![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.07.2005., nedjelja
 Danas se osjećam prazno, bezvoljno i nema smisla ništa pisati u takvom stanju. Ne mogu shvatiti što mi je! I zato evo slike mog dragog pisca Charles Bukowskog, kako radi ono što je najbolje znao raditi poslije pisanja - pije! A kako se osjećam danas, vjerojatno mi ni to ne bi pomoglo popraviti raspoloženje! Pozdravlja vas bezvoljni, bez razloga potišteni Miško i želi vam lijep dan prepun lijepih trenutaka! Uživajte! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:23 - Budi (10) - Iskren - #
30.07.2005., subota
|
Osvrneš li se na ponašanje ljudi, moraš primijetiti da je nadasve čudno! Vruće, sparno, vruće, svi kukaju, a zar ljeta ne moraju biti topla! Nikad nisu zadovoljni i već mi idu svi na živce: neprestano kukaju! Zatvaraju se u svoje kuće sa klimom, ništa ne rade, ništa ne misle i samo razmišljaju o vrućini! Kad bude stigla jesen, a sa njom kiše, priča će se ponoviti: samo će se tada žaliti na kišovito vrijeme! Zimi na hladnoću, naravno! Prava je istina da uživaju kukati, neprestano se žale i nikad ne uživaju u životu! Pa što, ako je vruće? Zašto se u ovim vrućim danima ne sjete onih dana kad su drhturili od studeni, ledeni im vjetar prodirao do kosti, i UŽIVAJU u toplini! Tko se najviše žali? Oni koji po čitav dan ne rade ništa, nego samo razmišljaju o tome kako će se rashladiti! A ja uživam u vrućini, neka prži, što više to bolje! Dok radim, znoj se slijeva sa mene, pijem enormne količine vode i uopće mi ne smeta vrućina: naprotiv, uživam u njoj misleći na one ledene i kišovite dane koji će ubrzo zamijeniti predivnu toplinu, kad spavaš na trbuhu, raširenih ruku i nogu, gol, da koža diše, upija noć. Toliko! Sad idem još jedan sat raditi i gotov sam za danas. Sutra pauza, u ponedjeljak još jedan udarnički dan i posao će biti završen! Sloboda će se vratiti, sloboda da trčim, šetam sa Lori...do slijedećeg posla. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 14:29 - Budi (8) - Iskren - #
29.07.2005., petak
Fajront
|
Fajront Užasavao se tog trenutka, trenutka kad će se lokal zatvoriti i on morati napustiti toplu, zadimljenu, ugodnu od razgovora prostoriju, krenuti kroz toplu noć kući, u samoću sobe, a duga, duga je noć pred njim. Svom se snagom trudio ne misliti na taj neizbježni trenutak, kao da će ga na taj način nekako uspjeti izbjeći. Pogleda na sat, velik i okrugao, čije su kazaljke zadrhturile svake sekunde, kao da i one same oklijevaju u protoku vremena. Još trideset minuta! Slegne ramenima, zapali novu cigaretu i domahne šankerici, vitkoj, mladoj, profesionalnog osmijeha, ali već umorna izraza lica i staračkih očiju. Oči koje su vidjele svašta, a malo dobrog, pomisli Edo gledajući u nju. - Još jedan rum - reče joj, kad mu se približila. Ona umorno klimne i posluži ga crveno-zlatnom mirisavom i jakom tekućinom, koja mu palila grlo i izazivala veliko zadovoljstvo. Život bez ruma - je li to uopće život? Nije bio siguran u to. Ponovo zirne na sat: još dvadeset i sedam minuta. Znao je što ga čeka kući. Nema pića, nema love da kupi, ima još za jedan rum i tada će biti čist, prazan. A sutra? Brzo odagna tu neugodnu misao i podigne čašicu. Trenutak je uživao u opojnom mirisu, a zatim trećinu otpio, polako, pažljivo. puštajući da mu rum polako klizi niz grlo i izaziva topli izvor ugode. Želudac mu zakrči i Edo se prisjeti da danas nije uopće jeo, a za nekoliko minuta (brzo prestane misliti o tome) bit će ponoć. Još jedan dan prepun alkohola i bez hrane! Nije ni čudo što se ujutro trese poput lista na orkanskom vjetru. I živci mu se tresu! Sve se u njemu trese, do vraga, i odjednom se Edi sve zgadi i on brzom kretnjom dohvati čašicu i isprazni je brzo, pohlepno, uopće ne uživajući u piću. Postavši svjestan toga, naljuti se na samog sebe. Kretenčina pijana, reče sam sebi u mislima, umjesto da si uživao u piću, izlio si ga u sebe kao da je bezvrijedna tekućina! Potrošio si ga! Glupan! Prokleti glupan! Bio je jako ljut na samog sebe: i pokret, kojim je dao znak da želi slijedeće piće, odavao je tu ljutinu, pa šankerica, čitajući ga poput otvorene knjige, brzo stavi ispred njega rum. Još devetnaest minuta. Dugo je gledao u čašicu, u zlatnu tekućinu, osluškujući žubor glasova, ali do njega nije dopirao njihov smisao. U glavi mu je tukao pneumatski čekić. Uskoro mora kući! Proganjala ga ta misao. Znao je da neće moći spavati, u stvari, zaspati će zahvaljujući popijenim rumovima, ali će se oko dva sata probuditi i otpočeti će noćna mora: znojenje, drhtanje, znojenje, drhtanje...A jutro nikako da osvane... Petnaest minuta! Lete ko lude, minute, mislio je. Neće kad se probudi u mrkloj noći! Onda će se vući, vući, sporo i još sporije, ubitačno sporo...Duge su mu noći postale, ubijale ga svojom dugotrajnošću i bešćutnim crnilom, ravnodušnim na njegove patnje. Deset minuta. Otpije malo i zapali novu cigaretu. U čaši ima još jedan mali gutljajić, a zatim...Prokleti život, mislio je i buljio u užareni vrh cigarete. Sama patnja! Uživa jedino dok pije, ali zato to sutradan skupo plaća. Možda i preskupo? Misao mu bljesne i nestane, a on je pokuša vratiti, raščlaniti je, otkriti joj smisao, razgolititi je poput žene! I tad se sjeti! Trebao se naći sa Iris! Zaboravio je! Pijana budala, skroz je zaboravio! Pet minuta. Bijes je strujao njegovim venama, a alkohol ga podizao. Osjeti se umornim, beskrajno umornim, ramena mu se objese. Prava slika čovjeka koji se predao. Moram prestati sa svim ovim ludilom, pomisli u trenutku izbijanja ponoći. Popije ostatak ruma u čašici i umorno krene prema velikim staklenim vratima, otvori ih i zakorači u crnu i praznu noć. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:03 - Budi (14) - Iskren - #
28.07.2005., četvrtak
|
Nešto se dogodilo Naslov vam se čini poznat? Nije ni čudno: Joseph Heller, slavni pisac isto tako slavne knjige "Kvaka 22", napisao je izvanrednu knjigu tog naslova. Ali ovaj se post ne radi o Helleru, nego o meni. Kao što znate, pišem,(ili još bolje - piskaram) i u posljednje mi vrijeme sve više raste čuđenje u mojoj nutrini prema mom pisanju, jer to nije pisanje koje prepoznajem! I zato: nešto se dogodilo! Što? Za mene je tajna! Još uvijek! Možda će i ostati zauvijek! Evo o čemu se radi: i ranije sam pisao (prilično ranije) i uvijek su moji junaci bili probisvijeti koji su loše, jako ružno završavali. Nikad do početka pisanja na blogu, nisam napisao nešto sa sretnim završetkom! I zbog toga : NEŠTO SE DOGODILO ! Nastojim dokučiti tu promjenu, moglo bi se reći obrat, prevrat, u mojem poimanju svijeta. Jesam li postao mekan, popustljiv, lako se rascmizdrim nad sudbinom nekog nejakog bića? Pa, imam dozu simpatije za stradalnike u životu, ali imao sam to oduvijek, pa sam svejedno pisao bez happy end- a. Moje su pisanije bile grube, muške, da tako kažem (svjestan sam arogancije zbog usuđivanja uspoređivanja), hemingvejske, gdje su muškarci lokali, zavodili žene, voljeli ih strasno i isto ih tako nemilosrdno napuštali pogleda uprtih u slijedeću, novu, uzbudljivu, obećavajuću avanturu! Samo je strast bila važna, ništa drugo! A sad, sve sama neka nježnost, čisti proljev, rekao bih ja prije nekoliko godina i ne mogu se prestati čuditi. Poznajem li sebe? I koji sam Ja onaj pravi Ja? Ili sam ispao tokom godina neka čudna mješavina pravi pravcati hermafrodit u kome se sudaraju ona tvrdokorna muškarčina i mekoputni, pravi sibarit. I na kraju, poslije ovog pokušaja samoanalize, ostaje mi samo da pročitam vaša mišljenja i na osnovu njih otkrijem tog novog sebe kome se nešto dogodilo! Uz nadu, (jer ona posljednja umire, zar ne), da je to nešto što mi se dogodilo dobro, pozitivno, kako za mene, tako i za moju okolinu. Hvala na strpljenju! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 00:10 - Budi (17) - Iskren - #
27.07.2005., srijeda
Neprilagođen
|
Neprilagođen Kako kaže narodna poslovica, oduvijek je bio na svoju ruku. Nije se uklapao! A da stvar bude još bolja, nije se želio uklapati. Prava je istina bila: nije se mogao uklopiti! Fićo, kome je to bio nadimak, ime mu bilo Branislav, uživao je u toj činjenici, jer biti izvan društva, ne pripadati mu, za njega je značila slobodu, potpunu slobodu: radio je ono što je htio i kad je htio i nije osjećao potrebu mijenjati se. Nije shvaćao kako sloboda OD nije prava sloboda, slobodu od rada brkao je sa slobodom izbora rada. Ukratko, volio je slobodu Od umjesto ZA. Slobodu za izbor, slobodu za mišljenje, slobodu da voli...Mislio je, ako nema obaveza ni prema kome, pa ni prema samom sebi, da ću mu se čitav život pretvoriti u uživanje. Kratko i jasno rečeno, Fićo se pretvorio u potpunu i kompletnu neodgovornu osobu. Za one koji su imali obaveza, a ti su naravno bili u većini, imao je samo pogrdne riječi, ali nikad im to nije govorio izravno u lice, o, ne, na svoj je simpatičan, ali veoma podmukao način (nije bio svjestan svoje podmuklosti), koristio ljudsku dobrodušnost za svoj lagodni i bezbrižni život. Postao je društveni parazit. - Neka konji rade! - često je govorio. - Tko voli raditi, radilo mu se o glavi! I obavezno bi prasnuo u smijeh, a onaj koji ga je slušao, smijao se zajedno sa njim i slijedeća je runda pića bila naručivana, palile se slijedeće u neprekidnom nizu cigarete i pilo, pilo, pilo...Na taj su mu način prolazili dani, tjedni, mjeseci...godine se nizale polako, ali nesmiljeno, jedna za drugom, desetljeće se pretapalo slijedećim desetljećem i dok si trepnuo okom, ispio čašicu, pedeseta je bila prevaljena. Jednog proljetnog dana, dok je u nekom društvu Fićo bio na izletu: pekli su kobasice, zalijevali ih vinom i razgovarali o svemu i svačemu, povela se rasprava o ekologiji. Fićo je šutio, jer ništa nije znao o toj temi, a nije ga ni zanimala, bar ne pretjerano. Kad su temu priveli kraju, Fićo je ustao, podigao papir na koji su odlagali ostatke hrane, podigao ga u zrak i upitao: - Jeste li na ovo mislili? Zatim je bacio otpatke hrane, razne papire, opuške, plastične čaše i ostale sitnice visoko u zrak, i dok je sav taj nered padao pored njih, Fićo je prasnuo u divlji i neobuzdani smijeh, oči mu se sjajile: uživao je stvarati kaos! Takav je Fićo bio. Pedeseta je Fići bila svojevrsna prekretnica! Život je odjednom prestao biti zabavan, pogotovo lagodan: promukli mu je kašalj razdirao pluća, ali nije prestajao pušiti, zdravstvene su tegobe postajale sve jače i što ga je naročito smetalo, sve izraženije: više ih nije mogao potisnuti, praveći se da su sekundarne, postale su njegov način života, pretvorile se u život; jadan je Fićo postao starac, što i nije bilo najgore, najgore je bilo to što je u svojoj dubokoj nutrini Fićo ostao dijete, nezrelo dijete, koje nije moglo shvatiti što mu se događa. Još je pet godina gurao glupom, ne shvaćajućom upornošću kroz život na svoj neodgovorni način. Nije slušao dobronamjerne riječi rijetkih prijatelja, nije mogao shvatiti što oni govore. Po njemu, jedino on i samo on žive život punim životom, pravi život, svi ostali su glupani koji rintaju, plaćaju račune i nepotrebno brinu o sutrašnjici! Fićo nije brinuo ni za što! Pušio je preko svake mjere, svakodnevno oko 60 cigareta i sve je teže disao. Svaka bi ga, ma kako kratka bila, uzbrdica natjerala na grabljenje zraka širom otvorenih usta, dok mu je iz pluća dopirao neugodan uhu šum nalik čegrtanju. - Vi ste se svi predali! - prkosno je odgovarao na upozoravajuće riječi rijetkih prijatelja. - Ja nisam i nikad neću! Zatim bi iz inata tko zna kome, zapalio slijedeću cigaretu i požudno uvukao dim u bolovima razdirana pluća od zasićenosti nikotinom. Predviđali su mu bliski kraj, na ulici, u samoći, u bolovima! Obrat je došao doslovno ni od kuda: u hipu se kod bijesnog Fiće kompletna situacija promijenila! Povod je bio tužan: jedina mu se sestra razboljela i pozvala ga da živi kod nje, za uzvrat malo pažnje koje će joj morati pružiti. Naravno da je Fićo bio bez stana, isto tako bez posla, bez prihoda, bez ičeg: imao je samo ono što je nosio na sebi. I svoje asocijalno ponašanje, kojim se ponosio. I tu, kod svoje sestre, Fićo je polako počeo prestajati biti Fićo. Polako, neprimjetno, ali stalno, neumitno, poput vremena, Fićin se pogled na svijet, na život, pod utjecajem sestre mu, naravno, polako počeo mijenjati. Fićo se promijenio! Nije to bilo brzo i teško se primjećivalo, jer bljesnula bi njegova divljina povremeno, ali rjeđe i sve rjeđe, a ispadi su postajali sve kraći...Počeo je čitati, otkrivati nove svjetove i jednog je dana iznenada shvatio kako nisu on i njegovi prohtjevi najvažniji na svijetu... Neprilagođen se počeo polako prilagođavati! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 12:11 - Budi (12) - Iskren - #
