|
26.01.2021., utorak
Kad nastupi oseka
Kad nastupi oseka
Jedan je trenutak bilo onako kako je već poduže vrijeme bivalo, a onda je nešto u mom umu kvrcnulo i sve se odjednom promijenilo i začuđeno sam gledao u Vesnu koja se motala oko štednjaka, pitajući se sumorno kojeg li vraga radim u ovoj kuhinji, gledam Vesnu, gledam domaćicu posvećenu svome poslu, umjesto … ma bilo gdje drugdje bilo bi mi bolje, prijatnije, zadovoljnije bi se osjećao.
Čudio sam se osjećaju koji je bujao u meni, istražujući mu korijene i ne nalazeći ih. Još jučer zadovoljno bi uživao u kavi i mjerkao Vesninu kruškoliku stražnjicu i sve bi bilo u redu, a danas ništa nije bilo kako bi trebalo biti. Kako sam mislio da treba biti.
Sa iznenađenjem, koje je poput vulkana odjednom prasnulo u meni, postao sam svjestan kako prema Vesni više ne osjećam ništa. Baš ništa! Je li se Vesna promijenila, ili sam se ja promijenio, pitao sam se oborivši glavu, sakrivajući pogled, buljeći u šalicu kave kao da se u njoj nalaze svi odgovori na pitanja koja me muče. Nisam se usuđivao podignuti pogled, jer znao sam, da bi me u tom slučaju Vesna počela zapitkivati onim njenim vječnim pitanjem: zašto šutim? O čemu mislim? Zar nešto nije u redu?
Mrzio sam to „ispitivanje“, kako sam ga u sebi nazivao, a koje se u posljednje vrijeme često odigravalo između Vesne i mene. Bila je radoznala, moja Vesna. Odjednom mi je sinulo kako više ne želim da bude „moja“! Iznad svega, želio sam da ja ne budem njen. Htio sam, morao sam biti svoj. Samo svoj!
Osjećaj gađenja podigao mi se sa dna želudca i prouzročio kiseli okus u ustima, pa sam ustao, prišao kuhinjskom elementu, otvorio vratašca iza kojih se krila, znao sam to, boca ruma ( „Za kolače“, govorila je Vesna. ) i ulio podosta zlatne tekućine u veliku čašu, udišući opojan miris.
- Zar u devet ujutro? – zgranuto i prijekornim me pogledom gledajući, upitala je Vesna.
- Devet ujutro – odvratio sam otpijajući gutljaj – ili devet navečer, sasvim je svejedno.
- Nikad to prije nisi učinio.
- Za sve postoji prvi put – rekao sam još otpijajući i gledajući u Vesnu preko ruba čaše.
- Neraspoložen si – primijeti ona, a lice joj se snuždilo, pogled potamnio. – Zbog čega?
Nisam odgovorio. Što sam joj mogao reći? Da ne želim više s njom imati baš ništa? Da je gotovo to što nas je držalo zajedno posljednje dvije godine? Kao kroz maglu iz dalekog je sjećanja zalepršala slika uspomene: Vesna gola i nasmijana ljubi me po licu, grudima, dok ranojutarnje ljetno sunce upravo prodire u njenu spavaću sobu, koja je privremeno postala i moja … ključna je riječ, naravno, „privremeno“. Jer već onda sam znao, ili možda samo naslućivao duboko u najskrivenijem kutku svoje duše, da ovo sa Vesnom neće biti trajno.
- Reci nešto – reče Vesna, a glas joj je zadrhtao i oči napunile suzama i to me naljutilo: uvijek bi u „kriznim“ momentima pribjegavala ženskom oružju, suzama, a mene bi svaki put to izbacilo iz takta, nisam znao kako se protiv suza boriti.
- Nema se što reći! – prasnuo sam ustajući naglo, toliko naglo da se stolica na kojoj sam sjedio prevrnula iza mene: nisam se ni osvrnuo na buku, nego zakoračio prema Vesni i čvrsto je pogledao u oči okupane suzama.
- Gotovo je – rekao sam. – Umrlo je ovo između nas. Ne znam kad i zašto, ali nema više ničeg.
- Kod mene ima! – Vesnina ramena su se zgrčila, dok je u rukama nesvjesno uvijek iznova preslagivala kuhinjsku krpu. – Volim te!
- Žao mi je, ali to ništa neće promijeniti – rekao sam. – Odlazim i više ti neću dolaziti. Gotovo je, zauvijek gotovo.
- Ne! – vrisne Vesna silom me pokušavajući zadržati. – Ne dam da odeš! Ideš li kod druge? Reci, je li neka druga u pitanju?
