![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
26.01.2021., utorak
Kad nastupi oseka
|
Kad nastupi oseka Jedan je trenutak bilo onako kako je već poduže vrijeme bivalo, a onda je nešto u mom umu kvrcnulo i sve se odjednom promijenilo i začuđeno sam gledao u Vesnu koja se motala oko štednjaka, pitajući se sumorno kojeg li vraga radim u ovoj kuhinji, gledam Vesnu, gledam domaćicu posvećenu svome poslu, umjesto … ma bilo gdje drugdje bilo bi mi bolje, prijatnije, zadovoljnije bi se osjećao. Čudio sam se osjećaju koji je bujao u meni, istražujući mu korijene i ne nalazeći ih. Još jučer zadovoljno bi uživao u kavi i mjerkao Vesninu kruškoliku stražnjicu i sve bi bilo u redu, a danas ništa nije bilo kako bi trebalo biti. Kako sam mislio da treba biti. Sa iznenađenjem, koje je poput vulkana odjednom prasnulo u meni, postao sam svjestan kako prema Vesni više ne osjećam ništa. Baš ništa! Je li se Vesna promijenila, ili sam se ja promijenio, pitao sam se oborivši glavu, sakrivajući pogled, buljeći u šalicu kave kao da se u njoj nalaze svi odgovori na pitanja koja me muče. Nisam se usuđivao podignuti pogled, jer znao sam, da bi me u tom slučaju Vesna počela zapitkivati onim njenim vječnim pitanjem: zašto šutim? O čemu mislim? Zar nešto nije u redu? Mrzio sam to „ispitivanje“, kako sam ga u sebi nazivao, a koje se u posljednje vrijeme često odigravalo između Vesne i mene. Bila je radoznala, moja Vesna. Odjednom mi je sinulo kako više ne želim da bude „moja“! Iznad svega, želio sam da ja ne budem njen. Htio sam, morao sam biti svoj. Samo svoj! Osjećaj gađenja podigao mi se sa dna želudca i prouzročio kiseli okus u ustima, pa sam ustao, prišao kuhinjskom elementu, otvorio vratašca iza kojih se krila, znao sam to, boca ruma ( „Za kolače“, govorila je Vesna. ) i ulio podosta zlatne tekućine u veliku čašu, udišući opojan miris. - Zar u devet ujutro? – zgranuto i prijekornim me pogledom gledajući, upitala je Vesna. - Devet ujutro – odvratio sam otpijajući gutljaj – ili devet navečer, sasvim je svejedno. - Nikad to prije nisi učinio. - Za sve postoji prvi put – rekao sam još otpijajući i gledajući u Vesnu preko ruba čaše. - Neraspoložen si – primijeti ona, a lice joj se snuždilo, pogled potamnio. – Zbog čega? Nisam odgovorio. Što sam joj mogao reći? Da ne želim više s njom imati baš ništa? Da je gotovo to što nas je držalo zajedno posljednje dvije godine? Kao kroz maglu iz dalekog je sjećanja zalepršala slika uspomene: Vesna gola i nasmijana ljubi me po licu, grudima, dok ranojutarnje ljetno sunce upravo prodire u njenu spavaću sobu, koja je privremeno postala i moja … ključna je riječ, naravno, „privremeno“. Jer već onda sam znao, ili možda samo naslućivao duboko u najskrivenijem kutku svoje duše, da ovo sa Vesnom neće biti trajno. - Reci nešto – reče Vesna, a glas joj je zadrhtao i oči napunile suzama i to me naljutilo: uvijek bi u „kriznim“ momentima pribjegavala ženskom oružju, suzama, a mene bi svaki put to izbacilo iz takta, nisam znao kako se protiv suza boriti. - Nema se što reći! – prasnuo sam ustajući naglo, toliko naglo da se stolica na kojoj sam sjedio prevrnula iza mene: nisam se ni osvrnuo na buku, nego zakoračio prema Vesni i čvrsto je pogledao u oči okupane suzama. - Gotovo je – rekao sam. – Umrlo je ovo između nas. Ne znam kad i zašto, ali nema više ničeg. - Kod mene ima! – Vesnina ramena su se zgrčila, dok je u rukama nesvjesno uvijek iznova preslagivala kuhinjsku krpu. – Volim te! - Žao mi je, ali to ništa neće promijeniti – rekao sam. – Odlazim i više ti neću dolaziti. Gotovo je, zauvijek gotovo. - Ne! – vrisne Vesna silom me pokušavajući zadržati. – Ne dam da odeš! Ideš li kod druge? Reci, je li neka druga u pitanju? - Prestani raditi budalu od sebe – blago sam rekao. – Nema druge, ali to ništa neće promijeniti. - Lažeš! – vrisne Vesna ispriječivši se na vratima, onemogućujući mi prolaz. Bijes se podigao u meni i zgrabio sam je za ruku, ona joj kuhinjska krpa koju je besciljno preslagivala ispala zbog mog stiska, dok sam slobodnom rukom zamahnuo prema njenom licu. Oči su joj se u strahu raširile, postale ogromne i tamne, a suze naglo prestale teći i upravo to, taj nedostatak suza, prelomio je nešto u meni. Spustio sam ruku na Vesnino rame, nježno, blago je privlačeći k sebi. - Oprosti mi – zamolio sam je. – Ne mogu drugačije. Oprosti. Nisi ti ništa kriva. Oprosti. Ništa nije rekla. Samo je gledala u mene s nadom u pogledu, još uvijek se nadala u obrat situacije, a ja sam zgađen i potišten zbog onog svojeg ponavljanja „Oprosti mi“, šmugnuo pored Vesne i izašao iz njenog stana, iz njenog života i stupio na osunčanu ulicu očekujući navalu mira, sreće, opuštanja, ali ništa se od toga u meni nije odigravalo: nastupila je potpuna savršena oseka. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: kuhinja |
- 12:33 - Budi (4) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||