe. Ponašam se k'o poludjeli mazohist: mučim se, a napretka nema. Naprotiv, sve teže trčkaram. I odlučio sam: dosta je bilo! - Ma hajde! – rekao je Seba osmjehujući se umirujuće i sa razumijevanjem. – Svi imamo takve trenutke. Prevladati ćeš ih. - Duboko sumnjam u to – odgovorio je Vilko. - A ja sam siguran da hoćeš – rekao je Seba. Crv nemira počeo je rovariti u Vilku, dok se lagano vraćao kući, hodajući cestom kojom je mnogo puta trčao i pitao se, kolebajući se … da pokuša još jednom? Još samo ovaj put? Pokušao je. I evo ga, već nakon mjesec dana treniranja svakog drugog dana, dogodila se nevjerojatno: snaga, koja mu je tajanstveno napustila tijelo još prije više od godine dana, počela mu se polako vraćati. Vraćao se i osjećaj zadovoljstva pri treningu i za divno čudo, nije bilo inače obaveznih pratećih bolova. „Pa dobro“, pomisli Vilko trčeći što je mogao brže, grabeći i gutajući posljednje metre koji su ga dijelili od „cenera“: „barem ne velikih bolova. Te sitne neugodnosti …pih!“ Garmin je i opet zapištao i brojka 10 pojavi se na njemu, a preko umornog Vilkovog lica preleti osmjeh sreće: vratio se! Konačno se vratio. Jer tko može istrčati deset kilometara, može i dvadeset, zar ne? - Zahvaljujući tebi, Seba – rekao je glasno samo desetak metara iznad mjesta na kojemu se onaj razgovor Sebine podrške, Sebinog impulsa odigrao, brišući znoj sa lica, osjećajući umor zadovoljstva. Copyright © 2022. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 16:44 - Budi (8) - Iskren - #
29.08.2016., ponedjeljak
Relativnost
|
Relativnost Tri su kruga igrališta bila iza njega i upravo je počinjao nagrizati četvrti, kad ga je ugledao. Krupan muškarac, ispupčenog stomaka, sporim je korakom ušao u igralište i sjeo na kameno stepenište. Nešto u njegovoj kretnji podsjeti Vilka na daleku i davno prohujalu mladost, i dok je i dalje trčao uporno, pokušavajući potisnuti iz svijesti bol u stopalu, nastojao je dozvati mutno sjećanje koje kao da se željelo rasvijetliti. Poznavao je muškarca, Vilko je u to bio siguran, ali ime debelog (nazovimo to pravim imenom, pomalo podrugljivo, ali bez zlobe, pomislio je Vilko), nije htjelo isplivati na površinu sjećanja. Nastojanje prizvati sjećanje, ipak je dalo neke rezultate: zaboravio je na bol u desnom stopalu, iznenada je Vilko primijetio i pažljivo počeo osluškivati reakciju tijela. Bol se u povrijeđenom mu stopalu povukla, zamijenila je tupa i topla neugodnost. Sad je mogao i jače zagrabiti mekim i zelenim prostiračem ispod svojih nogu i naravno da je to i učinio i naravno da se bol ponovo istog časa vratila i naravno da se zbog toga naljutio na samog sebe. Koliko puta mora učiniti jednu te istu grešku, dok konačno ne izvuče pouku iz nje? Smanjio je brzinu, ali ne i bol, pa je sad polako, sasvim polako, odmicao igralištem, osjećajući pogled krupnog muškarca na sebi i nezadovoljstvo samim sobom zbog onog besmislenog trka kojemu se prepustio. Debeli je zapalio cigaretu i pratio Vilkove krugove kojima je optrčavao stadion. Bilo je to sasvim vidljivo iz držanja muškarčevog tijela i Vilko se zapitao, ne kopa li i on po dalekom sjećanju, sakrivenom i zatomljenom, baš kao što i on sam, Vilko čini, nastojeći ga istjerati na čistac? Trčanje mu nije popravilo raspoloženje, i dalje je bio ljut na samog sebe zbog one greške. Zbog nepotrebnog ubrzanja. I što mu je uopće trebalo da ide na trail utrku, prvu i posljednju u kojoj je učestvovao, bio je siguran Vilko, kad zna da mu je stopalo problematično? Trka se održavala u Vilkovoj blizini i neke je od staza poznavao, pretrčavao ih je mnogo puta, ali nikad nizbrdo, uvijek samo uzbrdo, a upravo trail-trčanje nizbrdo razaralo mu je osjetljivo stopalo. Jedanaest kilometara, koliko je trka dužinski iznosila, nikad mu se nisu činili dužim. Svakim je korakom osjećao bol, a bol je postajala sve jačom i sve je više nepravilno gazio stopalom, dok odjednom nije zapeo upravo bolnim stopalom o prikrivenu lišćem granu i ... TRAS!!! evo ga prostrtog na zemlji, bol mu užareno vrišti u umu, dah ga je sasvim napustio, uzalud otvara usta i nastoji grabiti zrak: zrak mu ne ulazi u bolne grudi iako Vilko zijeva poput ribe na suhom. - Pomoći ćemo vam - rekla je djevojka koju je prije samo nekoliko minuta, dok su trčali uskom stazom uzbrdo, prestigao. - Možete li ustati? Dotrčala je i druga djevojka i pridružila se prijateljici u nastojanju podići Vilka, a Vilko nije želio ustati: želio je još malo sjediti na toploj zemlji i požudno udisati zrak u bolna pluća, dok su mu prepone pucale zbog bolnih valova koji su nadirali brzo jedan za drugim. - Mogu sam, hvala - jedva je reko. - Ne, nikako! - protestirala je druga djevojka, hvatajući Vilka ispod pazuha. - Nećemo vas ostaviti ovdje. Vilko je stisnuo zube, a valovi bola udarali su mu u preponama i grudima, uporno i bolno, bolno i uporno. Prikupivši svu preostalu snagu, odgurnuo se rukama o zemlju i uspravio. - Sve je u redu - rekao je. - Hvala vam. - Sigurno možete nastaviti? - sumnjičavo je pitala prva djevojka. - Sigurno! - potvrdio je Vilko. - Samo vi nastavite, nemojte gubiti vrijeme zbog mene. Tog časa se približio i organizator utrke trčeći lagano iza posljednjih takmičara i Vilku sine, da Darko upravo zbog ovakvih slučajeva trči posljednji. Nadgleda učesnike trke, kao što pas ovčar nadgleda stado. - Sve u redu? - upitao je Darko. - Hoćeš li da pozovem pomoć? Ne moraš nastaviti. - Sve je u redu! - odgovorio je Vilko i usprkos bolu koji ga nije napuštao, počeo