![](("http://i404.photobucket.com/albums/pp130/Loricus2008/Njuskavac1-1.jpg)")
31.08.2005., srijeda
Snjegovi zla
|
Snjegovi zla Leon mi kaže da me moja mlada žena vara i da to traje već poduže vrijeme: i naravno, svi to već znaju, osim mene, svi se smiju i svi ogovaraju… da o uživanju mojih susjeda zbog trača u kome sam glavni akter ni ne govorimo. Bijes kipti u meni. Pomiješan sa tugom, šokom: valovi žalosti me zapljuskuju, oplakuju sretan period mog života, našeg života, jer sa njom sam bio sretan. Sjedimo u kafiću, Leon, moj najbolji prijatelj i ja. Vjerujem Leonu i znam da se teškom mukom natjerao nanijeti mi bol. Odrasli smo zajedno, poznajemo se od svojih prvih školskih dana, čitav smo život zajedno proživjeli: prve cigarete u parku zajedno smo palili, prvi gutljaj piva, prve djevojke, prve ljubavi...sve smo zajedno proživjeli. Vjerujem mu, vjerujem mu bez rezerve. - Smiri se - govori mi on, jer dobro vidi kako mi ruke drhte, dok prinosim čašu usnama. - Moraš se smiriti! I nemoj se napiti! Nikako ne danas! Idi kući i razgovaraj sa Sandrom! Možda ima izlaza... - Kakvog izlaza!? - prekidam ga bijesno. - Upozoravali su me, a ja, kreten, nisam želio slušati! Mislio sam kako se to meni neće dogoditi! Mi smo nešto posebno, Sandra i ja, nismo poput ostalih, nas ne smeta sitnica kao što je velika razlika u godinama! Ne to je za druge, a sad... - Daj, saberi se, bogamu! - reži Leon na mene, unoseći mi se u lice. - Nisi ni prvi ni posljednji kome se to događa! Ta me opaska iz nekog razloga smiruje. Odjednom sam miran, opušten, nisam nervozan: nisam ništa! Kao da me se to ne tiče! Tupost, sjetim se iznenada, to je tupost! Organizam se umotao u tupost, nastojeći se zaštiti. Čitao sam o tome. Ma o čemu to, do vraga, razmišljam! Jesam li skroz poludio? Otkačio? Moj se sav život odvijao na moru, plovio sam i nikad nisam pomišljao na brak. Imao sam prilike vidjeti i čuti što se sve događa dok je muž na pučini, a žena sama kući. Nisam imao namjeru učiniti istu grešku: navikao sam biti sam i volio sam samoću koju sam izabrao. Bio sam sretan, na svoj način. Sretan, zadovoljan i miran. Sve je to nestalo kad sam upoznao Sandru. Prešao sam pedesetu, kad smo upoznali. Leon nas je upoznao: sreo sam ga na ulici sa njom u društvu i on mi ju je predstavio kao svoju kolegicu. Leon je kazališni čovjek, glumi i režira, a Sandra, ta mlada žena bila je glumica. Nisam mogao skinuti pogled sa nje: visoka, upravo koliko treba izduženog lica, niz koje se slijevala svjetlo-smeđa kosa, oči blage i smeđe, usne velike, pune, nos dug, divno izdvajan. Svratili smo na kavu i dok je ona bila kratko odsutna, Leon mi reče da ima samo dvadeset i devet, samica je, nije u vezi ni sa kim. Kad sam to čuo, odahnuo sam: ništa me drugo nije zanimalo. Tri mjeseca kasnije postala mi je ženom. Čitavu sam jednu godinu odbijao pozive za ukrcaj: nisam se mogao odvojiti od nje! Ušteđevina, koju sam imao, brzo je nestajala: kupili smo veći stan, stan je trebalo urediti, novi auto...Novac je klizio kroz prste, nestajao. Mazio sam Sandru: nisam mogao podnijeti misao da joj nešto nedostaje, sve sam joj želio priuštiti! Dan, koji sam odgađao, ali za koji sam znao da mora doći, konačno je stigao: morao sam na brod! Rastanak me dotukao, morao sam se prisiliti na odlazak i dok sam odlazio, ostavljajući Sandru samu, jedan je dio mene umro. Šest mjeseci bez svoje lijepe žene! Vječnost! Čitava vječnost! - Jesi li dobro? - Leonov glas me vraća u stvarnost. - Jesam, ne brini, dobro sam. - Nikakvih gluposti - reče on. - Dogovoreno? - Dogovoreno! - Moram dalje - reče Leon i ustaje. - Jesi li siguran da te mogu ostaviti samog? - Jesam, ne brini! Dobro sam! Samo idi! Otišao je. Naručio sam još jedno piće, platio i krenuo kući. Leon je u pravu: razgovarati ću sa njom, pronaći ćemo neki izlaz, usprkos svemu ostati zajedno... Skuhao sam kavu, sjeo u udoban naslonjač i čekao je, strpljivo, neraspoloženo, a strah je rastao zajedno sa osjećajem izigranosti. Strah da ću je izgubiti. Nisam više mogao zamisliti život bez nje! Postala mi je bezuvjetno potrebna, poput droge narkomanu. Ne bih mogao, ne bih znao živjeti bez nje! Nikako! Moram je zadržati! Pod svaku cijenu! Sve ću učiniti, na sve ću pristati! Samo da ostane sa mnom! Ne mogu bez nje! Ne mogu! Ne želim biti bez nje! Kakvog smisla ima život bez nje! Konačno, Sandra dolazi, čujem ključ u bravi zapinje, klizi i čas kasnije evo je u dnevnoj sobi, visoka, lijepa, u zategnutim trapericama koje naglašavaju njene obline, kose vezane u rep, gleda me ravno u oči, a lice, uplašio sam se kad sam vidio njeno lice: ukočeno, maska, prava maska! - Želim rastavu - bez uvoda i bez emocija reče! Nešto je puklo u meni! Skočio sam na noge, odjednom se stvorio pored nje, zgrabio je šakama oko vrata i počeo nemilosrdno stezati. Gledao sam joj oči, prvo iznenađene, zatim podsmješljive, sigurno se nadala da ću se pokolebati, zatim su postale uplašene, širom otvorene, strah je nečujno urlao iz njih...odjednom se ugase. Pažljivo sam spustio njeno tijelo na pod, prišao telefonu, nazvao policiju, rekao što sam učinio, sjeo, zagledao se u njeno beživotno tijelo, dok se duboko u mojoj nutrini taložili ledeni snjegovi zla. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 12:47 - Budi (15) - Iskren - #
30.08.2005., utorak
 Znate li ovo: Pati bez suze, Živi bez psovke I umri mirno nesretan! Naravno da je došla Marjanova žena u kontrolu i naravno da hoće ružičaste zidove! Mogao sam već biti gotov, a ovako moram ići poslijepodne još jednom drljati! Nema veze, Marjan je OK momak i nije mi teško potruditi se. Kao što se može pretpostaviti, ne pišu mi se priče, umor radi svoje, ali sutra ću biti ko nov poslije jutarnjeg trčanja i moje male privatne teretane obogaćene biciklom. Umjesto priče, bacite pogled na mene u punom pogonu! Facu vam ne želim pokazati, jer ne bi mi bilo drago, da ugledavši moje ružnu njušku, izgubim stečene virtualne prijatelje! Uživajte u lijepom danu! Konačno! Bar u Rijeci! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 13:23 - Budi (11) - Iskren - #
29.08.2005., ponedjeljak
Oni drugi
|
Oni drugi Pijanka je trajala je već poduže, poslijepodne se prelilo u večer, a večer nekako neprimjetno ostarjela i pretvorila u noć. Ljetna noć sa punim mjesecom i blistavim zvijezdama koje su sijale u punoj svojoj ljepoti, ali oni nisu primjećivali ljepotu večeri: tražili su uzbuđenje, a zvijezde i njihova blistava ljepota nisu ih zanimale, nisu ih ni primjećivali, ljepota večeri im izmakla u pijanoj omaglici koja ih je sve više obuhvaćala. Bilo ih je osmero, pet mladića i tri djevojke, bolje reći djevojčice, jer tek su navršile petnaestu: svi obučeni u traperice, svi do kože ošišani, osim jedne djevojke, Ivane: ona je imala centimetar dugu pahuljastu smeđu kosu; očito je i ona nedavno bila ošišana do kože! Ostali su je zadirkivali zbog toga, rugali se njenoj kratkoj kosi, rugali se razlogu zbog kojeg je kosu puštala da raste. Naravno da su svi znali razlog: zaljubila se u Rikija i zbog njega poželjela postati lijepa, poželjna, a za to joj je bila potrebna lijepa kosa! Riki je zakasnio i zbog toga je bio ljut: znao je da će klapa bez njega početi sa opijanjem, a nikako nije želio prepustiti im svoj dio pića. Bio je petak i već su neko vrijeme, gotovo ritualno, svakog petka održavali pijanke u parku. Bijes je u njemu rastao, dok je žurio prema parku. Upravo se posvađao sa starom, glupa glupača! Nikako ne može shvatiti da više nije klinac! Ima punih šesnaest i ne treba mu ona stalno nešto pametovati! Nemoj raditi ovo, nemoj raditi ono! Po njenom, morao bi po čitave dane biti u kući, slušajući njena sranja! A uvijek je drobila! Neprestano! Neumorno! Nikad nije bila zadovoljna! Nije čudo da je stari zbrisao! Tko može trpjeti njezino vječno torokanje! Pun mu je k...njenih priča! Prije dva dana iščeprkala mu je malo trave iz traperica ( kako je to mogao ostaviti da ona pronađe, nikako mu nije bilo jasno: mora da se gadno napušio! ) i sa tim jadnim, jedva vidljivim tragovima marice na dlanu, sva zajapurena, raščupana, upala u njegovu sobu ( bez kucanja, naravno: tko je on da bi ona kucala! ) i odmah sa vratiju počela kreštati! Veliki ostarjeli u otrcanu crvenu kućnu haljinu obučeni papagaj! Velika stvar! Glupača stara: svaku sitnicu napuše! Neprestanu mu nešto mudruje, a potpisati se ne zna, ovca jedna, bulji u sapunice i...Jebena televizija sav joj je život! On će se radije ubiti nego živjeti kao ona! Ako je to život, u što sumnja. Bjesneći tako u svojoj nutrini, stigao je do parka i brzo krenuo prema mjestu koje su zvali Kula: tu su se sastajali markirajući sa nastave i tu su pili, kad bi imali sreće i nažicali lovu. Čuo ih je već iz daljine: galamili su smijali se. Sudeći po buci koju su stvarali, popili su prilično! Nisu valjda sasvim zaboravili na njega? Ubrzao je korak. Dočekali su ga bučno i brzo je dograbio pivo iz najlon-vrećice: mora ih stići, oni su dobro poodmakli, mora ih stići! Nekoliko žuja i zaboraviti će na staru... Pili su, vrijeme se vuklo. Ivana se prilijepila uz Rikija i nije skidala pogled sa njega. Išla mu je na živce, a opet, godila mu je ta njena otvorena pažnja, koju se nije ustručavala pokazati pred svima. Ljubio ju je između dva gutljaja i stiskao joj male propupale čvrste grudi: nije nosila grudnjak i to mu se dopadalo. Nije joj bio potreban: lijepe su male i čvrste grudi stršile izazovno. Ponekad bi mu stisak postao malo pregrub, piće je djelovalo, osjeti su pomalo tupili, zamrli. Bili su pijani, svi, i znali su to i uživali su u tome! Bučili su puni poruge prema svijetu, prema životu...sve im se gadilo i ništa im nije imalo smisla! Sa prezirom su govorili o svijetu odraslih, o njihovim težnjama koja su im bila strana i koja su im se gadila: bili su sigurni kako nikad neće pripadati njima, postati poput njih. Bližila se ponoć i gotovo su sve popili, ostala je još samo jedna boca jeftinog crnog vina. Dvojica su bila sasvim pijana i počeli su svom snagom, koju su još imali, bijesnom pijanom upornošću upirati u klupu, nastojeći je iščupati iz postolja. Konačno su uspjeli, i dok su ostali uz povike odobravanja sve to gledali, ona dvojica podigoše klupu i bace je preko niskog zidića, dole, na travu, nekoliko metara niže, a njihovi se pobjednički krici orili parkom i kroz toplu ljetnu noć. Divlji, pijani krikovi, nabijeni besmislenim bijesom. Opasnim. Držeći Ivanu oko struka, Riki se vrtio sa njom i smijao se! Kad ih je ugledao istog je trena shvatio da mu dolaze kao naručeni! Dobiti će po nosu, isprebijati će ih, platiti će za svo ono trpljenje sranja sa starom, za čitav dosadni tjedan koji nikako da se dovuče do željenog petka! I do pijanke! Jedine razbibrige i jedinog uživanja u prokleto dosadnom životu! - Prokleti pederi! - zareži on i svi oko njega iznenada umuknu i zagledaju u pravcu u kojem je Riki pokazivao ispruženom rukom. Dvojica muškaraca, očito homoseksualci, držeći se za ruke , dok je ispred njih trčkarao mali pas, prolazili su ispod njih, puteljkom kroz park, jasno obasjani mjesečinom. Čuli su Rikijev povik i pogledali iznenađeno prema njima, iznenađeno i sa strahom. Taj njihov pogled, pogled straha i iznenađenosti, raspalio je pijane mladiće i oni, kao jedan, uz divlje urlike jurnu prema dole, za čas se nađu pored homoseksualaca, koji se još uopće nisu ni snašli, obore ih na pošljunčenu stazu i počnu nemilosrdno "cipelariti". Riki je bio malo maštovitiji, pa je sa zemlje dograbio neku otpalu granu i divljački njome udarao po mrskome pederskom licu, prvo bližem, a kad se to lice sasvim oblilo krvlju, brzo je priskočio i onom drugom, pa i njega za tren pretvorio u krvavu bezobličnu masu! Djevojke nisu bile brzo kao momci, pa su se nešto kasnije pridružile, ali su udarale po koprcavim i jecajućim tijelima nemilosrdnije od mladića, uz visoke krikove zadovoljstva, pomalo nespretno skakućući, dok su se namještale u poziciju za udarac nogom, u već onesviještena tijela ispod njih. Nikako nisu željele biti u sjeni mladića, pa su dale sve od sebe! Sve je skupa trajalo oko pet minuta, a zatim se, kao po dogovoru, udarci naglo zaustave, prestanu, čitavo se društvo razbježi na sve strane, jer zabava je došla kraju i moglo je postati opasno, ostavljajući dva tijela nepomična, dok je nad njima jadikovao mali crno-bijeli pas, ne shvaćajući što se događa sa njegovim voljenima. Ispred zgrade u kojoj je stanovala Ivana, oni se zaustave i nasmiješe jedno drugom. - Bilo je dobro večeras - reče ona. - Bio si strašan! - Prokleti pederi - reče Riki, sada sa mnogo manje žestine nego u parku. - Zagađuju svijet! Uostalom, kao i većina prokletih glupana! - Važno je da smo se dobro proveli. - Daaaa - otegne Riki zadovoljnim glasom nudeći je cigaretom - zahvaljujući jebenim pederčinama, spašen mi je usran dan! Jesi vidjela, ono, kako su se koprcali? Nasmijali su se tiho, lagano, a onda ih smijeh ponese, pa su ga morali prigušiti: nisu željeli privući ničiju pažnju u ovako kasni sat. Bio je to samo njihov smijeh međusobnog razumijevanja, kojeg nisu željeli podijeliti ni sa kim. Pripadao je samo njima! Oni drugi nisu ga vrijedni čuti! I dok su tako u tami pušili, okruženi tišinom noći, Riki je sanjario o tome, da ono što je učinio pederima, učini svojoj prokletoj i brbljavoj staroj i jednom za uvijek zbaci jaram koji mu ona silom nameće. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:08 - Budi (15) - Iskren - #
