Ona, samo ona
Svakog jutra, dok bi se sunce rađalo, a ja polako umirao, sjećanje na nju bi živnulo, rađajući se uvijek iznova i budeći u meni suprotna osjećanja, voleći je i mrzeći je sve se komešalo u meni u ludom vrtlogu voljenja. Nisam je, ma koliko se trudio, uspijevao zaboraviti, potisnuti, možda čak i odbaciti, izbaciti iz sjećanja, jer moram priznati, poslije nje je bilo još žena, ne mnogo žena, ali bilo ih je. Neke su od nje bile ljepše, više, s dužim nogama, pa čak i pažljivije prema meni, ugađajući mojim hirovima kojih je svakog dana bilo sve više, jer sa njima sam pokušavao, sada to tek shvaćam, istjerati Nju iz mojeg sjećanja. Ali ona je zauvijek ostala Ona, jedina Ona, mada znam da to zvuči otrcano, ali Život me naučio kako često Velike Istine, kad ih glasno izgovoriš, zvuče otrcano.
Ona nije bila otrcana, moji osjećaji prema njoj isto tako, a znam, siguran sam u to, da ni Njeni osjećaji prema meni nisu bili otrcani. Barem za vrijeme našeg druženja. Druženja? Hm! Bilo je to mahnitanje ljubavi, ludilo umotano u poeziju seksa, nezaboravni susreti i rastanci, nezaboravne suze i smijeh, nezaboravni zagrljaji, nezaboravno sve, baš sve, jer sve doživljeno sa njom bilo je ostalo vrijedno pamćenja.
Kažu, „boli kad prestane ljubav“. Pa što onda? Zar se u bolu i ne rađamo? Zar bol ne znači Život? Svaku bol doživljenu sa Njom, želio bih još mnogo puta doživjeti. Mazohistički bi uživao utapajući se u boli koju mi Ona pruža, jer Ona je toga bila vrijedna. Jedina Ona … a sad …
Sad? Nema ovog sad. Poslije Nje nastupilo je Ništa. Ne želim u to Ništa trpati Nju, iako ne mogu spriječiti misao da ponekad iz ništavila iskopa uspomenu na Nju i ubaci je ispred mene i baš kao što je moja prijateljica Kora primijetila, „urezala se u tebe i nikako je izbrisati ne možeš“, tragovi se iznova obnavljaju, uvijek iznova sve svježiji i još bolniji, jer propustio sam nešto … ah, to „nešto“ ne da se imenovati, ali znam osjećam, da je to „nešto“ bilo vrijedno svega, pa čak i mog života. Jer život bez toga „nešto“ …
Dani prolaze. I noći. Bez nje. Već mnogo, mnogo vremena. Vrijeme je neumoljivo, kažu, i briše svaku tugu, baš svaku tugu, a ja vam kažem da lažu, masno lažu, jer tuga je i dalje tu, a sa protokom vremena ponekad se i pojačava, ne smanjuje se, ne nestaje, niti želim da nestane, jer nestane li tuga za njom, nestati ću i ja, jer osjećajući tugu, sjećam se nje, a sa njom ja sam ja.
Samo sa Njom.
Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora
Post je objavljen 23.01.2021. u 18:21 sati.