Ova je priča upravo izašla i na portalu Trčanje: Nezgoda, kao i na portalu Prozaonline: Nezgoda
Nezgoda
Dok je kuhao kavu, u mislima je zacrtavao rutu kojom će ovog jutra trčati. Jutro je bilo sunčano i toplo i obećavalo je topao prepun sunca proljetni dan, ali nije ga to moglo obradovati. Nije znao razlog svog neraspoloženja i u jednom se trenutku silno iznenadio, ulovivši sebe kako razmišlja da ovog jutra ne pođe na svoje redovno trčanje. Prvi put u životu mu je ta misao sinula umom i odmah nestala, kao da se stidi same sebe. Nezadovoljno je zagunđao, oprao sad već praznu šalicu i popio još tri decilitra vode. Treći put ovog jutra. To bi moralo biti dovoljno za 15 - kilometarsko trčanje. Imati će što iznojiti, dok bude grabio uz ono brdo kojeg već sasvim dobro poznaje.
Ispred zgrade u kojoj je stanovao, zastane pored rasvjetnog stupa, kao što je sve ove godine činio i počne dobro istezati mišiće nogu.
- Kuda danas, Maratonac? - dobaci mu u prolazu susjeda, osmjehnuvši mu se.
- U brda - odgovori Maratonac, uzvrativši joj osmjeh, u stvari, više se osmjehujući tom nadimku kojeg je "zaradio" gotovo svakodnevno trčeći, što naravno, radoznalim susjedima nije moglo promaći.
- Uh uh! - zahuče susjeda prolazeći.
Smijao se u sebi: svaki ih fizički napor užasava. I unaprijed ga osuđuju, a da nikad nisu ni pokušali proniknuti kakvo zadovoljstvo može pružiti. Nikad nisu osjetili "pjev" mišića. Stići do auta, njihov je krajnji cilj.
Vrlo se živo sjećao, kako su prije gotovo 30 godina, kad je otpočeo s trčanjem, ljudi svašta dobacivali za njim. "Bilo bi ti bolje da cijepaš drva!" "Tko te goni?""Luđak! Trči bez veze!" "Brže! Zakasniti ćeš!" Nije se obazirao na dobacivanja i nikad nije odgovarao na ta mala podbadanja.
Sad, dok je istezao lijevu ložu, prisjeti se susjedinog hukanja na njegovo spominjanje brda i odmah zatim još se jednom sjeti neobične pomisli o NE-trčanju ovog jutra. Što li mu se to događa? Kako je ta misao uspjela se poroditi u njegovom umu? Trči gotovo 30 godina i još nikad nije pomislio takvog što. Bogohulno!
Odbacivši sve misli iz uma, Maratonac izbaci zrak iz pluća i laganim korakom krene niz cestu, unaprijed se radujući trenutku kad će zamaknuti u šumu, ostaviti sivu i bučnu traku prometa iza sebe, kad će umjesto šuma automobilskih motora, početi slušati pjev ptica.
Već je gotovo 30 minuta trčao šumom uz blagu uzbrdicu i neraspoloženje koje ga tištalo, kao da je nestalo. Ulovio je samog sebe kako pjevuši, što je činio samo u trenucima kad bi trčao dobro i bez napora. Sad je znao, da će se sjuriti niz brdo i zatim s uživanjem vratiti istim putem, ovog puta savlađujući strmu uzbrdicu, dugu i tešku, ali koju je upravo zbog njene zahtjevne težine volio savlađivati.
Drveće kao da je promicalo samo pored njega, nije osjećao napor, kao da se on ne kreće, osjećao se mirno i zadovoljno i sasvim lagano. Ni deset metara dalje iskoči mu na put srna, zatim druga, pa još jedna. Stigao je do mjesta na kojemu su srne prešle put i poželio ih vidjeti još jednom. Napola se okrenuo i pogledao u pravcu u kojemu su srne trčale. Nasmijao se vidjevši ih kako grabe dugim skokovima između borova i onda osjeti udar nožnih prstiju, zamaše rukama u uzaludnom naporu da zadrži ravnotežu i odjednom siva i ispucala mu se zemlja našla odmah tik do nosa.
Kad se osvijestio, u prvi mah nije znao što se dogodilo. Onda se prisjeti srna i udarca nožnim prstima i pada, a bol mu prostruji desnim kukom i Maratonac osjeti strah: znao je, nešto mu se gadnog dogodilo. Oprezno je pokušavao pomaknuti se, ali nije uspijevao, bol u kuku, nepodnošljiva bol, svaki put bi ga prisilila odustati od namjere. Onda mu se opet zamračilo pred očima, a kad ih je otvorio, nije bilo sunca, sumrak je već milovao vrhove stabala.
