![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
12.01.2021., utorak
Obična ljubavna priča
|
Obična ljubavna priča Siva je jutarnja svjetlost prodrla kroz širom otvoren prozor, a dole, pet katova niže, bolno je zaječao motor nekog automobila pri pokušaju startanja. To me probudilo. Trenutak sam mirno ležao osjećajući lijevim bokom toplinu Danijelinog tijela pored sebe, i na rukama hladnoću, koje sam izvukao ispod toplog pokrivača mačje se istežući u hladnoći zimskog jutra. Odlučno sam odbacio pokrivače sa svog golog tijela, ustao i u dva koraka prišao prozoru i zatvorio ga. Zimsko je jutro bilo iznimno hladno. Vrativši se do kauča, lagano sam prodrmao Danijelu. - Još je noć – promrmljala je sneno protestirajući. - Nije. Čini ti se. Jutro je. - Mrak je. - Istina, još je mračno, ali već je sedam sati i dvadeset minuta. - Uh! – zastenjala je i sjela u krevetu, a gole joj grudi zaigrale u jutarnjoj svjetlosti. - Skuhati ću kavu – rekao sam joj tješeći je. – brzo ćeš se rasaniti. - Prvo tuš – reče ona. - U pravu si – složio sam se. – Prvo tuš. Da isperemo tragove noći. Nasmijala se gledajući me kako grabim odjeću i odlazim prema kupaonici: prvo i najvažnije tuš, pa kuhanje kave, dok se Danijela tušira. A zatim … Jedan sat kasnije sunce se oklijevajući i sramežljivo pojavilo iza sivo-bijelih oblaka i jutro je počelo postajati veselije. Nalazio sam se na glavnoj gradskoj autobusnoj stanici i nestrpljivo čekao autobus sa kojim je trebala Katja stići: tri je mjeseca nisam vidio i bio sam radoznao, kakav li su trag ta tri mjeseca ostavila na njoj. Sa Katjom sam se zabavljao već gotovo godinu dana, volio sam njenu ludu nesputanost u svemu, a naročito u krevetu. Bila je puna iznenađenja i nikad mi nije bilo dosadno sa njom. Katja nije bila neka ljepotica, srednjeg rasta, smeđe kose i zelenkastih očiju odavala je dječju razigranost i mislim da mi se to najviše dopadalo na njoj. Mrzio sam onu žensku uštogljenost na koju sam često nailazio prije Katje. Upravo zbog te Katjine razigranosti, ostao sam sa njom tako dugo. Autobus se dokotrljao, zastenjao i otpuhnuo, pa se zaustavio u neobičnoj tišini, a iz njega je prva izašla Katja. Odmah sam primijetio promjenu. - Zdravo! – rekla je i ovlaš me usnicama okrznula po svježe izbrijanom licu. – Kako si? - OK – odgovorio sam, misleći kako bi prijašnja Katja, ona Katja od prije tri mjeseca, poskočila i objesila mi se oko vrata, grozničavo me ljubeći, a ne ovako mlitavo, kao da sreće nekog površnog poznanika. - Umirem za kavom – rekla je. – Sva sam razdrmana. Idemo negdje na kavu. - Nemam ništa protiv. - I na razgovor – dodala je, a njene su riječi zlokobno odjeknule u meni probudile ljutnju koja je počela tinjati grijući mi želudac. Klimnuo sam i ništa nisam rekao, nastojeći na licu zadržati ravnodušni izraz. Na prvom kiosku sam kupio dvije kave, jer zbog koronavirusa kafići nisu radili, pa odveo Katju do obližnje klupe, pričekao da sjedne, pa sjeo pored nje i gurnuo joj toplu papirnatu šalicu kave u ruke. - Što se događa? – upitao sam što sam mirnije mogao, a u glavi neprestano ponavljao jednu te istu rečenicu: „Ma što Katja rekla, budi miran, ostani miran, ostani prividno ravnodušan. Ne odaj se ni migom ni pokretom. Miruj. Pod svaku cijenu ostani miran.