28.08.2005., nedjelja
|
Predivno trčanje po kiši! Kišica, lagana, sitna i dosadna, ali tako prijatna dok trčiš, pratila me čitavim putem. Osam kilometara laganog trčanja (ako počnem zbilja trčati, desno mi se stopalo raspada od boli, pa ga čuvam, mazim), a to nije u mojoj prirodi, pa mi podosta energije odlazi na samo suzdržavanje, kočenje! Lori sam ostavio kući, kiša joj je neprijatelj! Otrčao sam do sata na Krnjevu i istim se putem vratio, laganim i ujednačenim tempom. Obje sam one uzbrdice savladao bez problema! 50 minuta uživanja! Puls na završetku 160 otkucaja u minuti, što i nije loše, kad se uzme u obzir pasje vrijeme. Oblačno, kiša, vlaga u zraku velika! Dan kad se treba čuvati izuzetnih napora! Dok sam trčao, mislio sam na svjetski rekord na 10 000 metara, koji je u petak pao! To je trčanje-letenje! Trčanje iz snova! Lebđenje! Dok sam ga gledao kako trči i obara svjetski rekord, sam trči, jer nitko ga, od svih oni sjajnih trkača nije mogao pratiti, sav sam se zgrčio i počeo znojiti! Na kraju sam visoko podigao ruke i vriskao, a Lori, koja je drijemala pored mene, iznenađeno skočila i pridružila se veselim i dugotrajnim lajanjem! Jučer sam odmarao: bilo mi đavolski potrebno! Danas se osjećam bogovski, zahvaljujući jučerašnjem ljenčarenju! Po svemu sudeći, nekoliko dana neće biti priče: idem Marjanu skockati stan; za uzvrat će mi izvoditi Lori ona tri mjeseca, koja, poslije operacije stopala, neću smjeti izlaziti. Nagovaram ga na trčanje, ali se on izvlači. Dva dana u njegovu društvu biti će zabavna! (Ženu i kćerku je poslao kad staroga. Da ne smetaju, kaže on, a ja se sa tim potpuno slažem!) Sad idem pročitati što sve «lijepog» događa u ovom našem prekrasnom svijetu: na taj će mi se način smanjiti apetit, pa će mi i to pomoći u održavanju dijete! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:13 - Budi (7) - Iskren - #
27.08.2005., subota
Oltar
|
Oltar Budim se u sam osvit. Ne mogu spavati. Vani je mračno gotovo isto toliko koliko i u mojoj duši. Ne vjerujem da čovjek posjeduje dušu, a usprkos tome je osjećam. Boli me. Duša, u koju ne vjerujem. Usprkos tome boli! Znam da sam profućkao život. Čudno, ne osjećam tugu, žalost, ili što bi već trebao osjećati. Navire mi smijeh, smijem se svome bolu, svome izboru, svojoj tvrdoglavosti, svome Ja! Uostalom, što je to? Nitko pravo ne zna! Mogu svi filozofi svijeta tupiti koliko žele , a nikada neće proniknuti u tajnu. Mračna tajna umotana u crnu noć: to je ljudska duša. Noć bez zvijezda. Nema svjetlosti. Samo mrak, posvuda mrak. Vječna tama. Mora da je sam Svemir u svom početku tako izgledao. Leden i crn. Poput moje duše u koju ne vjerujem. Posežem rukom na noćni ormarić i prsti mi napipaju bocu. Moju utjehu. Jedinu preostalu: nema druge. Ako je utjeha? Je li? Ne znam, nisam siguran: ni u što više nisam siguran osim u svoju bol! Ona je uvijek prisutna, postojana. Počinjem naslućivati da me više nikada ništa neće i ne može utješiti. Pijem izravno iz boce: konjak mi pali jezik, grlo, utrobu i trenutak, samo trenutak, osjećam toplinu. Odmah zatim ledena pustoš ponovo je tu. Pijem ponovo: utapam se, gušim sjećanja, ali usprkos omami, ona su i dalje tu. Čuče pored mene, eno tamo u kutu, jasno ih vidim. Ne, nisam pijan! Još! A nije ni delirij! Još ne! Sva moja sjećanja na nju su tamo: podigao sam joj oltar! Jednog sam poslijepodneva, dok sam liječio uobičajenu mamurnost velikim dozama kave i još kave, mnogo crne kave, postavio tamo okrugli stolić i na njega sve moje relikvije. Prvo sam položio točno u sredini stolića, cjepidlačeći, inzistirajući na samoj sredini, njenu sliku u jednostavnom crnom okviru. Gledao sam je kako mi se smiješi, blistav osmjeh radosnog lica! Odgurnuo sam kavu i dohvatio bocu. Predomislio sam se. - Nemoj - rekoh glasno, sam sebe koreći. - Budi trijezan barem ovih nekoliko minuta. Zbog nje! Zbog sjećanja! Nisam otpio. Vratio sam se kavi. Ruke su mi se tresle, pomamno drhtale: sve je u meni vapilo za konjakom. Na suho sam gutao. Bol! Ali sam izdržao! Htio sam, ne, nije istina: morao sam biti trijezan dok ne završim započeto. Pored njene sam slike stavio našu zajedničku sliku, posljednju, najdražu, najbolniju: stojimo pored samog mora, umalo da nam valovi ne zapljuskuju noge, zimsko je doba, vjetar fijuče, podiže njenu kestenastu dugu kosu. Drži me za ruku, gleda mi ravno u lice i smije se, smije...Tog mi je trenutka upravo rekla da je trudna. Dva sata kasnije bila je mrtva: pokosio ju je mladi motorist koji nije mogao svojim snažnim strojem savladati zavoj. Bila je to naša posljednja zajednička fotografija: ona nas je fotografirala onim aparatima koje možete tajmirati. Dok je hodala prema meni, žureći, jer aparat će svakog trenutka škljocnuti, pitala me razdragano imam li što protiv biti tatica. U tom je trenutku aparat škljocnuo, njegov se mehanizam pokrenuo i uhvatio trenutak vremena i zaledio ga u vječnosti. Trenutak koji je bio najsretniji u njenom životu! Pokopao sam je i nisam zaplakao. Suze su se moje zaledile u vječni led: zamrla slika posljednjeg trenutka sa njom uvijek mi titrala pred očima. Pokopao sam nju, moju jedinu ljubav, poljubio ploču pod kojom će vječno ležati, okrenuo leđa hladnom grobu u kome se nalazilo sve što sam volio, napustio groblje, napustio njen grob i više se nikad na njega nisam vratio. Danima sam ležao sam u tihom stanu, u mraku, očekujući …što? A onda sam počeo piti. I nisam prestajao. Mjesec dana kasnije dao sam otkaz. Nisam nalazio nikakve svrhe u poslu, da zarađujem. Čemu? Za koga? Meni je tako malo potrebno! Sve je ionako besmisleno! Govorili su da sam poludio: nije me bilo briga! Uostalom, što znači poludjeti? Oni si ludi! Zar ne shvaćaju da sam i ja umro istog trena kad i ona? Imao sam ušteđevine, naše zajedničke, koja je sad bila samo moja. Mukotrpno smo je sakupljali, odričući se, sanjajući o kući, o djeci...Više nemam snova! Samo me noćne more posjećuju! Često! Prečesto! Ponekad, dok alkohol u mom tijelu hlapi, a ja nemirno spavam, sanjam da je ona tu, pored mene, razgovaramo, milujemo se, planiramo budućnost...Buđenje je užasno! Ne mogu podnijeti stvarnost! Zato je konjak tu, pored mene! Ne pruža mi utjehu, ali umata bol u tupost i nekako mogu izdržati sam u krevetu, u noći, u beznadnoj tami, zamišljajući nju kako leži ruku prekriženih na grudima i spava vječnim snom i jedva čekam trenutak, za kojeg se svakog dana molim svim bogovima, da joj se pridružim i napokon nađem mir. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:01 - Budi (13) - Iskren - #
26.08.2005., petak
Napoli
|
Napoli Iz nekog su ga razloga zvali Napoli i tek su vrlo rijetki i u njegovom srcu vrlo posebni ljudi, znali kako mu je pravo ime Tugomir i zadirkivali ga zbog toga, onako, prijateljski, uz čašicu, jer bio je sve prije nego tužan ili miran: kiptio je životom! Upoznao sam ga kad smo obojica tek zakoračili dvadesete: sreli smo se na jednoj od beskrajnih u nizu pijanki, na kojima smo obojica bili rado viđeni gosti, iz istog razloga; obojica smo već nekoliko godina skitali svijetom, ploveći, ne zarade radi, već avanture radi, a to je društvu koje se nije nikad maklo iz grada, bilo silno zanimljivo. Slušao sam Napolija kako drži veličanstveni govor o pjesništvu, a pjesme recitira svjetlosnom brzinom, skačući sa Poa na Jesenjina, sa ovog na Ujevića, bez ikakvog suvislog reda: grmeći pijano, kako će svijet tek vidjeti što znači biti pisac! - A kad će to biti? - uvijek bi netko u napola pijanoj i raskalašenoj publici povikao, često podsmješljivo, znajući što slijedi. Iz Napolija bi provalio urnebesan govor pun munja koje bi parale crno nebo njegove uzavrele strasti, strasti koje su bjesomučno bujale u njemu: živopisno gestikulirajući rukama, ali pomno pazeći da ne prospe uvijek punu čašu, govorio nam je o svom remek-djelu, koje bi uskoro moralo ugledati svjetlost dana! Svega će biti u tom romanu, najviše mržnje, jer mržnja pokreće svijet i samo se zbog toga ljubav toliko cijeni. Mržnja vlada, on, Napoli, to vrlo dobro zna, poznaje on najmračniji kutak ljudske duše, Freud je prema njemu školarac, toliko on zna o onome što pokreće čovjeka! Nije to ljubav, nije to seks, samo mržnja! Ratovi, neprestani ratovi drže u ravnoteži ljudsko stado! Da nema ratova nastalo bi ludilo! Rat nam je izbavitelj, a mi ga u svom neznanju proklinjemo! Još je stari i dobri i pametni Heraklit prije 2 500 godina rekao: "Rat je otac svemu"! Tu bi Napoli obavezno zastao, stari je orator u njemu znao da je uspio sasvim zaokupiti pažnju supijane publike, koja ga oduševljeno gledala, gutajući njegove strastvene riječi. Kako su oni strastveno gutali njegove riječi, tako je Napoli strastveno ispijao čašu do dna i odmah je punio, jer bez pune čaše i čarobnog napitka u njoj, Napoli ni izdaleka nije bio toliko govorljiv. Bjesomučna ljubav prema životu i još bjesomučnija ljubav prema alkoholu, bile su njegove pokretačke snage. Da nema rata, bijesno bi nastavljao dok bi mu dim kuljao iz usta, što bi svi ti glupani radili? Rat im svima dođe kao naručen! U ratu je sve dozvoljeno! Ono za što te u miru osuđuju na dugotrajnu robiju, u ratu za isti čin bivaš nagrađen! Izvrću se vrijednosti! Ali, je li to istina? Je li se vrijednosti zbilja izvrću? Nikako! To su u stvari prave vrijednosti čovječanstva! Kako bi računali vrijeme da nema ratova, okrutnih vladara, koje, ne zaboravimo, podržavaju okrutni pojedinci, a pojedinci čine masu, što znači da ljudsko stado voli okrutnost! Moramo imati nekog koga ćemo mrziti iz dna duše, ali je prava istina da mrzimo sebe, svoje pravo ja, ono što nastojimo ubiti u tim mnogobrojnim ratovima, ali koje se jako efikasno odupire, to nam uvijek nekako pobjegne iz čaše shvaćanja, razumijevanja! Čašu razumijevanja povijesti, za razliku od one napunjene vinom, nikad ne ispijemo do kraja! Ono što činimo mi, dobro je, a to isto kad čini neprijatelj ne valja! I tu bi stari pijani lisac Napoli svečanim glasom izdeklamirao, šireći ruke, kao da ih želi svih zagrliti, čitavo to ludo zalutalo u maglu neznanja čovječanstvo! Vikao bi: - Svedeno na vaš uobičajeni nivo razumijevanja, to vam ide ovako: kad se ja napijem, divno sam se proveo! Zatim bi uperio kažiprst na nekog iz zagrijane publike i dreknuo svom snagom: - A kad se napiješ ti: vidi pijane svinje! U tom bi trenutku obavezno nastao orkan oduševljenja! Svi bi u isti čas drečali, nadvikivali se: lica bi se zajapurila, oči sjajile, a Napoli, obavijen pijanom slavom, ispijao na brzinu dvije do tri čaše. Imao je ideja, taj Napoli, ne može se poreći. Ali te su ideje sa godinama postale otrcane, svi smo ih čuli bezbroj puta, budile su dosadu u nama. Malo pomalo, počeli su izbjegavati Napolija, koji je i dalje sa istim žarom propovijedao apokaliptični pogled na ljudski rod, pijući sve više, sve jače i sve češće...A godine su milile, iz dana u dan približavao se njegov život kraju, a da se knjiga nije rodila, nije ugledala svjetlo dana, ideje nisu izašle u svijet, ostale su zarobljene u uskom društvu ljubitelja kapljice, nepoznate širokim masama, kojima je Napoli želio objaviti svoju viziju i uzdrmati čovječanstvo, otvoriti oči čitavom svijetu, ukazati na ono u čemu griješimo i ni više ni manje, sa tim činom konačno prekinuti, okončati besmislene ratove i živjeti, naprosto živjeti jedni pored drugih, bez trvenja, mirno, surađujući i napredujući! Piće ga potkopavalo, nagrizalo mu bridak um, mijenjao se, od blistavog govornika koji je plijenio pažnju svoje publike, pretvorio se u dosadnog brbljavca. Nije mogao shvatiti što nije u redu! Govorio je ono isto što je uvijek govorio, ali oduševljenog slušateljstva više nije bilo. Više uopće nije bilo slušateljstva! Ostao je sam. Biti sam, za Napolija je značilo isto što i biti mrtav. Prestao je držati svoje govore: prestao je govoriti! Samo bi pogrbljeno, jer godine su milile i pritiskale i onaj mladić dvadesetih godina sa sjajem znatiželje i prkosne vitalnosti u oku, postao je pedesetogodišnji starac ugaslog pogleda, mrtvog uma, bez ideja i bez nade da će ga muze ponovo posjetiti. Život je izgubio draž, postao je breme. Zamrzio je samog sebe i očito se namjerno ubijao prekomjernim količinama alkohola. I dalje luta gradom, obučen u otrcanu odjeću, uvijek supijan i neprekidno mrmljajući sebi nešto u šiljatu, od mršavosti izduženu bradu, ali to više nisu briljantno nadahnuti govori, nego beznadne žalopojke. Nema žara u njemu, ugasio se, ostala je samo prazna ljuska koja se zove tijelo i kojoj nemilosrdno vrijeme odbrojava posljednje trenutke! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:09 - Budi (21) - Iskren - #