trčati. - Nastaviti ću, naravno. Još nikad nisam odustao, pa neću ni sad. - Nisi povrijeđen? - Samo natučen, ništa mi drugo nije - odgovorio je Vilko i lagano, jer brzo se na takvom terenu nije ni moglo, počeo sa spuštanjem u podnožje brda, ali je bol u preponama "govorila" drugačije. Bilo je to čudno: trčao je uzbrdo usprkos neprekidnoj boli koja se, srećom počela povlačiti, postajala manjom, slabijeg intenziteta, ali je i dalje bila tu i Vilko je znao, kad trka završi i kad mu se mišići ohlade, bolovi će se vratiti. Ali to nije bilo važno: jedino što je važno bilo je ne odustati, završiti trku. Pred ciljem začuje gromki glas preko zvučnika koji objavljuje:"Upravo na cilj dolazi najstariji učesnik trke!" i Vilko se osmjehne, uspravi i u brzom finišu, jer zahvaljujući čestom trčanju uzbrdo imao je još poprilično snage u nogama, pa završi trku u pravom trkačkom stilu i sve je bilo zaboravljeno, osim osjećaja sreće, jer eto, još jednom pobijedio bol, slabost, teren, pobjedivo je samog sebe, a to mu je oduvijek bila najdraža pobjeda. Sad je već osam kilometra, sasvim dovoljno za bolno mu stopalo, bilo iza njega i Vilko je polako hodao prema ogradi pomoću koje će se dobro istegnuti. Vidio je krupnog muškarca kako gasi cigaretu i ustaje i kreće prema njemu i ponovo je bio siguran da ga zna, nekad davno dobro ga je poznavao. Promatrao ga je kako mu se približava i ujedno proučavao brojke na sportskom satu i nezadovoljno vrtio glavom. Slabo. Sve je to slabo, sporo, suviše sporo. Skupo ga košta izlet na trail-trku. Možda preskupo? A onda se naljuti na samog sebe zbog naleta pesimizma: nekad je i gore stvari uspio pobijediti, pobijediti će i ovog puta. - Zdravo! - nasmijano mu reče krupni muškarac. - Sjećaš li me se? Istog časa kad mu je čuo glas, u Vilku eksplodira sjećanje na silno daleke izviđačke dječačke dane i njegovog prijatelja Filipa. - Filip! - radosno Vilko uzvikne. - Čovječe, koliko se stoljeća nismo vidjeli! - Mnogo - reče Filip. - Suviše mnogo. Sramotno je to, kako se prijatelji gube iz vida. - Život. I njegove okolnosti. - Vidim - s blagim prizvukom zavisti u glasu reče Filip - da ti još uvijek uživaš u životu. Trčiš k'o mladić. - Eh, trčim ... - u neprilici se Vilim nasmiješi. - Trčiš, nego što! - reče Filip. - A vidi mene. Jedva i hodam. - Hajde, ne pretjeruj. - Ne pretjerujem. Gledao sam te više od pola sata kako đipaš ovim igralištem, a ja se uopće ne mogu ni sjetiti kad sam posljednji put potrčao. Nakon tuša, a prije toga popivši zajednički bocu piva u obližnjem kafiću s Filipom, pažljivo sušeći i dalje osjetljive prepone, Vilko pomisli uz osmjeh, kako je jutros shvatio što znači trkačka relativnost. On, Vilko, mislio je jutros kako je čitav njegov jutrošnji oprezni trening bio ni za što, dok mu se Filip zbog tog istog treninga divio. Relativnost. Sve je relativno. Pa i samo trčanje. Vilkova najomiljenija aktivnost. Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:29 - Budi (1) - Iskren - #
08.01.2016., petak
Bol
|
Bol Neprilike su se počele događati suviše brzo, mišići se još nisu ni ugrijali, a prva je bol užareno vrisnula iznad koljena, lijevog koljena, iznutra, tamo gdje se još nikad do ovog trenutka nije pojavila. To je bilo čudno. Ervin je unutrašnjim uhom oslušnuo stanje svog organizma i činilo mu se, da nema mjesta panici. Nastaviti će trčati, tek je prevalio oko petsto metara i kad bi već sad odustao, nakon prve neugodnosti, smijati će se kasnije samom sebi. A taj ga je smijeh najviše bolio. Podsmjeh netrkača (osmjehnuo se toj riječi) nije ga uzrujavao. Uspinjao se šumskom stazom lagano, gotovo bez napora, smanjivši brzinu, odlučivši biti uvijek i u svakom trenutku oprezan. Kamenčići su šumeći mrmljali melodiju ispod njegovih nogu. Zatim se odjednom našao na mekanom zelenom, još od jutarnje rose vlažnom sagu: stigao je do puteljka koji je vijugao uz rub šume i pružao se duž dugačke i uske livade. Zemlja je tu ispod nogu bila meka, trava se blistala na jutarnjem suncu i onaj neugodni bol, koji je Ervina prožeo prije nekoliko minuta, sad kao da se sasvim uspavao. - Vrag će ga znati - reče Ervin glasno i osmjehujući se prema suncu. - U posljednje vrijeme više ništa ne razumijem, a da se to tiče mog trčanja. Nekad se ljutio zbog te činjenice, sad više ne. Razmišljao je o njoj i isprobavao nove tehnike, čudne i za koje nikad prije nije čuo. Pronalazio bi ih na internetu, pa na usamljenim trčanjima ih isprobavao. Ona tehnika koja bi mu se svidjela, koja bi mu pružala zadovoljstvo, ne ključno i poboljšanje u trčanju, postajala bi dijelom njegovog treninga. One druge, Ervin bi elegantno zaboravljao. - Vrlo je važno uživati u trčanju - objašnjavao je ljudima koji bi ga pitali ponešto o toj, za njih, čudnoj zanimaciji. - Onog trenutka, kad mi trčanje prestane biti uživanje, prestati ću trčati. - Kako netko može uživati u naprezanju, naporu, bolu? - čudio bi se sugovornik. Ervin je znao, da ovaj to ne može shvatiti i odavno je prestao s objašnjenjima, samo bi nemarno, već odlazeći od sugovornika, dobacio preko ramena: - Pokušaj trčati, samo tako ćeš doznati. Sad je ispred njega onaj oštar uspon, klizav i opasan, kad bi Ervinov nos gotovo dodirivao zemlju iz koje je izranjalo korijenje i golo kamenje, zahvaljujući kišnim bujicama koje su se slijevale niz brdo. Više je to bilo brzo hodanje, nego trčanje. Staza je bila strma i opasna i samo trenutak nepažnje ... Ervin se prisjeti jednog neugodnog trenutka od prije dvije godine, kad se