- Prestani raditi budalu od sebe – blago sam rekao. – Nema druge, ali to ništa neće promijeniti.
- Lažeš! – vrisne Vesna ispriječivši se na vratima, onemogućujući mi prolaz.
Bijes se podigao u meni i zgrabio sam je za ruku, ona joj kuhinjska krpa koju je besciljno preslagivala ispala zbog mog stiska, dok sam slobodnom rukom zamahnuo prema njenom licu.
Oči su joj se u strahu raširile, postale ogromne i tamne, a suze naglo prestale teći i upravo to, taj nedostatak suza, prelomio je nešto u meni. Spustio sam ruku na Vesnino rame, nježno, blago je privlačeći k sebi.
- Oprosti mi – zamolio sam je. – Ne mogu drugačije. Oprosti. Nisi ti ništa kriva. Oprosti.
Ništa nije rekla. Samo je gledala u mene s nadom u pogledu, još uvijek se nadala u obrat situacije, a ja sam zgađen i potišten zbog onog svojeg ponavljanja „Oprosti mi“, šmugnuo pored Vesne i izašao iz njenog stana, iz njenog života i stupio na osunčanu ulicu očekujući navalu mira, sreće, opuštanja, ali ništa se od toga u meni nije odigravalo: nastupila je potpuna savršena oseka.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Oznake: kuhinja
|
23.01.2021., subota
Ona, samo ona
Ona, samo ona
Svakog jutra, dok bi se sunce rađalo, a ja polako umirao, sjećanje na nju bi živnulo, rađajući se uvijek iznova i budeći u meni suprotna osjećanja, voleći je i mrzeći je sve se komešalo u meni u ludom vrtlogu voljenja. Nisam je, ma koliko se trudio, uspijevao zaboraviti, potisnuti, možda čak i odbaciti, izbaciti iz sjećanja, jer moram priznati, poslije nje je bilo još žena, ne mnogo žena, ali bilo ih je. Neke su od nje bile ljepše, više, s dužim nogama, pa čak i pažljivije prema meni, ugađajući mojim hirovima kojih je svakog dana bilo sve više, jer sa njima sam pokušavao, sada to tek shvaćam, istjerati Nju iz mojeg sjećanja. Ali ona je zauvijek ostala Ona, jedina Ona, mada znam da to zvuči otrcano, ali Život me naučio kako često Velike Istine, kad ih glasno izgovoriš, zvuče otrcano.
Ona nije bila otrcana, moji osjećaji prema njoj isto tako, a znam, siguran sam u to, da ni Njeni osjećaji prema meni nisu bili otrcani. Barem za vrijeme našeg druženja. Druženja? Hm! Bilo je to mahnitanje ljubavi, ludilo umotano u poeziju seksa, nezaboravni susreti i rastanci, nezaboravne suze i smijeh, nezaboravni zagrljaji, nezaboravno sve, baš sve, jer sve doživljeno sa njom bilo je ostalo vrijedno pamćenja.
Kažu, „boli kad prestane ljubav“. Pa što onda? Zar se u bolu i ne rađamo? Zar bol ne znači Život? Svaku bol doživljenu sa Njom, želio bih još mnogo puta doživjeti. Mazohistički bi uživao utapajući se u boli koju mi Ona pruža, jer Ona je toga bila vrijedna. Jedina Ona … a sad …
Sad? Nema ovog sad. Poslije Nje nastupilo je Ništa. Ne želim u to Ništa trpati Nju, iako ne mogu spriječiti misao da ponekad iz ništavila iskopa uspomenu na Nju i ubaci je ispred mene i baš kao što je moja prijateljica Kora primijetila, „urezala se u tebe i nikako je izbrisati ne možeš“, tragovi se iznova obnavljaju, uvijek iznova sve svježiji i još bolniji, jer propustio sam nešto … ah, to „nešto“ ne da se imenovati, ali znam osjećam, da je to „nešto“ bilo vrijedno svega, pa čak i mog života. Jer život bez toga „nešto“ …
Dani prolaze. I noći. Bez nje. Već mnogo, mnogo vremena. Vrijeme je neumoljivo, kažu, i briše svaku tugu, baš svaku tugu, a ja vam kažem da lažu, masno lažu, jer tuga je i dalje tu, a sa protokom vremena ponekad se i pojačava, ne smanjuje se, ne nestaje, niti želim da nestane, jer nestane li tuga za njom, nestati ću i ja, jer osjećajući tugu, sjećam se nje, a sa njom ja sam ja.