25.08.2005., četvrtak
|
Jučer, rano ujutro, dok sam još spavao, zazvoni telefon i nakon podužeg vremena začujem Đurin glas. Obradovao sam se starom prijatelju: inače pobjesnim kad me rano zovu. Kaže da mu je dosadilo umiranje na otoku, pa se vratio natrag. Donio mi bocu pravog maslinovog ulja i predavši mi dar, prokomentirao: "Kad, na žalost, ne primaš one druge boce". Uvijek isti Đuro, odmah je razvezao o ženama koje je sretao za ovo vrijeme koje se nismo vidjeli. Zahvaljujući Đuri, dan je počeo smijehom, a navečer sam istrčao pobjedonosno vrijeme: 5 km za 27.15. min. što iznosi 5 min. i 27 sek. po kilometru! Približio sam se granici! Da mi je kojim slučajem desno stopalo OK, šibao bih već sad ispod 5 min. kilometar. Za desert, navečer sam pogledao film sa svojom miljenicom Meg i vražja me Rajanica nasmijala do suza, da bi me "Mućke" dokrajčile! Ušavši u sobu na spavanje, zaprepastio sam se: bila su dva sata iza ponoći! Prepun dan smijeha! Nisam ga uzalud živio! Danas odradio teretanu, a u mislima neprekidno sa jednom pričom, koja se kovitla, sprema iskočiti iz moje nutrine jedno poslijepodne! Primijetio sam da mi je to najplodnije vrijeme za pisanje. Pustiti ću da se priča pripremi u meni, a onda... P.S. Prelistao sam novine: smučilo mi se i ne želim ništa komentirati! Protest šutnjom! |
- 14:12 - Budi (13) - Iskren - #
24.08.2005., srijeda
Odlazak
|
Odlazak Margareta, zvana Margo, zaustavi kola pored vidikovca sa kojeg je pucao pogled na plavu pučinu, mirnu i tihu, u jako vrućem ljetnom danu. Lokal je bio gotovo čitav ostakljen, pa ste i zimi mogli sjediti unutra, na toplom, uživajući u neobičnoj toploti, pijuckajući piće i gledajući sivo more, uzburkanih i zapjenjenih valova , šibano ledenom burom, a ipak vas osjećaj da ste na otvorenom nije napuštao. Kako nije bilo potrebe za sklanjanjem, Margo odlučnim korakom dugih nogu krene prema stolu ispod čempresa i sjedne, položivši oveću crnu kožnu torbu na susjednu stolicu. - Samo kavu - reče konobaru, koji se istog časa stvorio pored nje. - Ništa drugo, hvala. Ako je pametan, shvatiti će: željela je mir, trenutak za razmišljanje, morala je srediti konfuzne misli, koje su silovito brujale u njenoj nutrini. Sam bog zna da joj je potrebno dobro razmisliti. Upravo je napustila supruga, odustala od napora održavati na životu njihov brak koji je u devetoj godini svog postojanja počeo pucati, lomiti se, doživljavajući pravu katastrofu. Sve je postalo previše bolno, previše uzaludno. Umor i apatija uvukli se u Margo i nisu je napuštali. "Nećemo slaviti desetogodišnjicu", pomisli ona kiselo i paleći cigaretu. Zatim se u mislima popravi:"A možda ćemo i slaviti! Ali svatko za sebe!" Konobar joj polako priđe, položi kavu ispred nje na mali i zeleni okrugli stolić, nasmiješi se prijazno i otiđe, prepuštajući je njenim sumornim mislima. Gledala je kratak trenutak za njim i uspoređivala ga sa Sanjinom, svojim mužem. Uvijek je to činila, neprekidno je sve muškarce uspoređivala sa Sanjinom, na njihovu štetu. Do prije godinu dana: onda se nešto promijenilo i uspoređivanje je ponekad bilo na Sanjinovu štetu. Ne često, ali ipak… Otpijajući malo kave, divne arome, koja joj je pružala utjehu, Margo se sa sjetom prisjeti onog dana kad je upoznala Sanjina. Dogodilo se to točno na njen dvadeset i drugi rođendan, kojeg je burno proslavljala sa društvom u njihovom omiljenom kafiću, uz zveket čaša i neobuzdanog smijeha, sve to obavijeno dimom cigareta. Netko joj ga je predstavio i od tog trenutka kao da su im pogledi bili vezani u nevidljivi i čvrsti čvor: piljili su jedno u drugo, ni malo ne mareći za ostale, zaboravivši na njih, što su oni, naravno primijetili. Malo pomalo svi su počeli odlaziti, ostavljajući Margo i Sanjina same. I više se nisu razdvajali. Vjenčali su se dvije godine kasnije i zajedničkim se snagama, probijali kroz život. Opterećeni stambenim kreditom vodili su skroman život, miran, povučen, sa vrlo malo izlazaka. I dalje su bili dovoljni jedno drugom, nisu osjećali potrebu za društvom, za izlascima. Vikendom bi često odlazili u prirodu, na dugotrajno hodanje planinskim stazama: oboje su voljeli onaj umor koji pruža puno zadovoljstvo nakon tako provedenog dana. Margo je voljela izazove i nikad nije sebi dozvoljavala da u trenutcima slabosti, kad bi je svaki mišić bolio, odustane: uvijek bi ustrajala na posljednjem naporu. Da se nešto promijenilo, Margo je uočila prije nešto više od godine dana: primijetila je da neki računi nisu plaćeni i iznenadila se. Uvijek su bili pedantni u svojim obavezama i to im se nikad nije događalo. Odlučila je ne okolišati, već ga izravno upitala, gotovo istog trena kad je stigao kući. Malo se zbunio, blago porumenio i promucao nešto o tome kako je malo kratak sa lovom, ali neka ne brine, srediti će to odmah sutra! Nije brinula, znala je da će održati riječ: uvijek je bio od riječi. Vjerovala mu je uvijek i u svemu. Ali se to ponovilo. Sad već i nije bila toliko iznenađena, kao da je očekivala tako nešto: a kad je bolje razmislila, shvatila je da je to istina. I kako to obično biva, istinu, onu pravu, doznala je sasvim slučajno jednog nedjeljnog poslijepodneva, prije tri mjeseca, dok je prebirala odjeću koju mora sutra odnijeti u kemijsku čistionicu, a Sanjin bio na utakmici. U jednom njegovom odijelu, koje je vapilo za čišćenjem, pronašla je hrpu listića kladionice. Zaprepastila se, sjela na krevet, položila listiće ispred sebe i buljila u njih nekoliko minuta, odbijajući povjerovati u istinu koja se konačno razotkrila u svoj svojoj bijedi i ružnoći. Sad joj je bilo jasno, od kud sve te novčane neprilike, prvo male, da bi vrlo brzo narasle i postale velike i koje su im nemilosrdno srozavale standard življenja. Kockar! Postao je kockar! Brujanje kamiona sa prikolicom koji je projurio cestom, vrati je u sadašnjost i Margo zatrepće na suncu. Izgubila se u sjećanju. Sunce joj je sada udaralo točno u lice i ona potraži naočale, iščeprka ih iz torbe i stavi na nos. Sakrivena od radoznalog svijeta. Uvučena u svoj svijet sjećanja... Imali su veoma dug i veoma iscrpljujući razgovor te večeri, kad se Sanjin vratio. Nije se branio lažima: sve joj je priznao. U početku mu je to bila mala razbibriga, često je i dobivao, ali brzo se sve promijenilo. Obuzela ga strast, a razum napustio. Živio je i disao za kockanje. Mislio je kako će to moći držati pod kontrolom, ali... Večer su završili tako, da joj je obećao kako je sa klađenjem gotovo, a zatim su burno vodili ljubav: tjelesnom strašću su nastojali premostiti potok nepovjerenja koji je iznenada zažuborio između njih. Tri su mjeseca prošla od onog svibanjskog dana, tri mjeseca u kojima je vjerovala kako je sve ponovo u redu, sve kako treba biti. Trudila se ne biti sumnjičava: suzdržavala se i nije mu čeprkala po stvarima; smatrala je to nedostojno nje. Nije se željela toliko poniziti. Njezina je suzdržljivost konačno danas bila nagrađena: dok je pospremala stvari u spavaćoj sobi, ispod pepeljare, na Sanjinovoj strani kreveta, ugleda dobro poznati listić kladionice. Protrnula je, zamaglilo joj se pred očima i čak je malo zateturala. Koljena su joj se odsjekla i jednostavno se srušila na krevet, nije sjela, a pogled joj ostao prikovan za listić, koji kao da joj se rugao, rugao...Odlučila je u hipu: ne može živjeti sa čovjekom koji joj laže! Napustiti će ga! Koliko je obuzet klađenjem, sigurno neće ni primijetiti! Sad je tu, sjedi, kavu je popila, ali još ne odlazi. Nije zadovoljna i osjeća nemir. Nešto nije kako treba! Negdje griješi! Nije shvaćala gdje i u čemu griješi i ljutilo ju je to. "Jesam li prenaglo odlučila", upita se."Možda sam trebala još jednom razgovarati sa njim? Pružiti mu priliku da objasni? Pobjegla sam! Ja, koja se uvijek borila i koja nikad ni od čega nije bježala! Ponijela sam se ko posljednja glupača! Vraćam se istjerati sve na čistac! Vraćam se boriti za uspjeh našeg braka!" Margo odlučno ustane, mahne konobaru i pokaže pokretom na novac koji je stavila na stol i pritisnula ga pepeljarom, veselo mu se nasmiješi, odšeta brzim koracima do kola, sjedne, upali motor i krene kući... ...Sunce je upravo zalazilo, kad je otključala vrata stana i ušla. - Pa gdje si? - dočeka je Sanjin zabrinuto. - Ovakvo ponašanje ne liči na tebe. - Morala sam srediti misli - odgovori Margo i odmah napadne: - Vidjela sam listić kladionice ispod pepeljare u spavaćoj sobi. Mislila sam da je gotovo sa tim! - I jest gotovo - mirno i ni malo zbunjeno odvrati Sanjin. - Tu je da mi služi kao podsjetnik. Ništa više! - Kakav podsjetnik? - Podsjetnik na to kakva sam budala bio! Umalo da te zbog jeftinog uzbuđenja nisam izgubio! Tebe, najveće uzbuđenje svoga života! Kasnije, dok je Sanjin nakon vođenja ljubavi zadovoljno tonuo u san, Margo ustane, tiho, pazeći da ga ne probudi. Iskrade se iz spavaće sobe, ogrne kućnom haljinom, pa sve stvari, koje je to isto poslijepodne ljutito unosila u kola, brzo izvadi i ponovo unese u kuću. Poslijepodne joj se sada činilo nestvarno i jako daleko, poput košmara iz kojeg se, srećom, brzo probudila. Vrati se na prstima u spavaću sobu, legne pored Sanjina i priljubi se uz njegovo toplo tijelo, dok je glazba, koju su pustili prije vođenja ljubavi, tiho i dalje svirala: a vrata, koja nije zatvorila, nošena inercijom polako se i tiho zatvarala, sakrivajući i štiteći njihov mali i sigurni svijet od nesigurnosti velikog svijeta. Tada to nije mogla znati, ali te je večeri u njenoj toploj nutrini počeo bujati novi život… Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 14:57 - Budi (20) - Iskren - #
23.08.2005., utorak
|
Čitavo mi je jutro proletjelo ispunjeno sportskim aktivnostima! Prvo smo Lori i ja lagano odšetali do parka, da bi se i ona malo družila, a ja sam radio serije sklekova, razgibavanja i udaranja u stablo. Napredujem, sa sve više snage se usuđujem udariti u hrapavu koru. Nakon toga, lagano sam izveo vježbu Tai-Chi-a, okružen stablima i mirom! Malo sam zapustio Tai-Chi i žao mi je zbog toga: potruditi ću se i ponovo ga redoviti izvoditi. Nema Miljenka: negdje je zaglavio, pa moram sam vježbati! Što se mora nije teško! Po povratku kući, odradio sam kompletan tretman moje male teretane uključivši i biciklu. Na kraju mi je znoj curio sa lica u potocima! Mislim da je to više nego dovoljno! Sutra trčanje! Jučer, dok sam izlazio sa Lori u večernju šetnju, na Novi čujem da je u španjolskoj Katolička crkva zaredila za svećenika oženjenog čovjeka, oca dvoje djece. Što je dozvoljeno Jupiteru... Čitam još jednu zanimljivost u "večernjaku": Čačić je izjavio da su njemu SDP i HDZ isti! Baš nam je ta njegova "mudrost" potrebna ne bi li nas prosvijetlio... Ma pogledajte samo ove vijesti: 1. Poplave u Europi 2. Požari u Portugala i Španjolskoj izmaknuli kontroli 3. Egipat: Zbog bombaških napada, uhićeno 300 osoba 4. Potres od 4,9 stupnjeva izazvao paniku na Sulawesiju 5. Siromaštvo pogađa polovicu djece u Aziji Za kraj, evo jedne lijepe vijesti: u Rijeci je konačno granulo sunce! Nije neko jako, ljetno, sramežljivo nam sja probijajući oblake. Za Opatiju ne znam, možda im još crnji mrak pada na oči, jer zamislite, svi bivši gradonačelnici tvrde da su u najnovijem u nizu skandala, koji drmaju Hrvatskom, u slučaju Liburnia, čisti ko suze! Dođu mi suze na oči, kad čitam kako svi ti ljudi rade na "boljitku" Hrvatske i kako je uvijek sve "transparentno", a sve to bez ikakve osobne koristi! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:57 - Budi (11) - Iskren - #
22.08.2005., ponedjeljak
Bliski susret
|