uspavao mislima na ovoj istoj stazi i kad je zbog te uspavanosti postao nepažljiv i vrhom tenisice zapeo za korijen odsječenog grma, a da ga nije ni registrirao u vidnom polju. Izgubio je ravnotežu, grudi su mu sunule naprijed u nekontroliranom padu i posljednjim očajničkim pokretom ispružio je ruku i dlanom, umjesto glavom, svom snagom udario u grubu ispucalu koru stabla. Povratio je ravnotežu i nastavio trčati, a misao ga je proganjala: što bi bilo, da nisam dlanom udario u stablo, već glavom? U mislima se vidio kako leži onesviješten, razbijena čela, dok mu iz otvorene rane slijeva se krv i natapa zemlju. Opreznosti nikad dosta u šumi! Naporna je uzbrdica savladana i stupivši na betonsku podlogu koja je vijugala uspinjući se do samog vrha brda, lagano zatezanje mišića, podsjetnik na bol u nozi, kao da se sasvim povuklo, nestalo. U početku, Ervin nije bio siguran: zavaravaju li ga čula? Nisu ga zavaravala, snaga u kvadricepsima je bujala i Ervin ju je osjećao i želio je raspaliti svom brzinom koju može postići na betonskoj stazi i dotrčati u velikom stilu na vrh brda. Ali opreznost pobijedi ... ovog puta. - Neću vraga potezati za rep - reče samom sebi osmjehujući se sretan što boli više nema i što punom snagom uživa u trčanju, u jutru, u suncu, svježem prohladnom zraku. Visoka i mlada i lijepa, zapazio je njenu ljepotu kad se približila, djevojka mu je trčala laganim korakom u susret i divno mu se osmjehnula. - Dobro jutro! - pozdravila ga je uz osmijeh, bijeli i pravilni su zubi zablistali, a pogled joj je bio divno plav i radostan, prepun života. Djevojčine plave oči bace Ervina u daleku prošlost i dok su mu se misli o njegovoj životnoj ljubavi slijevale sjetnim slapom sjećanja, odjednom se nađe na samom vrhu brda, okrene i počne spuštati, pogledom milujući poznati mu krajolik. Upravo je tu odlučio još jednom istrčati stazu, jer sad nema razloga odustajanju, sve štima, mišići ujednačeno i zadovoljno predu zbog napora u kojemu uživaju. Ono je bila lažna uzbuna. Ali uzbuna nije bila lažna. Pokazalo se to prilikom drugog uspinjanja uskom i izrovanom brdskom stazom. Lijeva noga, čitav dio iznad koljena sve do stražnjice, grčio mu se bolno i Ervin je počeo žaliti zbog svoje odluke o drugom trčanju uz brdo. Da se lagano spustio kući ... Bilo je besmisleno tako misliti, znao je to i prekorio je samog sebe zbog tih uzaludnih misli. Sad, što je, tu je. Mora izdržati i izdržati će. Pobijediti će bol u mišićima koji su se zatezali, grčili, podrhtavali i prisiljavali Ervina na skraćivanje koraka. Istrčavši iz šume na cestu, sad već gotovo vukući lijevu nogu, tako je osjećao, odluči spustiti se do bolnice i potražiti pomoć. Šibnuti će mu nešto protiv ovog prokletog grčenja mišića i spriječiti pucanje, za kojeg je Ervin postajao sve uvjereniji da slijedi. Pogledao je na "garmin", zapamtio brojke koje su pokazivali istrčanu razdaljinu i proteklo vrijeme, pa jurnuo niz brdo što je brže mogao, jer sad nije bilo više vremena za oklijevanje. Lice mu se bolno grčilo, a znoj je natapao trenirku, dok je bol u bedru pulsirala i pulsirala i postajala sve jačom i jačom i vrištala mu u glavi. Osjećajući kako će se svakog trenutka srušiti, uporno je tome odolijevao i trčao dalje, ne zapažajući radoznale poglede prolaznika, jer sad je već bio u centru grada, još malo pa u bolnici, koji su se čudili Ervinovoj bolnoj grimasi na licu, a koje Ervin nije bio ni svjestan. Konačno se dovukao do zgrade "Hitne pomoći", nekontroliranog koraka zateturao u hodnik zaustavljajući "garmin", snagom volje priseban do samog kraja, pa se srušio na pod. - Lijevi kvadriceps - rekao je upitnom pogledu liječnici ili sestri koja se nagnula nad njega i utonuo u mrak. Kad se probudio, osvijestio, prvo što je učinio bilo je da podigne ruku i zagleda se u "garmin". Posljednja tri kilometra, od onog trenutka kad je bacio pogled na "garmin", pretrčao je za nešto manje od sedamnaest minuta. Nepovjerljivo je zatreptao, mora da ne vidi dobro, jer činilo mu se, da se tih bolnih trenutaka jedva vukao cestom i da je trčao-teturao barem jedan sat, ali vrijeme je na "garminu" ostalo isto, "garmin" nije lagao. - Eh, do vraga sve! - tiho je promrmljao sebi u bradu, a osmijeh sreće preplavi mu lice i sve one bolne muke bile su potisnute, oslobađajući prostor za ponosno sjećanje. - Što je rekao? - upita ženski glas. Ervin je okretao glavu, ali nikog nije mogao vidjeti: mora da su se nalazili iza njegove glave. - "Do vraga sve", to je rekao - odgovori drugi ženski glas. - Ma vidi ga! - reče prvi ženski glas. - Osmjehuje se! - Svi su trkači malo ludi - reče uz smijeh njena sugovornica. Ervin se osmjehivao, bol više nije osjećao, mora da su mu nešto moćno dali. Osjećajući se umornim i opuštenim i sretnim, polako je tonuo u okrepljujući san, dok mu je misao o onih gotovo sedamnaest minuta titrala na rubu uma, zatim kliznula u tamu, u trenutačni slatki zaborav. Copyright © 2016. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 08:31 - Budi (3) - Iskren - #
12.11.2015., četvrtak
Zid
|
