Frekvencija
Započelo je iznenada jedne proljetne subote, tople i sunčane toliko, da je podsjećala na ljeto. Stojeći pod osvježavajućim tušem, mislio sam na Korinu i njenu dugu svilenkastu kosu neobične boje: ni žute, ni smeđe, ni boje meda, već prošarane vijugavim riđim šarama. Kad sam je upoznao, bio sam uvjeren kako Korina tu čudnu mješavinu boja postiže umjetnim putem, ali kasnije, kad sam je već dobro upoznao, kad smo postali „par“ kako je Korina govorila, ili „ljubavnici“ kako sam ja govorio, uvjerio sam se da nije tako.
- Znala sam da te to pitanje muči – rekla je Korina smijuljeći se, raširivši noge i opkoračivši me, pa se nagnula nad moje lice i držeći u ruci pramen kose, nagnula se prema mom licu i draškala me mekim, a opet oštrim vrhovima vlasi. – Nikad ništa, osim šampona naravno, ne stavljam na kosu.
Vjerovao sam joj, nisam imao razloga ne vjerovati je. Nije bila lažljivica, mada je ponekad voljela pretjerivati. Malo, ne previše, pa to i nije moglo spadati pod laž, već samo pod razigranom maštom.
Te smo subote bili pozvani kod Korinine najbolje prijateljice, Izabele, koja se uskoro trebala udati i Korina mi je dan prije rekla:
- Molim te, ostavi sutra traperice kući. Dotjeraj se. Meni za ljubav.
Sjetio sam se tih njenih riječi dok sam, nakon tuširanja, stajao ispred širom otvorena ormara i pogledom šarao po oskudnoj odjeći koja je visjela na vješalicama u njemu. Što obući? Oduvijek sam mrzio to pitanje i najugodnije sam se osjećao s trapericama na sebi i nekom vindjaknom. Nikad nisam mnogo polagao na „lijepo i pažljivo“ oblačenje. Jednostavnost i praktičnost prije svega. Sve ostalo …
„Zaboravi na vražje traperice“, odjednom sam sasvim živo začuo Korinin glas: bio je toliko stvaran, da sam se okrenuo i pogledom potražio Korinu. Nije je bilo, naravno.
Ali je glas u mom umu i dalje bio tu i uporno govorio:
„Crne hlače, onaj tamno-zeleni sako, svijetloplava košulja i na kraju crna kravata“.
Stresao sam se i ponovo okrećući se pogledom potražio Korinu: ni ovog puta, naravno, nije bila ovdje. Ali od kud taj glas u mom umu? Samo jednom, tijekom našeg poznanstva, bio sam obučen tako kako mi je sad glas u mom umu savjetovao. Mislio sam, da je Korina zaboravila na to. Ali očito nije.
Otpuhnuo sam rezignirano i obukao se točno tako kako mi je bilo sugerirano. Jednostavno sam popustio, čudio se tome, ali onda sam odmahnuo rukom i uputio se na sastanak s Korinom.
Stojeći na „našem“ uglu, gdje smo se obično najčešće nalazili, promatrao sam Korinu kako u lepršavoj laganoj haljinici pretrčava preko ceste, grabeći dugim nogama sivi asfalt, meni u susret i lijepo „začuo“ glas u glavi:
„Izgleda dobro tako obučen. Vrag mu odnio traperice! Zašto se boji lijepo i pristojno obući?“
- Ne bojim se – rekao sam primajući je u zagrljaj. – Ali volim jednostavnost: tako mi je ugodnije.
- Molim? – Iskobeljala se iz mog zagrljaja i podigle pogled prema mom licu: bila je oko dvadeset i pet centimetara niža i to je nastojala nadoknaditi visokim potpeticama, ali nije joj uspijevalo, jer sam je volio zavitlavati pa bi se u takvim slučajevima trudio držati sasvim uspravno, gotovo vojnički uspravno, a Korina bi se „ljutila“ zbog toga i vješala mi se o vrat, nastojeći me „smanjiti“.
- Ništa, ništa – brzo sam rekao, sinuvši mi odjednom sasvim nemoguća istina: „čujem“ Korinine misli!
Zabavljala me ta moja nova i tajna sposobnost. Čitajući misli svoje Korine, često sam je znao iznenaditi poklonom kojeg bi dan prije poželjela, ili bi je poveo na mjesto o kojemu je razmišljala, ili bi … ma znate već kako se sretni i bezbrižni zaljubljeni ljubavnici ponašaju.
Korina je cvjetala, za nekoliko mjeseci u kojima sam je neizmjerno mazio ispunjavajući joj želje koje nije ni izgovorila, mnogo se promijenila, sjajila je zadovoljstvom, a pokreti joj postali meki, lepršavi. Hod naročito. Činilo se kao da lebdi, baš kao da stopalima ne dodiruje pod. Bilo je veliko uživanje koje mi nikad nije dosadilo, gledati je kako gola ustaje iz našeg kreveta i hoda bosonoga sobom, držeći se uspravno i rukama prolazeći kroz kosu neobične boje. Hodala je na prstima i mišići su joj se na nogama zatezali, duguljasti i vretenasti, a čvrsta stražnjica pozivajući se njihala u ritmu hoda. Strasni dani. Sretni dani.
A onda jednog dana, i opet je bila subota, ovog puta jesenja subota, kiša je neumorno padala već nekoliko dana. Padala je i onda dok sam je čekao na uobičajenom mjestu, držeći u ruci veliki crni kišobran, koji će morati zaštitit nas oboje.
Zastala je na suprotnoj strani ulice, čekajući da joj semafor dopusti kretanje, oko nje su bila još dva mladića, svaki s jedne Korinine strane, kad se Korina odjednom okrenula udesno i zagledala se u mladića koji joj je uzvraćao pogled.
„Oh, koji pogled“, dopre užarenim bolom Korinina misao do mene. „Utopila bi se u tim crnim očima. A tek usne! Mora da su …“
- Ne! – glasno sam povikao, odbacio kišobran ne mareći za kišu i brzo se počeo udaljavati od Korine, od njenih misli, od prokletstva za kojeg sam pogrešno mislio da je blagoslov, dok mi se kiša slijevala niz lice, prikrivajući moje suze i bio sam zbog toga neizmjerno zahvalan kiši, dozvoljavajući suzama da nesmetano teku, da što prije ublaže oštru bol.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 10.01.2021. u 17:59 sati.