Bliski susret Zabava se zahuktavala, sve više, sve jače, sve brže. Glazba je treštala i svi su pili, pili...Divljali su već nekoliko sati i sad se nalazili na vrhuncu. Jahali su na vrhu vala koji ih je nosio u uživanje. Dim cigareta mogao si sjeći nožem, gust i plavičast, kuljao je kroz širom otvorene prozore. Bilo je tu i dima drugog porijekla: svi se ti mirisi miješali sa parfemom, kojim su se djevojke obilato poslužile, ali koji je počeo hlapiti i gubiti bitku sa zrakom prezasićenim mirisima alkohola, ljudskog tijela. A glazba je treštala... Ošamućen velikom količinom popijenog alkohola, Deni, kome je pravo ime bilo Danijel, izađe na balkon i požudno udahne svježi, noćni ljetni zrak sa mirisom mora. More je bilo udaljeno možda svega desetak metara i njegov je reski miris pružao uživanje njegovim jadnim plućima sasvim zasićena dimom. Fokusirao je pogled čvrsto prema pučini, žaleći što je toliko pio, želeći biti trezniji. Osjećao se beskrajno moćnim! Potpuno sretnim! Ispunjen! Otpije iz čaše koju je donio sa sobom i odloži je pretjeranom pijanom pažnjom na kamenu ogradu balkona, na kojoj se nalazilo cvijeće. Uspravi se u čitavoj svojoj impozantnoj visini od gotovo dva metra, zabaci glavu, raširi ruke prema zvjezdanom nebu i krikne prema njegovom beskrajnom prostranstvu u kome se sve gubilo i sve postajalo ništavno: - Svemire! Veliki Svemire! Samo si ti veći od mene! Prigušen ga smijeh natjera na brzi okret: spustivši ruke zapilji se u mrak i jedva ugleda djevojku u samom kutu balkona, napola sakrivenu iza visokih i bijelih balkonskih vratiju. Ona izađe iz sjene i stupi na svjetlost, pružajući mu tako mogućnost da je pogleda i uživa u njenoj ljepoti. Bila je predivna: nikakvu drugu misao nije imao, nije mogao imati. Predivna je! Samo je to mogao misliti, sve je ostalo prestalo postojati. Predivna je! Piljio je škiljeći u njeno dugo i vretenasto tijelo: lagana ga žuta haljinica obavijala, a niz leđa joj se prosipao raskošni slap crne kose, crnje od noći. Oči joj bile velike, bademastog oblika, crne, iz njih je izbijala vatra i otvoreno su ga gledale, pekle su ga dugim i ispitivačkim pogledom. Dugim je nogama lijeno zakoračila prema njemu i rukom mu zamahnula ispred lica. - Hej! - reče mu nasmijano. - Nisam duh! Ne moraš tako zapanjeno piljiti u mene! - Predivna si - reče on i pristupi joj. - Jesi li zbilja stvarna ili sam ja pijan! - Oboje - nasmije se ona. - Stvarna sam toliko koliko si ti pijan. - Nisam te prije vidio - reče joj on hvatajući je za ruku i povlačeći je u tamu, iza velikih vratiju: sad su bili skroz zaklonjeni od mogućih radoznalih pogleda. - Nisi mogao - odgovori ona povinujući se njegovim zapovjedničkim pokretima i prateći ga. - Stigla sam prije nekoliko minuta. Nije čuo odgovor. Milovao joj je bok, uživajući u njegovoj oblini, uživajući u podatnosti koju je toplo osjećao na dlanu. Ljubili su se. U početku polako, zatim sve strasnije, jače, duže...Ruke su im istraživale jedno drugo, disanje im postajalo ubrzano, uzbuđeno, stapalo se u zajedničkom ritmu imenom požuda. Stopili su se u jedno, iza balkonskih vratiju: rukama ga obgrlila oko vrata, nogama oko bokova, čvrsto se gurajući prema njemu i nudeći mu poluotvorene i vlaže usne; sakriveni u toploj ljetnoj noći, obavijeni požudom koja se hranila alkoholom, pružajući uživanje jedno drugom, postali su jedno. Ljuljali su se u ritmu zadovoljstva koje je raslo, raslo, raslo...da bi prasnulo poput supernove i zgrčilo njihova spojena i vruća tijela, koja su u tom kratkom trenu treperila u zajedničkom zadovoljstvu, da bi odmah zatim klonula, bez snage, drhtavo i ranjivo. Kad su bili gotovi, oboje klonulo počeše dotjerivati oskudnu ljetnu odjeću, sakrivajući tragove ljubavne igre. Zbunjenost koje donosi nerazumijevanje, uvuklo se između njih, a pitanje je lebdjelo između njih, neizgovoreno i stvaralo zid nelagodnosti. - Idem se osvježiti - reče djevojka, pogleda ga pravo u oči i doda: - Inače, onaj tvoj krik prema nebu, uzeo si od Alex Haley-a, iz njegove knjige "Korijeni". - Lijepa - odgovori on, paleći požudno cigaretu ( vječni prizor nakon vođenja ljubavi ) - lijepa i još k tome pametna. Kako ti je ime? - Reći ću ti kad se vratim - dobaci mu ona preko ramena, iskosa ga pogledavši. Gledao je za njom kako se probija kroz gužvu i nestaje mu sa vida, izašavši iz velike sobe. Nije doznao njeno ime. Nikada je više nije vidio i bilo je dana kad se pitao: nije li sve to bila samo halucinacija izazvana alkoholom i dvije ili tri smotke? Svejedno je: divno iskustvo; prekrasna halucinacija! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 00:45 - Budi (31) - Iskren - #
21.08.2005., nedjelja
Američka domišljatost Ne treba mnogo domišljatosti da se shvati što ovo znači. Ameri, mudri inovatori, osmislili su novo, lukavo oružje: ne ubija, služi za rastjerivanje masa - znači svatko tko se sakupi u veću grupicu i protestira protiv Amera, može očekivati da će biti "pozdravljen" sa ovakvim oružjem! Zove se "Mikrovalni top" i prvi će ga imati "čast" isprobati na svojoj koži - pogodite tko? Nitko drugi nego oni kojima su dobroćudni Ameri došli donijeti demokraciju, ali ne bilo kakvu demokraciju, nego demokraciju kakvu oni, Ameri, drže da je jedina prava, a to je demokracija na američki način, jer svaki je drugi način pogrešan, zar ne? Ne viče se na sav glas, ali se šuška, kako Ameri već neke nove strojeve isprobavaju u Iraku (da, pogodili ste, irački narod ima čast poslužiti poput zamoraca novim svjetskim gospodarima). Znam da je nedjelja, dan kad se obitelj okuplja, odmara, druži, zabavlja...ali nisam mogao odoljeti. Uz nadu da će te me shvatiti i oprostiti mi bizarnu temu, srdačno vas pozdravljam, blogeri moji! P.S. Sliku, a i dobar članak možete vidjeti u "Večernji list" on line. "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 14:01 - Budi (10) - Iskren - #
20.08.2005., subota
|
Prvo i najvažnije: danas je trčanje bilo za bogove! Letio sam! Ne trčao! Za sam finiš ostavio sam najgadniju uzbrdicu koju sam "progutao" u komadu! Na vrhu sam plesao pobjednički ples (inspiriran Rokijem), a u podnožju se smijao Klaudio i odobravajući se smijao: on zna što znači nakon pet kilometara u punom trku savladati ovakvu uzbrdicu! Odradio sam i kompletno istezanje sa sklekovima i trbušnjacima i osjećam se ko grom! A Lori mi po svom običaju spava na koljenima: istrčala se i dobro najela! Počeo sam polako učiti HTML, usprkos tome što mi mnogi kažu da je to nepotrebno. Čini mi se, da je njima mnogo toga nepotrebno znati: zapanjuje me njihov nedostatak želje za shvaćanjem, za razumijevanjem. Poznajem jednog savršenog glupana koji ne zna ni kako nastaju godišnja doba! Kaže, ne treba mu to u životu! Čitam kako cijene barela nafte rastu i sjećam se da sam odavno pročitao predviđanje kako će se barel nafte prodavati po 100 dolara. Nije taj dan baš toliko daleko! Već sada svi kukaju kako je benzin skup, ne vozikaju se baš previše, ali se nadaju čudu, a čuda nema i ne će ga biti! Hrvati pomamno kupuju automobile, a zatim nemaju za benzin! Osobno ih poznajem i ovo nisu prazne riječi! Urlali su protiv naftovoda, Družbe Adria, ali ne shvaćaju da bez toga nema ni vožnje njihovih ljubimaca! Po starom dobrom običaju, kratkovidnost vlada! I ja sam za ekologiju, što više ni nemam kola, nisam uopće vozač i ne volim previše smrad koji ispuštaju. Ali sam realan, živimo u svijetu koji je gladan i žedan energije i to je činjenica, htjeli mi to priznati ili ne. Treba dozvoliti prolaz Družbi Adria, ali inzistirati na najvišem mogućem standardu zaštite! Može se to izvesti - sa pravim ljudima! Ali me strah da takvih nema, političari su potkupljivi, zgrabit će mito i fućka im se za posljedice koje će se zbog toga dogoditi. Svi oni samo kratkoročno misle: do kraja svog mandata! Poslije toga ih se ništa ne tiče! I to je naša tragedija! Nemamo političara vizionara koji će tražiti rješenja koja će funkcionirati dobro za 10 ili 20 ili 50 godina! Kao da budućnost za njih ne postoji! Možda i ne postoji! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 12:01 - Budi (15) - Iskren - #
19.08.2005., petak
|
Lori mi, naravno, sjedi na koljenima i dijelimo banane dok ovo pišem. Ona može biti zadovoljna, mirna, ukratko: bezbrižna! Ali Lori je pas, kujica, točnije, a ja sam čovjek (barem se nadam da jesam - nastojim biti) i ne mogu biti miran i zadovoljan, nakon prelistavanja novina. Osvrnimo se prvo na veliki svijet ka kojem težimo, nadajući se da će nam biti bolje, u što ozbiljno sumnjam. Rusija i Kina vrše zajedničku vojnu vježbu nazvanu "Mirovna misija 2005". Mirovna? A zveckaju oružjem! Vi vjerujte, ako hoćete, ja ne mogu! Zašto nisu izvršili zajedničku vježbu spašavanja kineskih rudara koji su nedavno stradali u rudniku? Tada bi im vjerovao da rade za mir, ovako...Po mom mišljenju, to nije ništa drugo nego poruka Amerima: Pazite! Držimo vas na oku! Ako bude trebalo, ujediniti ćemo se da bi vas...Mislim da ne moram dalje, je li? Skoknimo sad u Lijepu našu i što vidimo: Afera Liburnia drma, trese, pa se nekim glavonjama čini da je izbio pravi potres! Sanader je poništio Vladinu odluku, ali kada? Tek kad se val nezadovoljstva podigao i glasno zabrujao! Opatija mi je pred nosom i znam o čemu govorim! Svi su bili protiv takvog Vladinog odnosa prema domaćim ljudima, Opatijcima: nitko ih ništa nije pitao! Koga brige za njihovo mišljenje! Moje mišljenje: shvativši da mu to neće tek tako proći, Sanader je poništio odluku koju je sam donio! Tipični je autokrat! Tko mu smeta, nemilosrdno ga makne! Točno je da je smijenio dvojicu, ali učinio je to da bi on sam ostao čist! Ništa novog pod suncem: samo se igrači mijenjaju! Nagradno pitanje glasi: što bi se dogodilo da se ljudi u Opatiji nisu digli na noge junačke i glasno zagalamili, skrenuvši na taj način veliku medijsku pažnju (koju Vlada nikako ne želi) na slučaj Liburnia? Pred zimske dane (da blizu su) jedan podatak iz "Večernjeg lista" od 18.08.05.: STANDARD Visoke jesenske izdatke uvećat će poskupljenja zbog rasta cijena goriva Život poskupljuje - u rujnu troškovi viši 1500 kuna. "Samo hrabro Hrvati u nove nevolje", napisao je jedan čitatelj i tu se nema više što dodati! Sigurno ste čitali knjigu Dana Browna ''Da Vincijev kod'' (ako niste, pročitajte). Sad se snima film po toj knjizi i odmah se našla jedna časna koja protestira ispred katedrale u kojoj se odvija snimanje (filmaši su se isprsili sa 100,000 funti za tu privilegiju). Smeta joj što ta knjiga ukazuje na nešto što ljulja vrijednosti katoličke crkve: Dan Brown je u knjizi napisao da je Isus oženio Mariju Magdalenu s kojom je imao i dijete. Knjiga ne prestaje plijeniti svojom temom, o njoj je napisano mnogo i svašta! Meni se dopala, a vi čitajte i odlučite! Za kraj sam ostavo poslasticu: zahuktalo se prepucavanje o porijeklu čovjeka! Je li nas stvorila evolucija ili smo božje djelo? Po meni, sasvim beznačajno pitanje! A evo i zašto: mnogi su u tom prepucavanju potpuno zaboravili BITI ljudi i ponašaju se poput majmuna! Navode se primjeri kako učenici pitaju, ako je istina da potječemo od majmuna, tko je onda stvorio majmuna? Takvima ću odgovoriti protupitanjem: ako je sve stvorio Bog, tko je stvorio Boga? Problem je (a ne bi ga uopće trebalo biti) što previše ljudi ne mogu shvatiti što je ništa i kako to ništa odjednom prasne i postane nešto. Ali zar to nije sasvim svejedno? Je li nas stvorila evolucija ili Bog? Moja je poruka: bilo kojoj da ste opciji naklonjeni ni u kojem trenutku ne zaboravite biti ljudi! Nikako majmuni!!! Oprostite na podužem osvrtanju! P.S. Jučer u 19 i 24 na TV Nova u vijestima o najružnijem psu na svijetu o čemu sam imao čast izvijestiti vas otprilike prije mjesec dana! Kako smo mi blogeri brzi! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 00:38 - Budi (11) - Iskren - #
18.08.2005., četvrtak
Mirno poslijepodne
|
