![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
30.06.2005., četvrtak
|
Jučer navečer je bilo pakleno za trčanje. istrčao sam na cestu u 8 krenuo uzbrdo, srednjim tempom, a već nakon 400 m počeli me boljeti kvadricepsi! Znao sam što to znači: temperatura zraka se gotovo izjednačila sa mojom tjelesnom i oni koji tada uopće mogu trčati, spremni su na sve! Ali, bogami, nije ni malo lako! Odlučio sam isprobati snage, pa sam na polovici uzbrdice počeo pojačavati, sve više i više, a Lori je trčala uz mene. Bolovi u kvadricepsima su udarali, ali nisam želio obraćati pažnju na njih: jurio sam naprijed i istrčao čitavu uzbrdicu dugu oko 2000 m., što nije ni malo lako. Zatim sam se lagano, da se mišići opuste, spustio do parka, da Lori predahne, a ja laganicom trčao još neko vrijeme, tako da je ukupno vrijeme trčanja bilo 30 min. Znoj me oblijevao, ali udarci srca bili su začuđujuće niski, samo 160 u minuti! Na onoj temperaturi i poslije onakve uzbrdice, to je naprosto ništa! Ovaj mi je put trebalo dobrih 20 minuta da se prestanem znojiti, naprosto se slijevalo sa mene! Ali, UŽIVAO SAM u osjećaju snage! Poslije 4 godine mogu zbilja trčati i to me uvijek ponovo zapanjuje! Isto sam tako jučer prvi put gledao na Novi «Bumerang» i čini mi se da znam tko je Magi! Divlja plava kosa, uske traperice i crna majica! Izgleda sportski, i zbog toga mislim da je to ona. Uglavnom, gledao sam ono što inače nikad ne bih gledao: radoznalost je vraška stvar! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:30 - Budi (7) - Iskren - #
29.06.2005., srijeda
|
Nisam mogao izdržati i suprotno preporuci zubara, jučer sam navečer istrčao iz zatvorenog prostora, željan pravog kretanja. Lori i ja smo krenuli na zaobilaznicu, ona me pratila, nekako bezvoljno, pretpostavljam da joj je bilo vruće. Čak je u jednom trenutku, kad smo sreli društvo, ostala sa njima, ali sam se vratio, pozvao je i nagovorio da me prati. Ne mogu samo krepavati, postajem nervozan kad se ne krećem! Moram biti aktivan! Koliko vidim, nema posljedica, zub miruje! Ponekad treba riskirati! Bilo je gadno vruće i disanje otežano. Pokušao sam mijenjati ritam, ali sam istog časa počeo grabiti zrak otvorenih usta, pa sam odustao. u laganom ritmu, bez pretjerivanja završili smo trčati nakon 40 min. sa pulsom od 160, što je vrlo dobro, uzme li se u obzir vrućina. Ločem vodu poput žabe! Kad je riječ o vodi, večeras ću kupiti "radensku" i otići u park na treniranje uzbrdica, a Lori neka se druži sa prijateljima. Utege sam obavio, u smanjenom obliku, samo održavam snagu! Nikakvo pretjerivanje po ovoj vrućini sa utezima! Inače ode srce! A još će mi trebati! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora |
- 10:14 - Budi (6) - Iskren - #
28.06.2005., utorak
Mačka
|
Mačka Bio je uvjeren kako je za sve kriva mačka. Sve se promijenilo od onog dana kad je u kuću donesena mačka. Ništa više nije bilo isto i sve je postalo teško. Svakim je danom postajao sve uvjereniji u krivnju mačke. Počeo je mrziti mačku i kovati planove kako je se riješiti. Iz dana u dan kovao je planove! Valter je bio 40-ogodišjak, koji je na sljepoočnicama skroz posijedio, a smeđa mu se kosa skroz prorijedila, beživotno rasteći. Nije ga bilo briga, brinuo je samo za jednu stvar: zaradu. Bio je samostalan, počeo od ničeg i malo po malo stvorio pravo malo bogatstvo. Postajao je poznat, u krugovima u kojima se kretao: posao mu se razgranao, a Valter postajao radoholičar sve više i više. To mu je bio jedini smisao postojanja: gomilanje bogatstva! Gradio je kuće koje je zatim prodavao i sanjao je o tome da jednom financira gradnju čitavog jednog naselja. - Tu leži velika lova! - bila mu je uzrečica. Bio je neumoran. Ustajao bi rano, u cik zore i odmah počeo sa beskonačnim telefoniranjima, jurnjavom kroz grad, nalaženjem sa potencijalnim kupcima...pravi pakleni tempo, koji bi svakog ubio za kratko vrijeme. Ali ne i Valtera: njemu je godio takav način života i živio ga je sa uživanjem, voleći odano svaku sekundu ludog tempa koji je samom sebi nametnuo. Nije ga to sprečavalo da se žali Sanji, svojoj ženi, o naporu koji svakodnevno podnosi, ne želeći nikome priznati koliko istinski uživa. Sve ostalo je zapustio, ženu, dijete, o prijateljima da se ne govori, ništa nije bilo važno, samo posao. Mislio je da je sretan čovjek. Njegova okolina nije tako mislila. Njegova je žena, Sanja primjećivala promjene na njemu i nisu joj se dopale. Često bi ga čula kako govori sam sa sobom, a bile su to prave rasprave, ne sitna gunđanja. Rekla mu je to. On se uvrijedio, optužio je da mu ne pruža podršku, već da samo ubire plodove njegovog rada. Više mu nikad nije ništa rekla! Jedne večeri, baš kad su započeli pregovori o velikoj investiciji, došavši kući prvi je put ugledao mačku, koja je tada bila mače. Sjedila je kauču i prijekorno ga gledala. - Znaš da ne podnosim životinje! - rekao je u prolazu Sanji, svojoj ženi - Koje životinje? odvratila je ona, ali je on bijesno napustio dnevnu sobu. Bio je uvjeren da je nabavila mačku samo zato da napakosti njemu i u njegovoj nutrini je počela rasti mržnja prema mačiću, koje je iz dana u dan naočigled napredovalo i postajalo velika mačka prijekorna pogleda. Mrzio ju je sve više i više! Često se pretvarao da je ne primjećuje, odvraćajući pogled i naginjući glavu u stranu, što mu je uskoro postalo karakteristično držanje. I tada, prvi put u njegovom poslovnom životu, zbio se krah. Poslovi su zapeli počeo je trpjeti gubitke. Postao je nervozan, razdražljiv i mislio je kako ga ukućani ne razumiju, pa je sve više vremena provodio vani jureći za poslovima! A kad se vraćao u sitne sate kući, prokleta ga je mačka čekala uvijek na istom mjestu i prijekorno ga gledala, optužujućim pogledom. Nije to više mogao podnijeti! Razmišljao je i došao do zaključka, da je njegova nesreća počela sa dolaskom mačke. Odlučio je riješiti se mačke. Jednog zimskog dana vratio se kući u za njega nezamislivo doba dana, sunce je još uvije sijalo škrtu toplinu, a on se obično vraćao kasno u noći: parkirao je kola pred kućom, navukao kožne rukavice sa postavom, jurnuo u dnevnu sobu i gledajući bjesnim pogledom potražio omraženu mačku. Naravno da je bila na svom mjestu, i naravno da ga je gledala! Ali ovaj put to nije bio pogled predbacivanja, nego pogled iznenađenja. Za trenutak se smeo, a zatim odlučno pošao prema njoj, njene su se oči raširile i postale ogromne od iznenađenja, ali joj on nije pružio šansu bijega, zgrabio ju je za vrat i počeo nemilosrdno stezati. Beskrajno je uživao dok se tijelo trzalo u njegovim snažnim rukama! Nije bio svjestan strke koja je nastala, prodornog vrištanja, lupe, plača, nije bio svjestan beživotnog tijela Sanje koje je mlitavo ležalo na kauču, a on klečao pored mrtvog tijela, stežući ga i dalje za vrat, iako se odavna prestala opirati. Bio je sretan; velika prokleta mačka bila je mrtva! Poslovi se mogu nesmetano nastaviti! I dok ga je policija odvodila u "maricu" sa lisičinama na rukama, on se sjeti da sutra mora biti već u 6 sati na prvom sastanku i osjeti radost iščekivanja, jer više nema mačke, poslovi će krenuti, ponovo će biti miran i sretan jureći gradom i sastajući se sa potencijalnim kupcima. Prepreke više ka velikom uspjehu nema, maknuo ju je, i ovaj je put, kao i svaki put do sada, izašao kao pobjednik! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:13 - Budi (1) - Iskren - #
27.06.2005., ponedjeljak
Provod
|
PROVOD Iljičevski, predgrađe Odesse, sumoran je grad, siv u zimskom dobu i šiban ledenim vjetrovima, koji su prodirali do kosti. Ondašnji stanovnici toplinu traže u votki i mali i veoma jeftini (barem za strance) lokali, obično su krcati ljudima koji pijuckaju s nogu i grickaju sušene haringe umotane u obični papir, često u novine. Zalutali smo u jedan takav lokal i naručili vino: bilo nas je trojica i naručili smo tri vina, pruživši novčanicu od 100 rubalja, mladoj šankerici koja je govorila dva jezika, plus materinji, naravno. Sve su im konobarice pravi lingvisti i to nas je uvijek ponovo iznenađivalo. Vidjevši novčanicu od 100 rubalja, plavokosa i plavooka djevojka se uhvati za glavu i reče kako je to ogromna suma za tako malu naruđbu i jednostavno nam ne može uzvratiti! Riješili smo problem na pravi način pomoraca: naručivši za sve prisutne u lokalu i to duplu rundu, naravno! Najprije je zavladao tajac, a tada se u maloj i dimom zasićenoj prostoriji, prolomio val iznenađenja i razdraganosti. Odjednom su nas svi tapšali po ramenima, zanimali se odakle smo, nudili nas sušenim haringama i inzistirali da i oni nas časte pićem. Sad je stiglo i drugo iznenađenje! Crno i gusto vino sipalo se u tridecilitarske krigle, to je bila najmanja doza! Kao što se kod nas toči pivo! Vino je bilo jako, iznenađujuće jako, divno je grijalo, a poslije onog ledenog zimskog daha koji nas je šibao na putu do ovog mjesta, činilo nam se upravo božanstvenim! Imali smo namjeru u tom lokalu popiti piće i zatim otići u obližnji hotel na provod, doznali smo da se tamo održava ples. Bili su novogodišnji dani, doček se zbio prije samo pet dana i prazničko je raspoloženje lebdjelo nad gradom, svi su se smješkali, pružali ruke jedan drugom i pili. I mi smo se smješkali i pili, nekako se sporazumijevajući sa svim tim ljubaznim ljudima oko sebe. Zaboravili smo na ples, a runde su letjele mahnito jedna za drugom, utrobe nam se zagrijale, pohlepno smo gutali dimom zasićeni zrak i pili, pili...Jedni smo druge nudili cigaretama, a njihove su žestoko palile i bile napola prazne, što nas je jako iznenađivalo. Minuti su brzo prolazili, neprimjetno se pretvarajući u sate. - Ako želimo biti imalo trijezni u hotelu, bolje da se pokupimo i nestanemo! - reče moj pajdaš. Ignorirali smo ga, nastavili bezbrižno piti, a pjesma se iznenada prolomila u malom lokalu, glasna od promuklih pijanih glasova. Naši su domaćini pjevali jednu za drugom, a mi ih nastojali pratili kako smo znali, ne zapostavljajući čaše u rukama i nimalo ne brinući o plesu u hotelu. Što smo više pili, bili smo opušteniji, glasniji, a šankerica nas upozoravala da joj je radno vrijeme isteklo, a mi joj se smješkali pripito i uvijek je iznova uspijevali nagovoriti na još jednu rundu, poslije koje ćemo sigurno otići i pustiti je kući, ili kamo je već željela otići. Prava pijanka se raspojasala i trajala, trajala... Nalazili smo se u svom elementu, svi prisutni su bili mladi, svi su dobro podnosili alkohol i nitko nije htio prvi "odustati". Uspijevali smo tako nevjerojatnih dva sata poslije radnog vremena zadržati šankericu, koja je već počela blago očajavati, kad joj spas iznenada uđe na vrata. Iznenada hladan, oštar zrak nahrupi i mi se nelagodno trgosmo, a u lokal uđu dva policajca. Objašnjavanje je trajalo oko deset minuta, a kad su shvatili u čemu je problem, nasmiješe nam se i uz pomoć mlade i plavokose šankerice objasne nam da se lokal mora zatvoriti, takva su pravila. Inzistirali smo na jednoj rundi za njih: prihvatili su popili i mi polako i sa žaljenjem napustimo lokal, izađemo u noć, bilo je već 22 sata, u jaku hladnoću i bespomoćno se počnemo ogledati po pustim i sivim ulicama, pozdravljajući se pritom sa svojim novostečenim prijateljima, koji su teturajući, ali veoma dobro raspoloženi, odlazili kućama. Dok sam hodao prema hotelu, malo ispred svojih prijatelja, ujedno paleći tko zna koju cigaretu, na uglu zgrade udarim u nešto mekano i toplo. Zbunjeno sam se zagledao u dva siva oka uokvirena dugom i smeđom kosom, a njihovo me sivilo znatiželjno gledalo. Na taj sam način upoznao Olju. Ali to je druga priča! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:51 - Budi (5) - Iskren - #