26.07.2005., utorak
 Jučer sam navečer iznimno dobro trčao, sa mnogo promjena ritma i začuđujujućih 140 otkucaja u minuti - na završetku treninga. Srce mi je ponovo trkačko i to me neizmjerno raduje! Još sam nešto primijetio: prekjučer, dok sam gledao film, primijetio sam kako mi je zatitrao mišić na kvadricepsu - kojeg prije nije bilo! U stvari, postojao je nekada, ali je zbog slabog trčanja nestao, atrofirao! Sad je ponovo tu, a to se i primjećuje na treninzima! Jučer sam šibao uzbrdice kao da su nizbrdice, a disanje mi bilo savršeno lako! Protrčao sam onom nekadašnjom starom stazom, na kojoj sam nekada trenirao, pored psećeg groblja, čiju sliku vidite. Mislim da groblje kućnih ljubimaca postoji još samo u Zagrebu. Zamislite, krelci koji su se obogatili privatizacijom-otimačinom, htjeli su ga srušiti, ali smo digli frku, potpisivali peticije u svim veterinarskim ambulantama i uspjeli ih spriječiti u tome. Vruće je i ja uživam: što toplije to bolje! Prihvatiti ću jedan posao, malen, ništa strašno, neće utjecati na ritam treninga! Lori mi polako ozdravlja, stavljam joj obloge pod rep i dalje, a ona beeeeeeeeeskrajno uživa u toj pažnji i nagrađuje me dugotrajnim i veselim lavežom, koji zovem pjevanje. Leži mi na koljenima, naravno, dok ovo pišem. Jučerašnji mi je dan krasno završio, ovaj današnji lijepo počeo, pa se neću osvrtati, iako su ovo "osvrti", na našu političku i ostalu stvarnost! Danas je dan opuštanja! Živjelo dugo, toplo ljeto! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 09:41 - Budi (14) - Iskren - #
25.07.2005., ponedjeljak
Zajednički trening
|
Zajednički trening Helenu sam upoznao na svakodnevnom trčanju: jednog mi se hladnog zimskog dana pridružila, klimnula plavokosom glavom, nasmiješila i upitala: - Mogu li sa vama trenirati? Primijetila sam da trčite gotovo svaki dan, a meni je velika želja istrčati polumaraton. Mogu li trčati sa vama, mislim da me istrenirate, osposobite za tako dugo trčanje? Nisam odgovorio. Pažljivo sam je pogledao, bez skrivanja, otvoreno je čitavu odmjerivši pogledom. Visoka bar 170 cm. Dugih nogu (sakrivene u tamnoplavoj trenirci, ali sam kasnije otkrio da su prekrasne), prirodna plavuša duge kose, koju je vezivala u rep i koji joj je poskakivao na leđima dok je trčala pored mene. Oči joj nisu bile plave i to me iznenadilo: bile su sive i prvi sam put vidio takav pogled. Bokovi su joj bili možda za mrvicu snažniji, ali sve skupa, sa onim svojim širokim osmjehom, na isto tako širokom licu, odavala je dojam vitalnosti. Nekoliko sam puta promijenio ritam, ubrzao: uz malo me naprezanje pratila. Znao sam da može brže i duže trčati i pomislio sam, zašto ne, ionako svakog dana trčim i društvo, pogotovo žensko, dobro će mi doći. Cijelu smo zimu naporno trenirali! Ni jednom se nije pokolebala! Pažljivo je slušala moje savjete, pratila me u stopu do granica svoje izdržljivosti. Tjerao sam je trčati po brdima, ne bi li upila što više snage u noge, ojačala pluća. Pjevali smo za vrijeme trčanja i neprestano razgovarali: postala je naprosto sjajna i sve sam više uživao trčati sa njom. Nikad nije kasnila: uvijek je dolazila točno na vrijeme, uvijek nasmijana i uvijek lijepa, odišući svježinom i radošću. Zavolio sam njenu blizinu: bilo je ugodno trčati šumom, a pored mene Helena, otvorenih crvenih usana, vlažnih, hvata zrak, šumno diše, ali ne posustaje. Često sam je u šumskoj osami poželio zgrabiti i poljubiti te prekrasne usne. Uspio sam se suzdržati, ali ne pitajte kako. Bolno. Izabrao sam putanju dugu 21 km. Polumaraton. Za sam finiš namjerno sam ostavio kilometarski dug uspon uz brdo, uskom šumskom stazom. Rekao sam joj da je to izazov: nisam joj rekao da volim trčati iza nje i gledati u nju, prateći je, slušati njeno teško disanje, uživati u kretanju kukova, dugim nogama koje su snažno i brzo grabile metre, onaj plavi rep koji ju je šibao po leđima, kao da sama sebe bičuje i prisiljava na sve veće i veće napore! Tu sam misao zadržao za sebe. Uživali smo oboje u dugotrajnom trčanju i to gotovo svakodnevno druženje, treniranje, zajedničko uživanje u naprezanju tijela, isplelo je nešto između nas, a da to nismo ni znali, i povezalo nas nevidljivim i jakim nitima želje, kojih nismo bili svjesni, ali bile uvijek i te kako prisutne, prirodne poput disanja! Na tren bi izbile na površinu, dok smo grabili zrak presavijeni u tijelu, nakon iznimnog napora: Helena bi me pogledala, onako ispod oka, i nešto bi bljesnulo u njenom pogledu i između nas. Zbunjivalo nas je to, pa bi brzo u takvim momentima produžili trčati, ne odmorivši zadihana pluća dovoljno. Došao je odlučujući dan: prvi dan proljeća je osvanuo baš onakav kako mu ime govori! Krenuli smo polako prvih 5 km. Bez žurbe, ritmom treninga, i kad sam vidio da se nije ni uspuhala, i postao siguran da su joj mišići dobro ugrijani, jurnuli smo cestom gutajući metre, kilometre, deset, dvadeset kilometara! Sve je izdržala, sa mali kolebanjem na 15- om kilometru, koji je ubrzo pobijedila. U trenutku kad je prebrodila krizu i jurnula novim, skrivenim snagama, za koje nije ni znala da postoje u njoj, nasmiješila mi se sretno, zadovoljno, a meni nije bila potrebna druga nagrada za uložen trud: beskrajno sam uživao u njenoj sreći! A onda smo stigli pred ono brdo: 1000 m. teške i oštre uzbrdice! Strma i duga i opaka, činila se gledana iz samog podnožja brda! Uska staza, šumska, strm uspon sa toliko strm, da si se morao jako nagnuti naprijed i gotovo nosom dodirivati zemlju, na kojoj su se sušile otpale grančice. - Sad - rekao sam joj tapšući je po ramenu. - Sad jurni, daj sve od sebe! Već si pobijedila! Ovo je samo šlag na tortu! Prevalila si svoj prvi polumaraton! Čestitam! Podbodena pohvalom, ohrabrena, jurnula je uz brdo poput vjetra: muku sam mučio prateći je! Vrh se brda približavao, puhala je, stenjala, a bogami i ja! Mišići su nam urlali, mliječna se kiselina razlijevala njima, bol do bola, ali trčali smo onako pognuti, nosovima blizu zemlje, ne mogavši vidjeti vrh brda i odjednom se našli na njemu! Bilo je gotovo! Helena se okrene prema meni, ozarena, sva znojna i crvena, smijući se, raširenih ruku, skakućući od navale adrenalina, endorfina: tijelo joj postalo jedno veliko zadovoljstvo. Skakućući visoko u zrak, približi mi se i spontano me zagrli, a ja uzvratih stisak i smijeh joj se odjednom prekine, ozbiljno me pogleda sa suncem u kosi, približi mi poželjne usne i tu, na vrhu brda, ljubili smo se, ljubili i nismo mogli prestati! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 10:40 - Budi (7) - Iskren - #
24.07.2005., nedjelja
|
Bol, muka, patnja: uživaj u tome! Pisalo je na jednom stablu u filmu "Kad jaganjci utihnu" pored kojeg je Fosterica protrčala održavajući fizičku kondiciju. Tako je meni bilo jutros: desna loža mi se grčila pri samom pokušaju ubrzanja, desni list se zgrčio odmah, a stopalo sijevalo...Punih mi je 20 min. trebalo jogginga, dok se mišići nisu počeli opuštati, a bol se polako povukla. I zbilja sam uživao! Kažu za nas dugoprugaše da naginjemo mazohizmu, možda...Istina je da trčimo usprkos bolova. Ako je to dokaz...za kraj sam, kao pravu poslasticu, ostavio stepenice, koje sam šibnuo u jednom dahu, ne mijenjajući ritam trčanja. Na završetku bola, muke patnje, koje se pretvorilo u uživanje, mjerenje pulsa i samo 136! NAPREDAK! Srce mi sad, u mirovanju, skoro nikad ne prelazi 50 otkucaja u minuti. Lori mi je sasvim dobro, i dalje joj stavljam obloge, a ona i dalje koristi svoju "bolest" pa neprestano traži nove privilegije. Kad smo Lori i ja stigli u park, sreli smo pravnicu P. i njenog psa, koja me u toku razgovora pokušala uvjeriti, kako je većina ljudi u svijetu dobra. Nije mi znala odgovoriti, zašto onda tako pomamno jurimo u ratove od početka povijesti koje pamtimo! Simpa cura, nije znala za izljev u rafineriji, pa sam je opomenuo, kad je rekla da ide na kupanje i zgrozila se nad tim što nam se sve događa. Teroristi ili borci za pravednost (ovisi sa koje ste strane, jeste li tlačitelj ili potlačeni: crpi li netko vaše prirodne resurse, ili vi crpite tuđe) ne miruju: rat, možemo slobodno reći Treći Svjetski rat, se zahuktava! Ne vjerujem da se ludilo može zaustaviti. Zapadni (kulturni) svijet se zgraža nad poginulim londončanima (i treba!), ali im se živo fućka za poginule u Pakistanu, Iraku. Sve dok bude tako, kaos će sve više upravljati ovom planetom! Eto, ovo je moj osvrt za danas, nešto kao propovijed! Usprkos svemu: sa osmijehom na licu u susret smrti! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:47 - Budi (0) - Iskren - #
23.07.2005., subota
|
U Londonu su policajci u civilu ubili teroristu u podzemnoj željeznici! Ništa naročito, rekli bi mnogi, ali u Engleskoj policija ne ubija često. U stvari, vrlo rijetko! Ne trza revolver ko na Divljem zapadu. To je prava rijetkost! Obični policajac ni nema oružja, samo pendrek. I ne mlati njima mlade pijance: naprotiv, vozi ih u bolnicu! Policajci tamo vode starice preko prometne ulice. Kad ste taj prizor gledali na našim ulicama? Prošlo je stoljeće bilo stoljeće u kome su narodi težili ka slobodi! Ovo će stoljeće SVI težiti ka sigurnosti, uz put u ime sigurnosti gušiti slobode! Slučaj osječkih likvidacija mi liči na psa koji trči za svojim vlastitim repom. Svjedoci govore, a što se radi? Slučaj se vraća na sam početak! Drugim riječima, kao da do sada nitko nije čuo za te događaje! A vrijeme teče...i zna se kome to odgovara! – Ako se sve sada ne istraži, Hrvatska se ponovo kompromitira pred svijetom, jer to je dokaz da sustav ne funkcionira, kaže Mesić. (Novi list- 23.07.2005.subota) A ja pitam: koliko nam dokaza još treba, ne bi li se konačno uvjerili da nam sustav ne funkcionira!? I, na kraju, malo blaže teme. Sa Lori sam bio kod veterinarke: bit će sve OK, samo moram nastaviti terapiju i ponovo doći u četvrtak. Lori je ponovo vesela, klopa zadivljujućim apetitom, a noćas je, zbog grmljavine i sijevanja, spavala sa mnom. Ujutro me izlizala, tražila da joj češkam trbuščić i zahtijevala svoj jutarnji kolačić, dok sam pio kavu. Kolotečina se vratila! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:15 - Budi (3) - Iskren - #
