Eh, da, brzina mi se vraća. Bio sam zadovoljan joggingom, jer bitno je kretati se, zar ne? A jučer mi vrag nije dao mira! Kao i obično, odgovorio sam na izazov! Ekspolzivno! Kakva mi je bila narav, dok nisam samog sebe počeo nemilosrdno krotiti!
Lori i ja smo istrčali u 20 sati na trening i lagano, bez uzrujavanja i žurbe počeli obilaziti dobro nam poznate ulice - Lori voli asfalt, iako je to upitno za moje stopalo, ali...Lorica je važna, zar ne? - i na najtežoj uzbrdici, strmoj i vraški dugačkoj, Jeh… je viknuo za nama: "Samo polako, nemoj se umoriti! Vrućina je!".
Nije to bilo čak ni posprdno, više ohrabrujući, ali mene kao da je podbolo!
"Bolje jedan dan kao lav, nego sto godina kao ovca!", odvratio sam mu i jurnuo uz brdo svom snagom, tako da je Lori za tren bila iznenađena i debelo zaostala, a zatim zapela iz sve snage da me stigne! Jurili smo tako, a znoj se slijevao, odavno nisam tako šibao i što sam brže trčao, postajao sam sve sretniji i sretniji! Na vrhu uzbrdice sam stao, podigao Lori u zrak i poljubio je u njuškicu, a ona treperila i lajala od uzbuđenja! Zatim smo se sjurili niz brdo, dok su mišići pjevali!
Na samom kraju, u blizini kuće, susreo sam Aleksandra, dvadesetogodišnjaka, koji je odmahnuo glavom i nasmijao se! Postao sam brži od njega! Zovem ga na trčanje, a on svaki put nađe neki izgovor. Ali je izdržljiv dečko! Znam da može opaliti desetku, a to ne može baš svatko.
Jedna se priča "kuha" u meni, ali moram sresti D... da je upitam ima li što protiv da je napišem.
"Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora".
Post je objavljen 18.07.2005. u 11:17 sati.