![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
09.01.2021., subota
S okusom soli
|
S okusom soli Prvi put, kad mi je Melita to učinila, nisam ništa rekao. Iz prostog razloga što nisam znao što bi joj rekao. Samo sam je gledao i smješkao joj se, a njene su crne oči sijale sreću. Voljela je, Melita, sreću pružati. Onu putenu, koju smo oboje najviše voljeli i nismo to skrivali jedno od drugog. - Lizni! – rekla mi je zapovjedničkim tonom, dok joj se osmijeh širio lijepim duguljastim licem, pružajući mi nadlakticu, svukavši jaknu prije toga, jer zima je upravo najavljivala svoj ledeni dolazak. Nasmijao sam se i prihvatio igru. Sjeo sam na rub kreveta, primio je za ruku i nagnuo se nad njom, pa je lagano, gotovo oprezno, liznuo. Slana, bila je slana. Iznenađeno sam podigao pogled, ali njenu toplu ruku nisam ispuštao iz svoje i upitno se zagledao u nju. - Svratila sam do mora, poprskala lice i umočila ruke do lakata – odgovorila je Melita na moje neizrečeno pitanje. – Znam da ti miris mora nedostaje i znala sam da će ti se moj potez dopasti. - Misliš da mnogo toga znaš o meni – pecnuo sam je. - Dovoljno! – dobacila je svlačeći uske traperice, netremice mi pri tom gledajući, a njen mi je pogled govorio o želji, budeći tako moju želju. – Znam da voliš more, znam da voliš mene i znam da bi me volio kad bi se pretvorila u morsku sirenu. Gotovo se zalijepila uz moje tijelo: tijelo joj je bilo čvrsto i toplo i dok je golu nogu prebacivala preko mojih golih nogu, liznuo sam joj još jednom ruku, uživajući u slanosti, uživajući u toplini ženskog tijela, voleći Melitu i želeći da se trenutak slane ljubavi protegne u beskonačnost. Slana strast, slatka strast, utažena strast. Postao je to Melitin običaj: prije nego li bi došla do mene, odlazila bi do mora i sad više ne bi samo umakala ruke u plavu ljepotu, već bi i malo plivala, bez obzira na godišnje doba. Na moja strahovanja za njeno zdravlje, Melita bi se samo nasmijala, odmahivala rukom i ljubila me, šapućući mi u uho, grickajući ga nježno: - Mi smo vječni, baš kao i naša ljubav. Bila je i sanjalica, moja nježna i strastvena Melita, a ja joj nisam želio kvariti snove, pa sam se uvijek slagao s njenim tvrdnjama, znajući da svemu jednom dođe kraj i sa strepnjom ga očekujući. - Ti si moj Posejdon, a ja tvoja sirena – govorila je ljubeći me svaki put kad bi se poveo sličan razgovor. – Ne moraš brinuti za mene. - Kao što se ti brineš za mene – jednom sam se nadovezao na njenu rečenicu i nikad više to nisam učinio. Melita je naglo sjela u krevetu, odmaknuvši se od mene, uskraćujući mi toplinu njenog tijela i bijesno me gledala. - Da nisi to više nikad rekao! – zapovjedila je, crne su joj oči postale još tamnije, a prije sam mislio kako je to nemoguće, a iz njih su potekle suze. – Tvoja bolest meni ništa ne znači, to što ne izlaziš zbog nje iz stana, još manje. Znam da si uvijek tu i da me čekaš, a znam i to, da ti želim doći, svaki put sve više želim to i zato … - Prestani – zamolio sam je mekim glasom, privijajući je k sebi i poljupcima joj pijući suze, slane suze, a planina sreće ogromna poput Himalaja, polegla mi na grudi i gušila me. – Ne govori više, molim te. Samo dva tjedna kasnije, primijetio sam prvu promjenu na Melitinom lijepom tijelu. Na desnoj šaci, između domalog i malog prsta, stvorila se prozirna opna, nježna kožica i začuđeno sam je gledao. Nikad je prije nisam primijetio. Ništa nisam rekao, ali od tog sam dana počeo tražiti promjene na voljenom tijelu koje mi je pružalo uživanje. A onda je došlo ono jutro, kad se Melita iskobeljala iz toplog kreveta i odjurila pod tuš, a ja zapanjeno gledao u krljušt, riblju krljušt koja se presijavala pod svjetlošću ranog proljetnog jutra. Protrnuo sam i zadrhtao od zlokobnog predosjećaja koji mi je izjedao nutrinu, uništavajuću proteklu prelijepu noć. - Molim te – stisnutog sam grla rekao, kad se Melita vratila obučena i dotjerana iz kupaonice i na brzinu trpala svoje sitnice u torbicu – nemoj više ići plivati. Molim te. - Zašto ne, ludice? –smijući se upitala je. - Jer … - zamucao sam i nikad nisam dovršio rečenicu. - Eto! – uzviknula je nasmijano. - I sam uviđaš besmislenost svoje molbe. A da budem iskrena, sumnjam da više mogu biti bez tog ritualnog plivanja. Osjećam da me more zove … Još je samo nekoliko puta došla k meni. Promjene na njoj bile su sve očitije, ali ih ja nisam spominjao. Šutio sam i nadao se, znajući da se uzalud nadam. Melita je prestajala biti Melita. Toga me jutra mobitel probudio neobično rano, još nije bilo ni pet sati i prije negoli sam ga onako bunovan zgrabio i zagledao se u njegov osvijetljeni zaslon, znao sam da me to Melita zove. Ili ono što je ostalo od moje Melite. - Zbogom, moj Posejdone – začuo sam mili tihi udaljeni glas. – Plave me dubine zovu i ne smijem, ne mogu odbiti poziv. Pozdravlja te zauvijek tvoja sirena. I to je bilo sve. Ništa više. Nikad više. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora Oznake: Posejdon |
- 19:03 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||