Vruće i ledeno
Zimsko je jutro kad se dan kasno budi, a ja sam već odavno budan, razbuđen do krajnjih granica, sve u meni titra, treperi, i boli, boli … jer trčanje ne ide! Zbog nečeg, više ne mogu trčati, dobro trčati, vučem se k'o da sam na umoru i gadim se samom sebi. To nije TO!
Jutros sam ustao prokleto rano, ne zato što sam to želio, već zbog živca u moji nogama koji su se već u pet sati ujutro aktivirali uz strašan i bolan trzaj: poziv na trčanje! A trčati više ne mogu. Zašto? Ne znam. Posjetio sam liječnika, govorio je prazne besmislice koje sam i sam shvaćao, a zvijer ljutnje i nezadovoljstva zauvijek se ugnijezdila u mojim grudima i grize me, grize …
Mrzim je, tu prokletu zvijer, mrzim je iznad duše (imam li dušu ako ne mogu trčati?), ali je ujedno i hranim. Sa ljutnjom u ledenom srcu gledam rekreativce koji lepršavo trče, baš kao da je leptir zamahnuo krilima i izazvao pomamu trčanja. A ja se vučem. Sporo, sporo, puzeći … zbog čega? Što sam skrivio bogu, ili bogovima, ili Univerzumu, da me na ovako okrutni način kažnjava? Sve donedavna trčao sam poput mladića, gladno gutajući kilometre koji mi ništa nisu značili. A sad? Kilometar težak, onaj idući još teži … zašto oni mogu, a ja ne mogu?
Kako prekinuti ovu trkačku nemoć? Jer bez trčanja … ima li smisla moje postojanje? Mrzim samog sebe, svoju nemoć, svoju sporost, mrzim jutro i podne i večer i noć i puzim k'o crv iz dana u dan i to se prekinuti mora. Nešto moram učiniti. Ali što učiniti?
Rješenje se našlo idućeg jutra. Izašao sam na trening … ha ha ha… lagano sam trčkarao u prohladnom zimskom jutru mrzeći svoju sporost, mrzeći samog sebe, mrzeći sve oko sebe i po milijunti put se upitavši: gdje je nestala radost trčanja? A onda je ona projurila pored mene …
Gledam za njom: duge noge, kratke hlačice usprkos zime i „konjski rep“ upleten u dugačku pletenicu koji je šiba po blago pognutim prema naprijed leđima. Prije nego li je projurila pored mene, osvrnula se i dobacila mi nadmoćan bademasti pogled. Lice joj je predivno, oči žareći i da sam mlađi … a onda se misao prekida i osjećam ljutnju: tko je ona da me ovako ponižava svojim brzinom? Lijepa jest, i brza jest , ali nije … nije što? Ne znam, da budem iskren, što trenutno osjećam, ali sve u meni se komeša i buni i nezamisliva odluka u mom se umu budi: To se mora zaustaviti! Odlučio sam! Oklijevanja više nema. Prekinem li njeno trkačko uživanje ….
Čekam je. Smirujem samog sebe, jer znam, mlade djevojke ponekad vole duže spavati. Ako ne dođe jutros, doći će sutra, doći će, prije ili kasnije …a onda je ugledam!
Trči onim svojim dugim nogama u kratkim crvenim hlačicama otkrivši svoju mladu ljepotu i ponoseći se njome, a ja star, spor, smežuran, drhturim u praskozorju i zavidim, i mrzim i tebe i sebe i čitav svijet i iznad svega mrzim sebe, nemoć svoju, koja je nekad sila bila, jaka i neumorna i koja slabost poznavala nije.
Odlučio sam: prekinuti ću ovo. Znam ti rutu kojom trčiš, pa žurim stići prije tebe na onu morsku hrid koja se oko pedeset metara iznad mora uzdiže. Unaprijed uživam: prilikom susreta grubo i nježno, ako me shvaćaš, udariti ću te u te ponosne grudi i sunovratiti u bezdan kojemu pripadaš: ubijem li tebe ojačati ću sebe! Dok padaš, moje će uživanje letjeti i možda sve ove slabosti preletjeti.
Teškog daha, mrzeći sebe zbog trkačke slabosti, krajnjim naporom stižem na to mjesto prije tebe. Požudno, otvorenih usta udišem zrak, smirujem se i u mislima gledam, doživljavam tvoj pad niz liticu, tvoj vrisak, tvoj protest protiv nepravde, alI ni ti ne poznaješ moj vrisak protiv nepravde, protiv nemogućnosti trčanja …a ja nisam kriv!
Evo te, dolaziš, povratio sam dah i snažan sam koliko mogu biti i znam da snažniji neću biti i znam da mogu učiniti ono što moram učiniti. Ili ne moram?
Trčiš prema meni koji čekam u zasjedi i osmjehuješ se, endorfini te oplakuju, znam, i u meni divljaju i uzbuđenje sve više raste kako se ti približavaš okomitoj pedesetmetarskoj stijeni koju more oplakuje, staza je uska, ti trčiš prema meni, ja trčim prema tebi i srećemo se otprilike na polovici grebena i šakama te uhvatim za ramena i vičem u jutarnji vjetar:
- Zašto ti možeš, a ja ne mogu?
… i ljuljamo se na hridi i gledam uplašen pogled i odjednom shvaćam da shvatiti ne mogu i grlim je nadajući se da će shvatiti moju molbu za oproštenjem.
Jer namjeravao sam je ubiti! Na shvaćajući, da tim činom ubijam sebe!
Copyright © 2023. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 15.01.2023. u 15:19 sati.