22.07.2005., petak
Preobraćenje
|
Preobraćenje Bilo je već prošlo podne, kad ga je nešto u njegovoj zamračenoj sobi probudilo. Nije znao uzrok buđenju! Otvorio je oči i sa nerazumijevanjem nekoliko trenutaka gledao oko sebe; orijentirao se, u glavi su mu pucali topovi, usta bila suha i odvratna okusa: kao i obično petkom navečer, sinoć se gadno nalio i sad je plaćao cijenu. Možda i preveliku! U posljednje se vrijeme to sve češće događalo! Pijanka je bila bijesna i dugotrajna, sa mnogim vrstama pića, a Rajko je lijevao sve u sebe, ne mareći koje je to piće; jedino je bilo važno da opija, obavija tankom maglicom zaštite, kad bi se počeo osjećati moćno, ne više sam. U posljednje ga je vrijeme samoća izjedala i zbog toga je pio mnogo više i mnogo češće nego inače; dani mu se počeli nizati u velikoj, bučnoj i neprekidnoj pijanci, a jutarnji mamurluci bili mu kratki: razbijao ih je nemilosrdno sa hladnim pivom i rumom. Nakon dvije takve runde, obuzelo bi ga blaženstvo koje bi, zahvaljujući dodatnom ulijevanju u sebe, potrajalo do navečer. A kad bi nastupilo vrijeme počinka, spavanja, bio je pijan i obamro i nikakvi mu osjećaji više nisu bili važni. Neki neuobičajeni, nepoznat, nikad do sada primijećen, meškoljeći šum, dopre do njega. Gledao je sa čuđenjem i nerazumijevanjem oko sebe i u polumraku sobe, samo je nekoliko tračaka sunca prodiralo, pogledom je tražio uzrok šumu, šarajući pogledom. To, ma što kod bilo, nalazilo se pri dnu kreveta; osjetio je toplinu stranog tijela na stopalima. I fragment sjećanja bljesne u crnilu nesjećanja. Kad se onako pijan u sitne sate vraćao kući, pomalo teturajući, ugazio je na mače, pokupio ga i ponio sa sobom. I sad mu liže stopala, toplim i nježnim jezikom. Rajko uzdahne, pomakne pokrivač i uvjeri se da ga je sjećanje ovog puta potpuno i skroz izdalo, prevarilo ga, usadilo mu lažno sjećanje. Mače, koje to nikada nije bilo, pretvorilo se u psića, malog smeđeg štenca, na kome je odmah primijetio primjesu jazavčara: duguljasto i vretenasto tijelo, mala i šiljata njuškica, spuštene uši i vodeni molećivi pogled dva svjetla crna oka. Opsovao je u sebi! Umjesto da se sada na brzinu istušira i izjuri na kavu i piće, mora se pobrinuti za neželjenog malog stvora. Misao o tome, da može psića jednostavno iznijeti i izbaciti ga na ulicu, sijevne mu spasonosno, ali se Rajko odmah i zastidi svojih misli. A štenac ga je povjerljivo gledao, mahao repom i skičao. Rajko se predao! Ne može to učiniti! Čak ni pijan! Ni mamuran! Ni u kojem stanju! Prvi put u mnogo godina, nije postupio sebično, brinući se samo za svoje potrebe: podvorio je psića sa mlijekom, malo gulaša i pola banane. Osjećao je potrebu za pićem i pokreti su mu bili nervozni, ali trudio se prema psiću biti ljubazan. Izdržati će. Mora! - Zvati ću te Amon - reče psu i počeše ga po uhu. - Bog sunca! Nadam se, da ćeš mi svijetliti u mom mračnom životu! I prijateljstvo je počelo na obostranu korist i na obostrano zadovoljstvo… Godina dana poslije... Ugledao ju je iz daljine, prilazila mu je nasmijana, plava kosa vezana u rep padala joj na ramena, možda malo premršava, a plave oči su radosno zasjale ugledavši Rajka, koji ju čekao sa Amonom pored sebe i koji se počeo meškoljiti primijetivši Vlastu. Rajko ga pusti, a psić, koji je od onog dana vrlo malo narastao, pojuri prema Vlasti: ona čučne, uzme ga u naručje i poljubi. Standardno! Rajko je to gledao već tri mjeseca, koliko je prošlo od njihovog upoznavanja i "hodanja". - Hoćeš li ikada doći bez njega? - upita ga ona, ali bila je to šala: voljela je Amona i nije joj smetao, a Rajko je to znao. - Neću - odgovori joj, zagrli i povede prema obali. - A sad ću ti reći i zašto. Vrijeme da saznaš istinu. Sve joj je ispričao, ništa nije zatajio: govorio je o svom besmislenom opijanju. O svojoj usamljenosti. I kako se to promijenilo kad je u njegov život ušao Amon. I kako je u početku mrzio obaveze prema psu: nije mogao izjuriti na piće, trebalo se prvo pobrinuti za psa. U početku ga je ta nova obaveza u njegovom životu punom kaosa dovodila do ludila. Psovao je samog sebe, svoju popustljivost prema štencu, koju je četo i pogrešno smatrao kukavičlukom. Sve se više brinuo za pseća potrebe, a sve manje za svoje alkoholičarske potrebe. Zbog toga je pio sve manje i sve rjeđe. Sve se više družio sa Amonom, a stare pajdaše u piću počeo izbjegavati. Kad bi bio sa njima, zapostavljao bi Amona: sutradan se osjećao krivim i mrzio samog sebe. Kad je postao svjestan obrata koji mu se dogodio, kad je primijetio kako sve manje pije i kako mu one lude pijanke i ne nedostaju, bar ne previše, silno se iznenadio. Ali i obradovao zbog tog novog saznanja! Jutra su sad bila drugačija: počinjala su veselo, igra sa Amonom, opuštanje, bez one lude žurbe i želje za prvim pićem tog dana. Počeo mu se dopadati njegov novi način života, i što ga je najviše čudilo, počeo je beskrajno uživati u takvom, za njega, potpuno stranom i novom pogledu na život. Odjednom više nije bilo sve besmisleno! Prije šest mjeseci donio je odluku: prestaje piti! Zbog Amona! - Kad sam tebe upoznao prije tri mjeseca – reče joj i pogleda je u plave oči – znao sam da je gotovo sa mojim prošlim životom! Odjednom se sve otvorilo ispred mene… I dok su riječi navirale iz njegove dubine, osjećao je beskrajni mir koji mu je donosila suha ruka Vlaste u njegovoj ruci i pogled na Amona kako trčkara malo ispred njih, sa repom visoko u zraku, pozdravljajući sunčani dan, radujući se životu. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 10:51 - Budi (12) - Iskren - #
21.07.2005., četvrtak
|
Danas tek u 13 sati palim komp. prvo sam izveo Lori, pružio joj medicinsku njegu (problemi sa analnim vrećicama, moram joj stavljati tople i vlažne obloge), odjurio do bolnice naručiti se za specijalistički pregled (tek 5.09.), a zatim u FINU poplaćati bezbroj računa, i konačno kod svoje doktorice, koja mi kaže: "Terapiju ukidamo! Samo povremeno, u početku svaki treći, a nakon dvadeset dana svaki peti dan tabletica željeza, da organizam naglo ne lišimo navike ( šutio sam o samoinicijativnom prekidu o 8 dana, da bi doznao PRAVO stanje). Brzo ste se oporavili, čestitam. I kako vi kažete, nikad ne ćete umrijeti". "Nisam ni sumnjao u to", odvratio sam, a ona se nasmijala. Eto, gotovo je: pobijedio sam! Prije godinu dana sam doslovce umirao, osjećao se slab poput mačića, a sad već trčim 10 km sa uživanjem, ako ne baš sa lakoćom! Ali doći će i lakoća! I još nešto vrlo važno slavim danas: prije točno 6 godina, Kost mi je donio i poklonio Lori! Nismo se razdvajali ovih 6 godina (osim 9 dana koje sam prošle godine proveo u bolnici) i da se malo zezamo: ljubav među nama raste sve jače, za razliku od većine bračnih parova, što više vremena protječe! Dok joj pružam terapiju, tako me sa razumijevanjem i ljubavlju gleda, da se uvijek ponovo iznenadim, a to je svakih sat i trideset minuta. Za klopicu sam joj dao mljevenog junećeg mesa, polivenog sa maslinovim uljem! Sve je polizala, a zatim i mene! Priče nema, možda je napišem kasnije. Novine još nisam pročitao, pa nema ni komentara. Znam da je dr. Gudelj završio u ćorci i silno sam se iznenadio! Pa taj je čovjek toliko volontirao sa ovisnicima! Duša od čovjeka! Koji ga je vrag spopao? Tipična bolest u Hrvatskoj? Pohlepa? Šokirao sam se ugledavši ga sinoć na TV, dok sam čekao da počne film o Tini! Ah, njezine pjesme...treći sam put pogledao film i po treći put uživao! I na kraju: desno me stopalo upozorava! Poslušati ću i večeras ne trčim! Postajem li ja to oprezniji? Ili samo dostojanstveno starim, he, he... "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:16 - Budi (9) - Iskren - #
20.07.2005., srijeda
Početak
|
Početak Još samo jednom čitavu stazu i gotovo je. Bit će to peto za redom optrčavanje staze, a bila je duga točno kilometar, vodila kroz šumarak, imala uspone i travnate površine, a oko trećine staze bilo je asfaltirano: sa strane ceste nalazile se kuće, neke stare, a neke tek sagrađene, te su bile u manjini. Staza je bila upravo idealna, prisiljavala je sve mišiće da pruže sve od sebe. Jedno su je jutro pažljivo izmjerili i označili, nije bilo greške: točno kilometar! Ako sada uspije, bit će to prvi put da je u "komadu" istrčao pet kilometara! Silno je to želio! I dok je trčao posljednji, peti kilometar, misli mu navirale, snažno i brzo, slike sjećanja se smjenjivale... - Možda će te malo šepati - reče mu liječnik. - Postoji mogućnost da vam desna noga bude kraća oko dva centimetra. Slušao je u nevjerici! Zar je zbog toga pretrpio sve one bolove? A za sve je bila kriva Kim Basinger! Taj je vrući ljetni dan odlučio otići u kuno i pogledati triler sa Kim u glavnoj ulozi, kad ga je na cesti, dok se žurio u kino, pokupio moped, odbacio u zrak: okrenuo se u zraku i tresnuo sa 80 kg. težine na desni kuk. Jasno je čuo kako kosti pucaju! Tijelo mu je prožela divljačka i paralizirajuća bol! Osjetio je krckanje kostiju, osjetio je bol pri samom pokušaju pomicanja nogu. Bol je brzo rasla i rasla i postalo mu užasno vruće. Podigli su ga sa ceste, posjeli na obližnji zidić, i dok je čekao kola Prve pomoći, osluškivao je bolove: a oni su dolazili u plamtećim valovima, jedan jači od drugog, jedan bolniji od drugog. Nadirali su brzo i sve brže! Znojio se, znojio, znojio... U bolnici su mu dijagnosticirali frakturu desnog kuka i zdjelice. Uz put je "zaradio" i upalu pluća: bilo je vruće, sestre nisu željele trpjeti vrućinu, otvorile su širom velike prozore, a on se znojio na propuhu koji se stvorio zbog otvorenog prozora i drhtao od bolova, a upala se pluća uvukla u njega, podmuklo, neprimjetno. Ležao je, vrlo malo jeo: nije se htio poniziti i vršiti nuždu krevetu – odlučio je izdržati. Mokriti, da, ali ono drugo…bilo mu je nezamislivo to raditi u prisustvu svih ovih ljudi . Primijetili su to i korili ga, ali uzalud, naravno. Mislio je, kako sve skupa i nije toliko strašno. Pobijediti će on to. Uporno je jeo vrlo male količine i izdržao je: danas izlazi iz bolnice! Izdržao je pet dana u bolnici, a upamtit će trenutak, kad je morao onako polomljen ustati sa kolica, na kojima su ga dovezli do rendgena, uspraviti se što više može, da bi mu mogli slikati pluća! Bilo mu pravo veliko čudo što se nije onesvijestio i opružio po bolničkom podu! A liječnik koji mu je pregledavao pluća, potiho je mrmljao sebi u bradu da se to moglo obaviti i na drugačiji, za pacijenta manje bolan i stresan način. A sad mu ovaj govori da će šepati! Zakleo se u sebi da neće: naprotiv, trčati će! Iz bolnice je poslan na kućnu njegu već nakon pet dana, pa je čitao, buljio u televiziju ( po prvi je puta sve gledao), a spas mu je donijela Olimpijada. Gledao je pažljivo atletiku i to