Samo sa Njom.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Oznake: ona
|
12.01.2021., utorak
Obična ljubavna priča
Obična ljubavna priča
Siva je jutarnja svjetlost prodrla kroz širom otvoren prozor, a dole, pet katova niže, bolno je zaječao motor nekog automobila pri pokušaju startanja. To me probudilo. Trenutak sam mirno ležao osjećajući lijevim bokom toplinu Danijelinog tijela pored sebe, i na rukama hladnoću, koje sam izvukao ispod toplog pokrivača mačje se istežući u hladnoći zimskog jutra. Odlučno sam odbacio pokrivače sa svog golog tijela, ustao i u dva koraka prišao prozoru i zatvorio ga. Zimsko je jutro bilo iznimno hladno. Vrativši se do kauča, lagano sam prodrmao Danijelu.
- Još je noć – promrmljala je sneno protestirajući.
- Nije. Čini ti se. Jutro je.
- Mrak je.
- Istina, još je mračno, ali već je sedam sati i dvadeset minuta.
- Uh! – zastenjala je i sjela u krevetu, a gole joj grudi zaigrale u jutarnjoj svjetlosti.
- Skuhati ću kavu – rekao sam joj tješeći je. – brzo ćeš se rasaniti.
- Prvo tuš – reče ona.
- U pravu si – složio sam se. – Prvo tuš. Da isperemo tragove noći.
Nasmijala se gledajući me kako grabim odjeću i odlazim prema kupaonici: prvo i najvažnije tuš, pa kuhanje kave, dok se Danijela tušira. A zatim …
Jedan sat kasnije sunce se oklijevajući i sramežljivo pojavilo iza sivo-bijelih oblaka i jutro je počelo postajati veselije. Nalazio sam se na glavnoj gradskoj autobusnoj stanici i nestrpljivo čekao autobus sa kojim je trebala Katja stići: tri je mjeseca nisam vidio i bio sam radoznao, kakav li su trag ta tri mjeseca ostavila na njoj.
Sa Katjom sam se zabavljao već gotovo godinu dana, volio sam njenu ludu nesputanost u svemu, a naročito u krevetu. Bila je puna iznenađenja i nikad mi nije bilo dosadno sa njom. Katja nije bila neka ljepotica, srednjeg rasta, smeđe kose i zelenkastih očiju odavala je dječju razigranost i mislim da mi se to najviše dopadalo na njoj. Mrzio sam onu žensku uštogljenost na koju sam često nailazio prije Katje. Upravo zbog te Katjine razigranosti, ostao sam sa njom tako dugo.
Autobus se dokotrljao, zastenjao i otpuhnuo, pa se zaustavio u neobičnoj tišini, a iz njega je prva izašla Katja. Odmah sam primijetio promjenu.
- Zdravo! – rekla je i ovlaš me usnicama okrznula po svježe izbrijanom licu. – Kako si?
- OK – odgovorio sam, misleći kako bi prijašnja Katja, ona Katja od prije tri mjeseca, poskočila i objesila mi se oko vrata, grozničavo me ljubeći, a ne ovako mlitavo, kao da sreće nekog površnog poznanika.
- Umirem za kavom – rekla je. – Sva sam razdrmana. Idemo negdje na kavu.
- Nemam ništa protiv.
- I na razgovor – dodala je, a njene su riječi zlokobno odjeknule u meni probudile ljutnju koja je počela tinjati grijući mi želudac.
Klimnuo sam i ništa nisam rekao, nastojeći na licu zadržati ravnodušni izraz. Na prvom kiosku sam kupio dvije kave, jer zbog koronavirusa kafići nisu radili, pa odveo Katju do obližnje klupe, pričekao da sjedne, pa sjeo pored nje i gurnuo joj toplu papirnatu šalicu kave u ruke.
- Što se događa? – upitao sam što sam mirnije mogao, a u glavi neprestano ponavljao jednu te istu rečenicu: „Ma što Katja rekla, budi miran, ostani miran, ostani prividno ravnodušan. Ne odaj se ni migom ni pokretom. Miruj. Pod svaku cijenu ostani miran.“
- Malo je nezgodno – vrpoljila se Katja – i ne znam kako početi.
- Počni iz početka – tiho sam rekao. – Tako je uvijek najbolje.
Katja je duboko uzdahnula, gledao sam kako joj se grudi dižu i zatim spuštaju, a njen pogled lutao je prometnom ulicom i konačno se zaustavio na mom licu i vidio sam da su joj zelenkaste oči potamnjele. Uspravila se odlučno i istresla ono što sam već sumnjao da će istresti iz sebe.
- Tri su mjeseca duga. Upoznala sam …
- I zatreskala – prekinuo sam je tiho.