Mirno poslijepodne Snažan udar vrućine zapuhne Franka čim je izašao iz hladovite zgrade na užareni pločnik: drugi udar u roku od nekoliko minuta, pomisli tmurnog izraza lica, napetih živaca! Malo se pognuo: bio je izrazito visok i držanje mu bilo malo pognuto, kao da se nesvjesno želi prilagoditi okolini. Sad se još više pognuo, teret dijagnoze koju je upravo čuo od liječnika specijalista, sručio se na njega svom snagom i sve oko njega mu izgledalo neobično. Ništa više nije bilo kao prije samo pola sata: sve se izmijenilo, baš sve! Prije pola sata ušao je u privatnu ordinaciju dr. Berga i već po njegovom umornom licu , Franko je shvatio da vijesti nisu ni malo dobre. Odlučio je hrabro dočekati udarac, mirno, stoički: ionako ništa ne može izmijeniti. - Hoću istinu - rekao je čvrsto gledajući dr. Berga ravno u sive oči, napola skrivene naočalama, zlatnih okvira. - Čistu, neuvijenu istinu! Dr. Berg je klimnuo i rekao mu istinu i svijet više nije bio isti, postao je sasvim drugačiji, poželjniji, ljepši, udaljeniji nego ikad, naprosto nedohvatljiv, nedostižan! Ispred njega je još šest mjeseci života, u najboljem slučaju, devet. Metastaze su se u njegovom želucu toliko raširile, narasle, razgranale se, da je svaka pomisao na kirurški zahvat sasvim apsurdna! Karcinom (velika proždrljiva račina, preveo je u sebi ošamućeni Franko) je pobijedio, na žalost, ništa se ne može učiniti... Nije više slušao. U stvari, slušao je, ali nije shvaćao smisao riječi: njihov se zvuk odbijao od njega, kao da njegov mozak ne želi prihvatiti poruku koju riječi dr. Berga, upućene njemu, Franku, nose u sebi. Na kraju razgovora pozdravio se sa dr. Bergom, uljudno mu zahvalivši na vremenu koje mu posvetio (zašto? zašto?...udaralo je u njegovoj nutrini), ustao, primio pruženu ruku, čvrsto je stisnuo, okrenuo se na petama, gotovo vojničkim načinom, i izašao iz ordinacije, divno rashlađene klimom, ali u kojoj ovog puta nije ni malo uživao: nije ni shvatio da je u ordinaciji prijatna svježina. Odjednom mu se misli saberu i Franko shvati kako stoji na rubu pločnika čekajući zeleno svjetlo i koje je već tko zna koliko trajalo. Odmahne glavom, pređe ulicu, gotovo praznu, jer na ovakvu pasju vrućinu izlazili su samo oni koji su morali i pogledom izabere stol na pločniku ispred kafića, sjedne i sasvim odsutno naruči duplu kavu i mineralnu. Pogleda pažljivije oko sebe i shvati kako se nalazi u kafiću u koji je volio dolaziti sa Aleksandrom. Uhhhhhh, mora i njoj reći! Kako? Tako je puna života, uvijek u pokretu: bolest je za nju nepoznati pojam! Već su dugi niz godina u braku i ne sjeća se da je bila ikad bolesna. Nije ni on, do sada... Misli mu se motale, ponovo je proživljavao u sjećanju svoju ludu i burnu mladost, koja ga je umalo dotukla! Tada je u njegov život ušla Aleksandra i on, koji se nekad ubijao nezdravim načinom života, počeo je sa njom živjeti zdravije, bolje, plemenitije... Svaki je dan postajao priča za sebe, uživali su jedno u drugom: osnovali su vlastitu tvrtku koja je pružala geodetske usluge i život im postao brz, možda i previše dinamičan, ali oboje su to voljeli, i što je još važnije, voljeli su jedno drugo! Naporno radeći uživali su u životu i jedno u drugom. Djece nisu imali: bio je to njihov izbor. I nisu požalili zbog toga: bili su dovoljni sami sebi! Bili su jako povezani i isu osjećali potrebu za djecom koja bi ih još više povezala. Posvetili su se jedno drugom i vodili lijep život. Franko otpije malo kave, zatim mineralne, a misli mu odlutaju u prošlo ljeto, vruće poput ovog! Otputovali su u Egipat i on, koji je mnogo proputovao, uživao je izigravati vodiča Aleksandri, vodeći je posvuda i održavajući joj čitava mala povijesna predavanja. Odjednom se sjeti da već imaju rezervirano za ovo ljeto, točnije za samo šest dana, već uplaćeni desetodnevni boravak u Maroku. Žalosno odmahne glavom, sumnjajući da će ići na bilo kakvo ljetovanje. Nikada više neće vidjeti one predivne plaže, zalaze sunca u pustinji... Stegne ga u grlu i on odlučno ustane, plati i krene prema kući. Mora se srediti prije nego dođe Aleksandra: istuširati će se, još jednom obrijati, spremiti paštu, otvoriti bocu crnog vina, puštajući ga disati, zapaliti svijeće...nikako neće biti žalostan! Provesti će sa svojom Aleksandrom lijepu večer, još ljepšu noć, a ujutro...Ujutro će joj reći, polako, uz kavu koju će piti na balkonu, obazrivo, koliko je to moguće… Ušavši u stan, odmah primijeti svjetlosno upozorenje, znak da ima telefonskih poruka. Dok je svlačio od znoja promočenu košulju, koja mu se zalijepila za leđa, sasvim mokra, uključi aparat. "Ovdje dr. Berg", začuje poznati mu glas i zastane točno u sredini velike dnevne sobe u ruci držeći skinutu košulju i ne znajući da je drži. "Vrlo mi žao, ali došlo je do tragične zabune! Molim da me odmah nazovete! Hvala." Nazvao je, pitajući se, što li još može biti tragično. Tajnica dr. Berga ga istog trena uzbuđeno spoji i Franko začuje miran, a ipak nekako uzbuđen glas. - Ne znam kako ovo drugačije reći - čuo je liječnikov glas - ali ništa od onog što je rečeno u vezi vaše bolesti nije točno! Došlo je do zabune, velike, molim da nam oprostite, iako znam da je neoprostivo! Priredili smo vam užasne trenutke. Zamijenili su snimke, to se dogodilo! Sa vama je sve u redu, gastritis, malo pojačani: ni traga karcinomu, ni... Franko ga je uljudno saslušao, zahvalio na dobrim vijestima, spustio lagano telefonsku slušalicu, istuširao se, obrijao, skuhao paštu, otvorio vino i sa čašom u ruci u polumraku sjeo i čekao Aleksandru. Disao je mirno, duboko, uživajući u tom činu na koji nikada ranije nije obratio pažnju. Primijetio je odsjaj zalazećeg sunca na čaši koju je držao u ruci. Pogledom je milovao knjige koje su zauzimale čitav jedan zid. Večernji pjev ptica, koji je dopirao kroz širom otvorenih velikih prozora, pruži mu neizmjerno zadovoljstvo. Na svježe obrijanom licu titrao mu osmjeh pun mira. Ona uđe, lijepa, vesela i puna života kao i uvijek i već sa vrata dobaci svoje uobičajeno pitanje: - Što si radio čitavo poslijepodne bez mene? - Ništa - odgovori on ustajući. - Proveo sam sasvim obično mirno i lijeno poslijepodne! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 07:56 - Budi (18) - Iskren - #
17.08.2005., srijeda
Ljubav
|
Ljubav Ratko mahne rukom šankerici, ženi tridesetih godina, uredno vezane crne kose u pletenicu i zamoli: - Još jedno crno vino, molim. Večeras slavim i prekršiti ću svoje pravilo o dva vina: večeras ću popiti tri! Šankerica mu se prijazno osmjehne, i dok mu je točila vino, upita, jer bio je jedini gost i mogla se sasvim posvetiti njemu, zvonkim glasom: - A što slavite? - Godišnjicu! - spremno odgovori on. - Na današnji sam dan upoznao svoju ženu! Ona ga pažljivo pogleda: visok, tamnokos, sa vrlo malo sijedih, blizu šestdesete, ali koji dobro izgleda, čvrst je, trbuh mu je ravan, opaljena lica: sigurno mnogo provodi vremena na svježem zraku. Markantan muškarac, zaključi ona i pogleda ga u oči. - Lijepo što to slavite - reče mu šankerica nasmijano. - Ne poznajem mnogo muškaraca koji to slave. - Maza to zaslužuje - reče Ratko. - Ona je najljepša i najbolja žena na svijetu. Uostalom, i sami će te se uvjeriti: za pola sata će doći ovdje. - Zbilja ste neobični, gospodine - odvrati ona nasmijano. - Ovdje obično slušam sasvim drugačije priče. Pričajte mi o svojoj ženi. Nije ga trebalo nagovarati. Ratko je volio svoju Mazu, volio je govoriti o njoj, a i tri čaše crnog vina razvezale mu jezik, pa je glatkim riječima opisivao svoj prvi susret sa Mazom, taj davni događaj koji se zbio prije trideset i šest godina, a u njemu živi i titra svaki trenutak tog posebnog dana, dana koji mu je izmijenio život, baš kao da se dogodio prije trideset i šest minuta, a nikako godina: a šankerica se nalaktila na uglačani šank i očarano slušala njegove riječi, gotovo poeziju, kojom je taj neobični muškarac, opisivao svoju ženu, svoju ljubav. Iz svake je njegove riječi odjekivala ljubav prema Mazi: sve je volio na njoj, njenu kratku i plavu kosu, koja uokviruje njeno srcoliko lice, plave i sjajne oči, onaj divan nos, prćast baš koliko treba i ni milimetra više. Ratko je govorio, pogleda uprta u čašu crnog vina ispred sebe, ali nije vidio čašu: vidio je svoju Mazu, mladu, lijepu, prekrasnu, nasmijanu, dugih nogu koje je izazovno pokazivala njena crvena minica. U sjećanju su mu se smjenjivali događaji, čiji je glavni akter uvijek bila Maza: čitav mu je život sa njom preletio u snu, sve je ostalo postalo nevažno pored njegove Maze. Ako se nešto dogodilo njemu, a da Maza nije bila prisutna; kao da se i nije dogodilo: odlazilo je u zaborav! - Pa, dragi moj gospodine - reče mu šankerica, kad je završio priču, podigao čašu i počeo polako i sa uživanjem otpijati plemenitu tekućinu - drago mi što sam ovo čula! Silno sam radoznala! Puknuti ću od radoznalosti! - Ne morate - odvrati on nasmiješeno. - Radoznalost možete odmah utažiti. Evo je, upravo ulazi. Šankerica se brzo okrene, silno radoznala, žarko želeći vidjeti ženu koja je toliko osvojila muškarca, i dah joj u grudima zastane, a oči joj se u nevjerici, širom otvoriše. U lokal je stupila debela žena pedesetih godina, kose bez sjaja, dok joj je stomak zbog naslaga sala podrhtavao prilikom njenog kretanja kroz prostoriju. Haljina, svečana, crna, obujmila je njeno ogromno tijelo, ali nije uspjela ublažiti njegovu grotesknost. Vrijeme nije bilo milosrdno prema njoj, debljina ju je poružnila, uspjela pobijediti i zamijeniti svaku crtu koja je nekad bila lijepa. Noge, nekad duge i vretenaste, sad su bile debele, bezoblične, činile se natekle, nabrekle. Jedino su oči bile mlade, divno plave i nasmijane i gledale su otvoreno u Ratka, netremice i sa obožavanjem. Sva smućena, šankerica se okrene prema Ratku, misleći kako će joj on objasniti što se to u stvari događa: šali li se on sa njom? Očekivala je ugledati prekrasnu damu u zrelim godinama, koju vrijeme nije pobijedilo! Ali se još jednom silno iznenadi ugledavši Ratkovo lice, koje se radosno smiješilo prema debeloj ženi. Sa čuđenjem je promatrala preobražaj koji se odigrao pred njom: Ratko je ustao, prišao svojoj Mazi, blago je pomilovao po licu, a svaki je njegov beskrajno blagi dodir pjevao pjesmu bezgranične ljubavi. I šankerica shvati: za Ratka je vrijeme stalo i njegova Maza izgleda isto kao i prije mnogo godina, a kako izgleda drugima, Ratka nije zanimalo. Nježno obgrlivši jako široka, izobličena zbog prekomjerne debljine ženina ramena, Ratko je odlučnim korakom povede prema izlazu, prema još jednoj posebnoj večeri provedenoj sa voljenom. Šankerica ostade sama, uzdrhtala, sve se u njoj kovitlalo: u dubini sebe osjećala je da je prisustvovala nečemu veoma rijetkom. Iz grudiju joj se otme dubok uzdah, dok je uzimala Ratkovu čašu, na čijem je dnu ostalo malo vina, izlije čašu i postavi je visoko, gotovo nedostupno dohvatu, između dvije stare i opletene boce, odlučivši u trenu: nitko više nikada neće piti iz te čaše! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 01:26 - Budi (14) - Iskren - #
16.08.2005., utorak
|
Jutro oblačno, puše lagani vjetar. Istrčao sam u 8 i 20 sa Lori i sasvim lagano trčeći obišli smo sve naše staze, a trčanje trajalo točno 43 min. Namjerno nisam htio ubrzati, brine me desna loža: jučer me je, dok sam gledao dokumentarac o ubojstvu dr. M. L. King-a tako divno boljelo, da sam morao dobro izmasirati ložu i neuobičajeno za mene, popio sam Aspirin. Nisam se usudio trčati brzo, ali čini se da ću morati! Po završetku jutrošnjeg trčanja, pri mjerenju pulsa primijetio sam čak tri puta aritmiju (kao da srce preskoči jedan otkucaj). To znači da NE smijem trčati ispod svoje brzine! Nema odmora! Ili trči ili crkni! Ako trčim brzo, boli loža: ako trčim sporo, pati srce! Dvosjekli mač! Ili Damoklov mač, he, he… Dok sam se istezao, stigao je Marijan sa svojom kujicom Mrvicom, sav blijed, muči ga stomak. Bivši je sportaš (kad se oženio prekinuo je sa sportom) i on mi kaže da ću morati trčati SVOJOM brzinom. Kao i sve u životu: opstaju oni koji se mogu prilagoditi, izdržati! Lori sad spava u mom krilu dok ovo pišem, loža me ne boli, ali osjećam laganu neugodnost u njoj. Čekam da nazove Braco i krenemo u kupovinu (mrzim riječ šoping, koja se, nažalost, udomaćila! Toliko svi inzistiraju na hrvatstvu, a u onom što je najljepše u njemu, u jeziku, čine takve nakaradnosti, da tipu poput mene, koji je pročitao na tone knjiga, dođe da urliče! Npr. mudroslov, umjesto filozof, učinkovito umjesto djelotvorno, i najgluplje i najnakaradnije koje se pretvorilo u sprdnju je brzoglas, umjesto ...pogodite! Još kad se sjetim da su iz knjižnice maknuli knjige na ćirilici...). Idemo kupiti klupicu za dizanje utega, za Bracu, a za mene sobnu biciklu, da ne istrulim ona tri mjeseca koja neću moći izaći iz kuće. Djelovao sam pozitivno na Bracu: na moj je nagovor (i na moje veliko zezanje) počeo trenirati i sad izgleda jako dobro! Učinio sam još jedno dobro djelo i veliki Tao će mi biti naklonjen. Na Bozanićeve riječi o tome kako se trebamo boriti protiv seksualne izopačenosti, neću se ni osvrnuti, iako su ovo "osvrti". Ne zaslužuju pažnju: on i njemu slični već su nam pokazali kako se "bore" protiv seksualne izopačenosti! Osuđuje potrošački mentalitet u Hrvata (ima pravo), ali kakav primjer pruža Crkva? Posvuda se obnavljaju crkvene fasade, gradi se, popravlja, dotjeruje, uljepšava, ukrašava: sve mora blistati, izvana, ono iznutra ionako ne vidimo, bar ne prečesto. Samo povremeno nešto izviri, poput homoseksualizma, pedofilije i drugih nepodopština! Iznutra ima truleži koliko hoćeš! I zato izvana mora biti sve lijepo i krasno! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:01 - Budi (9) - Iskren - #