mu ulijevalo snagu. I odlučnost! Samo ga je jedna stvar mučila: nije mogao okretati i neprekidno ležanje na leđima postalo mu nesnosno. Leđa su ga boljela, trnula. Nikako se nije mogao udobno namjestiti. Spavao je na mahove, po četrdesetak minuta, rijetko kad više odjednom. Tada se budio i mučenje bi ponovo otpočelo! Mrzio je krevet i pomoću stolice, počeo šetati, na zgražanje okoline. Nije htio vršiti nuždu u krevetu, svaki je put uz mnogo muka i bolova i jako polako, puzio pomoću stolice koju je gurao ispred sebe, da bi se mogao osloniti na nju, da bi olakšao pritisak na zdjelicu i kuk. Prava virtuoznost i umjetnost hodanja! Prvi se put okrenuo na bok nakon punih 40 dana ležanja na leđima i znao je da će pobijediti. Bila je to neopisiva sreća i olakšanje! Odmah je vezao ispod radijatora komad drva, legao na pod, zakačio stopala za to drvo i otpočeo sa trbušnjacima, natežući na taj način kuk, koji je škripao, škripao: znoj ga oblijevao, lice bljedilo, ali nije odustajao. Od prijatelja je dobio štaku i prvo malo vježbao hodati "sa tri noge" u stanu. Postajao je sve odlučniji. U mislima se pripremao na još veće napore, hrabreći samog sebe i nikad se ne žaleći i ne govoreći okolini o svojim planovima. Prvi izlaz na igralište bio je traumatičan: shvatio je da se boji preći preko ceste, a morao je preći upravo na onom mjestu, gdje je bio srušen! Dok je podrhtavao od straha i nesigurno šepajući sa štakom u ruci, uspio je natjerati samog sebe da prijeđe na suprotnu stranu, spusti se niz stepenice i uđe u igralište, gdje je bio dočekan začuđujućom tišinom. Svi su se pitali, koga li vraga ovaj bogalj traži ovdje? Nije ga bilo briga, ali nije želio trenirati pod pritiskom njihovih sažaljivih pogleda! Zbog toga je dolazi rano ujutro, kad nikog nije bilo. Malo je hodao, malo trčkarao: svaki dan bolje i bolje i svaki dan sa manje bolova i sa više uživanja i više samopouzdanja, dok jednog jutra nije snažno potrčao, podigao ruke visoko u zrak i vrisnuo prema čistom plavom i bez i jednog oblačka nebu: - Nikad neću umrijeti! I evo ga sada kako grabi posljednjih 200 m. od pet kilometara: nema kraće noge, nema šepanja, nema bolova, samo jurnjava, noge su lake i snažne i prostor samo ostaje iza njega, naizgled bez imalo napora, sve se pretvorilo u uživanje! Postoji samo pobjeda! I radost zbog pobjede! I uživanje u pokretu! Vjetar u kosi! I osmjeh se zadovoljstva razlijeva licem, dok po prvi put u svom životu uspijeva pretrčati pet kilometara! I već zna, pet kilometara nije njegov krajnji domet: može i više, mnogo više… I dok je oslonjen na koljena, pognut, sav znojan grabio otvorenih usta topli zrak, osjećajući snagu u nogama, sreću u grudima, počeo je stvarati plan treniranja za deset kilometara! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:50 - Budi (9) - Iskren - #
19.07.2005., utorak
 Od farse koja se kovitla oko zaštićenog svjedoka, oko Branimira Glavaša, oko Osijeka ratnih dana, čovjeku se samo smuči! Đapić protestira! Svi se nešto bune! Svi su zapeli iz petnih žila istinu prikriti, duboko zakopati, uništiti! O tome se više nema što reći. Već sam i prije rekao, kako od svega toga neće biti ništa! Sva je moć u rukama nekolicine, postali smo prava centralizirana država, a ljudi se ponašaju poput automata: klopaju, crnče i gledaju svoja posla, ni za što ih drugo nije briga, samo - preživjeti. Postali smo uvjereni da ne možemo učiniti ništa, promijeniti ništa, nego samo stajati po strani i bespomoćno promatrati što nam se događa. Žalosno, ali moć je u posjedu onih najekstremnijih i to ne samo kod nas: svugdje u svijetu! Kažu da nisu ksenofobi, ali "ceh trgovaca Hrvatske obrtničke komore zatražio je od Državnog inspektorata da provjeri prijave radnika u kineskim dućanima širom Hrvatske, čiji se broj ne zna, a zbog kojih propadaju domaći trgovci". (Novi list-19.07.05.) Propadaju li domaći trgovci SAMO zbog kineskih dućana? Sumnjam! Ne bune se radi velikih trgovačkih centara koji niču kao gljive poslije kiše! Smetaju im samo mali, obiteljski dućani! Kineski! More je i opet zamućeno, sumnja se na rafineriju u Urinju, ali kad su novinari pokušali doznati što se događa, ništa nisu saznali! Direktorica je na putu, a «glasnovornik nije bio u mogućnosti pružiti relevantnu informaciju», ma što to značilo. Sumnja se na ekološki incident! Evo još nešto ekološkog: netko je na škrljevski deponij krupnog otpada izbacio i četiri metalna cilindra, oko 1,5 metara dugačka, s promjerom od oko 400 milimetara, koji su hermetički zatvoreni i vrlo teški. Netko se pomučio nešto dobro zatvoriti! Možda saznamo tko...A možda javnost i sazna što je u tim cilindrima! Nisu iz zezanja tako dobro zatvoreni, to je sigurno. I još nešto iz našeg akvatorija: pronađen je mrtav dupin! Sad se prepucavaju kako se to dogodilo, je li taj dupin "onaj morski pas" ili "ona sabljarka" koji su isto tako bili "viđeni" u našem moru! Dosta osvrta: bit će bolje...nekad...nadajmo se... I sad ono najvažnije: Loricu mi boli trbuščić, sva je jadna, a krivac je, naravno, stara, kojoj vrag ne da mira i daje Lori hranu koja nije za nju. Sad ću joj dati malo toplog mlijeka, kasnije kuhani žumanjak i navečer će biti ko nova! Ne predaje se ona tako lako! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:31 - Budi (10) - Iskren - #
18.07.2005., ponedjeljak
|
Eh, da, brzina mi se vraća. Bio sam zadovoljan joggingom, jer bitno je kretati se, zar ne? A jučer mi vrag nije dao mira! Kao i obično, odgovorio sam na izazov! Ekspolzivno! Kakva mi je bila narav, dok nisam samog sebe počeo nemilosrdno krotiti! Lori i ja smo istrčali u 20 sati na trening i lagano, bez uzrujavanja i žurbe počeli obilaziti dobro nam poznate ulice - Lori voli asfalt, iako je to upitno za moje stopalo, ali...Lorica je važna, zar ne? - i na najtežoj uzbrdici, strmoj i vraški dugačkoj, Jeh… je viknuo za nama: "Samo polako, nemoj se umoriti! Vrućina je!". Nije to bilo čak ni posprdno, više ohrabrujući, ali mene kao da je podbolo! "Bolje jedan dan kao lav, nego sto godina kao ovca!", odvratio sam mu i jurnuo uz brdo svom snagom, tako da je Lori za tren bila iznenađena i debelo zaostala, a zatim zapela iz sve snage da me stigne! Jurili smo tako, a znoj se slijevao, odavno nisam tako šibao i što sam brže trčao, postajao sam sve sretniji i sretniji! Na vrhu uzbrdice sam stao, podigao Lori u zrak i poljubio je u njuškicu, a ona treperila i lajala od uzbuđenja! Zatim smo se sjurili niz brdo, dok su mišići pjevali! Na samom kraju, u blizini kuće, susreo sam Aleksandra, dvadesetogodišnjaka, koji je odmahnuo glavom i nasmijao se! Postao sam brži od njega! Zovem ga na trčanje, a on svaki put nađe neki izgovor. Ali je izdržljiv dečko! Znam da može opaliti desetku, a to ne može baš svatko. Jedna se priča "kuha" u meni, ali moram sresti D... da je upitam ima li što protiv da je napišem. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:17 - Budi (6) - Iskren - #
17.07.2005., nedjelja
Slomljeno jutro
|
Slomljeno jutro Pažljivo je gledao svoj odraz u zrcalu. Nije mu se dopalo ono što je vidio. Gledao je u svoje beživotne oči, umorne i stare, a tek je zakoračio u tridesete. Mokra, smeđa kosa, beživotna, bez sjaja, a oči poput kose, ugasle, bez sjaja, samo bol u njima. Podočnjaci, veliki, tamnoplavi, napadni. Znoj mu je izbijao na čelo, kapljice su brzo klizile dole, niz neobrijano lice. Usne mu bile suhe, ispucale, bolne od bezbroj popušenih cigareta, neprijatno preosjetljive, ispucale. Jezikom ih lagano preleti, tražeći tragove propadanja na licu. Probudio se zbog uzbune u stomaku prije pola sata. Jedno je vrlo kratko vrijeme još mirno ležao na stomaku, raširenih ruku i nogu, nadajući se da će proći. Ali nije prolazilo, mučnina je rasla, bujala i prijetila izbiti na površinu. Gutao je pljuvačku i bilo mu sve gore i gore: skočio je iznenada iz kreveta i onako gol odjurio u toalet. Kleknuo je ispred školjke, položio dlanove na hladan pod i povraćao, povraćao... Na ovaj se način ne počinje dan, misao mu je brujala u bolnoj glavi. Želudac mu se dizao, grčio, stezao, uvrtao bolno i sve bolnije, izbacujući kiselinu. Tantalove muke, mislio je on, dok se podražaj na povraćanje polako smirivao. Još je neko vrijeme klečao, čekao mogući grč. Nije dolazio, bilo je gotovo. Za sada. Dok je u kupaonici prao zube, ponovo ga jaki grč u dubini želuca natjera na izbacivanje kiseline. Kao da mu snažna šaka čupa crijeva iz stomaka! Osjećao se slomljenim, nesposobnim za bilo kakav napor. Cijena pijenja! Previše pije, znao je to i priznavao je to, ali je sad po prvi put pomislio kako je to njegovo opijanje otišlo predaleko, uzelo maha: život mu je postala velika pijanka. Čaša mu je neprestano bila u ruci. Čaša i cigareta! Ništa drugo i nije radio nego pio. U svako doba dana i na svakom mjestu. Uvijek. Neprekidno. U kuhinji je skuhao kavu, sjeo, zapalio prvu tog dana i srknuo gutljaj kave, crne, bez šećera. Šalicu je prinosio usnama objema rukama: drhtale su i mrzio je sebe zbog toga. Jutra su postajala sve gora i gora, mučnine veće, jače i bolnije. Po prvi je put pomišljao da mora prestati piti. Učiniti će to, zaklinjao se u sebi, ovako više ne ide! Svaki mu je dan sve gore! I sad mu je potreban "popravak"! Samo da pregrmi ovo jutro! Bilo kako! Tresao se, znojio: bilo mu loše, osjećao je slabost. - U vražju mater! - reče glasno i nasmije se: svi pijanci razgovaraju sami sa sobom. - I to je znak – reče glasno, osluškujući svoj promukli od pića i cigareta glas. – Gubim se polako, bogami, i zbilja bih morao prestati sa tim sranjem! - Drhtavim rukama zapali novu cigaretu: nije mu prijala, nije uživao u plavom dimu kojeg je požudno udisao, ali morao je nečim zaposliti ruke. Prsti su mu drhtali i bilo mu je mučno to gledati. Stidio se samog sebe! U kakvo se je to stanje doveo? Zbog čega? U spavaćoj je sobi imao malo sakrivenog ruma: upravo za ovakve kritične situacije. Misao mu je stalno lutala prema boci, sakrivenoj iza knjiga, sa zlatnom i mirisavom žestokom tekućinom. Znao je, popije li dvije-tri, bolovi će nestati, podrhtavanje, tremor će nestati, nelagodnost će nestati...Nastupiti će olakšanje, toliko željeno olakšanje... Nije više mogao izdržati sjedeći na mjestu, morao se kretati: ustane, pođe u spavaću sobu, pruži ruku i dohvati bocu sakrivenu iza knjiga. Bilo je u njoj još oko pola litre ruma i on se sretno nasmiješi. Njegove će muke uskoro nestati! Nastupiti će mir, mir u njemu i oko njega. Dok je otvarao bocu, želeći otpiti direktno iz nje, misao o tome kako to ne znači u stvari ništa, samo je privremeno rješenje, privremeni, samo jutrošnji bijeg od mučnine, a sutra će se i opet ponoviti, još gore, još bolnije, još...Sa bocom u ruci ukočeno je stajao: boca je bila otvorena i mogao je osjetiti moćnu aromu ruma. Pitanje je udaralo u njemu: dokad? Zar će ovo biti njegov život? Zar će ovakva biti sva iduća jutra? Dok mu je tijelo podrhtavalo, dlan se orosio, boca mu postala teška, on polako, ali odlučno, bez i trunke oklijevanja pruži bocu nad slivnik, nagne je: i dok je prosipao zlatnu tekućinu i njen miris dopirao do njega i dražio ga, nemilosrdno dražio, izazivao, zvao, pozivao, nudeći mu olakšanje, mir, spokoj duše, uz odlučan cerek na licu koje se grčilo, on izabere teži, ali oslobađajući put. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:20 - Budi (13) - Iskren - #