- Da, zaljubila sam se – priznala je. – Iskreno zaljubila. Ovo mi je prvi put da tako nešto osjećam. Nisam te htjela povrijediti, nisam to …
- Ne moraš više ništa reći – ponovo sam je prekinuo ustajući. – Sve mi je jasno. Budi pozdravljena!
Krupnim sam se koracima počeo udaljavati, ostavljajući iznenađenu Katju iza sebe, na klupi, sa kavom u ruci, kako iznenađeno gleda u moja leđa. Osjećao sam njen pogled, ali se nisam htio okrenuti. Nisam želio da mi vidi lice.
Bijes je bujao u meni, razmahao se, divljao i imao sam muke držati se mirno i koračati hladnim ulicama dok mi je u umu sazrijevao plan.
Stajao mirno u sjeni ogoljelog stabla, oko mene je carevala tama, noć se odavno spustila, približavalo se već i jedanaest sati i počeo sam se pitati, da nisam možda zakasnio s dolaskom. Možda je Katja već u kući? A možda nije ni izašla iz nje, umorna od puta?
Odmahnuo sam rukom i odlučio pričekati još petnaest minuta. Još samo petnaest minuta. To će brzo proći. A onda, pojavi li se, ili ne …
Misao mi se prekinula: ugledao sam Katju kako se približava zgradi u kojoj je živjela. Hodala je sporo, potpetice njenih čizama odjekivale su u tihoj noći, glava joj bila oborena, pogledom uprtim u otvorenu torbicu iz koje je pokušavala, pretpostavljao sam, izvući ključeve.
Sasvim nečujno i vrlo brzo u nekoliko skokova našao sam se ispred Katje, obučen u crnu trenirku, s crnom kapom na glavi i crnom maskom na licu, po prvi put ne ljuteći se na glupi koronavirus, dok sam je stavljao na lice.
- Što … - započne uplašeno Katja, nikad ne dovršivši rečenicu.
Tresnuo sam je čvrsto stisnutom šakom, a u šaci stišćući ključeve, direktom u nos i osjetio, a i čuo, kako kost puca. Nije ni zajaukala. Samo se poput prazne vreće skljokala na sivi i hladni pločnik, a ja sam kleknuo na lijevo koljeno i udarao je stisnutim šakama po licu i rebrima. Tijelo bi joj se svaki put grčeviti zatreslo, pri svakom mom udarcu s izbacujući bijes koji se akumulirao u meni čitavog dugačkog dana.
Ruke su me zaboljele, pa sam ustao i šutnuo je nogom u rebra, žaleći što na nogama imam tenisice, a ne teške čizme, ali da sam obuo čizme ne bi joj se mogao nečujno približiti … i nečujno i brzo nestati u noći. Posljednji udarac nogom uputio sam joj u lice i procijedio kroz zube:
- Sad se ljubi s drugim, kučko jedna! Niti jedna kuja mene ne ostavlja!
Posljednji sam je put pogledao, lice joj bilo sasvim u krvi, usta poluotvorena i pod uličnim osvjetljenjem vidio sam nekoliko slomljenih zuba u krvavoj usnoj šuplji.
Zadovoljan, sad već sasvim miran, klimnuo sam i brzo se počeo udaljavati krećući se sjenovitim putem kad god sam mogao, strgnuvši kapu i masku s glave i dozvoljavajući hladnom vjetru da mi suši znoj i hladi užareno lice, razvučeno smiješkom zadovoljstva.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
|
11.01.2021., ponedjeljak
Buntovni neboder
Buntovni neboder
Sve me je to počelo silno ljutiti, čitav taj cirkus kojeg su svi oko mene prihvatili kao nešto normalnog, nešto što se ne može izbjeći, nešto što se treba mirno i poslušno prihvatiti. Naročito me ljutila riječ koju su svi u svim mogućim i nemogućim prilikama upotrebljavali: „lockdown“, baš kao da nikad nisu čuli za našu riječ „zatvaranje“. Dok bi izgovarali tu riječ „lockdown“ lica im poprimala neki sasvim druge izraze, koje prije nisam zapažao.
Svi su mi išli na živce, sve mi je išlo na živce, a onog dana, kad je naš naduveni Premijer naredio strogi „lockdown“, zabranivši pritom izlaz iz kuća i stanova osim jednom u tjednu, nešto je u meni puklo. Taj moj unutrašnji pucanj prasnuo je protiv zapovijedi, protiv onih koji izdaju zapovijedi, protiv ljudi koji su se polako i sigurno pretvarali u poslušne ovce, klimajući na svaku besmislenu preporuku koju bi čuli od prokletog Stožera, a koja bi ustvari bila prikrivena prijetnja.