15.08.2005., ponedjeljak
Problem
|
Problem U zatamnjenu se sobu, gdje je samo na trenutak tu i tamo prodirala kasnoposlijepodnevna sunčeva svjetlost, uvukla nelagodnost, šutnja koja udaljava dva bića, neprijatna i za nju i za njega. U jednom se žutom traku svjetlosti poigravala sitna prašina. Čestice su plesale svoj ples, podrhtavale, lagano, mirno, poput protoka vremena. Neumoljivo. - Sad me sigurno mrziš - reče Tea i prekine neugodnu tišinu. - Ne mrzim te - odgovori Ernest. - Ne mogu shvatiti zašto si to učinila. Tea, ležeći gola pored njega sa Ernestove lijeve strane, podigne se malo u krevetu, osloni na desni lakat i zagleda mu se pravo u oči. Odvraćao joj je pogled netremice: shvatio je da je to njena igra, igra u kojoj ga pokušava prisiliti na priznanje da mu je laknulo. Gledali su se jedan trenutak vječnosti, dok su čestice prašine u traku svjetlosti ludo plesale, uskovitlane Teinim pokretom tijela. Nije je mrzio, naravno, ali osjetio je lagani ubod nepovjerenja i zaboljelo ga to. - Što sam drugo mogla učiniti? - upita blagom nestrpljivošću, zahtijevajući razumijevanje. - Ti si već bio na brodu, kad sam shvatila da sam trudna. Nisam ti mogla poslati telegram takvog sadržaja! Morala sam sama odlučiti i odlučila sam. Uostalom, što bi mi sa djetetom? Ti si stalno na moru: teško je biti većinom sam i brinuti se za dijete. Mislila sam o tome, ali... Ono nedorečeno je mnogo važnije od rečenoga, misao prostruja Ernestom. Shvaćao ju je, razumio. Analizirajući iskreno svoje osjećaje, shvatio je da mu je laknulo, kad je doznao za problem tek onda kad ga je ona već riješila i kad više problema nije ni bilo. "Problem", pomisli on ljutito, pomiješano sa tugom,"problem! Do vraga, nije to problem, to je trebalo postati dijete, naše dijete! A mi govorimo o tome kao o problemu! Sad imam problem! Učinila je nešto vrlo važno, što se tiče i njenog i mog života, a da me uopće nije ni obavijestila o tome. Hoće li nastaviti na taj način? Ako se vjenčamo, hoće li, dok sam na moru uvijek sama donositi odluke koje bi trebale biti zajedničke?" - Hoćeš li reći nešto? - Što? - upita on. - Nema se više ništa reći. Riješila si situaciju i sad je besmisleno raspravljati o njoj! - Ljutiš se! - optuži ga ona. - Ljutiš se na mene! Smatraš da sam pogriješila, a to mi ne želiš reći! Gledao ju je i osluškivao svoje osjećaje. Pogriješila je i nije pogriješila! Pogriješila je što ga nije obavijestila: nije pogriješila odlučivši se na to, jer dijete je odgovornost, a nije želio odgovornost, ne još. A nije joj želio ni priznati to! Shvaćao je, kako bi joj to njegovo priznanje olakšalo osjećaj krivnje koji ju je mučio, ali nije htio priznati. Sama je odlučila, neka se sama i bori sa tim! Je li njegova šutnja, možda okrutna? Istog joj trena, mrzeći sebe zbog trenutne okrutnosti koju je pokazao, odluči pružiti podršku. - Dogodilo se - reče joj i pomiluje je po boku. - Nemoj se mučiti sa time! Učinila si ono što si smatrala najboljim. Sad je gotovo! Idemo dalje, ne mislimo više o tome. Imamo vremena, vremena za sve, pa i dijete! Mladi smo i još ćemo mnogo odluka morati donijeti u svom životu. - Bojala sam se tvoje reakcije - prizna ona i privine se čvrsto uz njega, ljubeći ga. - Nisi se trebala bojati - odgovori Ernest, prihvaćajući ljubavnu igru. "Stranci", mislio je ljubeći je i milujući joj unutrašnju stranu glatkih i čvrstih bedara. "To smo mi, stranci jedno drugom! Ne poznajem je, a mislio sam da je poznajem. Poznaje li ona mene? Sumnjam! Da me poznaje nikad mi tone bi priznala. Sad će to visiti nad nama neprekidno i zauvijek! Damoklov mač! Prokleta ta ženska potreba za priznanjem! Nikako da nauče držati jezik za zubima!" Čestice su prašine plesale i dalje svoj ples u traku svjetlosti, dok su se tijela grčila u strasti, vrijeme neumoljivo teklo i donosilo neizvjesnost. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:57 - Budi (13) - Iskren - #
14.08.2005., nedjelja
|
Danas ću se konačno osvrnuti na bolove, koje već punih sedam dana uporno ignoriram! Desni kuk (koji je bio slomljen) svrdla mahnito i imam dojam da mi prenosi bol iza koljena, pa mi se čitava bol koncentrira u dvije točke: kuk i točno iza koljena, kao da netko pritišće snažno, bezobzirno! Za divno čudo, trčim dobro! Trčao sam osam dana za redom, uzbrdice svaki put, malo brzine, malo laganice: i pazi sad, za vrijeme trčanja nema bolova! A dok ležim na kauču i gledam atletiku i divim se kako ONI trče, bol mi samo raste, raste i postajem nervozan. Pokušati ću sutra NE trčati, pa da vidimo, ionako prognoziraju kišu (nije davno padala, he, he...)! Prije tri sam dana Lori ostavio kući, sipila je kišica, a ona mrzi izlaziti po kiši, i pretrčao sam 5 km. super brzih i sa uživanjem. Kad sam nakon toga sjeo za komp, bol je počela rasti, pa sam gubio koncentraciju i umjesto da mudro provodim vrijeme svog života, igrao sam igrice. Ahhhhh, naša lijepa stvarnosti: čitam kako se odnose prema umirovljenicima koji svoje posljednje dane provode u staračkim domovima! Jedna je štićenica (da li je štićenica?) jezgrovito rekla rodbini koja je dovela svog starca koji je bolovao od Alzheimerove bolesti u starački dom: "Bježite odavde, ovo je mrtvačnica!" Nisu joj povjerovali i danas žale zbog toga! " Vlasnike zanima tek kako smanjiti troškove. U toj je računici medicinska sestra dvostruko veći izdatak od priučene njegovateljice. Usto, medicinske sestre nevoljko rade u privatnim institucijama jer se osim za medicinsku skrb štićenika moraju brinuti i za čistoću ustanove u kojoj rade kaže Večernjakov izvor u Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi." Večernji list 14.08.05. Ova vlast, kao i sve prošle, baš kao da ovako misle o jadnim penzićima: Izgrađivali su samoupravni socijalizam i sad će nam platiti za taj svoj čin! Držali su nas u ropstvu i sad će odgovarati! Čini mi se da je najmoćniji čovjek svijeta George Bush, mlađi, sasvim izgubio kompas: uključio se u raspravu koja drma Amerikom: evolucija ili teorija "Inteligentnog stvaranja". Oni koji su ga doveli na vlast sad hoće provesti i svoje ideje. Na kraju će, uvjeren sam, proglasiti da je i njih osobno učinio bogatim i moćnim "Inteligentni stvaraoc", kako se izražavaju, ne želeći reći (a ja mislim da se boje reći) bog! Naravno da se iza svega krije politika, želja za moći, vladanjem, ogromnim profitom! Oni koji su imbecila Busha doveli na vlast i čija je on lutka na koncu, sad traže protuuslugu! Ne libe se to ni otvoreno reći! A Bush? Ima li on, sa svojim IQ koeficijentom uopće svoje misli? Sumnjam! Uživajte u još jednom lijepom nedjeljnom danu u kojem svijet nezadrživo hrli ka provaliji zvanoj kaos! Sa osmijehom na usnama, naravno! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:21 - Budi (12) - Iskren - #
13.08.2005., subota
 Jutros, dok sam sa Lori laganicom uživao u trčanju, naletio sam na Miljenka, koji je u parku, u debeloj hladovini vježbao. Naravno da sam mu se pridružio, pa smo zajednički radili sklekove u udarali dlanovima o stablo, u što me je on uputio. Pokazao sam mu neke tehnike disanja Chi-kunga. I on mora za mjesec dana na operaciju: sa preponama mu nešto nije kako treba, ne može trčati i iznenadio se kad sam mu rekao da ja trčim 5 km. za 30 min. Zna situaciju sa mojim stopalom; danas sam mu pokazao kako to izgleda! Iznenadio se još više i rekao da ću biti sretan, ako za tri mjeseca nakon operacije budem ispuzao iz kuće! Ne zna on mene, ne tako dobro! Uglavnom, uživali smo u parku u zajedničkom druženju, vježbanju, lijepom danu: konačno sunceeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!! Sad ću gledati atletiku i dan je dobar da bolji ne može biti! Ovo je današnja slika Lori! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 16:08 - Budi (4) - Iskren - #
12.08.2005., petak
Bez izlaza
|
Bez izlaza Još pet minuta i gad će se pojaviti. Svako jutro izlazi točno u 7 i 30 minuta. Još je mrak, zima je, hladno i nikog nema na ulicama. Tri ga jutra već ovako sačekujem i poznajem njegove jutarnje navike. Ni jednom nije promijenio raspored u ova tri jutra: nema razloga to ni jutros učiniti. Onaj koga čekam mi je šef. Bio mi je šef. Više nije! Isprašio me sa posla! Već tri tjedna ne radim. Dobio sam otkaz, naravno, kao i mnogi drugi. Pridružio sam se velikoj vojsci bez nade u bolje sutra. Nemam nade. Ne očekujem ništa. Znam da će sve biti još gore, gubim volju za borbom. Postajem gubitnik. Nemam snage, očaj je moj gospodar. Ono što imam, to me još više tišti! Ono što me ranije najviše radovalo i davalo mi snage, sad me pritišće i crpi ono malo snage što mi je ostalo. Imam Avu, svoju prelijepu ženu i malu Evu, šestogodišnju vragolanku koja mi svakog dana osvježava ubitačan dan. Obožavam obje i naravno, nisam im rekao da sam dobio otkaz. Nisam mogao. Nikako nisam smogao snage za to teško priznanje. Uvijek su vjerovale u mene, u moje mogućnosti. Kako im poljuljati to uvjerenje u sebe? Ne mogu! - Možeš sve što hoćeš - česta je Avina rečenica. I bilo je tako, nekad. Više nije. Nešto je u meni puklo, slomilo se, nestalo je snage, nestalo je volje, sve je nestalo onog jutra, kad me šef pozvao u svoj ured na trećem katu i obavijestio me o otkazu. Moraju grupirati snage, objasnio mi je, upotrijebivši vojnički žargon, gad jedan, koji nikad nije ni bio u bilo kakvoj vojsci. Tješio me: lako ću naći drugi posao, sposoban sam, dobro obavljam zadatke...bla, bla, bla...Došlo mi je da mu smrskam lice sakriveno iz tamnih naočala, koje je često nosio na glavi, u prosijedoj kosi izigravajući frajera. Nisam ga udario. Otišao sam mirno, ali je u meni kipjelo i zakleo sam se na osvetu. Dok sam odlazio, misli mi bile okupirane kreditom , još ga punu godinu moram otplaćivati. Kako? Sa čime? Znam, mnogi će reći kako nemam pravo na osvetu, ali moje je mišljenje drugačije. Doznao sam pravi razlog mog otpuštanja: njegov je nećak odmah sutradan zasjeo na moje mjesto, koje sam mukotrpno izborio, crnčeći po dvanaest, pa i petnaest sati na dan. Gospodin je nećak ono za što sam ja krvario, dobio na poklon. Čisti nepotizam! Ali kome se žaliti? Avi nisam ni pisnuo. Svako bi ih jutro poljubio, Avu i malu Evu, zaželio im lijep dan i odvezao se, ali ne na posao, nego na periferiju. Parkirao bi kola i razmišljao, u glavi mi je brujalo, udaralo, čekićalo...Svakog mi je dana bivalo sve gore i gore! Bjesnio sam, kleo se na osvetu! Dan je bio crn od kišnih oblaka, kad sam donio odluku! Misao mi bljesnula , osjetio sam udar u sljepoočnicama! Sve je postalo jasno: to se mora učiniti, nikakav mi drugi izlaz ne preostaje! Ubiti ću gada koji mi je dao otkaz, oduzeo mi egzistenciju, upropastio budućnost, život...uništio moj mir koji sam mukotrpno gradio, žrtvujući se i za njegovo poduzeće, za njegove ciljeve, njegov profit... Mrzio sam ga! Sve više i više mržnja je rasla u meni, stežući me crnim i okrutnim prstima. Osjećao sam bol koja je prerastala u mržnju. Ništa drugo nije postojalo, samo mržnja, sve sam ostalo potisnuo. Namjerno...Postao sam mračna dvonožna mržnja: više nisam bio čovjek! Samo mržnja! Skovao sam plan! Jednog ću ga jutra čekati ispred kuće u kojoj stanuje i kad bude izašao na ulicu, pojuriti ću kolima na njega! Brzo i bez milosti! I bez oklijevanja! Sve će biti gotovo u trenu! On je moju obitelj i mene osudio na lagano umiranje: zauzvrat ću mu pružiti brzu smrt. Znam da sam u pravu, iako se mnogi ne bi složili sa mnom. Gad zaslužuje smrt! U to sam siguran! Danas je to jutro, sada: sjedim u kolima, motor potiho bruji, čekam, čekam...svaki čas se mora pojaviti, gad jedan! Evo ga, ide prema svojim kolima onim sigurnim korakom koji odaje da u njegovom životu nema nikakvih poteškoća, pogotovo ne financijske prirode. Sada! Sad moram krenuti! Sad je pravi trenutak! Nisam pritisnuo gas: držeći uzdrhtale ruke na upravljaču, gledao sam ga kako odlazi na posao, siguran u svoje sutra. Obrisao sam orošenu gornju usnu i odvezao se pravo kući, svojoj Avi. - Neću te više lagati - rekoh joj već na ulazu, brišući promočene cipele. - Dobio sam otkaz prije tri tjedna, ali ti nisam mogao reći. Oprosti! Ava mi priđe brzim i odlučnim koracima, čvrsto me zagrli i reče mi uho, dok me njen vreli dah palio: - Ne brini, pregrmjeti ćemo! Znam to već dva tjedna. Čekala sam i pitala se kad ćeš mi reći. Ne brini, sigurna sam da ćemo savladati ovu poteškoću! Imamo onu bakinu česticu zemlje… Odjednom sam i ja bio siguran u to! Sa Avinom podrškom i Evinih očiju širom otvorenih i punih povjerenja u svog velikog tatu, postao sam siguran da mogu savladati bilo koju prepreku koju život postavi ispred mene. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 10:50 - Budi (11) - Iskren - #