26.06.2005., nedjelja
|
Osjećam se ošamućeno, kao da sam drogiran, zrak mi titra pred očima. neko sasvim posebno stanje. Odlučio sam: poslijepodne idem u "Hitnu" vaditi prokleti zub! Oteklina je nešto splasnula, pa se iskreno nadam da ne će biti problema. Čitam da je Bozanić konačno primijetio i priznao događaje u Caritasovom domu u Brezovici. Nije li malo zakasnio? Ako se mene pita, zakasnio je i to debelo. Ali je Crkva oduvijek bila spora u priznanju svojih grijeha! Nije li se nedavno umrli Papa izvinuo za Crkvene progone - samo sa 500 godina zakašnjenja? Koliko je to pomoglo svima onima koji su gorjeli na lomačama, bili prezirani od svojih suvremenika? »Već unaprijed, srcem punim boli, osuđujemo zlo o kojem se govori, ukoliko je ono počinjeno«. To je Bozanićeva rečenica iz propovijedi i koja je sasvim čudno formulirana. On osuđuje i prašta i ujedno se ograđuje, jer kaže "...ukoliko je ono (zlo = seksualno iskorištavanje štićenika doma) počinjeno." Jeli to iskreno? Sumnjam! A "Glas Koncila"? Sada šuti! A što je tvrdio prije mjesec dana? Zašto nije šutio i prije mjesec dana? Jer se nadao zataškavanju čitave te duboke septičke jame! Sve je to došlo nakon mnogo laži i sa zakašnjenjem! Dugo su vremena pokušavali prikriti čitavu stvar, ali kako nije uspjelo...Fućka se Crkvi za moral, pravdu; Crkva brani samo svoje interese i to ovozemaljske! To je moj dojam! I ovo nije upereno protiv vjere i vjernika, nego protiv onih koji vjeru i vjernike iskorištavaju u svoje svrhe! Vrijeme je da "pučani" progledaju! Današnji je dan kad čitav napredni svijet suosjeća sa žrtvama zlostavljanja, pa ma koji bili njihovi zlostavljači i na bilo kojim pozicijama moći! Pridružimo se!!! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:08 - Budi (13) - Iskren - #
25.06.2005., subota
|
Danas izgledam poput buldoga: desna mi strana lica otekla i "divno" izgledam! Dva sam dana zaredom radio na propuhu i ovo je brdo na mom licu rezultat toga. To me navelo da razmišljam o "trošnosti" ljudskog tijela, bilo kojeg tijela! Ma koliko se trudili održavati ga, ono propada, prestaju mu funkcije! (Janis Joplin mi pjeva kako se odgovori raspršuju sa vjetrom! I ona se "raspršila", potrošila se u drogi i cugi, ali je živjela ko lav, dok je dizala mase na noge svojim glasom, a i danas , mnogo godina poslije njene smrti, njene nam pjesme pružaju uživanje). Čitam na CroEOS.net-u o pojavi ozonske rupe nad srednjom Evropom. Do sada smo odmahivali rukom kad bi čitali o takvim pojavama u Australiji; nije nas pogađalo, to je taaaaaaaaaaaaaaaaaako daleko. Zaboravili smo na ono što kažu pjesnici: jedan čovjek umre, čovječanstva je manje, more odnese komadić otoka, zemlje je manje! Sad više nisu u pitanju samo daleki tropski i egzotični krajevi! Sad se odjednom to tiče NAS! Hoće li se odnos prema tom problemu promijeniti? Sumnjam! Čovječanstvo je puno sebe i nema vremena osvrtati se na takve sitnice. Zgrćemo i zgrćemo i to zovemo napredak! A ja to zovem PROPADANJE. U vodećoj sili svijeta, nova ludost! Žestoko su se okomili na teoriju evolucije i tvrde da je kreacionizam ono pravo! Ima i kod nas takvih! Kažu, Svemir je toliko kompliciran, da ga je mogao stvoriti samo Bog (sa velikim slovom), a ne neki Veliki Prasak. U kinima se ne prikazuju filmovi koji govore o evoluciji. To se zove cenzura, u samozvanoj najslobodnijoj zemlji svijeta, koja nastoji "osloboditi" sve "porobljene" narode i donijeti im demokraciju na američki način. To ni ne kriju: glasno tvrde kako je američki način života najbolji i da će sve učiniti da ga nametnu ostatku svijeta! Tko smo mi da mislimo drugačije? Samo jadne i siromašne i neprosvijećene budale, koje ne znaju što je za njih dobro, pa će im to "dobri" Ameri objasniti prvo, a zatim i nametnuti, pa i silom, ako je potrebno, baš kao i u Iraku! Čekam čas svoje smrti sa radoznalošću, znajući da ni malo neću žaliti ta ovim svijetom, koji je i JEDINI, za nas, nema zagrobnog života, nema Raja, samo Ništavilo. Koje je jedino vječno. Ovo je postao poludjeli svijet, govore nam o slobodi, a nikad nismo bili porobljeniji, kontroliraju nas u svakom trenutku, odlučuju o našem biti ili ne biti, a demokracija im služi za mazanje očiju naivčinama, koji vjeruju da učestvuju u kreiranju života pomoću izbora, a ni ne slute, da je tih pet minuta koliko im je potrebno da ispune listić i bace ga u kutiju, sve, ali baš sve što imaju od demokracije. Postali smo robovi, a to nismo ni primijetili, a nismo primijetili, jer stalno zarađujemo, kupujemo, kupujemo, trošimo i trošimo, daleko iznad svojih mogućnosti. Sami sebi kopamo jamu, a samo rijetki to vide i to me tjera u smijeh ha, ha, ha, ha, ha, ha: bezgranična je ljudska glupost! Ne znam koji mi je vrag danas i zašto ovo pišem, znam da je uzaludno i znam da sam za svoju okolinu, a to znači za ogromnu većinu, samo ludi luđak, koji malo radi, trči, nema auto, nema žene, samo psa: i ono što ta većina ne može shvatiti i čini mi se ni probaviti, sretan je usprkos tome što nema vikendicu, auto... Zaboravili su, ili nikad nisu ni znali (to će prije biti) da ja posjedujem VRIJEME, koje pripada samo meni, i zbog toga sam bogat i nikad ne kukam poput njih i ne žalim se na život: naprotiv, živim Život sa uživanjem i radošću! A sad je stvarno dosta! Prekjučer sam sreo Vlatku, pa smo trčali zajedno nakon dugog vremena. I ona se oporavila, što mi je drago, prijelom joj je bio zbilja gadan! Ali je napravila glupost i ponovo propušila! Kaže da će se potruditi prestati. Dok smo trčali počela je padati kiša, Lori je trčala uz nas, a na povratku se u daljini ukazala duga! Fantastično! Naravno da nas je euforija zgrabila! Počeli smo ubrzavati sve više i više, a Lori je, što prije nikad nije radila, trčala tik uz nas i pogledavala nas, a kiša se slijevala niz nju. Pravo uživanje. Danas nisam odlučio. Trčati ili ne? Ne bih želio pogoršati oteklinu na licu, ako je to uopće moguće! |
- 15:53 - Budi (8) - Iskren - #
24.06.2005., petak
Doček
|
DOČEK Grad nam je bio pred nosom, a nismo mogli do njega. Smatrali smo se prevarenim. Bio sam u blagovaonici, kad jedan od posade provirio sa čupavom glavom i vrisnuo: - Javili su da će nas pilot odmah uvesti u luku, ako stignemo do šest sati! Bila je Stara godina i svi smo željeli stići na vrijeme i Novu godinu dočekati na kopnu, u nekom zadimljenom i prepunom žamora lokalu, okruženi ženama, alkoholom, svim onim što posljednjih mjesec dana nismo imali prilike vidjeti. Luka je bila Odessa, Ukrajina, mada smo svi govorili da je u Rusiji. - Povećaj broj obrtaja! - vrisnuo je ponovo onaj čupavi gore. - Želim vidjeti i druge njuške, a ne samo tvoju! Povećali smo broj obrtaja i strojarnica je brujala, podrhtavala, ali gurali smo iznenađujuće dobro, uzevši u obzir gadne valove na površini. Bili su dugi, olovno sivi i nemilosrdno su nas bacali na sve strane, a vjetar je zviždukao kroz jarbole i sve se treslo, savijalo. Stigli smo pred luku Odessa pola sata prije, ali nas svejedno nisu uveli u luku! Nikakvo objašnjenje nismo dobili i to nas je raspalilo! Svi su na brodu pomahnitali! Psovke su se orile, sve jače i jače, dok barba, zapovjednik, nije to prekinuo, donijevši sanduk viskija i alkohol je djelovao čarobno na sve. Pili su i buljili prema svjetlima grada, a ja sam u 8 sati primio stražu, spustio se u strojarnicu na slijedeća 4 sata, točno do ponoći, do Nove godine! Pivice su mi počele stizati, a da nikog nisam zamolio na to. Prvi je to učinio upravitelj stroja: donio mi je dvije pive, namignuo i nestao. To je bio signal ostalima! Prvi je strojar to vidio, odmahnuo glavom i rekao: - Samo ne žestoko dok si ovdje dole! Nemoj da svi u velikom vatrometu odletimo u zrak! Nisam pio žestoko, ali pive su stizale takvom brzinom, da sam ih jedva stizao tamaniti! Svi su ih donosili, potajno jedan od drugog, a ja sam mudro šutio, misleći da je bolje imati više nego manje donositelja cuge. Kako je vrijeme odmicalo, pijanka je gore visoko iznad moje glave u salonu časnika postajala sve mahnitija. Ljudi su teturali, što od alkohola. a bogme nešto i zbog mora, koje nas i dalje valjalo na sidru, ništa manje nego na otvorenom moru. U ponoć sam predao dužnost zamjeni, koji je naravno bio polupijan kao i ja, popeo se gore i pridružio pijanci. Sad sam počeo cijediti uzo, grčku rakiju, bilo mi dosta pive, koja mi je klokotala u stomaku. Pjevali smo i pili sve jače i brže, misleći na naše porodice i prisjećajući se ostalih dočeka na raznim mjestima. Jedan po jedan član posade se predavao pijanstvu, a ni sam nisam zaostajao. Divlje smo orgijali! I odjednom, bilo je točno dva sata, to dobro znam jer sam u tom trenutku pogledao na sat, sjetio se da smo dva sata naprijed i da je tamo kod kuće sad upravo ponoć, popio sam naiskap tko zna koji po redu uzo , a paluba mi se odjednom neobjašnjivo našla pored samog lica. Srušio sam se mrtav pijan! Smijali su se svi oko mene, zgrabili me za ruke i noge, ponijeli prema krmi, gdje se nalazila moja kabina, a ja sam im govorio: -Pustite me, još nisam dovoljno pijan, pustite me… Bacili su me na krevet i isti sam čas potonuo u toliko željeni crni zaborav! U osam ujutro, bio sam na poslu u strojarnici, baš kao da se ništa nije dogodilo prošle noći, dok su svi oko mene plazili brodom poput duhova, blijedi, neispavani i sa podočnjacima, noseći pive u rukama, gaseći žeđ i ubijajući nesnosni mamurluk, koje prokleto mrtvo more nije nimalo ublažavalo. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:06 - Budi (6) - Iskren - #
23.06.2005., četvrtak
|