Priča je također izašla i ovdje Zid Zid Na dvanaestom je kilometru počelo kišiti. U početku su kišne kapi bile sitne i ne tako česte i prijale su Vilkovom zažarenom i znojnom licu. Nekoliko minuta kasnije, nebo kao da se spustilo, poleglo nad sam asfalt koji se odvijao ujednačenim ritmom ispod Vilkovih nogu, a sitna se i prijatna kiša pretvorila u neugodan pljusak. Onda je pljusak odjednom prestao, a kroz crne oblake prodrlo je sunce. U početku prijatno, da bi malo zatim i to postalo neugodno. Peklo mu je lice sušeći znoj, ali je novi val znoja odmah nadolazio. I tako naizmjenično. "Više mi ništa ne prija", pomislio je Vilko trčeći i dalje istim ritmom, ali osjećajući da se zbog nečeg sve promijenilo. Nije bila samo kiša u pitanju, ni sunce, druge su se stvari uplele u igru. Pomisao, da "mora" pretrčati još čitavih devet kilometara, ljutila ga je i plašila. Naravno da ih nije morao pretrčati, mogao je mirno odustati za danas i polako se vratiti kući, čas trčeći sasvim lagano, da bi onda malo hodao, pa tako naizmjence, dok se ne bi dovukao kući. Ali takvog što bilo mu je strano, još nikad nije odustao i znao je da neće ni ovog puta. Dati će sve od sebe i završiti trening kako treba. Možda ne s sjajnim rezultatom, ali bolje i tako nego ... Ujutro, prije nego li je pošao na trčanje, sve je bilo sasvim uobičajeno, kao što mu se uobičajilo jednom mjesečno trčati polumaraton. Nekad je to bilo jednom tjedno, ali vrijeme čini svoje i sad je mogao samo s osmijehom misliti na te prohujale dane. Kao i obično pio je čašu vode svakih dvadeset minuta, uživajući u kavi i bacajući poglede prema Učki, ocjenjujući vremenske prilike. Činilo se da će kišiti, oblaci su plesali oko Učke, ali još nisu polegli na brda i možda, samo možda, uspije otrčati do Preluke i nazad do Kozale gdje je stanovao, koliko je iznosila dužina polumaratona. Bude li malo kiše, neće mu smetati, malo kiše zna ponekad pomoći. Samo da ne pljušti ... "Sad ne pljušti", pomisli Vilko osjećajući zamor u nogama i bacajući poglede prema sunčevim zlatnim trakama koje su bušile sivilo oblaka. "Ali kao da pljušti prokleta kišurina", mislio je ujednačeno trčeći, ne mijenjajući ritam, jer znao je, da bi to bilo kobno. Kod stadiona na Kantridi, znajući da ga čeka dionica uzbrdice, lagano je usporio, ne previše, da ne izgubi ritam koraka, taman dovoljno da uspije sve istrčati do spasonosne i blage nizbrdice koja je zatim slijedila. Rukama je malo žustrije zamahivao, ali noge su postale umorne, listovi su ga boljeli i tek negdje kod brodogradilišta "3 Maj" shvatio je da ga ne boli stopalo koje mu je inače zadavalo probleme, već su to listovi. Kao da je netko vezao utege težine nekoliko kilograma uz njih. Dah mu je zbog toga postao ubrzan i težak i grabio je zrak otvorenih usta i mislio samo na to da izgura nekako vražji uspon i konačno se počne spuštati nizbrdo, prema centru grada. Onda će biti sve lakše, odmoriti će se, povratiti snagu. Ali kad je taj dugo očekivani trenutak došao, nije osjetio olakšanje, još manje sreću. Noge kao da su mu odrvenjele, još nikad nije takvog što osjetio na svojim trčanjima, a trčao je već dvadeset i osam godina, čitav jedan trkački vijek, mali život, i pitao se, koji li mu se vrag događa? Gdje je nestala snaga koju je pohranio u mišiće? I koja ga nikad do sad nije izdala. Postajalo je sve teže i teže i onda, kod zgrade "Novog lista", popustio je i napravio prvi ustupak ogromnom zamoru kojeg je osjećao. Nije jurnuo uzbrdo, kao što je običavao uvijek do sad na ovoj ruti, već je produžio prema centru grada. Sama pomisao na ovu i još jednu uzbrdicu koju bi morao pretrčati da je krenuo uobičajenom rutom, plašila ga je. Znao je, ne bi je mogao istrčati, stao bi, hvatao dah, možda pokušao ponovo i onda ... tko zna? Trčeći nešto brže, jer želio je da se već jednom to mučenje, u što se je pretvorilo ovo trčanje, završi, morao je sići s pločnika na cestu i to ga je još više ometalo, jer kolona automobila jurila mu je u susret, a Vilku, što zbog umora, što zbog znoja, što zbog bola u nogama i leđima, a najviše zbog ogromnog razočarenja kojeg je osjećao, činilo se da jure upravo na njega i da će ga svakog trena udariti, odbaciti na sivilo asfalta. Nisu ga udarili. Dovukao se i do nebodera, bacio pogled prema Korzu, bilo je prepuno šetača, jer sunce je sad udaralo i nemilosrdno pržilo, a lokvice kišnice se isparavale, semafor je svijetlio crveno za pješake i morao je na trenutak zastati. Nije mirovao ni dvije sekunde, kad je semafor promijenio boju i Vilko je jurnuo dajući sve od sebe i osjećao da više ne može, ne ide, ne može, nema više nimalo snage u rezervi. Bacio je pogled na "garmin" i vidjevši da mu do polumaratona nedostaje samo oko petsto metara, umalo zaplakao. Ogroman umor legao je na njega i njegova mu je težina isisala svu snagu iz tijela. Znao je da ne može više ni metra istrčati. Mišići na nogama su mu drhtali i bolno se stezali. Pukao je. Naletio na zid. Svoj prvi zid od kad se bavi trčanjem, shvatio je to, pritiskujući i zaustavljajući odbrojavanje "garmina". Dok se umornim korakom uspinjao prema Belvederu, raspoloženje mu se počelo popravljati, a unutrašnji glas u njemu ponovo je zapjevao: Idući put neće biti ovako. Ovo je jedini put da mu se ovo dogodilo. I ostati će jedini put! Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 07:45 - Budi (3) - Iskren - #
25.07.2015., subota
Trenutak
|