“ - Malo je nezgodno – vrpoljila se Katja – i ne znam kako početi. - Počni iz početka – tiho sam rekao. – Tako je uvijek najbolje. Katja je duboko uzdahnula, gledao sam kako joj se grudi dižu i zatim spuštaju, a njen pogled lutao je prometnom ulicom i konačno se zaustavio na mom licu i vidio sam da su joj zelenkaste oči potamnjele. Uspravila se odlučno i istresla ono što sam već sumnjao da će istresti iz sebe. - Tri su mjeseca duga. Upoznala sam … - I zatreskala – prekinuo sam je tiho. - Da, zaljubila sam se – priznala je. – Iskreno zaljubila. Ovo mi je prvi put da tako nešto osjećam. Nisam te htjela povrijediti, nisam to … - Ne moraš više ništa reći – ponovo sam je prekinuo ustajući. – Sve mi je jasno. Budi pozdravljena! Krupnim sam se koracima počeo udaljavati, ostavljajući iznenađenu Katju iza sebe, na klupi, sa kavom u ruci, kako iznenađeno gleda u moja leđa. Osjećao sam njen pogled, ali se nisam htio okrenuti. Nisam želio da mi vidi lice. Bijes je bujao u meni, razmahao se, divljao i imao sam muke držati se mirno i koračati hladnim ulicama dok mi je u umu sazrijevao plan. Stajao mirno u sjeni ogoljelog stabla, oko mene je carevala tama, noć se odavno spustila, približavalo se već i jedanaest sati i počeo sam se pitati, da nisam možda zakasnio s dolaskom. Možda je Katja već u kući? A možda nije ni izašla iz nje, umorna od puta? Odmahnuo sam rukom i odlučio pričekati još petnaest minuta. Još samo petnaest minuta. To će brzo proći. A onda, pojavi li se, ili ne … Misao mi se prekinula: ugledao sam Katju kako se približava zgradi u kojoj je živjela. Hodala je sporo, potpetice njenih čizama odjekivale su u tihoj noći, glava joj bila oborena, pogledom uprtim u otvorenu torbicu iz koje je pokušavala, pretpostavljao sam, izvući ključeve. Sasvim nečujno i vrlo brzo u nekoliko skokova našao sam se ispred Katje, obučen u crnu trenirku, s crnom kapom na glavi i crnom maskom na licu, po prvi put ne ljuteći se na glupi koronavirus, dok sam je stavljao na lice. - Što … - započne uplašeno Katja, nikad ne dovršivši rečenicu. Tresnuo sam je čvrsto stisnutom šakom, a u šaci stišćući ključeve, direktom u nos i osjetio, a i čuo, kako kost puca. Nije ni zajaukala. Samo se poput prazne vreće skljokala na sivi i hladni pločnik, a ja sam kleknuo na lijevo koljeno i udarao je stisnutim šakama po licu i rebrima. Tijelo bi joj se svaki put grčeviti zatreslo, pri svakom mom udarcu s izbacujući bijes koji se akumulirao u meni čitavog dugačkog dana. Ruke su me zaboljele, pa sam ustao i šutnuo je nogom u rebra, žaleći što na nogama imam tenisice, a ne teške čizme, ali da sam obuo čizme ne bi joj se mogao nečujno približiti … i nečujno i brzo nestati u noći. Posljednji udarac nogom uputio sam joj u lice i procijedio kroz zube: - Sad se ljubi s drugim, kučko jedna! Niti jedna kuja mene ne ostavlja! Posljednji sam je put pogledao, lice joj bilo sasvim u krvi, usta poluotvorena i pod uličnim osvjetljenjem vidio sam nekoliko slomljenih zuba u krvavoj usnoj šuplji. Zadovoljan, sad već sasvim miran, klimnuo sam i brzo se počeo udaljavati krećući se sjenovitim putem kad god sam mogao, strgnuvši kapu i masku s glave i dozvoljavajući hladnom vjetru da mi suši znoj i hladi užareno lice, razvučeno smiješkom zadovoljstva. Copyright © 2021. by misko- zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora |
- 15:25 - Budi (2) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||