11.08.2005., četvrtak
|
Ima već podosta vremena da sam gledao film u kojem prikazuje nekolicini sudaca kako uzimaju pravdu u svoje ruke, pa na tajnim suđenjima "ispravljaju" ono, što su po njihovom mišljenju redovni sudovi, propustili učiniti. Poslije svojevrsnog suđenja sami su i provodili odluke suda, čiji su bili akteri! Naravno da oni nikad nisu griješili, zbilja su osudili i kaznili samo one koji to zaslužuju, sve dok... Zašto ovo pišem? Evo zašto: "Izvori iz britanskog ministarstva unutarnjih poslova jučer su potvrdili da vlada razmatra osnivanje tajnih sudova koji bi vodili svojevrsno predsuđenje osumnjičenima za terorizam. Ovi preliminarni postupci bili bi posve skriveni od javnosti, a suci bi na temelju iznesenih dokaza mogli autonomno odlučivati o tome koliko će dugo osumnjičenici biti zadržani u pritvoru prije podizanja optužnice i početka pravog suđenja." "Večernji list" od 10.08.05, srijeda. Ali ni to još nije sve, kako kaže Lokas na TV-u, pazi sad ovo, iz istog članka, pri samom dnu, stoji: "Cijela stvar počinje pomalo nalikovati američkom "Domoljubnom zakonu" koji je u prah i pepeo pretvorio neka prava i slobode zajamčene američkim Ustavom. No, Britanci će se ipak, čini se, ograničiti na ukidanje prava doseljenicima, prije svega muslimanima." Zemlja koja se busa u prsa da je izmislila demokraciju (oduvijek samo za sebe i svoje povlaštene članove, meni je to oduvijek bilo jasno), sad će provoditi rasnu i vjersku diskriminaciju. Ali ni to nije sve: sva će se ova prljavština odvijati skriveno od pogleda javnosti! Tko garantira da će se "samo" to i ništa drugo odvijati skriveno, potajno, daleko od očiju javnosti? Oni koji su za taj zakon? Blair i njegova kompanija? Tko će NJIH kontrolirati? I ako prekardaše, kažnjavati? Ili će oni postati nedodirljivi, jer su bijelci, Anglosaksonci, a ne tamo neke crnje, muslići? Sve mi se čini da za Blaira i njegovo društvo, svi mi spadamo u te, koje bi najradije pozatvarao i prisilio na beskrajni rad i samo rad, a čije bi plodove uživao Blair i njegovo društvo! Toliko o vladavini prava, o tome kako su pred zakonom svi nevini, dok se ne dokaže krivnja! Nismo samo mi Balkanci barbari: i previše barbara ima obučenih u svečane frakove ili smokinge! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka auto |
- 09:04 - Budi (18) - Iskren - #
10.08.2005., srijeda
|
Sutra ili preksutra u novinama "Večernji list" izlazi slika Lori i njene prijateljice Lene. Slikao ju je fotograf povodom postavljanja malih kutija sa najlon-vrećicama, za sakupljanje psećeg izmeta. Tko skuplja mačji? Svejedno, barem neki pomak! Prijetili su kako će nam zabraniti dolaziti sa psima u park! Ovo je mali korak za pasoljupce, a veliki za gradsku vlast, da karikiram poznate riječi Neila Armstronga daleke 1969 izgovorene na Mjesecu. Laganim ritmom sam trčkarao, dok je Lori sjedila i odbijala učestvovati. Krenuo sam uzbrdo, prema kući, varajući Lori koja mi se odmah pridružila, pa smo trčali ulicama, trčali dugo, uspeli se dugačkom uzbrdicom, sve u istom laganom ritmu, a na vrhu sam uzbrdice stao i izmjerio puls: 140! Na vrhu uzbrdice! Poslije 30-minutnog trčanja! Jedino brzina nedostaje, a na brzini ne smijem raditi, ne smijem mučiti stopalo, a tako me vuče, pa ponekad raspalim jedan mali kilometrić, a Lori veselo trči uz mene i gleda me veselo i radoznalo, kao da pita - zašto stalno ne trčimo i uživamo? Ipak, krećem se, a sve što se kreće, živo je! Ispred zgrade, dok sam se istezao, prišla mi Nera i kukala kako žali što i ona ne može tako: potrošila je 700 kuna kod kiropraktičara, a ništa joj ne pomaže! Rekao sam joj da zaboravi na sve i počne se više kretati, malo trčkarati, trbušnjake, pripazi što klopa…Odvratila mi je da je ne razumijem, a tu se vara! Gospođa bi željela doći kod liječnika koji će joj zaprašiti injekciju i ona će odmah biti 20 kg. lakša i divno će se osjećati! I kaže da nema vremena, a svako dan provodi najmanje tri sata kod svoje prijateljice Jasminke, lajući o svemu i svačemu nevažnome! Da mi je žena, ne bih htio voditi ljubav sa njom, dok ne poradi na svom izgledu! Onog svog dobričinu mota oko prsta, zbog toga i jest tako mršav i vječno u pokretu, za razliku od nje! Ha, bože, što se može! Uživam u vrhunskoj atletici, pratim prijenose sa SP. redovito. Ionako od sporta gledam samo Olimpijadu i atletiku - sve me ostalo prestalo zanimati! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:35 - Budi (12) - Iskren - #
09.08.2005., utorak
Na ekvatoru
 Na ekvatoruU jedan je sat poslijepodne započelo polijevanje! Točno u jedan poslijepodne, poslije ručka, prešli smo ekvator, zamišljenu kružnicu koja se nalazi na jednakoj udaljenosti od oba pola i dijeli globus na dva jednaka dijela, na sjevernu i južnu polutku. Lažnim su me pozivom izmamili na palubu i čim sam promolio nos, zapljusnulo me toplo, gotovo vruće more, koje su mornari grabili sićevima i kojim su zalijevali nas koji smo prvi put prelazili ekvator, pridržavajući se starog običaja mnogih generacija pomoraca. Bila je polovica svibnja, ljeto je počinjalo, a na ovim dijelovima svijeta bilo je toplo, toplo! Nisam imao ništa protiv vrućine, volio sam je, bio sam jako mlad, sedamnaest godina samo, i prvi sam put plovio ovim dijelovima svijeta. Sve me fasciniralo, pa čak i vrućina! I zato, kad su me pošteno natopili toplim morem, bio sam sretan, uživao sam u tom činu i pridružio se ludovanju posade. Dogodila se i greška: drugi je kuhar zabunom polio trećeg časnika palube, a njemu je ovo bio već treći put da prelazi ekvator. Bilo je malo ljutnje, ništa ozbiljno, a onda je sve odjednom pod žarkim suncem utihnulo: strojarnica je prestala brujati i plutali smo u čudnoj tišini na plavoj golemoj površini, sa žarkim suncem koje je sa visina svijetloplavog neba nemilosrdno žarilo. Svi smo stali i pogledavali se sa nerazumijevanjem, dok se nije pojavio Prvi strojar i objavio: - Manji kvar, za nekoliko sati ponovo ćemo ploviti! Svi strojari dole! Oni koji su morali u utrobu broda, zavidno su nas gledali dok su odlazili osposobiti brod za daljnju plovidbu. Mi ostali, pojurili smo u kabine, svatko je pronašao svoje udice, a oni koji ih nisu imali, poput mene ( bio sam zelen i nisam se dobro pripremio za tropska mora, što mi se više nikad nije dogodilo ), posudili su udice, smjestili se na krmi i uživanje je otpočelo. Bilo je i takvih, koji nisu voljeli pecanje i koji su nas zadirkivali. U jednom su trenutku donijeli i postavili pored nas ogromnu zdjelu, koju su "posudili" iz kuhinje i uz smijeh nam rekli: - Dok je ne napunite, ne smijete se maknuti! Nisu se baš predugo smijali: ribe su grizle ko lude i mi smo ih brzo izvlačili jednu za drugom i bacali u ogromnu i nezasitnu posudu, ali koja se ipak polako punila. Nismo imali vremena čvrsto zakačiti ješku na udicu: samo bi površno naboli komadić mesa na nju, bacili udicu u more i istog trena je vadili, a na njoj se koprcala riba oko pola kilograma težine. Jedna za drugom, pomamno su grizle, kao da se takmiče koja će prije biti ulovljena. Sunce nas je pržilo, znojili smo se, ali nismo odustajali. Sad se među posadom našla skupina koja je navijala za nas! Donosili su nam ledene pive iz hladnjaka, palili nam cigarete, brisali nam lica, polijevali nas morem i neprestano nas hrabrili riječima da izdržimo, da pobijedimo vrućinu, jer sunce je peklo, silno peklo, nemilosrdno peklo i inače se nije moglo duže vrijeme stajati na jednom mjestu. Zahvaljujući pomagačima, izdržali smo sve kušnje, a zdjela se punila, punila...Prsti su nas boljeli, povraz se urezivao u njih: ribe su bile nevjerojatno snažne u plavim dubinama i trebalo ih je moći izvući, trebala je snaga i to poprilična. Slanost nam je nagrizala pomalo okrvavljene ruke, ali slast je ribolova bio jači, i kad bi vukli prema površini slijedeću u dugom nizu riba, zaboravljali bi na bol, nama je vladalo samo oduševljenje! Prošao je prvi sat, drugi, počeo treći, a mi smo i dalje ubacivali ribu u blistavi lonac, koji se sad već užario na nemilosrdnom suncu i niste ga bez rukavica smjeli dotaknuti. Ribe su se već nemoćno protestirajući koprcale pri samo vrhu lonca, malo je nedostajalo da ne iskoče na užarenu palubu, na čijoj bi se željeznoj površini sigurno ispekle. Mučili smo se, postalo nam neizdrživo vruće, tresli smo glavama da razbistrimo pogled, ali nismo odustajali. Pecali smo na sred Indijskog oceana! Koliko ljudi koje poznajemo može reći? Kad su motori lagano, negodujući, drhtavo zabrujali, prolomi se naš oduševljeni vrisak, brod zadrhti, propeler zapara more. Plovili smo ponovo oceanom, a mi ribiči, ne mareći za ulov, potrčali smo prema hladu i počeli se polijevati po užarenim tijelima, sretni što se brod ponovo kreće i presretni što više ne moramo loviti pomamnu ribu na užarenom suncu, dok nam blještavo plavetnilo zadaje bol očima! Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 17:08 - Budi (6) - Iskren - #
08.08.2005., ponedjeljak
 Biti ekološki svjestan - što to znači? Poznajete li koga koji se odrekao vožnje automobilom? Ili (gle čudaka!), odbija koristiti se najlon-vrećicom!? Ili uredno baca opušak u za to predviđena mjesta? Ili zatvara kontejnere za smeće koji uvijek zjape otvoreni? Ja ne poznajem! Svi se samo podsmjehuju kad im samo spomenem nešto od toga! Nitko ni za što ne brine! Svima se fućka!Ali čuđenju nikad kraja kad nas počnu pogađati prirodne (jesu li prirodne) nepogode: silno snaži vjetrovi, pijavice, kiše koje postaju mali potopi, nagle promjene temperature...i da ne nabrajam, ima toga i previše! Svi se pravdaju kako su nemoćni i da pojedinačni čin ne znači ništa. Ne mislim tako: pojedinačni cilj nešto znači! Njegovo se značenje ne vidi odmah, ali...zamislite milijune pojedinačnih činova; to je već masa vrijedna poštovanja! Neki izračuni tvrde da je koncentracija ugljikovog dioksida najveća je u usporedbi s posljednjih 420,000 godina. Nitko se zbog toga ne čudi, malobrojni se uzbuđuju, a ogromnoj se većini doslovno fućka! Pazite sad ovo: nastavi li čovjek ispuštati količine tog plina na način na koji to radi danas, do 25. stoljeća uništit će sav život na Zemlji! Tako tvrde znanstvenici i sve je više scenarija moguće i bliske katastrofe! Pazite, dobro: više se ne radi o tome da ćemo uništiti civilizaciju (ma što to značilo - po mom mišljenju i nismo bog zna kako civilizirani, samo se pretvaramo, u pretvaranju smo postali pravi umjetnici), nisu više u pitanju «samo»civilizacija i ljudski rod, nego sav život na Zemlji! Ovaj sam podatak pronašao u "Večernji list" od 28.07.05. :"Znanstvenici iz Ruske akademije znanosti napravili su detaljan matematički model dinamike CO2 u zemljinoj atmosferi. Prema tom modelu, nepovratne klimatske promjene koje će rezultirati uništenjem biosfere su neizbježne." Izračunali su i to, da čovjek ima vremena do 2059. godine, što je tu, odmah, sada! I na to upozorenje mnogi odmahuju rukom! Znanstvenici tvrde i to, da će samo pet godina kasnije povratak postati nemoguć, bit će kasno 2065. Nastupit će nepovratan proces brzog uništenja našeg plavog planeta, koji će prestati biti plav! Kakav će postati? Koje boje? Neće biti nikoga da to vidi! Hoćete li doprinijeti tome? Samo je na vama da odlučite! Kad raspravljamo o tome i neko kaže kako ga nije briga što će biti poslije njegove smrti, ja mu obično uzvratim kako želim mirno spavati, znajući već sada, da me se proklinjanja generacija koje dolaze, a kojima ostavljamo ovakav svijet u nasljeđe zbog pohlepe i nebrige, neće ni malo ticati: ne će se odnositi na mene! A da će nas gorko i često proklinjati, u to se možete kladiti! NAPOMENA: Inspirirano primjedbom divljakuše Magi, koja je posjetila mjesto Slanice, da se osobno uvjeri o razarajućoj moći nepogode zvana pijavica! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 15:40 - Budi (13) - Iskren - #
07.08.2005., nedjelja
Pred počinak
|