Priča je također objavljena na sportskom portalu "Trčanje.hr" Trenutak Trenutak Šumska je staza bila uska i poput zmije vijugala je između stabala. Vilko je trčao laganim korakom, ne suviše brzo, jer uvijek je na toj stazi postojala opasnost sapletanja o neko nevidljivo korijenje, koje bi od pogleda sakrile borove iglice. Proljetno je jutro bilo svježe, ne hladno, samo svježe, baš onako kako je Vilko volio, znajući da u takvim prilikama može istrčati više i brže nego ostalih dana. Uživao je penjući se uskom stazom trčeći sve brže i brže prema vrhu i odjednom se našao na širokom putu obrubljenom visokim borovima i sad je mogao birati: krenuti lijevo, ili desno? Krenuti lijevo, značilo bi produžiti vrijeme trčanja više nego što je ikad do sad trčao. Zagrabiti desnom stranom, značilo je lagano spuštanje prema mjestu polaska. Još nikad nije potrčao na lijevu stranu, u šumu, nepoznatim, još neistraženim šumskim putovima, ali ovog jutra bez imalo oklijevanja jurne upravo na tu stranu, isprsivši se i ubrzavajući korak. Osluškivao je vlastito disanje, radujući se snazi koju je osjećao u nogama. Osmjehivao se tračku sunca koje se probilo kroz visoke krošnje borova, a skok vjeverice s niže na višu granu, natjerao ga je u glasan i zadovoljan smijeh. Sreća mu je preplavila grudi. Osjećao se kako se još nikad nije osjećao i uživao je u tom novom i nepoznatom osjećaju, kad se odjednom dogodio Trenutak, o kojemu jutros nije mogao ni sanjati, ništa ga nije nagovijestilo, bilo je obično ... ... jutro kao i svako drugo jutro. Ni po čemu se nije mogao naslutiti dolazak onog bezimenog trenutka poslije kojeg će sve izgledati drugačije, nego što je prije izgledalo. Proljeće se nadvilo nad gradom, otjeralo dosadne i dugotrajne jesenje kiše, obećavajući još jedan divan dan prepun sunca. Stojeći uz sam rub prozora i istežući ruke iznad glave, Vilko je gledao prema sidrištu: plavetnilo se mora ljeskalo pod zlatnim zrakama sunca, more je bilo mirno i tiho, najsigurniji znak da će dan biti ugodan i miran, neuznemiravan vjetrom i kišom. Uzevši sve te okolnosti u obzir, Vilko u mislima zacrta rutu kojom će jutros zagrabiti. Osjećao je nemir u nogama, kao da su poželjele dugotrajno trčanje. Dva dana mirovanja, ne-trčanja, bila su i suviše duga za Vilka. Osjećao je to svakom žilicom svog tijela. Trčanje mu je donosilo mir, osjećao je da je dovoljno dugo živio nemirnim i nezdravim životom i čeznuo je za mirom. Onim vanjskim isto toliko, koliko i za unutrašnjim. Obukao je nedavno kupljenu plavu trenirku, nestrpljiv što prije izaći iz stana. Čvrsto je stegnuo vezice tenisica, ne zaboravljajući nezgodu kad mu se jednom prilikom, dok je trčao niz brdo, tenisica razvezala i on osjetio nesigurnost osjećajući kako mu stopalo šeće u unutrašnjosti tenisice. Ispio je još jednu, četvrtu po redu, čašu vode i izašao iz stana ... ... i evo ga sad, devedeset minuta kasnije, u punom trku šumskom stazom, osmjehujući se znojnim licem, ni ne znajući da se osmjehuje. Nešto se promijenilo, u jednom malom djeliću trenutka, Vilko je osjetio nesputanu radost, golemu poput Univerzuma, kako mu napinje grudi. Nevjerojatna snaga kao da se ulijevala u njega, ispunjavajući svaki atom Vilkovog tijela u punom trku. Nije osjećao umor. Nije čuo ni vlastito disanje. Ništa nije čuo, nastupila je savršena duboka tišina, kakva mora da je zavladala prije nego što će se dogoditi Veliki Prasak, a pogled mu zapažao i ono što se zapažati ne može. U jednom ludo-predivnom trenutku, zakleo bi se da vidi kako sokovi jure zelenim lišćem, a svaki list, baš svaki, postao je poseban, lišće više nije izgledalo isto, svaki je list dobio osobnost. Koža mu se naježila, dlačice su stršale, a na njima se njihale sićušne kapi znoja, ali Vilko, dok je rukama zamahivao u ritmu koraka pojačavajući brzinu trčanja, ih je vidio velike i svaka je bila biserna ljepota. Trenutak kasnije, ili stoljećima kasnije, uopće to nije bilo važno, sva je ta do tada neslućena ljepota nestala: Trenutak je prošao. Vilko uspori i sa čuđenjem shvati koliko je daleko otrčao i na jedan kratki trenutak uhvati ga panika: hoće li imati snage vratiti se? Panika odjednom nestane, a mir i sigurnost koraka ponovo ga ispune: sad je znao da može trčati bez problema do kuće. Pa i dalje, još dalje ... tko zna koliko dalje? Ovog puta se svjesno osmjehujući, osjećajući se sasvim ispunjen radošću i mirom. Trenutak. Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 15:01 - Budi (5) - Iskren - #
26.02.2015., četvrtak
Moja draga Katarina
|
Priča je objavljena i ovdje http://www.trcanje.hr/moja-draga-katarina/7629/Moja draga Katarina Moja draga, Katarina! Uzbrdica je bila duga i naporna i strma da strmija nije mogla biti, izlokana bujicama vode koja se niz nju slijevala tijekom kišovitih dana kojih nije nedostajalo. Trčeći uz nju, morao si paziti na svaki korak, samo mala nepažnja, jedan jedini krivi doskok, i eto ti nesreće. Vilko je to znao, pa nije brzao, trčao je polako i ujednačenim tempom, nagnuvši tijelo prema naprijed i pomažući se rukama, zamahujući njima u ritmu koraka. Trčeći uzbrdo, osluškivao je vlastiti zvuk disanja, šuman i brz i koji se nekako stapao s okolinom, drvećem i pticama koje su lepršale i cvrkutale pozdravljajući napokon jedno sunčano jutro, nakon nekoliko kišovitih sivih dana. Kao da je sve bilo uobičajeno: mir šume, Vilkovo šumno disanje, radost kretanja, škripa kamenčića ispod tenisica ... Odjednom je prestalo biti uobičajeno. Otprilike na polovini strmog uspona dugačkog oko hiljadu i šesto metara, dok je ujednačenim tempom sasvim lagano grabio prema vrhu brda, osjetio je nalet snage u nogama i sreću u grudima i znao je: brdo je njegovo, ovog će puta istrčati "u komadu" prokletu uzbrdicu! Konačno! Nije uvijek tako bilo. Točnije, deset godina tako nije bilo. Uporno je dolazio svih tih godina na brdo Katarina, u mislima ga pretrčavajući kako ga je znao pretrčati onih dalekih dana, kad je bio mlađi i brži i snažniji. Onda se razbolio, neka čudna bezbolna i podmukla