16.07.2005., subota
|
Gledam jučer vijesti: reporter propitkuje građane o njihovom mišljenju povodom istrage, o slučaju Brezovica. koju je KONAČNO naredio Bozanić, pod pritiskom javnosti, ne sam od sebe i pogotovo ne zbog toga što mu je stalo do istine! Svi nasumce zaustavljani građani slažu se u tome da je Bozanić debelo zakasnio, da je autoritet Crkve potkopan! Sjetimo se: u početku otkrivanja afere Brezovica, od strane Crkve su optuživani novinari, kojima se predbacivao senzacionalistički pristup novinarstvu, koji nema mnogo veze sa istinom! Sad moraju gutati vlastite riječi, ne tako davno izrečene! Da je Bozanić naredio istragu u samom početku afere, slika bi bila sasvim drugačija! Ovako se uvukla sumnja u čitavu katoličku organizaciju! Bozanić je ulogu crkvenog istražitelja povjerio pomoćnom biskupu zagrebačkom, msgr. Valentinu Pozaiću. Sjećate li se njega, vi koji niste revni vjernici, ili uopće niste vjernici? To je onaj isti, koji je vodio pravi križarski rat protiv medicinske potpomognute oplodnje! Sretan izbor istražitelja-detektiva, nema što! Sve skupa previše dugo traje, već se pomalo i dosađujemo dok pratimo sve te svinjarije koje isplivavaju na površinu. Nova-stara afera: Glavaš i likvidacija srpskih civila za vrijeme rata. Koliko se sjećam, već je o tome bilo riječi, navodno čitav grad Osijek bruji o tome! Ali, nekako imam osjećaj da se iz ovog ništa neće izleći. Volio bih da griješim, ali mislim da sam u pravu. Znate onu: vrana vrani...da se htjelo, odavno bi se sve to rasvijetlilo. Naši dragi političari vole upotrebljavati sintagmu " za vrijeme mraka", a upravo nas oni svim silama nastoje zadržati u mraku! Daju nam informacije tek onda kad su prisiljeni! Zbog toga se već poduže pitam: hoće li nam se ikad svjetlost pojaviti? Neće, ako se pitaju oni koji nam vode državu! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 15:20 - Budi (2) - Iskren - #
15.07.2005., petak
Marija
|
Marija Biti zaljubljen najteže je u trenucima rastanka. Za jedan sam kratki, slabošću nabijeni trenutak, pomišljao odbiti ukrcaj, ne ukrcati se na brod, ostati ovdje i voljeti Mariju. Trenutak je slabosti prošao, brzo, kako je i došao. Telegram, u kojem su me obavještavali da se javim radi ukrcaja na brod "Z..."tokom dana, prestao je podrhtavati u mojoj znojnoj ruci. Znao sam da brod plovi u Indiju, volio sam tu rutu i nekako sam već napola prežalio Mariju, njene crne oči, kratku crnu kosu, usne uvijek bez ruža, a opet toliko crvene, njene vitke i duge, duge, duge noge, njen mali, savršeni nosić, njen miris...Drugi mi se miris već uvukao u dušu: miris mora, prostrane pučine, vjetar u kosi, nemilosrdno sunce...Sve sam te mirise volio, ali nažalost, nije ih bilo moguće istovremeno uživati. Ili more ili Marija. Rekao sam joj da odlazim, dok sam hodao uz nju na uobičajenom putu prema parku: nosio sam njene knjige, posuđene iz biblioteke. Poput mene, i Marija je mnogo čitala, ustvari, u biblioteci smo se i upoznali, posegnuvši istovremeno za istom knjigom. - Uzmi je ti - rekao sam. - Dobiti ćeš broj mog telefona, pa mi javi kad je budeš vraćala: već je dugo vremena želim pročitati. Tako je počelo. I tako je i trajalo. Kao u priči, ljubavnoj, naravno. Čitavo zimu smo se zabavljali, a početkom proljeća, zabavljanje se pretvorilo u strast, koju smo utaživali na svim mogućim mjestima u svakom mogućem trenutku. Nisam znao volim li je ili obožavam! Strašno sam je jako i neprekidno želio! I ona mene! Nismo to sakrivali i svi u našoj okolini su to primijetili i sa odobravanjem nam se smiješili. Cijeli svijet voli ljubavnike! Bili smo mladi, jako mladi: Marija je imala sedamnaest, ja osamnaest. Vjerovali smo da će nas strast vječno pokretati. Kad bolje promislim, nismo vjerovali, nego nam je to bilo jedino i savršeno prirodno, drugačije nije moglo biti! - Koliko te neće biti? - upitala je, a lijepo joj se lice zgrčilo. - Nekoliko mjeseci, možda pet, šest! Uzdahnula je. Kad imaš sedamnaest, šest mjeseci je jako dugo vrijeme. - Čekati ću - reče mi. - Bit ću tvoja Penelopa. Tu smo se noć grčevito voljeli: ljubili smo jedno drugo do bola, potpune iscrpljenosti, konačne klonulosti. Opraštali smo se od naše velike i strasne ljubavi, a da to nismo ni znali: jedino su naša tijela znala. Znala su tajnu za koju mi nismo ni slutili da postoji! Šest se mjeseci produžilo na devet. Devet je dugih mjeseci nisam vidio. Dok sam satima zurio u pučinu, činilo mi se da čujem njen glas, ali bio je to samo vjetar pomiješan sa sjećanjem. Sve me podsjećalo na nju: kapljice mora, koje su se raspršivale na vjetru, podsjetile bi me na kapljice znoja na Marijinoj gornjoj usni, koje su se obavezno pojavljivale nakon vođenja ljubavi. Jarboli, koji su podrhtavali , skrenuli bi moje misli na njene duge, duge noge. Brod je na neki način postao ona, Marija! Pisao sam joj. I ona meni. Šest mjeseci. Zatim su pisma prestala dolaziti. Nisam se uzrujavao: znao sam da može biti mnogo razloga za to. Zatim sam se vratio, telefonirao joj, a Marija mi utrčala u zagrljaj. Nešto nije bilo kako treba. Osjetio sam nelagodnost. Njeno se tijelo gibalo u ritmu koji nisam poznavao. Ti su mi ljubavni pokreti bili nepoznati, strani. Pokret glavom na jastuku, dok mi zabija nokte u leđa, njena ruka na mom vratu, riječi, riječi...A prije je uvijek bila šutljiva. I sumnja se uvukla u mene. Razdirala me. Patio sam. I Marija. Osjetila je moju sumnju, poznavala me. Jedne sam joj večeri rekao sve moje sumnje. Rasplakala se i priznala kako se zaljubila u drugog, sa njim je i sada, a meni nije imala hrabrosti reći. Bojala se, nije me željela povrijediti...Klasika. Nisam je mrzio, malo sam žalio sebe, na njene osjećaje nisam previše mislio. Ponekad sretnem Mariju, sada, nakon svih ovih godina. Popijemo kavu zajedno i pričamo o našim životima. Jednom smo pokušali obnoviti našu davnu vezu...nije išlo, odustali smo. Shvatili smo: povratka nikada nema! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 09:11 - Budi (13) - Iskren - #
14.07.2005., četvrtak
|
Jučer sam navečer trčao pun sat, bez naprezanja, sa lakoćom, pravo uživanje! U jednom trenutku se spustila kratka i topla kiša, još veće uživanje. Moja me Lori vjerno pratila, važno joj je da trčimo po asfaltu: pretpostavljam da je na šljunku bole cape. Trčim svaku večer i osjećam se bogovski. Teretanu sam malo zanemario: ustupak ljetu, lijenosti... Lažem samog sebe, kao i svi ostali, sa to razlikom što prepoznajem laž i priznajem je, a ne prebacujem krivicu na nešto drugo, ili još gore, na nekog drugog! Osvrćući se na događaje proteklog dana, ne mogu nikako zaobići Jack Strawa, koji predlaže uvođenje jednosložnih evropskih prezimena, jer naša barbarska uopće nije u stanju izgovoriti. To, za mene, dovoljno govori o demokraciji u EU: kad bi im dozvolili, dali bi nam brojeve, da nas lakše vode u evidenciji za plaćanje poreza i ostalih računa. Za drugo im nismo ni potrebni: ne žele se potruditi ni upamtiti naša imena. Toliko smo im jako važni i ravnopravni partneri u kreiranju velike i demokratski uređene EU u kojoj će svi narodi imati ista prava…ali samo ako promijenimo imena i postanemo poput NJIH, bar po imenima. Bozanić se vratio, ponovo je među nama. Zamislite, kad su ga novinari upitali o slučaju Brezovica, koji potresa Caritas, odgovorio je da u Kanadi, gdje je posjetio hrvatske vjernike, i bio je jako zauzet posjetom iseljenicima, te zbog toga nije mogao pratiti događanja u Hrvatskoj. Znači li to da u Kanadi nema kompjutera, telefona, da Bozanić ni jedan jedini put nije telefonski kontaktirao sa Zagrebom? Ili, ako je kontaktirao, da ga iz Zagreba nisu obavijestili što se događa? Vi vjerujte, ako hoćete, ja ne mogu! Napredujemo na svim frontovima, zar ne? "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 09:12 - Budi (8) - Iskren - #
13.07.2005., srijeda
Samotnik
|
Samotnik Kako objasniti neobjašnjivo? Ni sam ne razumijem zbog čega sam postupio tako kako sam postupio. Strah? Možda...malo, da budem iskren. Oduvijek sam živio sam, u samoći, ali ne u osamljenosti. Imam svoje knjige koje volim, koje uvijek iznova pročitavam (svake ledene zime pročitam komplet knjiga, lijepo uvezanih u crvenu kožu, od Dostojevskog, i svaki put uživam, možda svaki put još i više!), imam psa, sa kojim odlazim u šetnje, duge, mirne prijatne. Imam i svoje navike, koje neizmjerno volim. Muškaračke navike. Npr. ne volim razgovarati ujutro prije nego popijem kavu. Ne trpim nikog pored sebe u tim trenucima, osim psa, naravno. Dugogodišnje su to navike, a bogami, i sam sam nakupio koju godinicu. Volim svoj ritam života i kad mi ga nešto poremeti, osjećam se uznemireno. Čuvam svoje misli za sebe, ne dijelim ih sa mnogima i ne osjećam potrebu za tim. Mrzim prazna blebetanja! Druženja radi samog druženja, a ne radi toga što želim provoditi vrijeme sa meni dragim ljudima. A njih je malo, jako malo. I sve ih je manje. Mnogo čitam, a sam taj čin zahtijeva samoću, koncentraciju. Imam i nju: redovito dolazi barem dva puta tjedno i ostaje po nekoliko sati. Vrućih sati. Jako vrućih sati. Traje to već neko vrijeme i nekako sam se uvjerio da sve savršeno funkcionira, ona sretna, ja zadovoljan, seks je fenomenalan, pažljivi smo jedno prema drugom, uživamo, uživamo...Ništa mi više nije trebalo: bio sam sretan postojećim stanjem stvari, sretan i zadovoljan i ništa nisam želio mijenjati. Padala je kiša tog jesenjeg poslijepodneva, tmurnog, vjetrovitog, i ona je došla promrzla u moj topli stan: tresla se, nos joj se zacrvenio, a oči joj suzno treptale. Odmah je počela skidati sasvim promočeni kišni mantil, govoreći sebi u bradu, gotovo nerazumljivo, skoro mrmljajući. Proklinjala je hladnoću, kišu… Tutnuo sam joj čaj u ruke, bio je vruć, pušilo se iz šalice, i posjeo je na kauč, na kojem smo bezbroj puta vodili ljubav. Ugrijao ju je čaj, a zatim i ja, moja strast, njena strast, naša strast: soba je odisala nama, a pas mi je ispred sobe tužno cvilio, moleći da ga pustimo unutra. - Da ga pustim? - upitam je. - Ne! Želim ozbiljno razgovarati. Ah, počinje, pomislio sam: to se redovito ponavljalo otprilike svakih šest mjeseci. - O čemu? - Znaš ti o čemu - odbrusi ona, sjedne u krevetu, pune joj grudi bljesnu u polutami sobe. - Svejedno mi reci. - Dosta mi je svega! - provali iz nje naglo. - Ne mogu više ovako! i ne samo da ne mogu, ovaj put ni ne želim više ovakvo stanje stvari! Želim živjeti sa tobom! Ili tako ili odlazim! Ne želim više gubiti vrijeme, želim napraviti nešto od svog života! Bio sam malo povrijeđen: pogodilo me to, kako ona misli da je gubila vrijeme sa mnom. - Ne govori tako - rekoh joj umirujuće. - imamo i lijepih trenutaka, nije sve gubljenje vremena. _ Čega se bojiš? - upita me ona i pogleda pravo u oči. Bila je odlučna ovog puta, shvatio sam. - Odrasli smo ljudi! Zašto da dolazim kao neka kurva tri puta tjedno, kad možemo živjeti zajedno? Oboje smo odrasli i slobodni! Šutio sam. Nisam je želio stalno i uvijek pored sebe. Znam da je to sebično, ali je istinito. Volio sam je, na svoj način. Možda pogrešno, ali drugačije nisam znao. I već sam je oplakivao. - Šutiš - reče ona, ustane i počne se oblačiti onim svojim mekim pokretima koje sam tako dobro poznavao i volio gledati. - Sa tom si mi šutnjom sve rekao! Obukla se, nagnula iznad mene, poljubila me ovlaš, tužno se osmjehnula, otvorila vrata sobe i pas je veselo mašući repom utrčao u moj zagrljaj, a ona zatvorila vrata i izašla iz mog života. Posegnuo sam za knjigom koja je počivala na staklenom stoliću pored kauča, za Camus-ovim « Stranac «, otvorio je na označenom mjestu, pogladio psa i počeo čitati o događajima na pogrebu, dok se u sivom danu kiša nemilice slijevala niz prozor, nošena zapusima vjetra. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:03 - Budi (15) - Iskren - #