- Nadrljao sam - samom sebi reče Maratonac.
Gledajući u nebo koje je postajalo sve tamnije, prisjeti se jutarnje misli o NE-trčanju i shvati kako mu je predosjećaj nepogrešivo davao znakove, ali ga on nije htio poslušati. Nije shvatio poruku. Mobitel, naravno, nije ponio sobom: uvijek je trčao bez mobitela. Kad je Maratonac počeo baviti se trčanjem, mobitela još nije ni bilo. Nikad nije ni pomislio da bi trebao trčati s mobitelom u džepu. Ali eto, sad bi mu dobro došao.
Prve su zvijezde podrugljivo žmignule s tamnoplavog neba, kad je Maratonac osjetio žeđ. Od jutro nije pio, prisjeti se. A čitav je dan ležao onesviješten na suncu. Kuk mu je slomljen, to je sigurno, a možda i još ponešto. Više sigurno, nego možda ...
Je li ovo kraj? Njegov kraj? Kraj života i kraj trčanja? Jer ovdje ljudi vrlo rijetko prolaze, upravo zbog toga je i volio ovu rutu trčati. Vrlo bi rijetko na njoj sreo ponekog, većinom su to bili biciklisti, koji nisu voljeli asfalt. Zašto sad nekog od njih nema? Da se barem ponovo onesvijesti i ostane onesviješten čitavu dugu noć ...
Noć je bila i više nego duga i hladna, hladna. Tresao se i trljao rukama grudni koš i ramena nastojeći se zagrijati, ali mu je slabo uspijevalo. Sjećanje mu je skakalo prema doživljenim vrućim ljetnim danima i silno je želio da konačno svane i da ponovo osjeti sunčevu toplinu. Ali je sa njom ponovo došla i silna žeđ i nije znao što je gore i odjednom, gledajući kako nebom plovi sasvim bijeli mali oblak, Maratonac osjeti ravnodušnost i više nije osjećao žeđ, nije mu bilo vruće, ništa ga nije boljelo, a list, koji je treperio oko pola metra dalje od njega, odjednom mu otkrije tajnu.
Na listu, svjetlo-zelenom i duguljastog oblika, putovala je kapljica rose i Maratonac je prikovao pogled za nju, uronio u nju i ništa više nije bilo važno. Pio je i pio (nije znao, nije osjećao bol grizući usnice, da pije vlastite kapljice krvi) i čudio se, kako to da pije, a kapljicu vidi, i dalje je tu, lagano podrhtava, sad već sasvim na rubu lista i ...
... odjednom je znao, tajna se razgolitila pred njime: ovako je nastao Univerzum. Prvi i Otac i Majka svih ostalih Univerzuma, jer ima ih bezbroj, baš kao i kapljica i svi se šire i porađaju život, pulsiraju u slavu života iako je i smrt prisutna, jer ni Univerzumi nisu vječni. Ništa nije vječno, ali Život svejedno pobjeđuje Smrt, jer uvijek se više rađa novih Univerzuma, nego što starih, umornih i istrošenih umire. Univerzumi su se kovitlali luđačkom brzinom, stvarajući i uništavajući, sudarajući se međusobno i praskajući praskom koji ni jedno ljudsko uho nikad neće čuti, krik porođajnog trijumfa ... Mir, veliki i tihi mir, obuhvatio je um Maratonca, samo je kapljica vode ili Univerzum (zar to nije jedno te isto?) i dalje podrhtavala na listu koji se odavno osušio u protoku nemilosrdnog vremena, ali koji je i dalje živio u mislima i osjećajima Maratonca. Misli su mu se uplele u strune koje su vibrirale i koje su se također uplitale u druge strune, povezujući prošlost i budućnost, stopio se s vječnošću i upravo kad je htio ...
- Vraća se! - reče netko naginjući se nad Maratonca s neobičnom svjetiljkom u ruci i zelenom kapom na glavi. - Počinje se buditi.
"Ne!" zamagljeno pomisli Maratonac. "Ne želim se vratiti. Želim ostati, vibrirati ..."
- Sad ste na sigurnom, zahvaljujući biciklistu koji ... - govorio mu je umirujuće liječnik nastavljajući s pregledom, dok su mu sestre oštrim škaricama rezale odjeću s njega.
Maratonac ga je slušao i nije znao što osjeća. Osjećaju kao da su se pomiješali u njemu i nikako nije mogao odgonetnuti što mu se to događa. Onda osjeti, savršeno dobro osjeti.
- Žedan sam - reče tiho, promuklo, jedva prevalivši riječ preko bolno izgriženih usnica.
Copyright © 2014. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.
Post je objavljen 07.05.2014. u 10:21 sati.