bolest koja mu je donijela mnogo boli. Ne fizičke, već psihičke. Ispriječila se između trčanja i njega i činila ga nesretnim. Trčanje se pretvorilo u trčkaranje, ali je Vilko uporno trčkarao, malo hodao, malo trčao, iako su mu svi savjetovali da prekine s besmislenim naporima i prestane mučiti samog sebe. Neki su čak spominjali i Vilkove godine. Dva je puta postupio tako, pokleknuvši pred nemogućnošću trčanja: prestao sasvim trčati, trčkarati i kroz prostor i život se kretao samo hodajući. Prvi je put izdržao tako dva mjeseca, a drugi put niti mjesec dana. Osjećajući neprestano težinu nezadovoljstva u grudima, odlučio je sve i svih poslati do vraga, prestati bilo koga slušati i početi ponovo trčkarati, ničemu se ne nadajući. Ali se nadu nije moglo ubiti, zakopati u sjećanju, sasvim zaboraviti. Izronila bi ponekad na svjetlost dana, obično nakon nešto brže i lakše pretrčane dionice i Vilko bi se ponadao, ali već sutradan onaj plamičak nade koji je tako sretno jučer rasplamsao, idućeg bi se dana pretvorio u dim, i nestao obavijen tugom. Zar nikad više neće moći trčati? Baš nikad? Vilko je često bacao poglede prema brdu Katarina na kojemu je silno davno, kako mu se sad činilo, iskušavao i pojačavao svoju snagu. Svakih desetak dana, "ludilo" bi ga zgrabilo i on bi požurio prema brdu lagano trčeći i hodajući, a kad bi stigao na vrh brda, sjurio bi se dole izlokanom od čestih kiša bijelim putem. U podnožju brda bi trenutak zastao, a onda odlučno krenuo prema vrhu, ponavljajući nečujno mantru u svojoj nutrini: "Mogu i hoću! Mogu i hoću!" Ali bi brdo bilo jače i negdje blizu njegove polovine, a označavao ga je vidikovac, Vilko bi klonuo, pukao, ramena bi mu se žalosno objesila, a on bi s tugom gledao prema vrhu brda. Nedostižnom vrhu. Nije se mogao pomiriti s time, sa neuspjehom, sa odustajanjem, kako je on to doživljavao i uporno je povremeno odlazio na brdo Katarina, kojeg je nekada, u ona daleka i lijepa trkačka vremena zvao "moja draga, Katarina", a sad samo "prokleto brdo". I eto, ovog jutra mišići su mu pjevali, nisu pucali zbog silnog napora i Vilko je znao: ovog će puta pobijediti prokleto brdo. Zagrabio je još uvijek mokrom stazom povećavajući malo brzinu, nije se previše usuđivao, osjećajući nakon dugo vremena da to može i osjećajući silnu radost zbog toga. Dok je trčao uz brdo, približavajući se njegovom vrhu, svi oni mučni i bezuspješni napori svih ovih mnogih godina potonuli su u zaborav i u Vilku se porađala sreća i zadovoljstvo, prožimajući se međusobno, jer prokleto je brdo to prestalo biti, ponovo se pretvorivši u njegovu dragu Katarinu. Copyright © 2015. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 08:41 - Budi (6) - Iskren - #
24.12.2014., srijeda
Miškova božićna priča
|
Blog ionako nitko ne čita, pa onda ovako: Miškova božićna priča Oznake: trčanje |
- 11:57 - Budi (11) - Iskren - #
07.05.2014., srijeda
Nezgoda
|
Ova je priča upravo izašla i na portalu Trčanje: Nezgoda, kao i na portalu Prozaonline: Nezgoda Nezgoda Dok je kuhao kavu, u mislima je zacrtavao rutu kojom će ovog jutra trčati. Jutro je bilo sunčano i toplo i obećavalo je topao prepun sunca proljetni dan, ali nije ga to moglo obradovati. Nije znao razlog svog neraspoloženja i u jednom se trenutku silno iznenadio, ulovivši sebe kako razmišlja da ovog jutra ne pođe na svoje redovno trčanje. Prvi put u životu mu je ta misao sinula umom i odmah nestala, kao da se stidi same sebe. Nezadovoljno je zagunđao, oprao sad već praznu šalicu i popio još tri decilitra vode. Treći put ovog jutra. To bi moralo biti dovoljno za 15 - kilometarsko trčanje. Imati će što iznojiti, dok bude grabio uz ono brdo kojeg već sasvim dobro poznaje. Ispred zgrade u kojoj je stanovao, zastane pored rasvjetnog stupa, kao što je sve ove godine činio i počne dobro istezati mišiće nogu. - Kuda danas, Maratonac? - dobaci mu u prolazu susjeda, osmjehnuvši mu se. - U brda - odgovori Maratonac, uzvrativši joj osmjeh, u stvari, više se osmjehujući tom nadimku kojeg je "zaradio" gotovo svakodnevno trčeći, što naravno, radoznalim susjedima nije moglo promaći. - Uh uh! - zahuče susjeda prolazeći. Smijao se u sebi: svaki ih fizički napor užasava. I unaprijed ga osuđuju, a da nikad nisu ni pokušali proniknuti kakvo zadovoljstvo može pružiti. Nikad nisu osjetili "pjev" mišića. Stići do auta, njihov je krajnji cilj. Vrlo se živo sjećao, kako su prije gotovo 30 godina, kad je otpočeo s trčanjem, ljudi svašta dobacivali za njim. "Bilo bi ti bolje da cijepaš drva!" "Tko te goni?""Luđak! Trči bez veze!" "Brže! Zakasniti ćeš!" Nije se obazirao na dobacivanja i nikad nije odgovarao na ta mala podbadanja. Sad, dok je istezao lijevu ložu, prisjeti se susjedinog hukanja na njegovo spominjanje brda i odmah zatim još se jednom sjeti neobične pomisli o NE-trčanju ovog jutra. Što li mu se to događa? Kako je ta misao uspjela se poroditi u njegovom umu? Trči gotovo 30 godina i još nikad nije pomislio takvog što. Bogohulno! Odbacivši sve misli iz uma, Maratonac izbaci zrak iz pluća i laganim korakom krene niz cestu, unaprijed se radujući trenutku kad će zamaknuti u šumu, ostaviti sivu i bučnu traku prometa iza sebe, kad će umjesto šuma automobilskih motora, početi slušati pjev ptica. Već je gotovo 30 minuta trčao šumom uz blagu uzbrdicu i neraspoloženje koje ga tištalo, kao da je nestalo. Ulovio je samog sebe kako pjevuši, što je činio samo u trenucima kad bi trčao dobro i bez napora. Sad je znao, da će se sjuriti niz brdo i zatim s