12.07.2005., utorak
 Danas se odmaram od svega! Poslijepodne ću pogledati film o krijumčarenju droge "mulama", opustiti se. ići na trčanje, po svemu sudeći po kiši, a ovo stavljam da se zapitamo - zbog čega se Priroda igra na ovaj način, i koliko čovjek sudjeluje u tome. Ovaj je mališa proglašen najružnijim psom na svijetu, a ova ljepotica je, naravno, moja Lori.  Što više reći??? Želim vam svima ugodan dan! |
- 13:08 - Budi (5) - Iskren - #
11.07.2005., ponedjeljak
|
Dva sam puna dana "uživao" u bolovima: čitavom mi je desnom nogom sijevala luda bol, imao sam osjećaj da mi se kvadriceps razdvaja. Pomišljao sam čak i na to, da je možda došlo do napuknuća mišićne mase, ali sam raznim vježbama ustanovio da nije tako. Odlučio sam ili crknuti ili pobijediti! Poveo sam Lori i zaprašili smo toplim asfaltom i to odmah u početku uzbrdo, mislio sam, neka se mišić razradi što više može. Nakon otprilike 4 000 m. osjetio sam olakšanje u nozi, bol nije sasvim nestala, ali je osjetno popustila, pretvorila se u neugodnost. Nakon slijedećih 3 000 m. i ta je neugodnost nestala i bilo mi jako neobično bez bolova. U ovih posljednjih 4 godine toliko me bolovi prate, da sam su srodili sa mnom, postali mi uobičajena neizbježna svakodnevnica! Lori je bila fantastična! Trči ko zmaj! I ne dozvoljava da ja vodim! Sad je uvijek ona ispred mene za pola koraka i kontrolira vrlo pažljivo svako moje ubrzanje. Pri kraju trčanja, na povratku, kod one posljednje 50-metarske uzbrdice, dao sam sve od sebe, ali ona nije popustila! Posprdno me gledala i nastavila ubrzavati sve do mjesta gdje se istežem. Shvaćam da uživa trčati asfaltom, uživa u brzini, a dok sam se vukao poput umirućeg, nije ni željela sudjelovati u, nazovi, trčanju. Evo kratkog osvrta na našu svakodnevnicu: čitam da se održala gay parada sa malo učesnika i bez nekih verbalnih incidenata: ravnodušnost zahvaća ljude na svim frontovima! Penzići nam kroje državnu strategiju razvoja i predlažu gradnje elektrana! Jordan ionako malo sliči na Lenjina! Industralizacija plus elektrofikacija, zar ne? Kakva smo mi država, kad joj, uz svo poštovanje prema njihovim godinama i doprinosu zemlji svojim radom, penzići predlažu takvo što? Zar nemamo nikog tko se bavi tim pitanjem? Ne bi me začudilo! Imamo bezbroj ministarstava, ali njihova efikasnost ili kako oni kažu "učinkovitost", vrlo je upitna. Na Novom Zelandu su na nekoliko islamskih centara osvanule poruke ispisane sprejem "Londonci, počivajte u miru", a naravno da su se vandali iživljavali uništavanjem. Kako vidimo, vjerska nesnošljivost je sveprisutna, umjesto tolerancije, koje je sve manje, a na one koji nam je propovijedaju, mnogi gledaju kao na čudake! Papa je pozvao teroriste da prekinu svojim djelovanjem! Nisam čuo da je pozvao strane sile da napuste Irak i ostave iračku naftu Iračanima! Kladim se, kako ste bili uvjereni da su križarski ratovi odavno završeni i da pripadaju povijesti! E, pa, prevarili ste se! Oni su tu, traju i dalje, još većim intenzitetom! Svijet se vrti i vrti sve više u kaosu! Čini se da mnogima to odgovara! Na račun toga, uvesti će se mnoge mjere koje će zadirati u građanske slobode, a sve u ime tih istih sloboda! Pun krug, je li? Uživajte, dragi moji blogeri! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pris tanka autora". |
- 16:57 - Budi (3) - Iskren - #
10.07.2005., nedjelja
Estetik
|
Estetik - To nisi trebao napraviti - reče mu ona, dok su na pločniku čekali na semafor: oko njih malo ljudi, nedjelja je i promet je slab, dan sunčan i zbog toga su izašli prošetati gradom, nakon obilna ručka, koji su upravo dovršili. Kavu su namjeravali popiti u nekom lokalu. - Što nisam trebao učiniti? - upita on, oborivši pogled: bio je oko dvadesetak centimetra viši od nje. Nije odmah odgovorila. Upalilo se zeleno za pješake i zajedno sa ostalim malobrojnim dokonim nedjeljnim šetačima, počeli prelaziti najširu ulicu u gradu, krećući se prema Kanalu, na kome su mirovale barke i nad kojima su letjeli i povremeno kliktali galebovi. - Onako se okrenuti za onom ženom - odgovori ona, gledajući u njega. - Zaboga, pa ja sam sa tobom! Zar se ne možeš suzdržati? Ili ne želiš? - Ne znam o čemu govoriš - odvrati on namrgođeno: rekao je istinu, uopće nije znao da se osvrnuo za nekom od prolaznica, iako je to bila istina; učinio je to potpuno nesvjesno. - O, znaš! Samo se praviš da ne znaš! - Rekao sam da ne znam i to je istina! - oštro reče on i zastane, primoravši i nju da stane. - Jesam li te ikada lagao? - Nisi - prizna ona: gledala je u njegove oči, a pogled mu je njen pričao o njenoj povrijeđenosti, koju je izazvao jedan njegov nesvjesni čin. - Nemoj - reče joj blago – ne želim pokvariti ovaj dan. Ako sam se okrenuo za nekom ženom, učinio sam to savršeno nevino, vjeruj, bez ikakve primisli. - Istina? - Naravno da je istina! - odgovori joj i obgrli joj nježna ramena. Pomiluje je po kestenastoj kosi. - Boli me to, znaš - tiho mu reče ona. - Kad u mom prisustvu gledaš druge žene. - Oprosti - reče joj on, blago joj stisnuvši ruku. - Ne želim te vrijeđati ni povrijediti. Pogledam lijepu ženu kao što bi pogledao sliku koja mi se sviđa. - Hm, čudno objašnjenje! - Ali istinito - reče joj, podigne ruku i pokaže na jedan lokal. - Što kažeš, da kavu popijemo tamo? Bio sam jednom i dopao mi se ambijent. - Dobro - pristane ona. Lagano su došetali do lokala, ušli, pronašli slobodni stol u uglu, sjeli. Gotovo istog trena pojavi se mlada i ljepuškasta konobarica, širokog osmjeha i pjegasta lica. - Dvije duple kave - naruči on. Konobarica klimne, još se jednom osmjehne, okrene se i krene prema dugačkom šanku, a on je gledao za njom, pogledom je pomno ispitivao njene noge, pokrete tijela, napola se okrenuvši, kao da je sam za stolom, bez pratilje, koja je sve to primijetila i koja je zbog toga osjetila oštar bol u grudima, ali se hrabro osmjehivala, dok joj se kut usana nekontrolirano trzao. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:28 - Budi (7) - Iskren - #
09.07.2005., subota
 Danas sam čuo najbolju definiciju inteligencije, koja je vrlo jednostavna i sadrži samo dvije riječi, a glasi: UOČITI BITNO!Kratka, jednostavna rečenica u kojoj se nalazi sve. Većina ljudi ne vidi ono bitno, gubi se u trivijalnostima, sasvim sporednim stvarima. Jutros sam od B-a čuo ovu "mudrost": "Ja bih sve muslimane protjerao u njihove zemlje, osim ako bi cinkali teroriste". Samo sam ga pogledao i ništa nisam rekao. Čemu govoriti takvoj osobi? On nikada neće vidjeti bitno, a kamoli uočiti ga, objasniti, shvatiti. B... je zaboravio da ima i terorista drugih vjera, da terorizam nije isključivo islamistički. On je proveo čitav život u mraku i nije u stanju prepoznati svjetlost. Koliko je još takvih? I što je najgore, taj isti B... nije neki gad, pozvati će te u kuću, počastiti, pomoći ti ako može; on jednostavno ne može uočiti bitno. On bi jedan mračan metod suzbijao još mračnijim metodom, a sve u nadi da će taj mračni mrak roditi u svojoj konačnosti svjetlo pravednosti i okupati čitav svijet! Nije uzalud Einsten rekao: - Dvije su stvari beskonačne: Svemir i ljudska glupost! Ali nisam siguran za Svemir! Toliko u današnjem osvrtu, dragi moji, uživajte u vikendu. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 16:46 - Budi (5) - Iskren - #
08.07.2005., petak
|
Danas neću o političkoj situaciji u svijetu: mislim da je jučerašnje praskanje u Londonu dovoljno rječito! A bit će toga još, vjerujte, još mnogo više, nažalost! Kasnim sa postom; radio sam kod Fićine sestre, postavljao mreže na prozore! Zato mi sada desno stopalo vrišti! Boli da ...Ali nije važno. važno je da sam uspio i da je ona zadovoljna. Pitao sam je za sina, on živi i radi u Londonu. Sve je OK, rekla je, javio se odmah nakon napada. Očekivao sam blago kukanje, ali ništa od toga! Sasvim je mirna, dostojanstvena kao i uvijek, a o njenoj ljubaznosti nije potrebno ni govoriti! Dovoljno je reći da je Lori nahranila teletinom! Pasina se naklopala toliko, da sam je morao nositi kući! Malo se žalila zbog divljaka Fiće, svog brata, mog nekadašnjeg pajdaša u piću. Po svom je običaju nestao prije mjesec dana i nitko ne zna što je sa njim! Rekao sam joj da bude bez brige, doći će on kad zahladi! Nasmijala se i bilo mi je drago zbog toga. Fićo zbilja prema njoj postupa odvratno, ali ne samo prema njoj - prema svima! Još nisam ni novine pročitao, možda sam zbog toga sasvim opušten! Pišem ovo i jedem kolače sa kojima me Fićina sestra opskrbila (imam za tri dana, sigurno), Lori sita i zadovoljna spava, rok svira, nije vruće, nema eksplozija, miran sam i zadovoljan... "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 18:36 - Budi (11) - Iskren - #
07.07.2005., četvrtak
|
Ujutro me dočekalo "krasno" iznenađenje: nema vode! Sva je sreća što se pridržavam pravila "ništa nas ne smije iznenaditi". Malo stariji blogeri znaju što to znači. Uvijek imam rezervu vode za ispljuskati lice, oprati zube i kavu, a mineralnu sam kupio u marketu i sa Lori se sjurio na trčanje. Pratila me sa uživanjem i lijepo smo napredovali, a u jednom trenutku sreli klince koje su "tete" vodile u park, pa se čitavo jato klinaca pridružilo i trčalo za Loricom, a ona se, jadnica, sva usplahirila. Kad smo u drugom krugu trebali proći istom stazom, odbila je poslušnost, a ja nisam navaljivao. Na kraju trčanja, naravno da mi nije dozvolila pobijediti: kad kod bih ubrzao u nastojanju da je prestignem, ona bi ubrzala malo više i morao sam priznati poraz. Na kraju treninga puls 164, ali vrijeme je gadno, oblačno, pritisak...Zadovoljan sam, a to je najvažnije! Sad mogu "krepivati" ostatak dana, bez grižnje savjesti. Ne ubijam se treninzima, jer i onako idem na operaciju stopala u 10-om mjesecu, pa ne vidim razloga - isto mi je, a ova kondicija mi je više nego dovoljna. Uživam opuštajući se uz lagane treninge! Eh, da, dosta o meni, osvrnimo se malo na događaje u svijetu. Pratite li rad grupe G-8 u Škotskoj? Ne? Pa, trebali bi! Grupa koja se naziva G-8 odlučuje o svemu što je od ključnog interesa za čitavo čovječanstvo! Tu vam se vrše nove podjele strateških interesa u nadzoru nad naftom (niste valjda povjerovali da su žarko željeli donijeti demokraciju narodu Iraka?), a zatim plinom, nuklearnim potencijalom (onim koji se upotrebljavaju u mirnodopske svrhe, kao i na one druge, znate na koje mislim), sve vam ti silnici prate, pa čak nastoje kontrolirati i vodu, a o čistom zraku da ne govorimo! Jeste li se zapitali: od kud im to pravo? Jesu li im ga možda dali UN? Izabrani demokratskim putem od čitavog svijeta? Ma, ne, ni govora! Sami su sebi dali to pravo! Jer oni su bogati i samim tim imaju pravo odlučivati o našim životima, budućnošću. Toliko su demokratsko-pravedno raspoloženi prema ostatku svijeta, da ih moraju štititi velike policijske snage, (od tog ostatka svijeta o čijoj sudbini odlučuju potajno i ne obazirući se na želje tog istog svijeta, ne hajući za krik nepravde i gladi) koje opet toliko koštaju, da se mogla nahraniti omanja izgladnjela država, koju su, uz put rečeno, oni osiromašili svojim arogantnim djelovanjem. Mislite li, da će im se poremetiti apetit pri svim onim delicijama koje će im biti poslužene, pri pomisli na one koji doslovno umiru od gladi? Ni u ludilu! Bogati su upravo zbog toga što su bezobzirni, a ne zbog toga što su pametniji od ostalih. Imaju moć, nuklearnu, prije svega, pa kroje pravdu po čitavom svijetu po svom nahođenju! I još jedno pitanje: Znate li da svake godine zbog nasilja umire 1.300 malih Evropljana? Ova bešćutna formula ne znači ništa drugo, nego da bespomoćnu djecu tuku njihove mame i tate, tetke…svi koji to požele i nalaze se u prilici da to i čine! Siguran sam da ni Orwell nije mogao zamisliti ovakav svijet, G-8 još i možda, ali ovo? "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:13 - Budi (11) - Iskren - #
