Netko je nekad rekao:
Kad ljudi zaista pronađu svoju vlastitu pjesmu, počinju se oslobađati duboko usađenog osjećaja sumnje u sebe, ostavljajući prostor koji može ispuniti samo kreativnost.
Ovo je MOJA pjesma, koju je napisao Wu-Men:
Deset tisuća cvjetova u proljeće,
Mjesec u jesen,
Svjež povjetarac ljeti,
Snijeg zimi -
Ako ti um nije zastrt oblacima nepotrebnih stvari,
ovo je najbolje godišnje doba tvoga života.
Kineski pjesnik Wu-Men je u pravu: ovo jest najbolje godišnje doba moga života! Otarasio sam se svih nepotrebnih stvari, režim i lajem iz navike, bez uzbuđenja, smijući se ljudskoj gluposti, nema nerviranja, samo hladan analitički um koji radoznalo promatra koprcanje onih koji sebe nazivaju ljudima, a koje bi ja svrstao u sve prije nego u ljudski rod, jer ljudi hodaju kroz život uspravno i visokog pogleda gledajući u budućnost, što se ne može reći za većinu mojih sunarodnjaka.
Treniram redovito i dobro napredujem. Mislim da bih uz male poteškoće mogao raspaliti polumaraton, ali moram priznati, malo me strah, dugo nisam trčao tako dugu dionicu. Skupiti ću hrabrosti i zaletjeti se onom gadnom uzbrdicom do Saršoni-a: ako savladam sve one uzbrdice, uspio sam. Mislim da je problem psihološke naravi: jednostavno me strah, nemam još uvijek toliko povjerenja u sebe. Zabrinjava me desni taban, sve drugo će izdržati, ali taban neprekidno lagano pulsira. Ako otkaže... Do vraga sve, bez rizika nema ničeg! Idem danas poslijepodne, pa kud puklo da puklo! Ja to želim! Ja to mogu! Ja to hoću! Držite mi fige, Magi, Trillian, trebati će mi!
"Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".
Post je objavljen 09.06.2005. u 10:16 sati.