Prijetili su kaznama! Stožer se pretvarao u novi prikriveni Gestapo, sijevnulo mi je odjednom. Kad sam to čuo sa tv-a koji je drndao zaboravljen u kutu Miličine sobe kod koje sam boravio više nego li u svojoj sobi, a koja je stanovala samo jedan kat iznad mene, na devetom katu u petnaesterokatnom neboderu koji je stršao iznad svoje okoline i sa kojeg je pucao divan pogled na zaljev, bijesno sam iskočio iz toplog kreveta i počeo ljutito koračati malom sobom, poput divlje zvijeri u kavezu zoološkog vrta.
- Prokleti manijaci! – bijesno sam siktao hodajući u krug, ne mareći zbog golotinje, dok me je Milica raspuštene plave kose sa zanimanjem gledala. : - Dokad nas misle maltretirati? I što li će još smisliti ne bi li nam zagorčali život.
- Ne čini mi se baš –podsmješljivo je rekla Milica – da imaš gorak život.
Zaustavio sam se u svojoj besciljnoj šetnji i uvukao se ponovo pored Milice u njen krevet. Volio sam je zbog toga, uvijek je znala moju naprasitu prirodu smiriti i to je činila na zabavan način, ni jednom me ne povrijedivši.
- Sve su nam već zabranili – gunđao sam zagnjurivši lice u njene lijepe i tople grudi. – Jednom tjedno možemo ispuzati iz naših jazbina da bi obavili kupovinu namirnica. Teretane ne rade, trke se ne održavaju, kafići su zatvoreni, na vijestima blebeću samo o koronavirusu i ni o čemu drugom, baš kao da se ništa drugog na čitavom prokletom svijetu ne događa.
- Proći će i to – rekla je Milica nježno mi prstima prolazeći kroz kosu.
- Hoće li? – uzvratio sam pitanjem –Ovo ludilo traje već poprilično dugo, a kraj mu se nikako ne nazire.
- Sve prolazi – rekla je Milica.
- Dok naše ludilo ostaje – mračno sam nadovezao, a onda prkosno rekao: - Promijeniti ću to.
Plan sam počeo provoditi već sutradan. Kako nam je bilo zabranjeno izlaziti na ulice, osim jednom tjedno, nedostajalo mi je silno moje svakidašnje lagano trčanje ulicama grada. Pa sam počeo sasvim lagano trčati u neboderu, uz stepenice, polako i sa uživanjem osluškujući kako mi se mišići zatežu i pune krvlju nakon dugo vremena. Bilo je to novo i neobično iskustvo i noge su me boljele, ali nisam odustajao. Uporno sam iz jutra u jutro laganim ritmom pretrčavao tih petnaest katova uz stepenice, zatim se polako hodajući spuštao do prizemlja, dozvoljavajući mišićima da se oporave.
Osmi ili deveti dan, nisam sasvim siguran koji je točno dan to bilo, pridružio mi se stanar s trećeg kata. Ništa nije rekao, kad sam se spustio liftom u prizemlje, na startnu crtu mog treninga. Samo je klimnuo, a ja sam uzvratio i počeli smo lagano trčati jedan pored drugog uz stepenice, grabeći po dvije odjednom.
I tako je počelo: nakon samo mjesec dana, svi stanovnici nebodera, naravno mislim na one koji su bili to u stanju činiti, pridružili su se treningu i stubište je ranim jutrom, pa sve do podneva odjekivalo smijehom i laganim topotom mekih tenisica.
Postajali smo sve brži, sve jači, sve izdržljivi i radost zbog toga svima nama čitala se sa oznojenih lica. Posebno mi je bilo drago, što se i Milica priključila nama „luđacima“, kako su nas ostali stanari našeg nebodera prozvali: oni malo stariji, bolesni, koji nisu ni mogli trčati. Bilo je i nekoliko lijenčina među njima, zanemarivo malo i na njih i njihovo podrugljivo cerekanje nismo se osvrtali.
Nakon šest mjeseci takvih treninga osjećao se novi nalet energije u našoj grupi: naprosto ste je mogli osjetiti na licu, pulsirala je snažno, gurajući nas na još veće i teže napore, pa bi se mnogi među nama nakon što bi završilo trčanje uz stepenice, penjali na posljednji, petnaesti kat i izlazilo na ravan krov, a na krovu se nalazile sprave i utezi koje smo zajedničkim snagama jedne nedjelje donijeli gore.
Postali smo snažni i brzi i ništa nas nije moglo uplašiti. Naročito ne prezreni Stožer koji je i dalje neprekidno upozoravao na katastrofu, servirajući nam brojke bolesnih i umirućih, dok se mi nikad u životu nismo osjećali bolje,jače, zdravije.