Zamislite, nakon punih 15 godina naša se voljena "dalekovidnica" sjetila da su i partizani nešto doprinijeli u borbi protiv fašizma: stavili nam u udarnom terminu (doduše na Drugom, a ne na Prvom programu državne televizije, da je bilo na Prvom, to bi ipak bilo previše!) film "Bitka na Neretvi". Moram priznati da sam se iznenadio, jer u filmu se vrlo dobro vidi na čijoj su strani bili četnici, ali bogme i ustaše, za koje i dalje mnogi vrli Hrvat sa reputacijom u političkom životu tvrdi da su bili domoljubi, pa se to može čuti, čak i u našem parlamentu. Poneki su od tih veličina skroz okrenuli ploču i sad sviraju druge pjesme! Moram priznati kako se više ne snalazim dobro. Možda će "dalekovidnica" uskoro i emitirati dokumentarac o Titu? Ili će mu biskupi držati misu zadušnicu (jeli se tako kaže?), kao što redovito drže za Poglavnika? Prestajemo li biti... Ni govora! Na putu za Tuhobić, gdje su putovali na proslavu, slavljenike su dočekivali grafiti sa velikim U i ostala poznata nam ikonografija! Tek da se zna kako se nisu predali i povjerovali Vladimiru Šeksu da nam domovina počiva na antifašizmu. Anti Gotovini i dalje postavljaju ogromne plakate podrške! Sve je isto, samo se govori da nije isto! A tko govori? Oni koji su ranije najglasnije govorili sasvim suprotno od današnjeg! Pa se sada snađi, druže, ili gospodine, kako kod hoćeš! Velika hajka na pedofile i dalje traje. Nakon moje malene podrške hajkačima, počeo sam se pitati - zbog čega toliki natpisi o tome? Zar pedofilija nije postojala ranije? Zar je na ove prostore tek sad došla? Netko nam skreće pažnju sa bitnih stvari, mislim, ali...Dok mi progledamo "oni" će istjerati svoje, pa ćemo tako ponovo sa zakašnjenjem doznati o prodanom tom i tom kompleksu za sitnu lovu, i ostalim muljažama koje nam rade skriveno od pogleda javnosti! Vrućina pritišće! Bilo bi dobro kad bi nas samo vrućina pritiskala! P.S. Ne ljutite se na izljevu, moram se malo ispuhati. Sutra će biti bolji dan i još jedna priča će ugledati svjetlo dana na našem blogu! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:26 - Budi (8) - Iskren - #
22.06.2005., srijeda
 SVE čitaielje pozdravljaju jako stare, sigurno preko 70 godina kornjače. Vidite ih pri doručku 22.08.05. srijeda u 9 sati! Evo i priče:KARANTENA Promicao je već i 21-vi dan i svi su već bili na rubu živaca, iskrica bi kresnula za čas, plamen se razbuktao za trenutak. Karantena je trajala već 21-vi dan, svi su se osjećali umorno , iscrpljeno i nadasve napeto, a vrućina je tu mnogo doprinosila napetosti i besmislenim čarkama koje su ponekad prelazile u ozbiljne svađe. Brod je bacio sidro ispred luke, prepustio se čekanju i to je bilo ono najgore! Vrijeme je sporo klizilo, vrućina pritiskala, a noću, kad bi se nebo zatamnilo i zvijezde, bezbroj krupnih zvijezda zatreperilo, bilo je najgore. Bili su dovoljno blizu obali da čuju zvukove koji su dopirali do njih, prigušeni, većinom, ali bilo je i vrlo glasnog smijeha, obično pijanog i ponekog stravičnog urlika! Pravi zvukovi za pravu luku! Bila je to Iranska luka, u srcu stare Perzije, bilo je ljeto, mjesecima se živa nije spuštala ispod 40, a danju je bilo još i gore, ako je to uopće bilo moguće. Paluba se užarila, i ako ste je prelazili u "japankama", uobičajena obuća kad niste u službi, dok bi prešli željeznu palubu, one bi se stanjile na svega nekoliko milimetara: naprosto su se lijepile za vruće željezo. Pivo se pilo potocima, koje je prijetilo da se pretvori u rijeku. Svi su pušili mnogo i pili mnogo, jeli malo i još manje spavali! Razdražljivost je rasla kao i vrućina: sve je više bujala do večeri, a zatim se sa blagim padom temperature, hladili živci i opet ste mogli pozdraviti prijatelja bez straha da će vam on opsovati majku! Navečer se pecalo: nagrnuli bi na krmu njih desetak i bacalo udice sa krvavim mamcima, a ribe su grizle ko lude! Nisi morao biti vješt ribolovac, morao si biti samo brz. Tek što bi udica potonula u prljavožuto-zeleno more, već bi je jedna od mahnitih krupnih riba progutala i morali ste vući plijen na palubu, što i nije bilo baš lako. pojedini su primjerci bili poprilično veliki, teški, a dok su bili u svom elementu žestoko su se borili, pa nije bila rijetkost da nekome prokrvare ruke. Trenuci opuštanja! Napetost je bila zaboravljena, a smijeh i uzbuđenje ribolova raslo proporcionalno sa ispijenim pivama. Zvukovi grada koji se zabavlja u noći dopirali su do ribolovaca i oni su na trenutak podizali pogled prema svjetlima grada, sa čežnjom u očima, da bi odmah zatim ponovo obratili pažnju na ulov koji se koprcao na udici. Ženski smijeh u noći bio je posebni doživljaj! Svi su ga napeto i sa čežnjom osluškivali, a kad bi se izgubio u noćnoj buci i vrelini, padali su svakojaki komentari, jedan luđi od drugog, čuli se uzdasi, priče o ludim provodima, a zrak je titrao od probuđene muškosti. I kad su mislili da će svi poludjeti međusobno se pobiti za vrijeme jedne grozomorne pijanke, dođe naređenje za ulazak u luku. Nestade napetosti, kao da ju je neka silno velika ruka pomela u stranu, nastupi uzbuđenje, uzbuđenje novoga, jer svi su voljeli to novo, drugačije i zbog toga su i postali pomorci. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 16:24 - Budi (4) - Iskren - #
21.06.2005., utorak
|
Danas krasno "iznenađenje": stara je zatvorila prozore, zidovi nisu mogli disati i ode jučerašnji trud! Ponosan sam na svoju reakciju! Samo sam se nasmijao, navalio raditi i cijelo vrijeme tetošio staricu, koja se, jadna, živa pojela zbog svoje gluposti! Bezbroj mi je puta rekla da se ne ljutim i da joj je strašno žao što se mučim! Starica je zbilja super i naprosto se ne mogu ljutiti na nju! Da mi se to dogodilo prije otprilike 5 godina, sve bih poslao u vražju mater i kidnuo. Sad se smijem! Nije li to napredak? Tješim staricu i govorim kako ćemo se tako družiti dva dana duže, a ona, jadna, samo vrti glavom. Nema veze, idemo dalje, sunce prži, znojim se i svakodnevno dok radim popijem 3 litre mineralne! Sutra ću ponijeti digitalac sa sobom i slikati kornjače, male Metuzaleme! Kao što možete pretpostavljati, za priču nemam snage! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 16:16 - Budi (7) - Iskren - #
20.06.2005., ponedjeljak
|
Radim kod jedne fenomenalne starice, živa duha i jezika. Neprekidno mi govori da se toliko ne trudim, da je sve dobro, da je zadovoljna: a ja sa guštom radim baš suprotno, manijakalno pazim na svaku sitnicu, jer stara je za pet, kad se samo sjetim sa kakvim sve zmajevima dolazim u dodir. Ima dvije kornjače stare preko 70! Ali me zato desna noga ubija! Sad je namačem i zbog nje nema priče: jednostavno zbog bolova ne mogu misliti! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 19:03 - Budi (8) - Iskren - #
19.06.2005., nedjelja
 Nedjeljna propovjedIstina? Što je to? Uvjeren sam da je Nitzsche u pravu: čovjek jest zao! Zar to ne pokazuje čitava naša povijest? Sretno razdoblje čovječanstva? To su prazne stranice povijesti! Nema ih, ili je to razdoblje tako daleko od našeg kolektivnog pamćenja, da je sasvim palo u zaborav! Što je najznačajnije u pisanoj ljudskoj povijesti? Ratovi! Povijest je prepuna ratova, osvajanja, pljačkanja, podjarmljivanja, trgovine ljudskim bićima...svim mogućim zamislivim i nezamislivim gadostima! Brat ubija brata, ne bi li se dočepao vladanja, ubija oca, majku, tlači podanike, krv im pije, i sve to uz blagoslov trenutačno službene religije, pa i ove današnje! Ništa se nije promijenilo, samo su načini tlačenja postali sofisticiraniji. Neki tvrde da je čovjek po svojoj prirodi dobar. Ne slažem se sa tim! Tvrdim da je čovjek po svojoj prirodi zao, bar većina ljudi, samo manjina uspije onu zlu svoju stranu potisnuti, preoblikovati sebe i postati dobrim, uljuđenim. Takvi su ljudi osamljeni i doživljavaju svakodnevno nerazumijevanje od strane svoje okoline. Da je čovjek po svojoj prirodi dobar, ne bi se događalo sve ovo što se događa u čitavom svijetu: od postanka takozvane "civilizacije", uništavamo jedni druge, druge vrste, uništavamo šume, mora, zrak...postali smo umjetnici uništavanja, sad uništavamo i Istinu, jer istina nije što je istina, nego je istina što nam naši "moralni autoriteti" kažu da je istina! Živimo u laži! Crkva propovijeda dobrotu, službeno. A ponaša li se tako? Mislim da se ne ponaša. "Riječ je o dobro podmazanoj mašineriji zla koja je odavno okrenula leđa Isusu Kristu" - da doslovno prepišem rečenicu i kolumne Drage Plsela u Novom listu od dana 19.06.05. nedjelja, pod naslovom "Crkva zataškava pedofilsku aferu". Postoji li gori zločin od pedofilije? Teško! Mogu razumjeti pljačku, ubojstvo i slične gadosti, čak i pedofiliju, shvaćam da je to oblik bolesnog uma, (kažem razumjeti, a to znači i oprostiti), ali ne mogu razumjeti da ima ljudi koji potiskuju takve odvratnosti, nastoje ih sakriti od pogleda javnosti, lažu o tome: ukratko, čine sve da bi spriječili da istina postane poznata svima i da krivci budu kažnjeni, a oštećenima da se pomogne, da se nastoji povratiti im duševno zdravlje, koje je sasvim sigurno uzdrmano poslije takvog iskustva, možda i zauvijek, a sasvim sigurno za dugo razdoblje! Lagali su biskupi, ljudi moji, oni koji bi trebali za vjernike biti moralni autoriteti! I ne samo za vjernike! E, pa sad, poslije isplivljavanja svih ovih laži, u čitavom oceanu laži, mislim da se sa pravom pitam - koliko je toga još ostalo sakriveno, koliko toga Crkva još zataškava? A vi se nastavite klanjati autoritetima, Crkve ili neke druge institucije, svejedno! Ja odbijam to činiti: imam SVOJ moralni kodeks koji ne namećem drugima! I uvjeren sam da je moralniji od svih službenih kodeksa koji postoje samo na papiru, a ne pridržavaju ga se ni oni koji su ga napisali, pogotovo ne oni! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:39 - Budi (5) - Iskren - #
18.06.2005., subota
Mali prijatelj
|
Mali prijatelj Brod je bio star, ali još uvijek u plovnom stanju, izdržljiv i svi smo ga zbog toga voljeli. Imao je i vrlo prikladno ime: "Old Warrior" - Stari ratnik. Na njemu je bilo poprilično teško raditi i živjeti, upravo zbog njegove starosti, ali nikome nije to smetalo, opraštali smo mu svakakve mane, a imao ih je poprilično. Bio je parnjak, zahtijevao je mnogo više pažnje u strojarnici od klasičnih motornih brodova. Nije nam to pričinjavalo teškoće, navikli smo se, osluškivali smo neprestano lupkanje njegovog starog srca, napola očekujući da prestane kucati. A to se i događalo: ritam bi se odjednom promijenio, neka je pumpa uvukla zrak umjesto nafte ili vode i evo ti neprilika! Strka bi obično trajala oko pola sata, tada bi mali kvar, ili bolje rečeno, sitno odstupanje od uobičajenog, bilo uspješno otklonjeno i staro, umorno srce parnog motora ponovo bi brujalo, nafta štrcala u peći, pri svakom "udisaju" šest litara, brod je drhtao i sjekao more. Imao sam gvardiju ili stražu onu koju zovemo "pasjom" od četiri do osam. Nalazili smo se u Crnom moru i približavali Odessi, kad sam ga prvi put primijetio. Spuštao sam se niz strme stepenice u strojarnicu, bio sam ložač i ja sam "hranio" proždrljive peći i davao snagu i ritam plovidbi. Na polovici stepenica, čvrsto se držeći za izlizane i sjajne rukohvate, brod se poprilično "valjao" , što znači da se naginjao sa boka na bok, ugledam nešto malo i sivo na crnoj podlozi, što se nikako nije uklapalo u zavidnu čistoću strojarnice. Kao da je netko nemarno odbacio grudicu kruha! Što je, naravno, bilo nezamislivo i ravno zločinu: ponosili smo se čistoćom naše strojarnice! Odjednom se ta "grudica" pomakne i ja shvatim da je to miš! Ne pacov, nego zbilja mali sivi, sasvim običan miš! Gledao je radoznalo u mene: činilo mi se da ne boji. Nastavio sam silazak, a mališa se nije micao. Stupio sam niz posljednju stepenicu i stao nogom tik do njega, niti decimetar daleko od njegovog malenog i drhtavog tijela. U tom me trenutku iznenadio: pomakao se i postavio u "sjedeći" položaj i zurio iščekujući u moje lice. Nasmijao sam se i rekao: - Bogami, ovakva hrabrost zaslužuje nagradu! Okrenuo sam se, popeo strmim stepenicama, otišao do salona u kojemu smo se hranili i koji nam služio poput dnevne sobe. Tu sam otvorio veliki hladnjak, pronašao sendviče i odlomio komad sira. Sa sirom u ruci vratio sam se u strojarnicu i sa vrha stepenica pogledam potražio miša. Bio je na mjestu: činilo sa da se uopće nije pomakao. Stigao sam do njega, sagnuo se i položio sir ispred njegove brkate njuškice, a on me znatiželjno i bez straha gledao. - Evo, mališa, uživaj! Zgrabio je sir i tu, ispred mene, počeo ga jesti. Gledao sam ga sa osmjehom, kad prvi strojar stupi do mene, stavi mi ruku na rame i tiho reče: - Svašta sam vidio, ali ovo... Mišić me čekao svakog jutra. Zanimljivo, kad bih dolazio poslijepodne u četiri na posao, nije ga bilo. Ali svako je jutro u 3 i 50 bio na svom mjestu! Došlo je vrije za smjene gvardija i mi koji smo radili od 4 do 8, sad smo počeli raditi od 8 do 12. I što se dogodilo? Mali je vrag u samo dva dana shvatio što se događa i trećeg me jutro čekao u podnožju strmih stepenica točno u 7 i 50, čekajući svoju porciju sira, za koju je znao da ponovo stiže! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 16:56 - Budi (7) - Iskren - #