06.07.2005., srijeda
Krik leptira
|
Krik leptira Gledam je i ne osjećam ništa. Zapanjuje me to, taj potpuni i nekako konačni val ravnodušnosti, koji me čitavog obuzeo, okupao me čak i kroz prošlost. Znam da sam je nekad volio. I ona mene. Mnoge smo sate provodili zajedno. Nismo mogli jedno bez drugog. Nismo podnosili samoću. A sad sam je priželjkivao. Samoću. Ona nije. Ona je željela da se sve vrati na staro, kako je nekad bilo. Nije mogla shvatiti, još manje prihvatiti, da je to prošlo i više nikada neće biti kao što je bilo. Nema povratka na staro. Nećemo šetati obalom, držeći se za ruke i milujući se uz slani vjetar. Ili zajednički pripremati slasnu večeru koju ćemo zaliti dobrim crnjakom, a kasnije, prijatno opušteni voditi ljubav u toplini, dok vani pada ledena kiša i fijuče vjetar, a mi se znojimo u zgužvanoj posteljini koja miriše na divlju i pomahnitalu strast. A tinjajuće i mirišljave svijeće škrto obasjavaju naša tijela, znojna, topla... Patila je zbog toga i ja sam to dobro znao, ali sam svejedno ostajao ravnodušan. Nešto je u meni umrlo, ono nešto što je nju činilo za mene sasvim posebnom i jako poželjnom. Nestala je čarolija. Više nije bila posebna. Postala je obična. I samim ti dosadna! Sjećam se: proljeće je i mi smo na izletu, na vrhu Učke. Dan je vedar, sunce nas grije, zelenilo buja oko nas, sami smo, samo mi i šuma i nebo i pjev ptica. Ona odjednom skače sva prestrašena! Panična izraza lica rukom mi pokazuje na skakavca, koji se smjestio pored naše hrpice hrane. Smijem se, grlim je, ljubim i govorim joj da je ona moja luda mala! Zovem je svojim malim, nježnim leptirićem. Ona se potpuno sretna privija uz mene, ali i dalje gleda u skakavca, koji se drznuo uznemiriti je u sreći. Tako je bilo. Nekad. Dok su osjećaji prema njoj u meni bujali i bujali, osjećao sam da nikad neće stati, preteći mi zagušenjem. A sada? Jučer se uplašila iznenadnog lepršanja grlice. Zgrčila se u strahu i privila uz mene, a ja sam je prilično snažno odgurnuo. - Ne budi djetinjasta! - rekao sam nestrpljivo. - Nekad si volio tu moju djetinju crtu - odgovorila mi je ona tužno i sa sjetom u tamnom glasu. I bila je u pravu. Volio sam to kod nje, nekad. Ne znam što se dogodilo, ali odjednom sam je počeo doživljavati drugačije! I sve ono što me prije oduševljavalo, njeni mali i besmisleni strahovi, njena nježna bespomoćnost, njeno nagonsko traženje zaštite u svakom trenutku, sve to mi počelo ići na živce, iritiralo me. Više mi nije bilo dražesno, bilo mi je glupo! Zastidio sam se svoje bezosjećajne i nepotrebno grube reakcije. - Oprosti - rekoh - ne znam što mi je. - Znam ja - reče ona tužno. - Prestao si me voljeti. Gledam je i shvaćam da više ništa nije kao prije. Želio bih joj uputiti riječi ohrabrenja, ali znam da će zvučati lažno. I šutim. I osjećam olakšanje! I mrzim sebe zbog toga! Ali si ne mogu pomoći! Olakšanje je tu, ono me raduje! U stvari, radujem se po prvi put nakon mnogo vremena! Radujem se i stidim! Stidim i radujem! Ona odlazi i ja je puštam bez riječi. Sretan i mrzeći sebe zbog svoje sreće. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 13:43 - Budi (17) - Iskren - #
05.07.2005., utorak
|
Ovo su "osvrti", pa da se onda osvrnemo na našu stvarnost, koja i dalje oskudijeva u lijepim i prijatnim zbivanjima. Na sva se usta hvalimo kako u Lijepoj našoj vladaju velike slobode, pa će se tako još jedna gay povorka promarširati nam našim glavnim gradom, slaveći svoj način shvaćanja i življenja života. I to je u redu, što se mene tiče, imaju pravo na izbor. Ali netko drugi nema pravo na izbor: Bandić, gradonačelnik koji i kad nije bio gradonačelnik, svejedno je bio gradonačelnik, naredio je da se radi i po 16 sati dnevno, kako bi u rekordnom roku bili završeni svi radovi u NJEGOVOJ metropoli. I to radi čovjek koji se deklarira kao socijaldemokrat! Ako netko neće ili ne može šljakati 16 sati dnevno, dobiva nogu, naravno! Radnici nemaju izbora! Citiram riječi Ingrid Antičević-Marinović iz "Novog lista od 5.07.05. utorak: " Od mnogih nesreća koje čovjeka mogu pogoditi, jedna od većih je biti radnik u Hrvatskoj. Trideset tisuća hrvatskih radnika radi na minimalcu. Uz to, ponovo imamo pošast neisplata plaća. Sigurnost rada u Hrvatskoj postigla je zabrinjavajuću razinu. Ljudi rade na crno, potplaćeni su, rade prekovremeno, subotom i nedjeljom, a da im to nije plaćeno, i imaju malu ili nikakvu socijalnu zaštitu. Iz straha da ne izgube i takav posao, i ne pitaju za svoja prava," kazala je na jučerašnjoj presici saborska zastupnica SDP-a, i vijećnica u zadarskom Gradskom vijeću Ingrid Antičević-Marinović. »U nezakonitom ponašanju prema radnicima prednjači strani kapital. Otpuštaju se domaći ljudi pod izgovorom tehnološkog viška, a zapošljavaju stranci..." E, sad, što znači jedan marš kroz glavni grad seksualno drugačije orijentiranih? Sloboda izražavanja seksualne orijentacije? Ili taj događaj služi za prikrivanje NEslobode koja vlada u našem društvu? Mazanje očiju? Oni radnici nemaju nikakvu slobodu; postali su robovi, ali o njima nitko ne piše, nisu vijest. Kad bi oni prošetali gradom tražeći SVOJA prava, kakav bi ishod bio? Dobili bi nogu, a toga se možda i previše boje; zbog toga i ostaju bez imalo slobode. A Jelena Brajša iz zagrebačkog Caritasa izvodi spektakl po novinskim redakcijama tražeći SVOJU pravdu, jer na onu drugu nije ni navikla; odavno živi u svijetu koji je prilagodila svojim hedonističkim potrebama, ako su istiniti natpisi koji u novinama, kojih je sve više! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:12 - Budi (7) - Iskren - #
04.07.2005., ponedjeljak
|
Jučer smo ujutro Lori i ja istrčali našu rundu u jednom dahu: sve smo bolji! Vražji me pas izaziva i ne dozvoljava da prvi stignem do cilja! A kad se zaustavimo i dok ja hvatam dah, ona skače po mojim nogama grebući me i maše repićem. U 12 je došao po nas Duško, pa smo išli kod njega na klopu: priredio je vepra sa njokima, a veprovinu sam dobio od Borisa, koji je lovac, i kome sam uredio kuhinju sa kojom je imao problema, i to tako, da mu je njegova gospođa bila sasvim sretna! Sve sam radio po njenoj želji, ignorirajući Borisa i naravno, nisam mu htio naplatiti; on mi je prijatelj! Naklopali smo se veprovine i Lori i ja; Duško je stvarno pravi kuhar. Zadržali smo se kod njega i njegove Rade do 16 sati, a zatim nas ponovo odbacio do kuće. Sjećali smo se starih dana i razgovarali o tome, kako bi nekad zalijevali klopu sa crnim vinom. I to sa nekoliko boca, sigurno! Kakvim smo mi bijesnim životom živjeli! Valjda zbog toga i cijenim mir, uživam u mirnim večerima; previše je ludog provoda bilo u mom životu! Previše besanih noći sa čašom i cigaretom u ruci! Klupko se odmotava; ispada da je Kaptol i te kako znao što se događa u Brezovici! I mnogi drugi! Ali se boje moćne Crkve, njene velike i moćne organizacije, a naši vrli političari koji su bili upoznati sa nepravilnostima, šutjeli su radi dobivanja glasova, to im je jedino važno, dobro živjeti na državnim jaslama! Milanka Opačić skresala je i to, kako je i sam Bozanić bio upozoravan na nepravilnosti u domu, ali nije reagirao. Tipično! Svatko štiti svakog i nikog nije briga za žrtve! Poput ratne terminologije, djeca su "usputne žrtve" i na njih se najmanje misli, važno je da Crkva dobiva svoju lovu od države, da joj se vraćaju nekretnine, ali nikako nemaš pravo zaviriti u njezin tajni svijet, istog časa pri bilo kakvom sličnom pokušaju uvida u njihovo poslovanje, počinju spominjati komunističke metode i optužuju. Oni su IZNAD svih i svakog, zar ne? Odgovorni su samo Bogu, zar ne? A nekim jadnim političarima! Sve mi se čini; ako ikad SVE ispliva na površinu, da će to biti ogromna septička jama prepuna smrada! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:02 - Budi (4) - Iskren - #
03.07.2005., nedjelja
MIZOGIN
|
MIZOGIN ON Ja naprosto ne mogu shvatiti što tražite od mene, gospodine doktore! To je nemoguće! Nisam ja loš kao što vi mislite i nije istina da mrzim sve žene! Ali, bogami, nemam razloga da ih volim! Vi se smješkate, ali je to istina! I ponavljam , da ih ne mrzim! Samo ih ne podnosim! I zašto ih moramo podnositi, proklete bile? Posvuda se nameću i na račun svoje lažne nježnosti vladaju nemilosrdno sa nama! Ne, nemojte odmahivati glavom, poslušajte! Kad sam bio klinac ona je luda moja stara uvijek kupovala cipele za moje noge koje su se njoj sviđale! I kad ih sa lakoćom ne bi ,mogla navući na moje jadne nožice, udarala me sa tom istom cipelom po glavi! I onda mi pričala da me voli! Ma svaka žena voli samo sebe i nikog drugog, gospodine doktore, uvjeren sam u to! To su hedonističke hulje, spremne piti vam krv na slamčicu! Evo vam drugog primjera! Kad sam odrastao i sreo jednu koja mi se dopadala, zaljubio u nju i apsolutno joj vjerovao, jer bio sam mlad i još sam uvijek gajio iluzije, ona se pobrinula da izbriše te iluzije iz mojih osjećaja i konačno me uvjeri da su sve žene u duši pokvarene, a ne samo zle! Zamislite, gospodine doktore, odveo sam je na izlet i tamo smo se u prirodnom okružju čitav dan valjali, ma udarali smo se neprestano, cijeli dan, ako me sjećanje ne vara, bilo je najmanje pet puta! Pa to bi zadovoljilo i caricu Mariju Tereziju, do vraga! Ali ne i nju: ona je tu istu večer otišla sa drugim i sa njim se poševila, ali moram priznati, nije mi rekla koliko puta! I sad će te me vi uvjeravati, kako ja bolesno mrzim žene! Ma ne mrzim ja nikog, ali ne dam više priliku ni jednoj kuji da mi truje život! Možete li to shvatiti? Unaprijed odbijam vaš argument da sam povrijeđen i da se bojim: ne bojim se ja ničega, ali lažljivim kujama se ne može vjerovati, uvjeravam vas, gospodine doktore! A čujte ovo, molim vas, pa mi onda odgovorite imam li pravo! Poslije one kuje sreo sam drugu, koja je isto tako bila