I onda je došao taj dan. Bila je subota, proljeće se nadvilo nad gradom i našim neboderom raskošno prosuvši zlatne zrake sunca. Po drugi put tog jutra spustili smo se do prizemlja i trideset pretrčanih katova uz stepenice divno nas je zagrijalo i svi smo bili nasmijani, euforija se širila našom, sad već velikom grupom. Ne znam tko je među nama prvi to učinio, ja nisam, to znam, jer sam upravo nešto govorio Milici, kad sam osjetio zapuh svježeg zraka na licu: pogledao sam u pravcu odakle je zapuh dolazio i vidio otvorena ulazna vrata nebodera, a ispred njih –gle radosnog čuda! – nekoliko je trkača trčalo ulicom i vriskalo, urlalo iz sve snage: radost je Života eksplodirala u nama.
Jurnuo sam za njima, Milica uz mene, pomalo uplašeno se osmjehujući, ali ne želeći zaostati, dok su ostali iza nas vriskajući priključivali trkačkoj rijeci. Policija, a i oni od njih imenovani redari, zapanjeno su nas gledali, jedan je čak širom otvorio usta u čudu i žmirkajući u nevjerici buljio u našu trkačku buntovnu rijeku.
- Stoj! –dreknuo je jedan grmalj među policajcima. – Ni koraka dalje!
Ali nas više nitko i ništa nije moglo zaustaviti.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Oznake: buntovnici
|
10.01.2021., nedjelja
Frekvencija
Frekvencija
Započelo je iznenada jedne proljetne subote, tople i sunčane toliko, da je podsjećala na ljeto. Stojeći pod osvježavajućim tušem, mislio sam na Korinu i njenu dugu svilenkastu kosu neobične boje: ni žute, ni smeđe, ni boje meda, već prošarane vijugavim riđim šarama. Kad sam je upoznao, bio sam uvjeren kako Korina tu čudnu mješavinu boja postiže umjetnim putem, ali kasnije, kad sam je već dobro upoznao, kad smo postali „par“ kako je Korina govorila, ili „ljubavnici“ kako sam ja govorio, uvjerio sam se da nije tako.
- Znala sam da te to pitanje muči – rekla je Korina smijuljeći se, raširivši noge i opkoračivši me, pa se nagnula nad moje lice i držeći u ruci pramen kose, nagnula se prema mom licu i draškala me mekim, a opet oštrim vrhovima vlasi. – Nikad ništa, osim šampona naravno, ne stavljam na kosu.
Vjerovao sam joj, nisam imao razloga ne vjerovati je. Nije bila lažljivica, mada je ponekad voljela pretjerivati. Malo, ne previše, pa to i nije moglo spadati pod laž, već samo pod razigranom maštom.
Te smo subote bili pozvani kod Korinine najbolje prijateljice, Izabele, koja se uskoro trebala udati i Korina mi je dan prije rekla:
- Molim te, ostavi sutra traperice kući. Dotjeraj se. Meni za ljubav.
Sjetio sam se tih njenih riječi dok sam, nakon tuširanja, stajao ispred širom otvorena ormara i pogledom šarao po oskudnoj odjeći koja je visjela na vješalicama u njemu. Što obući? Oduvijek sam mrzio to pitanje i najugodnije sam se osjećao s trapericama na sebi i nekom vindjaknom. Nikad nisam mnogo polagao na „lijepo i pažljivo“ oblačenje. Jednostavnost i praktičnost prije svega. Sve ostalo …
„Zaboravi na vražje traperice“, odjednom sam sasvim živo začuo Korinin glas: bio je toliko stvaran, da sam se okrenuo i pogledom potražio Korinu. Nije je bilo, naravno.
Ali je glas u mom umu i dalje bio tu i uporno govorio:
„Crne hlače, onaj tamno-zeleni sako, svijetloplava košulja i na kraju crna kravata“.
Stresao sam se i ponovo okrećući se pogledom potražio Korinu: ni ovog puta, naravno, nije bila ovdje. Ali od kud taj glas u mom umu? Samo jednom, tijekom našeg poznanstva, bio sam obučen tako kako mi je sad glas u mom umu savjetovao. Mislio sam, da je Korina zaboravila na to. Ali očito nije.
Otpuhnuo sam rezignirano i obukao se točno tako kako mi je bilo sugerirano. Jednostavno sam popustio, čudio se tome, ali onda sam odmahnuo rukom i uputio se na sastanak s Korinom.