17.06.2005., petak
|
Kratak osvrt: izbori su prošli prije gotovo mjesec dana. Što se promijenilo nabolje? Ništa! Na gore? Po svemu sudeći sve! Političke su elite postale odavno svrha same sebi. Sramotne pogodbe, nagodbe, nova savezništva, sve, sve, samo da ostanu na vlasti! Čast nije važna! Istina nije važna! Pravda nije važna! Samo su ONI važni! Nije čak ni politika važna, važni su SAMI političari. Važno je dočepati se proračunskog novca i poboljšati VLASTITU financijsku situaciju. Gadost nad gadostima! Pravi debakl politike! EU se svađa. Evo istinitog natpisa iz Novog lista od 17.06. 05. : Ipak, cijeli ovaj EU cirkus ima za Hrvatsku i dobrih strana. Pridonijet će demistifikaciji EU o kojoj se u Hrvatskoj pletu prave bajke, kao o zemlji dembeliji. Jer EU nije zasnovan na ljubavi, nego na interesu. Sve su zemlje članice u osnivanju EU našle svoj interes pa ga shodno tome odlučno i brane. Pa i po cijenu teških svađa kakve su sada na dnevnom redu. Što prije hrvatski građani, ali i politička elita, to shvate – to bolje. Jer početi to shvaćati kada uđemo u EU, trajni bi ostanak izvan svakako bio katastrofa, moglo bi biti tragično prekasno. napisao Zlatko Crnčec I oni se svađaju međusobno: svatko braneći svoje interese! Slušajući naše zaglupljene građane-pučane, svi bi problemi nestali kad bi Hrvatska ušla u EU! Malo morgen! U Caritasovom domu u Brezovici sve vrišti od skandala: seksualnog iskorištavanja štićenika : svi tu imaju svoje prste, bivši i sadašnji zaposlenici, pojedine časne sestre, što je bilo i prijavljeno na Hrabrom telefonu još daleke 2002 godine, ali su uspjeli zataškati čitavu stvar. Crkva je prije samo mjesec dana, možda malo više, tvrdila kako toga nije bilo, da joj podmeću! Sad tvrde da nisu znali! Kad lažu, onda ili sada? Ja mislim u oba navrata! Obmana im je postala svakodnevna, živi od nje! |
- 11:16 - Budi (3) - Iskren - #
Desanka
|
Desanka Desanka je ušla u moj život u , za nju, nezgodnom trenutku. Ja sam upravo priveo kraju moju veliku ljubavnu priču, a ona je svoju otkrivala u meni. Ja sam bio ogorčen i mislio kako su sve žene kuje, a ona krhka, dirljivo otvorena i ranjiva u svojoj prvoj ljubavi. Ja sam imao 23, ona 19. Oboje smo tražili jedno u drugom ono što nismo mogli naći. Ona je tražila otvorenost, iskrenost, a ja, sjećajući se nedavnog gorkog svršetka sa Mazom, prijetvornost, laž. Nismo nalazili ono što smo tražili, ni Desanka, ni ja. Bila je to pogrešna romanca, ako me shvaćate. Ona je bila puna povjerenja, naivna, a ja suprotno: ni u što nisam vjerovao kad su bile žene u pitanju. Kad imaš 23, misliš da si veliki poznavalac žena. Zabavljao sam se sa Desankom, služila mi je da vrijeme ne provodim u samoći. Jedne je nedjelje došla kod mene i konačno se predala: pala je u moj paukov zagrljaj, nisam je volio, nisam je želio, samo sam je htio imati. Sa njom sam doživio iznenađenje koje nikako nisam očekivao: bila je nevina sa punih 19 godina. Ne volim riječ "nevina" jer to implicira da bi u suprotnom bila kriva, a Desa je bila nevino janje, koje ništa nije znalo o životu i koje mi se sa neograničenim povjerenjem predalo. Često smo vodili ljubav, u stvari, ona je vodila ljubav, ja sam gasio seksualnu žeđ. Tražila je da je "učim", a ja sam je nesvjesno neprestano uspoređivao sa Mazom. Na Desinu štetu, naravno. Ništa nije znala o vođenju ljubavi, ali predavala se uvijek voljno spremna mi ugoditi. Ludila je za mnom, a što je više ludila i to pokazivala, ja sam bio hladniji, ravnodušniji. Nisam shvaćao da ona pati, nesvjesno sam bio okrutan, misleći samo na moju patnju koju sam iskusio sa Mazom: bio sam uvjeren kako imam pravo biti takav zbog proživljenog iskustva. Desa je bila strpljiva, nadala se, uvijek je sa povjerenjem gledala u budućnost: vjerovala mi je potpuno i predano, pravdala moje ponašanje, nalazeći milijune isprika za mene koji nisam to zasluživao. Bio sam dvoličan: uživao sam u njenom tijelu, a nisam mario za nju. Iza njenih leđa radio sam na tome da se ukrcam na brod i pobjegnem od nje, od njezine neutažive ljubavi koja me sputavala, gušila. Uspio sam u naumu: jednog dana krajem ljeta dobio sam poziv za ukrcaj i nestao iz grada ne javivši se prije toga Desanki. Sa broda sam joj, kukavički, sada to znam, napisao pismo, priznavši joj kako je nikad nisam volio. Nisam čak ni zamolio oproštaj, krajnje okrutno pismo. Prohujale su godine i što ih više prolazi, to više osjećam želju za susretom sa Desom: zamolio bih je za oproštaj, priznavši joj da sam pogriješio, da je ona zaslužila svaku pažnju i uzvraćanje ljubavi, da mi je neizmjerno žao što sam onako postupio i, ako može, da mi oprosti, jer sam sebi nikako ne mogu oprostiti bezrazložnu okrutnost prema njoj čija je jedina da me iskreno voljela. Jako često, noću, prije nego što me obuzme san, ispred sebe u mraku prohujale prošlosti ugledam Desino lice otvorenog pogleda, kako me sa nježnošću gleda. I kako polako starim, shvaćam da sam propustio nešto važno, veliko, imao sam to u rukama, a bacio sam u vjetar ludosti. I još sam bio ponosan na sebe, zbog tog svog sramotnog čina! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 06:37 - Budi (7) - Iskren - #
16.06.2005., četvrtak
Šećer
|
Šećer Trup je broda imao razderotinu dugu čitavih 27 metara, ali mi to nismo znali: pretpostavljali smo da je oštećenje mnogo manje i nismo se previše zabrinjavali. Spavao sam nemirno, vrpoljeći se zbog nesnosne vrućine kakva se zna nadviti i nemilosrdno pržiti samo nad Crvenim morem. Zaslužuje svoje ime: prepuno je morskih pasa svih vrsta, prepuno riba, svakojakih vrsta i veličina, koje se proždiru između sebe, nemilosrdno, baš kao što je nemilosrdna vrućina koja sve pritišće svojim nesnosnim vrelim dahom. Ni more ne donosi osvježenje: koristili smo šmrkove i prskali se, ali more je bilo jako toplo, gotovo vruće i nismo nalazili uživanje koje smo tražili. U dva sata u noći, ili ujutro, probudilo me nešto, a nisam znao što. Oznojen, uzbuđen, sjeo sam na krevet i napeto osluškivao neuobičajenu strku koja je odjednom nastala. Shvatio sam da se nešto nepredviđeno dogodilo. U kabinu mi uleti moj susjed i reče: "Ustaj! Udarili smo u nešto!" i nestane. Ustao sam, svi su ustali i uzbuđeno govorili o događaju koji nam je razbio monotoniju i zbog kojeg smo prestali razmišljati o nesnosnoj vrućini. Malo, pomalo, shvatili smo što se dogodilo: prešli smo preko hridine i razderali trup broda. Nismo mislili da je jako opasno. Nakon raznih dogovora preko radio-stanice, zaključeno je da se vraćamo u matičnu luku, Rijeku. Pokušati ćemo spasiti teret, a ako ne ide... Zbog razderotine na trupu, koja je upijala more, crpke su neumorno radile, a mi dio tereta prenosili na krmu, ne bi li na taj način što više podigli provu (pramac) i tako spriječili ili barem umanjili prodiranje mora. Plovili smo usporeno, pužući uz obalu: u slučaju da moramo napustiti brod. Vrućina, znoj, težak fizički rad! Naša svakodnevnica! Ubitačna! Jednog smo jutra zbog nevremena koje se dizalo na otvorenom moru, zatražili zaklon u jednoj uvali, uplovili u njen zaštitnički zagrljaj i bacili sidro. Malo smo mogli odahnuti, odmoriti jer bili smo na sigurnom, pa su svi koji nisu bili na straži ili "gvardiji" u žargonu pomoraca, izašli i posjedali na palubi, pušeći i gledajući u neuobičajeno blisku obalu. Razgovarali smo, smijali se, pušili i pili pivo. iznenada se iza jedne stijene pojavio kanu dugačak oko 15 metara i pojurio prema nama, crn i vitkih linija, brzo je sjekao plavu površinu. Zapanjeno smo gledali u njegovu posadu. Izgledali su kao iz nekog naučno-fantastičnog filma: Crnci, potpuno goli, osim uskog poveza oko bokova, snažnih ramena, blatom ulijepljene kose koja je polukružno lebdila oko njihovih glava, bijelom bojom išarane ruke na ramenima. Brzo su veslali kratkim zamasima prema nama, vitlajući prijeteći kopljima prema nama. Stigli su do našeg oborenog sidra i njihov je vođa, stojeći na pramcu kanua, lijevom ruko zgrabio lanac sidra, a desno u kojoj je držao primitivnu sjekiru, počeo snažno lupati po željeznom lancu. Svi su vikali i gestikulirali uzbuđeno: shvatili smo da nas tjeraju! Vjerojatno smo ih uznemirili na njihovom od pamtivijeka ribolovnom području. U to je trenutku, pomalo opasno, pomalo, smiješnom, i iznad svega neočekivanom i uzbudljivom, naš kuhar pokazao dovitljivost koja je prekinula napetost, napetost koja je počela pritiskati poput vrućine, nemilosrdno. Nagnuo se van broda i izbezumljenom vođi koji je i dale udarao po naše sidrišnom lancu, ponudio gromadu od oko 5 kg šećera. Iznenađeni domorodac ju je instinktivno prihvatio i zagledao se iščekujući u nas. Živo gestikulirajući, kuhar mu pokaže da lizne to bijelilo u svojim crnim rukama. Učinio je to, zapanjeno raširio oči, počeo uzbuđeno govoriti i pružio veliki komad šećera svom drugu. Gledali smo kao šećer prelazi iz ruke u ruku, svi su malo liznuli, iznenađeno raširili oči i dodavali ga svom susjedu. Shvatili smo kako im je ovo prvi susret sa ovom slatkom bjelinom. Iznenada se počnu smijati, a vođa sune rukama u dno palube kanua i izroni držeći u rukama ogromnu plavičastu ribetinu, nudeći nam je. Prihvatili smo poklon: riba je bila teška, velika, tek ulovljena, i večera je bila slasna zahvaljujući njoj. Otišli su, mahnuvši nam jednom i ne okrećući se, a mi smo gledali za njima i čudili se zanimljivom događaju, komentirajući to. Nevrijeme se na otvorenom moru stišalo, krenuli smo dalje i borba za očuvanjem nas samih, broda i tereta se nastavila. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:06 - Budi (6) - Iskren - #