uživanjem vratiti istim putem, ovog puta savlađujući strmu uzbrdicu, dugu i tešku, ali koju je upravo zbog njene zahtjevne težine volio savlađivati. Drveće kao da je promicalo samo pored njega, nije osjećao napor, kao da se on ne kreće, osjećao se mirno i zadovoljno i sasvim lagano. Ni deset metara dalje iskoči mu na put srna, zatim druga, pa još jedna. Stigao je do mjesta na kojemu su srne prešle put i poželio ih vidjeti još jednom. Napola se okrenuo i pogledao u pravcu u kojemu su srne trčale. Nasmijao se vidjevši ih kako grabe dugim skokovima između borova i onda osjeti udar nožnih prstiju, zamaše rukama u uzaludnom naporu da zadrži ravnotežu i odjednom siva i ispucala mu se zemlja našla odmah tik do nosa. Kad se osvijestio, u prvi mah nije znao što se dogodilo. Onda se prisjeti srna i udarca nožnim prstima i pada, a bol mu prostruji desnim kukom i Maratonac osjeti strah: znao je, nešto mu se gadnog dogodilo. Oprezno je pokušavao pomaknuti se, ali nije uspijevao, bol u kuku, nepodnošljiva bol, svaki put bi ga prisilila odustati od namjere. Onda mu se opet zamračilo pred očima, a kad ih je otvorio, nije bilo sunca, sumrak je već milovao vrhove stabala. - Nadrljao sam - samom sebi reče Maratonac. Gledajući u nebo koje je postajalo sve tamnije, prisjeti se jutarnje misli o NE-trčanju i shvati kako mu je predosjećaj nepogrešivo davao znakove, ali ga on nije htio poslušati. Nije shvatio poruku. Mobitel, naravno, nije ponio sobom: uvijek je trčao bez mobitela. Kad je Maratonac počeo baviti se trčanjem, mobitela još nije ni bilo. Nikad nije ni pomislio da bi trebao trčati s mobitelom u džepu. Ali eto, sad bi mu dobro došao. Prve su zvijezde podrugljivo žmignule s tamnoplavog neba, kad je Maratonac osjetio žeđ. Od jutro nije pio, prisjeti se. A čitav je dan ležao onesviješten na suncu. Kuk mu je slomljen, to je sigurno, a možda i još ponešto. Više sigurno, nego možda ... Je li ovo kraj? Njegov kraj? Kraj života i kraj trčanja? Jer ovdje ljudi vrlo rijetko prolaze, upravo zbog toga je i volio ovu rutu trčati. Vrlo bi rijetko na njoj sreo ponekog, većinom su to bili biciklisti, koji nisu voljeli asfalt. Zašto sad nekog od njih nema? Da se barem ponovo onesvijesti i ostane onesviješten čitavu dugu noć ... Noć je bila i više nego duga i hladna, hladna. Tresao se i trljao rukama grudni koš i ramena nastojeći se zagrijati, ali mu je slabo uspijevalo. Sjećanje mu je skakalo prema doživljenim vrućim ljetnim danima i silno je želio da konačno svane i da ponovo osjeti sunčevu toplinu. Ali je sa njom ponovo došla i silna žeđ i nije znao što je gore i odjednom, gledajući kako nebom plovi sasvim bijeli mali oblak, Maratonac osjeti ravnodušnost i više nije osjećao žeđ, nije mu bilo vruće, ništa ga nije boljelo, a list, koji je treperio oko pola metra dalje od njega, odjednom mu otkrije tajnu. Na listu, svjetlo-zelenom i duguljastog oblika, putovala je kapljica rose i Maratonac je prikovao pogled za nju, uronio u nju i ništa više nije bilo važno. Pio je i pio (nije znao, nije osjećao bol grizući usnice, da pije vlastite kapljice krvi) i čudio se, kako to da pije, a kapljicu vidi, i dalje je tu, lagano podrhtava, sad već sasvim na rubu lista i ... ... odjednom je znao, tajna se razgolitila pred njime: ovako je nastao Univerzum. Prvi i Otac i Majka svih ostalih Univerzuma, jer ima ih bezbroj, baš kao i kapljica i svi se šire i porađaju život, pulsiraju u slavu života iako je i smrt prisutna, jer ni Univerzumi nisu vječni. Ništa nije vječno, ali Život svejedno pobjeđuje Smrt, jer uvijek se više rađa novih Univerzuma, nego što starih, umornih i istrošenih umire. Univerzumi su se kovitlali luđačkom brzinom, stvarajući i uništavajući, sudarajući se međusobno i praskajući praskom koji ni jedno ljudsko uho nikad neće čuti, krik porođajnog trijumfa ... Mir, veliki i tihi mir, obuhvatio je um Maratonca, samo je kapljica vode ili Univerzum (zar to nije jedno te isto?) i dalje podrhtavala na listu koji se odavno osušio u protoku nemilosrdnog vremena, ali koji je i dalje živio u mislima i osjećajima Maratonca. Misli su mu se uplele u strune koje su vibrirale i koje su se također uplitale u druge strune, povezujući prošlost i budućnost, stopio se s vječnošću i upravo kad je htio ... - Vraća se! - reče netko naginjući se nad Maratonca s neobičnom svjetiljkom u ruci i zelenom kapom na glavi. - Počinje se buditi. "Ne!" zamagljeno pomisli Maratonac. "Ne želim se vratiti. Želim ostati, vibrirati ..." - Sad ste na sigurnom, zahvaljujući biciklistu koji ... - govorio mu je umirujuće liječnik nastavljajući s pregledom, dok su mu sestre oštrim škaricama rezale odjeću s njega. Maratonac ga je slušao i nije znao što osjeća. Osjećaju kao da su se pomiješali u njemu i nikako nije mogao odgonetnuti što mu se to događa. Onda osjeti, savršeno dobro osjeti. - Žedan sam - reče tiho, promuklo, jedva prevalivši riječ preko bolno izgriženih usnica. Copyright © 2014. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 10:21 - Budi (6) - Iskren - #
09.01.2014., četvrtak
Početak
|