Stojeći na „našem“ uglu, gdje smo se obično najčešće nalazili, promatrao sam Korinu kako u lepršavoj laganoj haljinici pretrčava preko ceste, grabeći dugim nogama sivi asfalt, meni u susret i lijepo „začuo“ glas u glavi:
„Izgleda dobro tako obučen. Vrag mu odnio traperice! Zašto se boji lijepo i pristojno obući?“
- Ne bojim se – rekao sam primajući je u zagrljaj. – Ali volim jednostavnost: tako mi je ugodnije.
- Molim? – Iskobeljala se iz mog zagrljaja i podigle pogled prema mom licu: bila je oko dvadeset i pet centimetara niža i to je nastojala nadoknaditi visokim potpeticama, ali nije joj uspijevalo, jer sam je volio zavitlavati pa bi se u takvim slučajevima trudio držati sasvim uspravno, gotovo vojnički uspravno, a Korina bi se „ljutila“ zbog toga i vješala mi se o vrat, nastojeći me „smanjiti“.
- Ništa, ništa – brzo sam rekao, sinuvši mi odjednom sasvim nemoguća istina: „čujem“ Korinine misli!
Zabavljala me ta moja nova i tajna sposobnost. Čitajući misli svoje Korine, često sam je znao iznenaditi poklonom kojeg bi dan prije poželjela, ili bi je poveo na mjesto o kojemu je razmišljala, ili bi … ma znate već kako se sretni i bezbrižni zaljubljeni ljubavnici ponašaju.
Korina je cvjetala, za nekoliko mjeseci u kojima sam je neizmjerno mazio ispunjavajući joj želje koje nije ni izgovorila, mnogo se promijenila, sjajila je zadovoljstvom, a pokreti joj postali meki, lepršavi. Hod naročito. Činilo se kao da lebdi, baš kao da stopalima ne dodiruje pod. Bilo je veliko uživanje koje mi nikad nije dosadilo, gledati je kako gola ustaje iz našeg kreveta i hoda bosonoga sobom, držeći se uspravno i rukama prolazeći kroz kosu neobične boje. Hodala je na prstima i mišići su joj se na nogama zatezali, duguljasti i vretenasti, a čvrsta stražnjica pozivajući se njihala u ritmu hoda. Strasni dani. Sretni dani.
A onda jednog dana, i opet je bila subota, ovog puta jesenja subota, kiša je neumorno padala već nekoliko dana. Padala je i onda dok sam je čekao na uobičajenom mjestu, držeći u ruci veliki crni kišobran, koji će morati zaštitit nas oboje.
Zastala je na suprotnoj strani ulice, čekajući da joj semafor dopusti kretanje, oko nje su bila još dva mladića, svaki s jedne Korinine strane, kad se Korina odjednom okrenula udesno i zagledala se u mladića koji joj je uzvraćao pogled.
„Oh, koji pogled“, dopre užarenim bolom Korinina misao do mene. „Utopila bi se u tim crnim očima. A tek usne! Mora da su …“
- Ne! – glasno sam povikao, odbacio kišobran ne mareći za kišu i brzo se počeo udaljavati od Korine, od njenih misli, od prokletstva za kojeg sam pogrešno mislio da je blagoslov, dok mi se kiša slijevala niz lice, prikrivajući moje suze i bio sam zbog toga neizmjerno zahvalan kiši, dozvoljavajući suzama da nesmetano teku, da što prije ublaže oštru bol.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Oznake: Frekvencija
|
09.01.2021., subota
S okusom soli
S okusom soli
Prvi put, kad mi je Melita to učinila, nisam ništa rekao. Iz prostog razloga što nisam znao što bi joj rekao. Samo sam je gledao i smješkao joj se, a njene su crne oči sijale sreću. Voljela je, Melita, sreću pružati. Onu putenu, koju smo oboje najviše voljeli i nismo to skrivali jedno od drugog.
- Lizni! – rekla mi je zapovjedničkim tonom, dok joj se osmijeh širio lijepim duguljastim licem, pružajući mi nadlakticu, svukavši jaknu prije toga, jer zima je upravo najavljivala svoj ledeni dolazak.
Nasmijao sam se i prihvatio igru. Sjeo sam na rub kreveta, primio je za ruku i nagnuo se nad njom, pa je lagano, gotovo oprezno, liznuo. Slana, bila je slana.
Iznenađeno sam podigao pogled, ali njenu toplu ruku nisam ispuštao iz svoje i upitno se zagledao u nju.
- Svratila sam do mora, poprskala lice i umočila ruke do lakata – odgovorila je Melita na moje neizrečeno pitanje. – Znam da ti miris mora nedostaje i znala sam da će ti se moj potez dopasti.
- Misliš da mnogo toga znaš o meni – pecnuo sam je.