15.06.2005., srijeda
Promjena
|
PROMJENA Ne mogu se otresti sjećanja, zbog nekog razloga uvijek mi se iznova vraća. Događaj se zbio davno, bio sam sedamnaestogodišnjak i želio sam obuhvatiti sva zadovoljstva svijeta: sve što sam vidio, a naročito ono što mi je bilo sakriveno. Pohlepa za životom upravljala je sa mnom, usađujući duboki nemir u moju dušu. Imao sam sedamnaest tog ljeta na brodu "Učka" sa kojim sam plovio prvi put prema Istoku, zemljama čudesa i neobičnosti. Sve sam pohlepno upijao, želeći upamtiti svaki trenutak koji je i suviše brzo prolazio, novi je dolazio, a još prošli nisam ni pravo shvatio. Želio sam mnoge stvari i bio sam uvjeren kako ću ih dobiti. Zavidio sam onima koji imaju para, mogu kupiti što žele, otići gdje i kad žele: bio sam uvjeren kako imati mnogo novaca znači biti slobodan. U kabini sam imao hrpu knjiga na temu života pustolova, krimići, mnogo šunda, znam, ali tada to nisam znao. Još nisam birao što ću pročitati, čitao sam sve, uvjeren da je jedino važno čitati. Bio je mjesec lipanj, tropske vrućine legle su na Indijski ocean. Na brodu nije bilo klima-uređaja i svi smo proklinjali vrućinu: bilo je zbilja još malo pa pakleno! Te sam večeri, koju nikako ne mogu zaboraviti, preskočio ležanje u kabini i čitanje. Umjesto te uobičajene rutine, potražio sam osamu, odšetao do prove (pramca), naslonio se na ogradu, zapalio Marllboro i sa uživanjem gledao u ocean. Mogao sam satima zuriti u plavetnilo, nikad mi nije dosadilo. Večer je bila, naravno vruća, sunce još nije zašlo, nalazilo se na samom rubu horizonta: činilo se kako će svaki čas uroniti u more. Velika žuta i plamena kugla polako se spuštala prema ljubičasto-plavom moru u pravoj orgiji boja. Prizor koji sam volio, mnogo ga puta promatrao i koji mi nikad nije mogao dosaditi i uvijek iznova pružao beskrajno uživanje. To su bili najljepši trenuci na brodu: naslonjen na ogradu, podrhtavajuća paluba pod moji nogama, tihi šum strojarnice koji se stapa sa šumom valova, lagani vjetar mi donosi osvježenje na znojno lice. Uživao sam u eksploziji boja, dok je sunce polako tonulo u plavetnilo, kad je začarani trenutak iznenada postao narušen stranim siktavim šumom koji nigdje nisam mogao smjestiti i za koji mi se činilo da ne pripada ovdje. Ličilo je na jedno veliko ssssssssšššššššššššššššš, i ja sam se začuđeno nagnuo preko ograde i zagledao u plave dubine. I tad sam vidio, veličanstveni plavi trup polako je izranjao iz mora, prskajući visoko šištavi vodoskok, ocean kao da se otvorio i pred mojim je zapanjenim očima izronio ogromni kit, glasno ispustio vodoskok, zamahnuo repom i uronio, polako bez žurbe, puštajući da prizor potraje. I ostali iz jata su izranjali, prskali, šiktali, udarali repovima. Iznenada su svi zaronili, nestali, ocean se umirio, ponovo postao tih, plamena lopta sunca uronila i nestala, noć se spustila, beskrajni mir zavladao. Potresen, a nisam shvaćao zbog čega, još sam neko vrijeme tamo stajao. Zatim sam polako otišao u kabinu i nikad više nisam bio isti. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:59 - Budi (9) - Iskren - #
14.06.2005., utorak
|
Eh, da, starim, sad je to potvrđeno. Tijelo je počelo popuštati, ali ja bogme ne! Morati ću operirati oba stopala! Presuda je konačna! Dr. Klarić kaže da pričekam jesen, bolje rana podnaša hladniju klimu. Predlaže da sredim oba stopala odjednom. I sam sam pristalica toga. Bit ću izbačen iz stroja tri mjeseca, ali fućka mi se! Angažirati ću nekog da mi šetka Lori, nadam se kako mi neće zamjeriti. Samo da to "popravim". Oba su mi stopala koma, mada lijevo uopće ne boli. Ali zato desno pulsira gadno, upozoravajuće. Nema jakih treninga, kaže dr. Klarić, samo laganice do pet km. Ni to previše! Nisam ni pisnuo o onih 18 km. Liječnici tvrde da je to nemoguće sa takvim stopalom, a ja se nisam želio svađati. Ako vole tako misliti, tko sam ja da ih uvjeravam kako nisu u pravu. Eto, sredio sam i to. Prepreke postoje da bi ih preskakali, zar ne? Jedan mi je kreten rekao da se stopalo "zna" zgrčiti poslije operativnog zahvata i da on ne bi riskirao. Pitao sam ga, zna li kako u automobilima svakodnevno ginu. Odgovorio je da zna, a ja sam uzvratio - zašto onda vozi? Zašutio je i bijelo me pogledao! Svi mi samo predlažu da odustanem od svega! Kažu kako mogu živjeti i bez trčanja. Glupe budaletine! Nikad nisu ŽIVJELI nego uvijek samo preživljavali! Odbijam blejati u stadu sa svim ostalim ovcama! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 15:05 - Budi (5) - Iskren - #
13.06.2005., ponedjeljak
 Danas nema sportskih aktivnosti, čekam sutrašnji dan kad odlazim u bolnicu slikati stopalo i dogovoriti termin operacije. Miran sam, odluku sam donio odavno: želi trčati bez bolova i što je najvažnije bez straha! Ovako neprekidno osluškujem reakcije tijela i zadovoljstvo aktivnosti se zbog toga umanjuje. U glavi, naravno, već radim planove treninga. Sanjin mi kaže da nema ništa od treniranja bar godinu dana, ali mu pripremam iznenađenje! Tri mjeseca nakon operacija ću početi sa laganim trčkaranjima, po ravnom i mekom terenu, a kasnije.... Moram priznati da sanjam o maratonu, jako bih volio u ovom mileniju istrčati ga, bez obzira na vrijeme koje bi mi bilo potrebno za to. Sjećam se, kako su nekad, poslije onog udara motora u mene, govorili kako nikad više neću trčati! Prevarili su se, prevariti će se i sada! Tvrdoglava sam ja stara konjina koja se ne predaje tako lako i trči u susret smrti sa osmjehom na licu, a ne sa grčem straha! |
- 16:35 - Budi (4) - Iskren - #
12.06.2005., nedjelja
Kišna toplina
|
Topla mu je kiša kupala lice. Podigao je glavu i dozvolio da mu tople kapi miluju kožu, da ga peru, skidaju prljavštinu grada u noći. Često je noću lutao gradom, nije moga spavati dobro, i nije imao dovoljno živaca biti na jednom mjestu. Kretanje mu je bilo potrebno baš kao i disanje: nije mogao bez njega. Lutao je satima, pažljivo izbjegavajući susrete sa ljudima, želio je biti sam. U lutanjima odmotavalo mu se klupko isprepletenih misli. Apstinirao je već tri mjeseca, ali želja se u njemu javila te večeri, želja za jednom čašom uz zadimljeni razgovor. Kad je postao svjestan unutrašnjeg nemira koji je brzo bujao u njemu, znao je da će morati izaći u vlažnu noć. Sa tračkom humora i sitnim cerekom pomisli: "Kad već ne kisnem iznutra, mogu malo izvana!" Dohvatio je nepromočivu jaknu i izašao u kišnu noć. "Neću piti", govorio je samom sebi. "Samo želim prošetati, pobijediti prokletu želju". Godinama se uništavao pićem, pio je preko svake mjere, sve je potisnuo u stranu, samo je piće bilo važno. Postao je svjestan da tako dalje ne ide, odlučio prestati, pobijediti nagon koji ga tjerao na pijenje. Prođe pored autobusne stanice i krene prema obali. Do njega je dopirao smijeh i žamor iz punih lokala: ljudi su pili, pušili, zabavljali se. Umorno se nasmiješi samom sebi: koliko li je takvih noći proveo uz šank! Učini mu se kako osjeća božanstveno paljenje grla koje mu pričinjava rum dok klizi niz grlo: mogao je osjetiti na nepcu njegov moćan okus. Proguta na suho i protrlja usne: kretnja žednog čovjeka. Bio je umoran tog paklenog kruga: noću piješ, danju se pokušavaš oporaviti od pretjeranog pića. I uvijek iznova, svakog dana! Njemu je dosta takvog života, čvrsto je odlučio. Alkohol, prokleto piće: Hemingvej ga je zvao ubojicom giganta i bio je u pravu! Kralj alkohol je uvijek izlazio kao pobjednik! Ali ovog puta neće! Tri je puta obišao čitavu obalu, gledao je od kiše sjajne i mokre brodice, koje su se lagano valjuškale na moru. Voda na vodi, prođe mu misao. Umor ga zahvati i pomisao na topli i suhi krevet izmami prvi radostan osmjeh na njegovom licu te noći. Prstima prođe kroz dugu i skroz mokru kosu, uputi se prema kući, prema krevetu, prema toplini, osamljenosti, tuzi, ali još je jednu noć izašao kao pobjednik i postao još malo jači, još čvršći, jer ono što te ne ubije čini te jačim. Dok se približavao željenom cilju, kući i toplom krevetu, počeo se pitati koliko ga još ovakvih samotnih noćnih lutanja očekuje, dok ne pobijedi želju? Ali nije važno, zaključi, otključavajući stan, može to izdržati i izdržati će. Tiho zatvori vrata za sobom, ostavi vlažnu i hladnu noć iza sebe, dok ga toplota stana dočekala dobrodošlicom. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:29 - Budi (5) - Iskren - #
11.06.2005., subota
|
DOBRA VIJEST: 1. Po prvi put u Hrvatskoj dio zdravstvenih usluga, a ne samo takse, plaćat će i branitelji, trudnice i oboljeli od najtežih bolesti kao što su karcinom, dijabetes, srčane ili teške bubrežne bolesti, ali i nezaposleni. - E, pa sad, budite hrabri i razbolite se! (moja opaska) 2.Od naredne školske godine Rijeka će dobiti prvu privatnu srednju školu pod nazivom Prva riječka opća gimnazija s pravom javnosti. – Mjesečna školarina iznosi dvije tisuće kuna tijekom deset mjeseci u godini, dok za srpanj i kolovoz iznosi tisuću kuna. - 22 000 tisuće kuna godišnje! Sitnica! Spada li i to u poboljšanju demografske slike? ILi pravo na "razmnožavanje" imaju samo bogati? (moja opaska) 3.Savez antifašističkih boraca i antifašista Hrvatske (SABA) iznenađen je i »duboko uvrijeđen« istupom nadbiskupa Josipa Bozanića, koji je pri služenju mise u Maceljskoj šumi izjavio da Hrvati 1945. godine nisu oslobođeni, nego nanovo zatvoreni i proganjani te je nadbiskupa priopćenjem za javnost upozorio na izvorišne odrednice Ustava, gdje stoji da je demokratska Hrvatska nastala na temeljima antifašističke borbe. – Pozivamo Hrvatsku biskupsku konferenciju da prihvati ustavne odrednice, a očekujemo da će kardinal Bozanić misu za nevine žrtve II. svjetskog rata održati i u Jasenovcu. Izjavu kardinala Bozanića, kao i isticanje žrtava samo jedne strane, smatramo neprihvatljivim i duboko uvredljivim jer ne polazi od individualne krivice, nego generalizira odgovornost stotina tisuća boraca NOV-a koji s tim nemaju nikakve veze, ističe se u priopćenju SABA. iz Novog lista od 11.06.2005. subota Kako vidim iz tiska iliti štampe, jurimo golemom brzinom u zagrljaj nemilosrdnog kapitala, koji ne samo što nemilice grabi našu lovu, nego i naš um, pa tako doznajemo da smo od 1945-te pa sve do 1991-ve bili proganjani i zatvarani, a ne oslobođeni. Divan odnos prema povijesti iz redova Crkve! Opklada: Nudim opkladu u omjeru 1:50, a polažem 1000 kuna, da kardinal Bozanić neće prihvatiti poziv SABA i održati misu za nevine žrtve II. sv. rata u Jasenovcu! A sad ono važno: malo sam trčkarao, samo 3000 m, desni taban malo boli, ostalo je sve OK. Jutros sam doživio iznenađenje: pružio sam ruku da pogladim Lori, a ona je opako zarežala i sunula prema meni, da sam od iznenađenja prolio prvu kavu po tenisicama. Blago sam je lupnuo novinama, stavio uzicu (što inače nikad ne radim - Lori uvijek slobodno hoda - ja sam pristalica slobode za sve, a ne samo za odabrane) izveo je da obavi nuždu, vratio je, vezao pored njenog kreveta, gdje se nalazi i sad i gdje će provesti današnji dan. Klopicu će dobiti u 5: nema maženja, nema igre! Za vrijeme ručka sam jedva izdržao da ne popustim i oslobodim je i dam joj jesti, ali znam da moram biti čvrst: ne smijem se zavaravati njezinom veličinom i uvijek moram imati kontrolu nad njom. Što ako tako nasrne na neko dijete? "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 14:34 - Budi (4) - Iskren - #