kuja, ali sam ja naivno vjerovao da je drugačija, a u stvari su sve iste, pokvarene i zle, neke malo više, druge malo manje, ali sve su zle i pokvarene! Povjerovao sam joj da je drugačija, iako su mi instinkti vrištali drugačije, nisam im htio vjerovati i tu sam, naravno, pogriješio! Ostala je u drugom stanju, dogovorili smo datum vjenčanja, a ona legla sa drugim i plačući me molila oproštaj, tvrdeći da me voli i da ne može objasniti zašto je tako postupila! Zamislite, gospodine doktore, mene voli i nosi moje dijete, a ševi se sa drugim! Pa to ne rade ni mačke skitnice! Ma dajte, molim vas, pa to je čista zloba i pokvarenost i samo je žena sposobna za takve stvari! Gospodine doktore, kad vas muškarac uvrijedi, vi to odmah shvatite, ali kod lažljivih kuja možete biti godinama povrijeđeni, izvrijeđani, poniženi, a da to ni ne znate! Upravo mi se to dogodilo. A kad konačno doznate i istjerate istinu na čistac, onda ste okrutni ženomrzac, diktator, sileđija, terorist! Ne smijete im ništa, odmah se svi dignu protiv vas i uzmu u zaštitu jadnu ženu koju vi maltretirate! Kunem vam se, gospodine doktore, da je nisam maltretirao, da je nisam mrzio, ali sve ima granica, zar ne? Sad svi govore da sam je mrzio, da sam je tukao, vikao na nju! Lažu, gospodine doktore, naprosto lažu! Pa koji muž ne podigne glas? I povremeno ne pljusne? Pa ona je to tražila, vjerujte mi! Uvijek sam joj govorio, uradi to na ovaj način, ali je ona tvrdoglava i htjela je da uvijek bude sve po njenom! Tko to može izdržati? Vi, gospodine doktore? Kladim se da ne bi izdržali ni tjedan dana! Morate biti takav, one ne razumiju drugačije: samo im malo popustiš i već si gotov! Kuje su to, gospodine doktore, vjerujte vi meni! I na kraju krajeva, čemu sav ovaj cirkus? Zato što sam je istukao? Pa ona je moja žena i zaslužila je to: svaka žena zaslužuje biti istučena! One su takve! Ne mogu bez toga! Ako im pustite da one vladaju, pa gdje ste onda, pitam ja vas, gospodine doktore. U paklu, gospodine doktore, eto gdje, u paklu, vragovi su to koji se prikazuju anđelima! ONA Ne znam što reći, gospodine doktore! Dosta mi je svega, strah me je, bojim ga se i to je to! Kad sam ga upoznala bio je nježan i pažljiv, ali se kasnije promijenio. Sve mu se dopadalo na meni i stalno mi je dijelio komplimente i bio je snažan i znao me obraniti od drugih i to mi se sviđalo. Jednom je nokautirao jednog mladića, samo zbog toga što se okrenuo i zazviždao za mnom. Moram priznati, da mi se sviđalo biti zaštićena. Ali je on ubrzo počeo pokazivati nepovjerenje: Počelo je sa sitnicama: gdje si bila? Zašto je to ovako? Ne laži! Neprekidno je tvrdio da mu lažem, a istina je da mu nikad nisam lagala! Nikad! Nisam imala o čemu lagati! Mirna sam i povučena i ne tražim avanture. Ali mi on nije vjerovao! Stalno me uspoređivao sa svojim prijašnjim djevojkama. Imao je neka gadna iskustva, znate, je li vam pričao o tome? Je? Pa onda znate! Meni ga je bilo žao zbog toga i pokušala sam pružiti ljubav, pravu ljubav, ali bi on uvijek sve uprljao svojom sumnjičavošću. Nakon nekoliko godina braka, prvi me put pljusnuo! Zaprepastila sam se, jer sam mu u očima vidjela mržnju. Nisam mogla prihvatiti da me mrzi. Sad znam da ne mrzi mene, nego da mrzi sve žene. Znam to zahvaljujući vama, gospodine doktore, prije to nisam uviđala. I vidite li, do čega je dovela ta prva pljuska? Sva sam isprebijana, polomljena, a što je nagore, svi su me upozoravali da će se to i dogoditi, ali ja sam vjerovala njemu, uvijek njemu, jer voljela sam ga, gospodine doktore, iako on to nije vjerovao, a nije ni zaslužio. Moju ljubav, mislim. Ne mogu više, gospodine doktore, on je pun mržnje prema svim ženama. Znate što on kaže? Da žene ne spadaju u ljudski rod, jer i u Bibliji piše "ljudi i žene"! To mu dokazuje, kaže, da žene ne spadaju u ljudski rod! Čudne mu ideje kolaju u glavi i mene je strah, gospodine doktore, strah... Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:08 - Budi (6) - Iskren - #
02.07.2005., subota
|
ODGOVORI Ali ja ne moram znati odgovor. Ne osjećam se uplašen što ne znam stvari, što sam izgubljen u misterioznom svemiru bez svrhe – što zapravo i jest u stvarnosti, što se mene tiče, moguće. To me ne plaši. Richard Philips Feynman (11. ožujka 1918. – 15. veljače 1988.) američki fizičar Feynman je kratko, jezgrovito i savršeno jasno rekao ono što osjećam i što se trudim drugima objasniti. Meni su besmislena pitanja poput: što je bilo prije Svemira? Prije Velikog praska? Bilo je NIŠTA! To je odgovor! Nema drugog odgovora! E, sad, to što većina ljudi ne može shvatiti to "ništa" nije problem Svemira, nego njihov! U onome što ne mogu shvatiti, traže misterioznost, a nje tu nema. Jednom sam pročitao najbesmisleniju rečenicu u svom životu koja glasi: "Svemir ne bi imao svrhe da ne postojimo mi, koji ga nastojimo objasniti". Možete li pojmiti tu aroganciju? Ja ne mogu! Pisac je jednostavno zanemario sve one bezbrojne milijarde godina, dok ljudska bića nisu puzala planetom koju zovemo Zemlja i nisu dizala glavu prema nebu. Po njegovom, sve je stvoreno za nas i ni za koga drugog! Odvratno razmišljanje, nedostojno ljudskog bića! Ali mi se čini , da je većina prihvatila taj stav, pa se arogantno ponašamo prema Prirodi, gledajući samo trenutne interese, a zanemarujući budućnost, što nam se već počelo obijati o glavu. i zato sam bio sretan kad sam pročitao Feynmanovu rečenicu: shvatio sam da nas nema mnogo, ali nikako nisam sam, koji misli na drugačiji način od većine. |
- 12:10 - Budi (6) - Iskren - #
01.07.2005., petak
|
Jučer navečer, Lorica se uzjogunila i čitavo vrijeme trčala ispred mene, a vrhunac svega bio je finiš: nije mi dopustila prestići je i prvi je put ona stigla prva na cilj, ispred našee zgrade. Radosno me gledala očekujući pohvalu, što je i dobila, jer bilo je to dobro trčanje. A bogme je i dobro ručala: napola sam joj ispekao pola pljeskavice od konjskog mesa i sve je to zdrobila sa uživanjem i pogledavajući u mene. Puls je OK, srce je OK, mišići su OK, stopalo je Ok! Čini se da je liječnik bio u pravu: ne preko 5 km. i ne brzo i sve će biti u redu. Trka "Dan Uljanika" Još 20 minuta i trka će početi. Činilo mu se da vrijeme naprosto leti! Osjećao je žeđ, uzbuđenje, a uzbuđenje je izazivalo žeđ. Zagrijavao se, lagano trčkarajući pored nekih dasaka. Oko njega su se zagrijavali i ostali sudionici utrke, ali nije obraćao pažnju na njih. Bar je to pokušavao, izolirati se, biti sam sa svojim mislima. Pitao se: kakvu strategiju da upotrijebi? Da jurne? Da trči svoju trku? Možda je bolje...Zastao je i dobro istegao lože na objema nogama. Osjećao je lakoću u nogama i sve bi bilo lijepo, da nije te proklete žeđi! Stalno je pijuckao po malo vode, nije se želio nalokati, pa da pukne na pola trke. I pitao se, koga li vraga uopće traži ovdje? U Puli, na trci "Dan Uljanika", u ovo oblačno i tmurno prosinačko jutro. Možda nije trebao doći... Trčao je iz zabave. Uživao je u tome i nikad nije ni pomislio da bi trebao otići na neku od trka i isprobati svoje sposobnosti. Istina je bila, da on to nije smatrao nekim naročitim sposobnostima: bilo mu je prirodno, kao što je ostalima prirodno bilo sjesti u automobil da bi se odvezli nekoliko kilometara dalje. On bi to pretrčao i nije vidio ništa čudno u tome, bilo mu nešto najprirodnije moguće: prirodni način kretanja! U posljednje je vrijeme često trčao sa Sanjinom i on je bio taj, koji mu predložio trku. Trčali su na Velom vrhu, na vrhu brda, u tišini, samo je šum vjetra milovao njihove uši. Nisu se takmičili, samo su trčali jedan pored drugog, uživajući u kretanju, okolinu. miru koji se spustio nad njih. A onda je Sanjin progovorio i čarolija je bila narušena, ali ritam se nastavio, ni na trenutak nisu poremetili korak. I ništa više nije bilo isto! - Zašto ne bi išao sa mnom na trku "Uljanika"? - upitao ga je, pogledom uprtim u daljinu. Uzbuđenje ga je zahvatilo zajedno sa udarom hladnog vjetra: pomisao na trku, pravu trku, izazvala je pravu poplavu uzbuđenja i euforija ga preplavila. - Kad? - upitao je kratko, izbacujući zrak iz pluća. - Prva nedjelja u prosincu - odgovorio je Sanjin. - Ja ću te prijaviti: tvoje je samo da trčiš! - Pa to je za mjesec dana! - rekao je iznenađeno. - Pa što?! - obrecnuo se Sanjin. - Već sada si više nego spreman! Ali on nije bio toliko siguran i zbog toga je sutradan pošao na svoju omiljenu točno jedan kilometar dugu stazu i pretrčao je osam puta, koliko je dugačka «Trka Uljanika» i bio zadovoljan, tek se na taj način uvjerio da je sposoban za trku. Bio je prilično brz, a znao, da ima još snage u nogama, ni izdaleka se nije potrošio. Ići će u Pulu, na tu vražju trku, mora vidjeti kako to izgleda, takmičiti se, juriti protiv vremena, tom vječnom neprijatelju svih trkača. U Pulu, na trku, stigli su Sanjinovim automobilom, krenuvši rano iz Rijeke i stigavši 45 minuta prije početka trke. Podignuli su svoje brojeve, potvrdili sudjelovanje, pričvrstili brojeve na majice i počeli se zagrijavati. Trčkarali su okolo, nastojeći ugrijati mišiće i istovremeno se pazeći da ne pretjeraju sa zagrijavanjem i to se pretvori u zamor mišića. Još nekoliko minuta i bit će pozvani na start. Ponovo je malo pio. Uzbuđenje je raslo, svi su se komešali, ovdje u luci, odakle je počinjao start, a sama staza vodila ulicama grada i morali ste je dva puta pretrčati. Još uvijek nije odlučio o strategiji, kad su pozvani na start. Smjestio se u zlatnu sredinu, tapkajući na mjestu i radoznalo gledajući ostale sudionike trke. Bilo ih je svih dobi i svakojako obučeni. U hipu je shvatio koji su pravi trkači, a koji amateri poput njega i odlučio je dati sve od sebe! Trčati će kao nikad do sad! Pucanj je prasnuo i pojurili su, mnoštvo je grabilo, pognuto naprijed, pogleda prikovanog za leđa protivnika. Kolona se malo po malo razvukla, a on i dalje bio u sredini, kad je osjetio da može još pojačavati i pojačao je, noge su grabile, otvorenih je usta grabio zrak i činilo mu se da leti. Prvi je krug bio za njime, 4 kilometra, a da ni nije postao svjestan trčanja. Ostavio je Sanjina iza sebe, poprilično daleko, i to ga čudilo, jer ovaj je uvijek bio brzinac. Na kraju sedmog kilometra osjetio je nemoć i shvatio da je precijenio sebe, svoje snage, svoje trenutne mogućnosti: trčao je suviše brzo! Neće uzdržati! Ali ga u to trenutku prijeđe jedna djevojka i on je sa bijesom gledao u nju kako odmiče, i prkos ga zahvati! - Hajde, nemoj crknuti! - vikne netko iz publike. To ga je doslovno podbolo! Nestalo je umora u trenu, uspravio se i preletio posljednjih 700 metara, a dok je protrčavao kroz cilj, nije moga vjerovati da je ovo stvarnost, da jedan od sudaca njemu pruža majicu, bijelu sa crvenkastim logom trke na prsima, da ju je zaslužio, da nije poklekao, da je pobijedio samog sebe, svoju nemoć, da je na svojoj prvoj trci "zaradio" majicu! Zgrabio je pruženu majicu i gledao u nasmijana lica oko sebe i osjećao se sretno, sretno, a oči mu se vlažile dok je grabio zrak i počeo se smijati sa svima ostalima dočekujući one koje je ostavio daleko iza sebe! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 09:20 - Budi (3) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||