- Dovoljno! – dobacila je svlačeći uske traperice, netremice mi pri tom gledajući, a njen mi je pogled govorio o želji, budeći tako moju želju. – Znam da voliš more, znam da voliš mene i znam da bi me volio kad bi se pretvorila u morsku sirenu.
Gotovo se zalijepila uz moje tijelo: tijelo joj je bilo čvrsto i toplo i dok je golu nogu prebacivala preko mojih golih nogu, liznuo sam joj još jednom ruku, uživajući u slanosti, uživajući u toplini ženskog tijela, voleći Melitu i želeći da se trenutak slane ljubavi protegne u beskonačnost. Slana strast, slatka strast, utažena strast.
Postao je to Melitin običaj: prije nego li bi došla do mene, odlazila bi do mora i sad više ne bi samo umakala ruke u plavu ljepotu, već bi i malo plivala, bez obzira na godišnje doba. Na moja strahovanja za njeno zdravlje, Melita bi se samo nasmijala, odmahivala rukom i ljubila me, šapućući mi u uho, grickajući ga nježno:
- Mi smo vječni, baš kao i naša ljubav.
Bila je i sanjalica, moja nježna i strastvena Melita, a ja joj nisam želio kvariti snove, pa sam se uvijek slagao s njenim tvrdnjama, znajući da svemu jednom dođe kraj i sa strepnjom ga očekujući.
- Ti si moj Posejdon, a ja tvoja sirena – govorila je ljubeći me svaki put kad bi se poveo sličan razgovor. – Ne moraš brinuti za mene.
- Kao što se ti brineš za mene – jednom sam se nadovezao na njenu rečenicu i nikad više to nisam učinio.
Melita je naglo sjela u krevetu, odmaknuvši se od mene, uskraćujući mi toplinu njenog tijela i bijesno me gledala.
- Da nisi to više nikad rekao! – zapovjedila je, crne su joj oči postale još tamnije, a prije sam mislio kako je to nemoguće, a iz njih su potekle suze. – Tvoja bolest meni ništa ne znači, to što ne izlaziš zbog nje iz stana, još manje. Znam da si uvijek tu i da me čekaš, a znam i to, da ti želim doći, svaki put sve više želim to i zato …
- Prestani – zamolio sam je mekim glasom, privijajući je k sebi i poljupcima joj pijući suze, slane suze, a planina sreće ogromna poput Himalaja, polegla mi na grudi i gušila me. – Ne govori više, molim te.
Samo dva tjedna kasnije, primijetio sam prvu promjenu na Melitinom lijepom tijelu. Na desnoj šaci, između domalog i malog prsta, stvorila se prozirna opna, nježna kožica i začuđeno sam je gledao. Nikad je prije nisam primijetio. Ništa nisam rekao, ali od tog sam dana počeo tražiti promjene na voljenom tijelu koje mi je pružalo uživanje.
A onda je došlo ono jutro, kad se Melita iskobeljala iz toplog kreveta i odjurila pod tuš, a ja zapanjeno gledao u krljušt, riblju krljušt koja se presijavala pod svjetlošću ranog proljetnog jutra. Protrnuo sam i zadrhtao od zlokobnog predosjećaja koji mi je izjedao nutrinu, uništavajuću proteklu prelijepu noć.
- Molim te – stisnutog sam grla rekao, kad se Melita vratila obučena i dotjerana iz kupaonice i na brzinu trpala svoje sitnice u torbicu – nemoj više ići plivati. Molim te.
- Zašto ne, ludice? –smijući se upitala je.
- Jer … - zamucao sam i nikad nisam dovršio rečenicu.
- Eto! – uzviknula je nasmijano. - I sam uviđaš besmislenost svoje molbe. A da budem iskrena, sumnjam da više mogu biti bez tog ritualnog plivanja. Osjećam da me more zove …
Još je samo nekoliko puta došla k meni. Promjene na njoj bile su sve očitije, ali ih ja nisam spominjao. Šutio sam i nadao se, znajući da se uzalud nadam. Melita je prestajala biti Melita.
Toga me jutra mobitel probudio neobično rano, još nije bilo ni pet sati i prije negoli sam ga onako bunovan zgrabio i zagledao se u njegov osvijetljeni zaslon, znao sam da me to Melita zove. Ili ono što je ostalo od moje Melite.
- Zbogom, moj Posejdone – začuo sam mili tihi udaljeni glas. – Plave me dubine zovu i ne smijem, ne mogu odbiti poziv. Pozdravlja te zauvijek tvoja sirena.
I to je bilo sve. Ništa više. Nikad više.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Oznake: Posejdon
|
|
|
< |
siječanj, 2021 |
> |
P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
|
|
|
|
1 |
2 |
3 |
4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
|
|
|