10.06.2005., petak
 Što reći? USPIO SAM !!! Istrčao sam vražju rutu! Nakon 3 godine i 6 mjeseci!Krenuo sam lagano, jer uzbrdica je gadna, dugačka, strma i nisam želio crknuti na pola puta. Vrijeme je bilo prohladno, oblačno, ali mi brzo postalo toplo. Istog trena kad sam krenuo, nestalo mi je treme, osjećao sam se slobodno, potpuno opušten. Odmorio sam se, samo sam ujutro prošetao Lori, kasnije sam visio na kompu i neprekidno slušao Lennona: tražeći u njegovim pjesmama nadahnuće. Kod streljane mi se željela priključiti neka jadna mačkica, sigurno napuštana, pa me onom najtežom uzbrdicom potjerala u gadan trk, jer kamo bih sa njom? Nisam je mogao nositi sa sobom i morao sam je ostaviti. To mi je malo pokvarilo raspoloženje, ali sam ubrzo zaboravio na taj događaj. Projurio sam pored starog groblja i kroz šumu stigao do ceste koja vodi za Lopaču, izašao na nju i raspalio uzbrdo prema vrhu Drenove. Trčao sam sa uživanjem i to je paradoks sa vražjim desnim stopalom: brži sam uzbrdo nego nizbrdo! Ako idem brzo nizbrdo, trpim poprilično velike bolove: smanjim li brzinu, bolovi popuštaju, nikad sasvim ne nestaju, ali postaju podnošljivi. Stigavši na vrh Drenove krenuo sam "petrolejskom cestom", trčeći sa uživanjem i prisjećajući se prošlih vremena kad sam trčao na njoj. Korak po korak i stigao sam do cilja: Saršoni. U "Feniksu" sam zamolio vode, popio i odmah krenuo nazad po asfaltu koji mi se samo desnoj nozi činio sve tvrđi i tvrđi! Do vrha Drenove je išlo dobro, a onda su mi se pojavili bodeži u kvadricepsima: bol je udarala divljački! Smanjio sam brzinu, lagano se spustio niz strminu, ni jednom ne ubrzavajući i bol se smanjila, postala podnošljiva. Na Kozali, pred crkvom, sreo sam Aleksandra koji se vraćao sa trčanja na zaobilaznici i u prolazu mu dobacio što sam učinio. - Jeli vi to ozbiljno? - začuđeno je upitao dečko. - Svaka vam čast! - vikao je za mnom. Ispred zgrade sam izmjerio puls, samo 148! Dugo sam se istezao, rastegavši svaki mišić. Ni vrijeme nije loše: 2 sata i 6 min. Nekad sam ovo trčao za 1 sat i 30 min. , ali...to je bilo nekad. Sad sam povrijeđen, treba mi treniranja, još malo znoja i... Ipak, ovo je 7 min. po kilometru - istrčao sam 18 km. - što i nije loše! Znači da bi mi još za 3 km trebalo 21 min. što bi značilo da bi sveukupno vrijeme za polumaraton iznosilo 2 sata i 27 min. a to je opet dovoljno za atletsku trku koja se održava u svibnju svake godine: Lovran - Rijeka! Znam da mogu bolje! Znam da ću to i postići! Mogu to vrijeme "skinuti" na 2 sata! Sad namačem desno stopalo u toploj kupki, Lori mi je na koljenima, Lennon mi liječi dušu, zadovoljan sam, miran. Nakon dugog vremena. Ponovo sam dugoprugaš! Vratio sam se! Još nisam otpisan! Još ću trčati sa uživanjem! Pobijedio sam! Prošle sam godine u ovo vrijeme doslovno umirao, a sada…Još samo da operacija na stopalu uspije…Ali o tome ću razbijati glavu kad bude došlo vrijeme! Sad uživam u opuštanju i mnogo hvala malobrojnima od kojih sam dobivao nesebičnu podršku! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:21 - Budi (7) - Iskren - #
09.06.2005., četvrtak
|
Netko je nekad rekao: Kad ljudi zaista pronađu svoju vlastitu pjesmu, počinju se oslobađati duboko usađenog osjećaja sumnje u sebe, ostavljajući prostor koji može ispuniti samo kreativnost. Ovo je MOJA pjesma, koju je napisao Wu-Men: Deset tisuća cvjetova u proljeće, Mjesec u jesen, Svjež povjetarac ljeti, Snijeg zimi - Ako ti um nije zastrt oblacima nepotrebnih stvari, ovo je najbolje godišnje doba tvoga života. Kineski pjesnik Wu-Men je u pravu: ovo jest najbolje godišnje doba moga života! Otarasio sam se svih nepotrebnih stvari, režim i lajem iz navike, bez uzbuđenja, smijući se ljudskoj gluposti, nema nerviranja, samo hladan analitički um koji radoznalo promatra koprcanje onih koji sebe nazivaju ljudima, a koje bi ja svrstao u sve prije nego u ljudski rod, jer ljudi hodaju kroz život uspravno i visokog pogleda gledajući u budućnost, što se ne može reći za većinu mojih sunarodnjaka. Treniram redovito i dobro napredujem. Mislim da bih uz male poteškoće mogao raspaliti polumaraton, ali moram priznati, malo me strah, dugo nisam trčao tako dugu dionicu. Skupiti ću hrabrosti i zaletjeti se onom gadnom uzbrdicom do Saršoni-a: ako savladam sve one uzbrdice, uspio sam. Mislim da je problem psihološke naravi: jednostavno me strah, nemam još uvijek toliko povjerenja u sebe. Zabrinjava me desni taban, sve drugo će izdržati, ali taban neprekidno lagano pulsira. Ako otkaže... Do vraga sve, bez rizika nema ničeg! Idem danas poslijepodne, pa kud puklo da puklo! Ja to želim! Ja to mogu! Ja to hoću! Držite mi fige, Magi, Trillian, trebati će mi! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:16 - Budi (3) - Iskren - #
08.06.2005., srijeda
|
PRESEDAN Dogodilo se nemoguće: jedan je liječnik dobio otkaz! Zbog nemara na poslu koji ne podnosi nemarnost. Do sada uvijek zaštićeni i nedohvatljivi, upravo nedodirljivi, spustili se na razinu običnih smrtnika i počeli odgovarati za svoje propuste, nemare...Dolaze li bolji dani za pacijente? Sumnjam! Zdravstvo nam je bolesno, polako, ali sigurno umire, gasi se. Ozdravljenje će biti sporo, teško, a platiti će ga građani, naravno, a tko drugi? Pitam vas: kakav je stav građana-pučana prema liječnicima? Mogu vam odgovoriti sa same linije fronta, često sam posljednjih godinu dana njihov posjetitelj. Čekaonice su uvijek prepune, a velika većina nose na ulazu neke omote, najlone i slično, pokucaju na vrata , uđu, zadrže se nekoliko minuta i izađu. Ali izađu bez omota, najlona ili nečeg trećeg. To je ono što se vidi. Ne vidimo razne kuverte popunjene euro-ima (nitko ne šljivi kune), koje isto tako prelaze iz ruku u ruke, a o kojima bruje hodnici. Naravno da su se neki liječnici počeli prvo osjećati, a sada i ponašati poput bogova! Mi smo zbog toga krivi! Mi smo ih na to navikli! Gledamo u njih kao da su nadljudi, normalno nam je da imaju svoje liječničke komisije koje prosuđuju o djelima liječnika. Netko je posprdno rekao - kako bi bilo da profesionalni vozači sude vozačima koji čine prekršaje i tako ubijaju ljude. Jer ljudi umiru, zar ne? Čovjek je mrtav bez obzira da li ga je usmrtio greškom nepažljivi vozač, ili ga greškom lišio života liječnik. Smrt je smrt, konačna i za svakog neponovljiva! Kad će pacijenti, svi mi, shvatiti da su liječnici na svojim radnim mjestima tamo zbog nas? Ne dolazimo u bolnice radi njih, zar ne? I imamo pravo bez straha povjeriti se njihovom stručnom znanju, izaći zdravi ili bar poboljšanog zdravlja, nego prilikom ulaska u bolnicu. Ponoviti ću: sami smo krivi, sami smo doprinijeli ovakvom stanju stvari, imamo ROPSKI mentalitet i NJEGA se moramo riješiti. Neprekidno se nekome klanjamo, šefu, vođi političke stranke, policajcu, liječniku, državnim službenicima...beskonačno mogu redati primjere. Prestanimo sa donošenjem darova, kuverti! Daruje li nas netko prije nego što smo i započeli bilo kakav posao? Većina je sretna, ako bude plaćena za svoj rad, to svi znamo! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:03 - Budi (4) - Iskren - #
07.06.2005., utorak
|
Privid Ništa nije onako kako nam izgleda da jest, ili još gore, kako nam govore da jest! Sve je to laž! Laže svatko tko učestvuje u Vlasti, laže nas TV - "katedrala duha". To je postala normalna pojava! Daju nam informacije tek onda kad moraju! Nikako prije! Mi smo za njih "stoka sitnog zuba", da citiram "oca domovine" i nismo vrijedni čuti istinu. Što bi mi sa istinom? Nije istina da je Država na rubu bankrota! Nije istina da je prošla turistička sezona podbacila! Nije istina da se ne poštuju ljudska prava! Nije istina da je "Oluja" između ostalog bila i etničko čišćenje! Ništa od svega toga nije istina, to su laži nama nesklonih, koji nas mrze iz samo njima znanih razloga! Potpisuju se sporazumi sa Amerikancima, a da nitko za to prije potpisa ništa ne zna. Uklanja se "Zid boli" potajno, a javno se zaklinju u svetinje Domovinskog rata. Poskupljuje benzin, a što to znači, jasno je svakom! Političke stranke se udružuju bez obzira na svoje različite programe - važno je jedino ostati na vlasti! Možeš postati i gradonačelnik sa lažnim magisterijem u gradu kojeg si za vrijeme rata napustio, dok si grmio protiv agresora i zaklinjao se u hrvatstvo ne skidajući crnu košulju! Zemlja neslućenih mogućnosti! Poslije popovskih pojavljuju se profesorski pedofili: ljubav prema bližnjem je u usponu. Bebe umiru u bolnicama. Jadranska se obala rasprodaje strancima! Radnici su zadovoljni, njihova se prava poštuju, pitanje je samo: imaju li uopće ikakvih prava? Netko je nekada govorio: "Svoj na svome" i "Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu". Postigli smo tu vjekovnu težnju: sakupljamo lovu za vlastiti ukop i pri tom nam, naravno, lisnica u džepu ostaje prazna. Uživajte na svom posjedu prepuni love! Glavu gore! Imamo razloga gledati vedro i sa pouzdanjem u budućnost! Sve je kako treba! Bitno je da imamo svoju državu, ništa drugo nije važno! I jedna dobra vijest: slijedećih 4 mjeseca nećete trebati ništa trošiti za grijanje! P.S. U stvari, živo mi se fućka: poslije mene potop, da citiram ne znam koga Louis-a Previše sam uzalud lajao na Mjesec, ali ne želim sasvim prestati režati: kad bih to učinio, ne bih to bio onaj pravi ja. Ovo sam napisao samo zbog toga da vas podsjetim u kojim sve lijepim stvarima možete uživati u Lijepoj našoj, a vi nezahvalnici jedni, samo kukate i žalite sami sebe, nikad niste zadovoljni, sram vas bilo! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:13 - Budi (6) - Iskren - #
06.06.2005., ponedjeljak
|