Početak Zastao je neodlučno na samom ulazu u stadion na kojemu se trava nije zelenila. Umjesto zasađene zelene i mekane trave po kojoj je uvijek ugodno kretati se, stadion su posuli pijeskom i njegovo je sivilo nagoviještalo prašinu, a u Vilku je probudilo i nepovjerenje. Brzim je pogledom obuhvatio čitavo nogometno igralište i sretno se osmjehnuo nikog ne ugledavši. Potrebna mu je osamljenost, ne trebaju mu nikakvi svjedoci njegovog nespretnog pokušaja trčanja. Duboko udahnuvši još uvijek topli zrak rane jeseni, Vilko odlučno zakorači kroz velika i visoka vrata ukrašena zeleno obojanom žicom. Još se jednom ogleda oko sebe, pa ponovo se uvjerivši u svoju samoću, počne polako, sasvim polako trčati. Korak mu je bio kratak i spor, a tijelo ukočeno, nerazgibano, što ga uopće nije čudilo. Prije dva mjeseca doživio je nesreću. Dok je prelazio pješački prijelaz kojeg je već bezbroj puta prolazio, s Vilkove se lijeve strane odjednom stvorio motorist i tresnuo ga u lijevi bok. Vilku se činilo kao da je iz daljine gledao samog sebe kako mu se tijelo podiže uvis i okreće na desnu stranu, a zatim tresak i silovita bol koja mu je gotovo pomračila um. Znao je što se događa, bio je sasvim priseban, a kad je pokušao ustati, shvatio je da ne može. Nešto mu se dogodilo s desnom stranom tijela, još nije znao što, ali su u bolnici, ustanovili frakturu zdjelice i desnog kuka. Dok je ležao na krevetu s kotačima u bolničkom hodniku, bilo je već blizu jedanaest sati, noć se odavno spustila i svjetlo u hodniku mu je vrijeđalo oči, nad Vilkom se nagnuo mlad čovjek smeđe neuredne kose i smeđim očima i sa blokom i kemijskom olovkom u ruci. - Hoćete li mi reći svoje ime? - upitao je naginjući se na Vilka. - Zašto? - upitao je Vilko, nepovjerljivo ga gledajući, dok mu je silna bol prožimala tijelo i tjerala ga na pojačano znojenje, znajući da čovjek nije liječnik. - Za novine - odgovorio je čovjek. - Ako nemate ništa protiv. - Nemam - rekao je Vilko pitajući se, kad li će bolničko osoblje doći do njega i ublažiti mu bolove. Koga će vraga imati protiv? Ionako će svi doznati što mu se dogodilo. U bolnici nije ostao dugo. Ležao je u sobi s još desetak nesretnika i trpio bol i vrućinu. Kako je bilo silno vruće, ljeto je pomamno grijalo, držali su prozore širom otvorene i propuh je vitlao bijelim i dugim zavjesama. Zbog toga je Vilko "zaradio" upalu pluća, onako uzgred, jer nesreća nikad ne dolazi sama, već uvijek u paru, zar ne? Prvi je krug bio iza njega i Vilko se osjeti ponosnim. Znao je kako to nije ništa, otprilike oko 350 metara, ali bili su to najduži metri u Vilkovom dosadašnjem životu. Zadihao se malo, a nad usnicama je osjetio slanost znoja. Zbog napora trčanja, ili napora opreznosti? Nije znao. Nije htio ni razmišljati o tome. Jedino što ga zanima je da istrči još jedan krug. A zatim ... Osjećajući radost kretanja, bilo bi preambiciozno to nazvati trčanjem, uživajući u svakom bolnom koraku, polako je odmicao stadionom, osluškujući vlastito disanje. Prisjeti se panike koju je osjetio, kad mu je liječnik onog nedavnog dana, pažljivo ga gledajući rekao: - Desna će vam noga biti kraća od lijeve. Zbog loma kuka. Vilko se namrgodio ležeći na krevetu dok je vjetar vitlao zavjese i sušio mu znoj s lica. Prijalo mu je to strujanje zraka, ali onda još nije znao da omu ono sa ugodom donosi i upalu pluća. Osjećao je poglede ostalih pacijenata-supatnika na sebi. - Neće! - izletjelo mu je i protiv njegove volje. - Molim? - odsutno je upitao liječnik. - Neće mi noga biti kraća. Liječnik se sa zanimanjem zagledao u njega, pa šapnuo nešto mladoj sestri do sebe. Vilka je to silno uzrujavalo: više su govorili o njegovim frakturama međusobno, nego sa njim. Pa valjda se njega to najviše tiče, zar ne? I drugi je krug iza njega. Morao je malo, sasvim malo, hodati, ali osjećaja žalosti zbog toga nije bilo. Svaki je početak težak, naučio je to Vilko još odavno. Ali neka je, što veće poteškoće, to će ih on odlučnije pobjeđivati. Što će mu pobjeda bez truda? I je li to uopće pobjeda? Treći krug ... Nekako čudno škripi sivi pijesak ispod tenisica. Vilko se osmjehivao osluškujući škripu svojih sporih i laganih koraka koji su mu donosili toliko veliko zadovoljstvo. Četrdeset je dugih dana i noći spavao na mahove ležeći neprekidno na leđima. Nije se mogao okrenuti na bok. Istog trena, kad bi to pokušao, oštra bol u zdjelici i desnom kuku vraćala bi ga u prvobitni položaj, na leđa. Zaspao bi budio se po bezbroj puta noću. Danju je još nekako bilo i dobro. Gledao je televizijski program, sve one glupe filmove i još gluplje serije. Olakšanje su mu donosili samo prijenosi Olimpijskih igara. Uživao je gledajući atletiku i pitao se, kad li će on sam moći bezbrižno trčati. Nije se pitao hoće li moći trčati. Gledajući na televiziji atletičare kako istežu mišiće i zagrijavaju se, sinula mu je ideja. Omotao je trideset centimetara dugačku i dva centimetara široku dasku svojom starom iznošenom majom i dasku zavezao ispod radijatora. Oprezno je zakačio nožnim prstima dasku, pa još opreznije legao na leđa. I počeo podizati trup samo uz pomoć trbušnih mišića sa rukama prekriženim na grudima. Kako su mu trbušni mišići bili očajno slabi, istezao je nogu, a bol je iz kuka jurnula i zahvatila mu čitavo tijelo. Ali nije odustao. Tu je vježbu-mučenje ponavljao svakog dana tri puta: ujutro, poslijepodne i navečer. Uporno odbijajući razmišljati o bolu. I treći je krug iza njega. Sretno se osmjehujući, znajući da je pretrčao svoj prvi kilometar nakon nesreće, Vilko se glasno nasmije. Osjećaju bol u čitavom tijelu, ali i ogromnu sreću pomiješanu s ponosom, polako napuštajući stadion, Vilko podigne ruku i mahne. - Vidimo se i sutra rano ujutro! - reče stadionu, jesenjem jutru, a najviše samom sebi. Copyright © 2013. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. Oznake: trčanje |
- 19:26 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||