Lori me danas iznenadila! Kad sam je pozvao na trčanje, puna volje se istog trena odazvala. Vani je jurnula takvom snagom, da sam mislio kako će mi srce puknuti! Istrčali smo 5 km u ludom ritmu i što je još važnije, veselom. Dao sam joj krasnu klopicu i sad zadovoljno laje na sve oko sebe! Nagradio je mesom! Zaslužila je: jučer se izležavala cijeli dan, a danas to popravila. OSVOJITI BRDO Uspon je bio dug čitavih 5400 m i počinjao je opakom uzbrdicom, asfaltiranom, da bi se nakon 800 m malo ublažila, nije više bila toliko strma, ali i dalje teška, zamorna. Sa završetkom asfaltirane ceste, prelazilo se na šumski put, strmiji nego sama cesta, ali imao je tu prednost da je bio u sjeni, šuma ga okruživala, hladovina vladala ljeti, a zimi visoki borovi umanjivali žestoku snagu bure. Bilo je prekrasno trčati to stazom, opuštajuće, često bi usamljeni trkač ili šetač ugledao vjevericu, a ni lisice nisu bile rijetkost. Na jednoj posebno opakoj nizbrdici, Robi se jednog ljetnog dana umalo zabio u jednu šumsku obitelj: jelena, srnu i njihovo lane. Jedan su se kratak, smrznuti trenutak u vječnosti vrućeg dana zapanjeno gledali, a onda je jelen frknuo, sunuo u zrak i nestao u okolnom žbunju, a za njim ženka i njeno mlado. To je bila svakodnevna Robijeva staza za treniranje i velika mu je želja bila pretrčati čitavu uzbrdicu, a da ni jednom ne mora stati i pohlepno grabiti zrak, koji bi mu obično nestao u podnožju posljednje 300-to metarske uzbrdice. Bile su tri dionice uzbrdice: prva je vodila cestom do streljane, na kojoj su često odjekivali pucnjevi i rem etili mir okolne šume. Druga je dionica vodila šumskom stazom do starog groblja i treća, posljednja, od starog groblja do vrha brda. Ta je bila najteža, jako i opasno strma, zahtijevala je od trkača svu vještinu: znala je biti skliska od kiša, bila je uska svega tridesetak centimetara i lako se padalo na njoj. Uz sami rub uske staze rasla su visoka stabla i u slučaju gubitka ravnoteže, lako se udaralo u njih. Volio je taj dio, posljednji napor, kad svaki mišić boli, podrhtava, a on zna da ga na vrhu brda očekuje oduševljenje uspjeha. Adrenalin skače, endorfini mu u mozgu luduju, a on uživa, uživa… Na vrhuncu brda je bila divna šljunčana staza duga oko kilometar, stvorena za treniranje i uživanje, sa nje je pucao prekrasan vidik: sa jedne su se strane protezala brda, a sa druge plavilo more i crnili otoci. Poznavao je svaki djelić pored kojeg je protrčao i volio svaki taj djelić. Bila je nedjelja, toplo, kraj ljeta, kad je Robi prikupio svu svoju snagu i svu svoju volju i zapeo uz prvu dionicu, odlučan u namjeri ovaj put uspjeti. Trčao je sa oko 70% snage, štedeći se za treću dionicu. Kad je stigao do streljane, ostavio asfalt i proklete automobile koji su ga ometali i tjerali na opreznost, pretrči preko ceste i odjednom se nađe u šumi, zelenilu, automobili i njihov smrad je nestao, a miris borovine zapahnuo mu pluća. Zahvalno je udisao ljekoviti zrak i malo povećao brzinu: znao je da to može sebi priuštiti, osjećao je to u kvadricepsima koji su morali podnijeti najteži teret osvajanja brda. Vijugao je stazom i bez nekih većih teškoća stigao do treće i posljednje, najteže dionice. Duboko je udahnuo, odlučno pogurio ramena, položaj bika u napadu, i jurnuo još brže po klizavom terenu. Osjećao je bol u grudima, ali i ushit, smiješio se sa grčem na licu: cilj se približavao i znao je da je pobjednik. Posljednjih je 150 m naprosto preletio i stupivši na proplanak zaplesao ples radosti: podigao je ruke u zrak, kao da želi obuhvatiti čitavo nebo, zabacio glavu i vrisnuo prema nebu: - Nikad neću umrijeti!!! Okrenuvši se oko sebe, iznenađen shvati da nije sam: još se netko nalazio tu, pored njega, ni pet metara udaljeni, zavaljeni u zelenilu dvoje je mladih vodilo ljubav, bili su potpuno goli i zabezeknuto su i ukočeno buljili u njega; tijela im se presijavala od znoja koje je palilo večernje sunce. - Ufffffffffffffff - prostenjao je Robi, naglo se okrenuo i stuštio niz stazu velikom brzinom. Sredivši misli nakon kratke panike, počeo se smijati, trčao je i smijao se, smijao...Nije se mogao prestati smijati: mislio je kako je stekao najpoželjnije svjedoke u svom osvajanju brda. On je nakon napornog treniranja osvojio brdo, a onaj je mladić osvojio djevojku: obojica mogu biti zadovoljni, svatko na svoj način. Započeli su nedjeljno jutro na najbolji mogući način: slaveći ljudsko tijelo! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:47 - Budi (3) - Iskren - #
05.06.2005., nedjelja
 Kiša, prohladno, vjetar! To me nije spriječilo da učinim ono što nisam 5 godina mogao učiniti: istrčati po asfaltu, kroz grad, 12 kilometara, bez nekog naročitog napora.Ostavio sam Lori kući, jer kad ona ugleda kišu, mogu je jedino tenkom izvući vani. Krenuo sam lagano prema Zametu, onom rutom koju u sebi zovem "Novogodišnja ruta", jer sam je uvijek trčao ujutro, nakon dočeka Nove godine, dok svi još spavaju, rijetki prolaznici djeluju omamljeno, a ja se osjećam ko bog, naprosto neuništiv. Nisam zastajkivao, disao sam lagano, bilo je prohladno, ali sam se svejedno obilno znojio. Kvadricepsi su me boljeli, što nije ni čudo nakon onakvog posla sa Fićom. Čudo je da sam mogao sve ovo istrčati. Na povratku sam počeo osjećati laganu bol u lijevom kvadricepsu, morao sam ubrzati da mišić dobro ugrije i bol je nestala, ali sam zbog toga oko 20 m morao lagano hodati uzbrdicom: zbog ubrzanja ostao sam bez daha. Ispred zgrade sam ponovo bio točno nakon 1 sat i 5 min. Nije loše, ima tu 12 km tvrdog asfalta, semafora, automobila, i da ne nabrajam: sve to utječe na brzinu i raspoloženje trkača. Puls mi je bio 148 u minuti, odmah se spustio ispod 100, još dok sam visio na šipci ispred zgrade koja inače služi za mlaćenje jadnih tepiha, sprečavajući na taj način bolove u leđima. Svaki je moj udarac nogom u tvrdi asfalt težak ništa manje nego 300 kg. i treba sve to izdržati, zbog toga su sve preventivne radnje dobro došle i preporučljive. Baš kao što sam i planirao, na kraju mjeseca ću biti spreman za polumaraton, naravno, pod uslovom da ne trčim protiv vremena. Cilj je samo istrčati polumaraton, vrijeme je nevažno! Ostatak dana ću provesti ljenčareći, zaslužio sam, a siguran sam da će se i Lori tome obradovati. Vrijeme i onako nije ni za što drugo! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:17 - Budi (3) - Iskren - #
04.06.2005., subota
|
Tri dana oštrog rada! Sve je bilo OK, do ovog trećeg, posljednjeg dana, kad me Fićo razočarao. Pokazao se kao savršeni slabić! Jednu noć nije mogao spavati i čitav mi je dan kukao, da sam umalo popizdio ( nema druge riječi, žao mi je). Zaprepastio sam se zbog toga! On za sebe misli kako je čvrsta bitanga! Kako bi radio da mu noga zadaje problema kao meni? Nisam mu ništa htio reći, nije zaslužio da mu povjerim svoje muke! OK, sad je gotovo, ponovo sam slobodan čovjek, moje vrijeme pripada samo meni, ponovo idemo na treninge, na moje omiljeno LSD-trčanje! Lori je sva sretna, ponovo je ona prava, poznata, leži mi u krilu dok ovo pišem, ne odvaja se od mene, moja ljepotica! Patila je ovih dana, sad ću je tri dana maziti, pa će ponovo sve biti lijepo i krasno! Danas neću trčati, moram odmoriti, bilo je zbilja naporno. Možda mi i sine neka ideja za pisanje...  BODLJIKAVI VRT USPOMENANije se činilo tako, ali bilo je poprilično posla oko tih biljaka. Razne su vrste kaktusa bile poredane na stolu, pored ostakljenih vrata, gledajući prema nebu, suncu. Stol je bio dugačak, nekad se na njemu posluživala kava, i na njemu se nalazilo točno 27 kaktusa raznih veličina, od sitnih, do zbilja velikih, već po nekoliko puta presađivanih u veće vaze. Bilo ih je raznih, čak i kalamljenih i svaki se pogled radovao prizoru koji su pružali, oči se odmarale i uživale zahvalno u zelenkastom prizoru. Stojeći nagnut nad njima, u poprilično neudobnom položaju tijela Erik ih pažljivo zalijevao, ne previše vode, ne premalo, točno onoliko koliko treba, osjetljive su to biljke. Svaki pojedini primjerak bodljikavca imao je svoju povijest, svoju priču, i dok ih je zalijevao, Eriku se činilo da čuje njihovu povijest. Evo, ovaj u kutu, krupni ljepotan, izrastao gotovo pola metra u vis, u obliku falusa, napola žut, napola zelen, bio je prvi koji je donesen i sa kojim je Erik otpočeo baviti se hortikulturom, ako se tako može reći, jer u strogom smislu značenja riječi nije bilo vrta. Postojao je samo stol, na njemu kaktusi, a pogled na njih budio je uspomene. Kad ga je Ana donijela sa sobom na njihovo ukradeno poslijepodne, bilo je vruće, kasna jesen, već je mirisalo na zimu. - Evo - rekla je pružajući mu biljku koja je tada bila visoka svega 8 centimetra. - Ovo će ti pomoći misliti na mene! Nije mu trebala nikakva posjetnica na nju, pogotovo ne ovako bodljasta, o kojoj nije ništa znao, osim da ih je viđao u kaubojcima i znao da uspijevaju u pustinji. Zagrlio je Anu i rekao joj to, a ona se privila uz njega, tražeći njegovu toplotu. Ljubili su se: bila je nezasitna, uvijek spremna na vođenje ljubavi. Erika je to oduševljavalo. Zalio je jednog mališana koji je počeo cvjetati malim i plavim cvjetićima, sjećajući se dana kad ga je dobio. Gadno su se posvađali, vani je grmilo, sijevalo, kiša je mahnito udarala u prozore, kao da krupni i debeli nestrpljivi prsti to rade umjesto nje, glasno, glasno...Svađali su se, kao i uvijek zbog istog razloga. S vremena na vrijeme, Erik joj je predlagao život u dvoje, zajednički život, a Ana uvijek našla neki razlog za odgađanje tog značajnog događaja. Nije mogao to shvatiti, još manje prihvatiti: volio ju je i mislio je da i ona njega voli, znakovi su mu govorili da je tako, mali znakovi sa njene strane; ostavljena knjiga koju je čitala, ruž... Prešao je na okruglog, poput lopte za ragbi, sa bodljama poput orlovih kanđi kaktusa, a on ga podsjetio na onu zimsku večer, kad je Ana nenajavljeno banula. Zgranula se kad je na stolu ugledala hrpu praznih pivskih boca, pepeljare punih opušaka. Vikala je kako ne želi imati posla sa pijancem, a pogled joj, to je dobro zapazio i još bolje shvatio, prebrojavao opuške, tražeći one sa mogućim tragovima ruža na njima. Nije ih bilo, bila je to mala pijanka Erika i jednog njegovog prijatelja, gotovo obredna, jer sreli su se nakon više od 5 godina i na taj način potvrdili staro prijateljstvo. Iz jednog je kaktusa izbijao ljubičasti cvijet u obliku trube i on ga je uvijek pažljivo pogledavao: Ana ga je donijela da obilježi šestomječeno vođenje ljubavi. To su poslijepodne neumorno opsjedali jedno drugo, pronalazeći nešto novo, nepoznato, osjećajući uzbuđenje pomiješano sa iznenađenjem zbog toga. Čitava je soba mirisala na seks, bio je primijetio Erik i rekao joj da je to poslije njezina mirisa najugodniji miris na svijetu. - Poludio si - odgovorila je ona, ali bilo joj milo to čuti. - Govoriš besmislice! Stigao je do posljednjeg primjerka, čudnog kaktusa, visokog oko 20 centimetra, a staro već dvije godine: uopće nije želio ili nije mogao rasti. Erik je bio uvjeren da kaktus ne želi rasti. Njega mu je Ana donijela posljednjeg, stigavši sva promrzla, drhteći, nos joj pocrvenio i Erik ju je poljubio u sam vršak hladnoće. - Nemoj...ostavi - promrmljala je. Znao je da slijedi nešto neugodno, uvijek je tako mrmljala kad je imala nešto neugodno za reći. A ovo je zbilja bilo neugodno. Zapanjeno je slušao njenu ispovijed: udata je već 7 godina i od prvog dana braka odlazi na "izlete", kako se izrazila. On joj nije prvi, a sigurno neće biti ni posljednji. Neka joj oprosti, neka se ne ljuti, ali njoj je dosta, više ne uživa u njihovoj vezi, u njihovim poslijepodnevima. Gotovo je, tako je rekla. Ništa nije odgovorio, čekao je bez riječi, a ona ustala, dobacila mu oproštajni pogled i izašla iz stana i iz njegovog života. Ruka mu je oklijevajući lebdila nad tim oproštajnim kaktusom. Iznenada se odluči: nije ga zalio! Umjesto toga donese veliku kartonsku kutiju, u nju pobaca sve te bodljikave uspomene, izađe iz stana u vruće poslijepodne i svu tu zelenu hrpu istrese u kantu za smeće. Bilo mu dosta bilo kakvih uspomena. Dok se vraćao u stan osjećajući znatiželjne poglede susjede na sebi, postane svjestan osmjeha koji mu je titrao krajem usana: shvatio je; Ana je postala prošlost i tamo će zauvijek ostati bez imalo žaljenja. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 14:06 - Budi (5) - Iskren - #
02.06.2005., četvrtak
KRIZANTEME
|
KRIZANTEME Živio je po taoističkom principu: polako, blago, smireno. Sve je to palo u vodu kad je prvi put ugledao nju. Tijelo mu se napelo, stomak zgrčio, valovi svakojakih nagona udarali u njemu. Zaprepastio se zbog toga! Već je dugo vremena živio sam, bez ljubavnih avantura i to mu se sviđalo. A nije bio ni klinac, prešao je četrdesetu i njegova reakcija na žensku privlačnost ga je zapanjila. Mislio je kako je to odavno iza njega, da nikad više neće osjetiti uzbuđenje u svojoj nutrini zbog neke žene. - Ne treba mi neprilika u životu - često je govorio - a žene nisu ništa drugo nego neprilike. Volio je citirati Konfucija, pa je znao reći: - Lijepa je žena uvijek zla, ali budala vidi samo njenu ljepotu! Sad mu to ništa nije pomagalo: gledao je u Vernu i nije mogao skinuti pogled sa njenog lica uokvirenog kratkom plavom kosom. Njene su ga zelene oči probadale: znao je da i ona osjeća isto: jaku privlačnost. Neprekidno su se krišom promatrali i Vilim se čudio kako nitko ne primjećuje što se događa. Tu je bio njezin muž, još dvojica njihovih prijatelja i on, po prvi put kod njih. Ali oni su bezbrižno razgovarali, ne primjećujući nit koja je povezivala Vernu i Vilima. Baš kao da su im iz očiju izašle niti i vezale se u sredini u jednu veliku i zajedničku želju! Seks! Vrištali su njihovi pogledi, nijemo, bolno! Zaredali su se dugi telefonski razgovori. Uvijek je ona zvala. Imala je obitelj, bilo ju je strah, ali osjećala je preveliku želju za Vilimom, da bi je to zaustavilo. Koprcala se u svojoj želji. Vilim joj nije htio pomoći. Ali ni odmoći. Zakleo se da neće učiniti prvi korak: neka Verna bude ta koja će početi. I ona je učinila prvi korak: jedne ga je nedjelje, pri kraju ljeta pozvala telefonom i jednostavno mu rekla da dolazi kod njega na kavu. Zaredali su se strastveni sastanci: strast je postala njihov život. Iz dana u dan vodili su ljubav, potajno, jako često, uvijek u napetosti, kod nje i kod njega! Nisu se mogli suzdržati, previše su željeli jedno drugo. Kovali su planove, u stvari, Verna je bila ta koja je kovala planove. Željela je živjeti sa Vilimom, ali nije imala snage napustiti obitelj, muža, dijete, djevojčicu od 14 godina. Želje su je razapinjale. Verna je imala 33 i osjećala je da nešto propušta, nešto važno u životu, ali nije mogla točno precizirati što. Bila je nezadovoljna brakom, premlada se udala, nezadovoljna mužem, životom kojim je bila primorana (po njenim riječima) živjeti. Uvrtjela je sebi u glavu da mora imati Vilima uvijek u svojoj blizini, kao da su u braku, a da nitko ne posumnja u njihovo stalno druženje. O rastavi je govorila maglovito, Vilim je rano shvatio da od toga neće biti ništa, ali kao i svi koje je obuzela strast, zavaravao je samog sebe, prisiljavao se da vjeruje u Vernine maštarije. Pronašla je rješenje i pobjedonosno ga objavila, dok su lijeno ležali u kasno poslijepodne. - Uzgajati ćemo krizanteme - reče mu. - Tako neće ništa biti čudno što si stalno u mojoj kući. - To je ludo, opasno! - odgovori Vilim, ali je već znao da će pristati na svaku njenu ludu ideju. - Sve će biti u redu, znam - reče ona i poljubi ga. Uzgajali su krizanteme. Vilim je praktično živio kod nje. Vodili su ljubav svaki dan i po nekoliko puta. Strast im je rasla, nikako da se ublaži i on se pitao do kada. Njihova je veza trajala preko godinu dana, nitko ništa nije znao, sumnjao, svi su mislili kako su Verna i Vilim samo poslovni partneri u jednom malom poslovnom pothvatu. I bili su partneri, ali u strasti: skakali su jedno na drugo u svakom mogućem trenutku, neprestano su osjećali želju jedno za drugom, nikako da želja prestane, naprotiv, pojačavala se poslije svakog vođenja ljubavi. Plakala mu je u naručju, ridala kako ne može bez njega, izgubljena je bez njega...a dani se nizali... Ali je Vilim osjećao njenu napetost, znao je da će jednom to morati izaći iz nje. Ona ga je umirivala, govorila kako je jaka, izdržati će sve, samo ako može računati na njega. Krizanteme su napredovale, baš kao i njihova ljubav ili strast: Vilim nikad nije bio načisto što je od toga dvoje u pitanju. Zalijevali su cvijeće i on nikad neće zaboraviti jednu toplu večer: Verna drži crijevo i prska krizanteme, iza nje sunce uokviruje njenu figuru, vidi joj poželjno tijelo ispod kratke haljinice, od kapljica vode počela se stvarati duga, ona se smije i gleda ga, on je sretan: prije pola sata vodili su ljubav, dugo i strasno, znali da neće biti uznemiravani, ostali su sami u kući. Nikad im samoće nije bilo dovoljno, uvijek su željeli još: uvijek su vodili ljubav, u svakoj prilici, na bilo kom mjestu. Jednog kasnog zimskog popodneva, provedenog lijeno sa knjigom u ruci, Vilima trgne rezak zvuk, nekako koban zvuk telefona. Osjetio je nelagodnost i prisilio se podići slušalicu. Bio ne njen muž: bijesno je lajao, postavljao pitanja, prijetio, govorio, govorio…Konačno je začuo i glas Verne, tih, utučen, dalek, stran. Molila ga je da joj oprosti, više se neće viđati, više…Izabrala je obitelj. Očekivao je to i nije se iznenadio. Nije je slušao, osluškivao je svoje osjećaje. Bili su mu čudni, velika žalost, bijes, olakšanje, sve je to kovitlalo u njemu i sve je bilo umotano u tugu. Bilo je gotovo, nešto lijepo je završilo u njegovom životu. Prošla je godina i pol. Vilim je sjedio u dnevnoj sobi, čitao je, radio ono što je mnogo volio. Pomalo je zaboravljao bol koju je proživio, neprimjetno se smanjivala i postala uspomena. Radovao se tome. Zazvonio je telefon i on podigne slušalicu. - Htjela bih doći k tebi na kavu – začuje njen glas. – Mogu li? I sve je ponovo bilo tu; tijelo mu se napelo, stomak zgrčio, a valovi sjećanja na njeno golo i oznojeno tijelo bili su toliko živi, da je osjetio miris njenog znoja, vrelinu njenog daha. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 19:35 - Budi (6) - Iskren - #
01.06.2005., srijeda
Maraton
|
MARATON Na 30-om kilometru pukao mu je lijevi taban! Zateturao je od bola, zatresao glavom, razbistrio pogled, stisnuo zube, odlučno zabacio ramena i nastavio, ustrajan u svojoj namjeri izdržati do kraja. Šest se mjeseci pripremao za ovu trku. Sam je napravio plan treniranja. Trenirao je tri dana za redom, a četvrti se opuštao. Šest mjeseci za redom: jedan dan je trčao uzbrdice, da poveća snagu nogu, drugi dan je trčao brze dionice, da stekne brzinu, a treći dan je imao lagano, ali dugotrajno i opuštajuće trčanje kroz prirodu, kojom je stjecao izdržljivost. To mu je bilo najdraže! Lagano trčati šumom i gledati čitavo to zelenilo oko sebe, čudesno obilje treptavih boja. Osluškivao je pjev ptica, dok je lagano disao, svaki dan sve lakše i bolje, izdržljivost se povećavala i znao je da je sposoban istrčati maraton: 42 kilometra i 195 metara. Volio je samoću trčanja, misli su mu se tada kristalizirale, a imao je i svoju mantru, koju je često mrmljao sebi u bradu, onda kad mu je postajalo teško: "Ja to želim, ja to mogu, ja to hoću!" Bilo je ljeto, vrućine, ali nije odustajao. Maraton se održavao na polovici jeseni i on se uporno držao plana. Ništa nije želio prepustiti slučaju. Znao je, nije važno pobijediti u maratonskoj trci, čast je istrčati trku! Samo je o tome mislio, sve je ostalo postalo sekundarne važnosti. Trenirao je neshvaćen od okoline. Čak mu je i ona, do koje mu je bilo stalo, predbacivala njegovu opsjednutost. Tako su to svi nazivali. Osim njega. On je to nazivao "Velikom i jedinom željom". Ali nikome nije to povjerio: shvatio je kako oni to ne mogu razumjeti. Za svih njih je to bilo gubljenje vremena: za njega srž njegovog života! Zbog trčanja se ujutro radosno ustajao, sretan što ga očekuje naporno treniranje. Uživao je u naporima, u znoju, u bolnim mišićima, u svemu. Sve se stapalo i postajalo jedno veliko i sveobuhvatno uživanje. To su bili trenuci kad se bol nije više osjećala, ili je postala beznačajna. Značajan je bio samo napredak u trčanju. Ništa drugo. Budio se sa tom mišlju, disao sa njom i bila je to posljednja misao prije nego što bi umoran usnuo. A sanjao je trku! Često! Dani se nizali i dan u kojem se trka održavala konačno je bio tu. U startu nije pojurio na čelo, ali je svejedno trčao prvih 5 kilometara ubrzanim tempom, držao se sredine. Drugu dionicu od 5 kilometara je malo smanjio tempo: i dalje je zadržao položaj u sredini grupe. Trčali su šuteći, štedeći dah. Dan je bio kao stvoren za trku, oko 17 stupnjeva, sunčano, bez vjetra, naprosto idealno. Svakih je 5 kilometara pio, nije osjećao žeđ ali je pio. Jednom je doživio dehidraciju i nije namjeravao više nikada ponoviti istu grešku. Na otprilike 26-om kilometru, počeo je osjećati nelagodnost u lijevom stopalu, koja se ubrzo pretvorila u oštru bol. Nije odustao. Sad je taban pukao, a do kraja je bilo još velikih 12 kilometara. - Odustani - rekao mu je liječnik, koji se vozio u kolima i shvatio što se događa. Nije odustao, samo je odmahnuo glavom i produžio, lagano dišući, misleći na nju, kako će večeras doći do njega i kako će cijelu noć voditi ljubav i kako ovo malo neprijatnosti koju sada doživljava, neće biti uopće važno. Više nije osjećao bol: nije osjećao ništa. Samo šum u glavi, u ušima zujanje i povremeno brisanje znoja. Šepao je, ali on to nije znao: kasnije su mu rekli, kad se prepričavanjem još jednom trčali trku. U nekom je trenutku postao svjestan okoline: lupali su ga po leđima i smijali se. Shvatio je: izdržao je, istrčao je maraton! Pogleda na sat: 3 sata 24 minute! Zadovoljno klimne, bolno se spusti na travu, sjedne i izuje tenisicu. Krv je naprosto poletjela oko njegove noge! Pogleda taban: raspuklina se poput kanjona protezala širinom tabana i bila crveno-žuta i ružna. Nasmijao se, dok su mu je liječnik podizao nogu sebi na koljeno, ne bi li je lakše obradio, zaustavio liptanje krvi. Uvečer je sjedio za pisaćim stolom kad je ona došla, upala brzo u sobu, požudno ga pogledala, odmah ga počela maziti, opkoračila ga onako sjedećeg, a on još jednom, po drugi put tog dana, stisnuo zube i izdržao do kraja! Obje su boli bile tako različite i tako slatke! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 06:53 - Budi (6) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||