Pred počinak Sjedi na krevetu u gleda u njena leđa. Ona sjedi na klupici, ispred ogledala: četka ravnomjernim potezima svoju dugu, crnu i sjajnu kosu, koju od kad je on pamti, neprekidno sa ludom pažnjom njeguje. Pažljivo prati njene pokrete: pet brzih poteza četkom sa lijeve strane lica, zatim isto takvih pet brzih poteza sa desne strane lice, pa još jednom, pa još jednom...beskonačno...čini mu se. Petnaest godina svaku večer gleda isti prizor. Sto poteza kroz dugu, poput slapa prosutu kosu niz njezina leđa, lijepo oblikovana, čvrsta, uspravna! U početku, činilo mu se jako davno, obožavao je njenu kosu, a ona je obožavala njega, sjećao se toga sa tugom. Sad ona obožava svoju kosu, a njega podnosi, osjećao je to. Osjeća to već duže vrijeme i prije nego je Lena ušla u njegov život. Lena je njegova tajna, novi smisao života! Kad ne bi postojala poslijepodneva sa Lenom, ukradena poslijepodneva, njegov život ne bi imao previše smisla, činilo mu se. Lena je bila sušta suprotnost Jani: visoka, dugonoga, duguljasta lica sa sasvim kratko ošišanom plavom kosom, zelenih očiju bademastog oblika, koje su podsmješljivo promatrale svijet. Jana je također bila visoka, crnih i vatrenih očiju, koje su ravnodušno gledale na sve oko sebe, nije je zanimao vanjski svijet, bila je zadovoljna svojim malim svijetom i svojoj ulozi u njemu. Roko je tražio promjenu i našao ju je u Leni. Nije više mogao podnijeti monotoniju kojom je koračao u braku sa Janom. Neprekidni niz istovjetnih dana! Petnaest dugih godina! U njoj sve više raste zadovoljstvo zbog utabane staze kojom koračaju kroz šumu zvanom brak, a u njemu zbog istog razloga buja nezadovoljstvo, željan je promjene, gadi mu se postojeće mrtvilo, koje ona smatra stabilnošću. Nemaju više ničeg zajedničkog, a što je najgore, ona toga nije ni svjesna. "Ni jedan se razuman čovjek nije nikada oženio", riječi Svifftove mu bljesnu u glavi. Žalio je za slobodom, samog je sebe doživljavao zarobljenikom i sve se u njemu protivilo, željelo slomiti okove, disati punim plućima. Jana i dalje četka svoju kosu, ne sluteći što se odigrava u njemu. A u Roki raste mržnja, gađenje i na um mu pada još jedna misao velikog pjesnika Byron: "Dajte ženi ogledalo, nekoliko bombona i ona je zadovoljna". Byron je rekao suštu istinu: Jana je dokaz! Čitav svijet može biti uništen, a ona neće trepnuti: važno je da je u njenoj kući sve u redu, da sve blista od čistoće, svaka stvar je na svom mjestu, sterilna čistoća blješti, a Jana se smiješi, sretna, to je djelo njenih ruku, njena muka...Muka mu je od svega toga! Još jedan potez kroz već sasvim od četkanja sjajnu, blistavu, dugu i crnu kosu. Konačno ustaje, nasmiješi mu se, automatski, ne misleći, što Roko dobro osjeća i kaže: - Bože, naglancala sam se danas! trebalo je dovesti u red sve te drvene površine. Tako sam umorna! Spavati ću kao mrtva! I jesi mrtva, misli Roko okrećući joj leđa, namještajući se za spavanje, misleći na Lenu: sutra je njezin dan, ukradeno poslijepodne, ukraden trenutak uzbuđenja, razbijena monotonija svakidašnjice, okus života. Mrtva si, jadnice, a da toga nisi ni svjesna! Ta misao udara u njegovoj nutrini dok osluškuje Janino mirno i teško disanje. Zaspala je, a on leži budan pored nje, širom otvorenih očiju zuri u tamu iz koje polako izranja Lenino plavokoso lice zelenih, podrugljivih i bademastog oblika očiju, koje ga zovu, zovu... Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 11:53 - Budi (16) - Iskren - #
06.08.2005., subota
|
Gledam jučer navečer na tv Novi Rojsa i ostalu klapu sakupljenu oko Tuđmana mlađeg ( koji zbilja jako sliči na svog taticu, pa je valjda to i razlog zbog čega je u tom krugu ljudi, a možda i jedini ) i opuštam se slušajući nebuloze koje ponajviše izriče Rojs! To mi dođe kao gledanje humorističnog programa! Po njemu, "Oluja" je bila blistavo čista vojno-redarstvena (ma što to značilo) akcija, u kojoj su se svi njeni pripadnici uzorno ponašali i ni milimetra nisu odstupali od međunarodnog ratnog prava! Odmah zatim žali za zapovjednicima iz HVO ( dakle iz druge države), koji nisu pozvani na proslavu. Ističe ogromni entuzijazam koji su svi oni u to vrijeme pokazali. Ni riječi o pobijenim civilima! Po Rojsu, to se nije ni dogodilo! Osuđuje današnje "manekene" koji slave godišnjicu, predsjednika, premijera sve: svi su oni izdajnici, a izdajnička je i politika hrvatske Vlade. Rojs spominje i to, kako je Tuđman rekao: "Znam da ima 25% ljudi u Hrvatskoj koji se ne slažu sa nama, ali to je stoka sitnog zuba". Po Rojsu, to je talog hrvatskog naroda: oko 1 100 000 ljudi Rojs proglašava talogom! I to govori jasno i glasno i u svojoj gluposti ponosno! Kako je takav čovjek uopće mogao dobiti čin generala? U kojoj je to vojnoj akademiji bio? Uopće, tko je on? Rojs mudro šuti o tome, kako su ti generali koji su bili prepuni entuzijazma danas bogati ljudi. Jesu li naplatili svoje domoljublje? Ako jesu, kakvi su to ljudi? I vole li oni zaista svoju zemlju i njen narod? Odgovoriti ću na to sa izrekom premudrog Konfucija, koji lijepo kaže: "U nesređenoj državi sramota je biti bogat". Svjedoci smo nesređene nam zemlje 10 godina nakon završetka rata: zakoni nam se svakojako tumače, a kako se provode, bolje i ne govoriti! Sjećate li se: "Novac nije imovina!"? Ili : "U obrambenom se ratu ne može počiniti zločin". U nekim glavama i dalje vlada ludilo i misle da im je sve dozvoljeno. A da ih i nije baš tako malo, svjedoče zvižduci upućeni samom državnom vrhu! Jedino su Vladimira Šeksa toplo dočekali: rekao im je ono što su željeli čuti! Hoćete li moje mišljenje o Šeksu? Poznajete li iz povijesti kardinala Rišeljea? Sigurno ga znate, ako nikako drugačije, onda iz filma "Tri mušketira". Ono što je u svoje vrijeme u Francuskoj bio Rišelje, danas je Šeks u Hrvatskoj: Siva eminencija! Vuče konce, a sebe ne izlaže! Uvijek na pravoj strani, na strani političkog pobjednika! U ovakvom društvu, kao što je naše, ta se kameleonska vrlina neobično cijeni i ne bi me iznenadilo, kad bi dotični gospodin u budućnosti dosegao sam politički vrh, ka kojem očigledno teži! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 10:41 - Budi (10) - Iskren - #
05.08.2005., petak
|
Kako su ovo "osvrti", moram se osvrnuti na našu nedavnu prošlost! I to ne samo hrvatsku prošlost, već i cjelokupnog čovječanstva, ljudsku prošlost. Prije deset godina našim je prostorima prohujala "Oluja" i na taj smo način zakoračili u novo doba. Još smo jednom nesuglasice rješavali oružjem. Moje su misli uz poginule i ne mogu, a da se ne prisjetim taoističke poslovice, koja kaže: Onaj koji se raduje pobjedi, Veseli se ubijanju! Oprostite, ali se ja ne mogu veseliti ubijanju! I zato mislim na poginule! Danas bi svi trebali misliti na one koji su položili svoje živote za bolje sutra! Iz pijeteta prema njima, danas neću politizirati! Na sutrašnji dan, prije 60 godina sa praskom smo (a kako bi drugačije) i to gromoglasnim, kakvo čovječanstvo do tada nikad nije čulo, zakoračili u Novo, Atomsko doba! Amerikanci su bacili bombu koja je u hipu odnijela 140 000 života! Tri dana kasnije bacili su drugu bombu i još je 70 000 života uništeno. Većinom civila! Još je Heraklit prije 2 500 godina govorio: "Rat je otac svemu", misleći pri tom na kaos i bio je u pravu. Mi volimo destrukciju! Ono što mukotrpno godinama izgrađujemo, skloni smo u kratkom trenutku bezumlja radosno i slaveći uništiti. Već svi znamo (ili bi konačno trebali znati), da čovječanstvo može ići naprijed, samo i jedino uz potpunu sinergiju (usklađenu suradnju), a nikako putem kojim je krenulo, naoružavajući se do zuba (a pri tom klicati kako želi mir!), trošeći golema sredstva u utrci naoružavanja, umjesto da ta golema sredstva preusmjeri i na taj način što prije savlada preduboki jaz koji zjapi između razvijenih i nerazvijenih i ruglo je čitavog čovječanstva, svih ljudi, ponajviše njihovih vođa, koji i prečesto zloupotrebljavaju svoje položaje i moć! Ipak na kraju nisam izdržao, je li? Ha, bože, što se može? "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 14:35 - Budi (10) - Iskren - #
04.08.2005., četvrtak
|
Konačno početak dana onako kako bi trebao svaki dan počinjati: maženje sa Lori i trčanje! Pada dosadna kiša, više nije vruće. Ostavio sam Lori kući, jer ona ne voli kišu, i istrčao na ulice: sve sam obišao, čitavu četvrt, a onu uzbrdicu prema veterinarskoj ambulanti, savladao sam sa lakoćom, sa sve jačim ubrzanjem. Trčao sam punih 50 minuta, a čitavo me vrijeme kiša rashlađivala, pa se nisam ni malo iznenadio što mi je puls na kraju trčanju točno 140 u minuti. Ne umaram se brzo: tek nakon 40 minuta počinjem nešto osjećati u mišićima, a to je već prilično dobra kondicija! I imam rezerve, znam da mogu potegnuti ako treba i kad treba, a to je najvažnije! Uživanje je trčati dok te kiša rashlađuje. danas sam bio jedini koji trči ulicama: svi ostali se boje kiše - ne shvaćam zašto! Ništa ti se ne može dogoditi, naravno pod uslovom da poštuješ pravila: na kraju trčanja dobro se istegnuti i trk pod tuš! Nikako svratiti na sok, kao što neki koji trče rade, pa na taj način uprskaju sve ono pozitivno što im je dalo trčanje. Sad mogu ostatak dana ljenčariti, visiti na kompu, pogledati neki film, nema više onog nemira koji me tjera na kretanje. I na kraju jedna poema od Roberta Frosta: jučer sam nakon dugog vremena naleti na nju u mojoj bilježnici u koju sam svašta zapisivao prije vremena kompa. Mi plešemo u krugu I pretpostavljamo. Ali tajna sjedi u središtu I zna! Ponekad mi se učini da znam, a zatim odmah shvatim da ne znam! Znam samo da želim znati! Ne vjerovati! Znati! "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:07 - Budi (16) - Iskren - #
03.08.2005., srijeda
|
Dekretom zagrebačkog nadbiskupa Jelena Brajša je, zbog zdravstvenih razloga, razriješena dužnosti ravnateljice Caritasa Zagrebačke nadbiskupije - vijest je najnovija, reklo bi se očekivana. Crkva smjenjuje zbog bolesti, ne zbog nepravilnosti u radu. Crkva nikad ne vidi nepravilnosti u radu SVOJIH podređenih, ali UVIJEK vidi i ne ustručava se glasno ukazivati na greške drugih: čak ih osuđivati sa visine trona svojih propovjedaonica! Svima drže moralne prodike, a nemoral u svojim redovima tolerira. Koliko je Crkvi trebalo da donese ovu odluku? Puno predugo! Čovjek ima dojam da je to učinjeno jedino zbog toga što više nema nikakvog prostora za manevriranje: jednostavno je sve jačim dokazima stavljena pred zid! Nema više vrdanja! Mislim da su svojom kolebljivošću u osudi nemorala pokazali svoje pravo lice! Stječe se dojam da nam je i kardinal moralno degradiran, kao u ostalom i cijela institucija kojoj je na čelu! Po onome što čitam, a piše se jako mnogo o toj temi, njima je to normalni stil života! Što više reći??? Evo još jedan "biser" iz našeg novog milenija : zbog dugotrajne suše i najezde skakavaca koji su opustošili gotovo sve usjeve, oko tri milijuna ljudi u Nigeru, ili četvrtini stanovništva, prijeti smrt zbog gladi. U isto vrijeme i u istom svijetu (koji je ipak dramatično drugačiji) Evropljani godišnje na sladoled troše 10 milijardi dolara. O Amerikancima nisam mogao pronaći podatak! Sjetite se toga, kad se slijedeći put budete rashlađivali sladoledom žaleći se na "paklene" vrućine! Cijene nafte rastu, rastu...Dolaze DRUGAČIJA vremena, mnogi to ne uviđaju, a da ne govorimo o tome kako se uopće ne prilagođavaju, već se nadaju nekom čudu koje će razriješiti Gordijski čvor! Ali nema u današnjem nemilosrdnom globalizacijskom svijetu nikog tko bi mogao pronaći izlaz! Kad bi ga i bilo, ogromne, neljudski narasle korporacije bi ga uništile i prije nego što bi se čulo za tog novog spasitelja! Ne bi mu uopće pružile priliku! Kao što ne žele pružiti priliku ni nama, običnim ljudima! Karta svijeta se nevidljivo mijenja, snage osciliraju, pa je tako Iran objavio da neće povući odluku o pokretanju proizvodnje nuklearnog goriva, koje Ameri ne odobravaju, a n i još neki, ali Ameri su tu glavni. Što iz toga sve može proizaći, ostavljam vašoj mašti. Nadam se da je bujna! Sve je moguće! Sve su opcije otvorene! A sad o mojoj malenkosti: Posao je gotov, ponovo sam slobodan čovjek kojeg nije zahvatilo potrošačko ludilo! Nisam i neću jurnuti u kupovinu, neću kupiti sladoled i pridružiti se ostalim Evropljanima (jesmo li mi Evropljani?), neću kupiti klima-uređaj: ponašati ću se kao i uvijek, kao da nemam ni kinte u đepu. Ima previše luđaka koji žive na kredit, neću ni pod koju cijenu u zajednički tor sa njima! Volim svoju slobodu i ne dam je nikome i nikada! Uostalom, više uživam u trčanju sa Lori (koja je ponovo zdrava ko dren i sad mi leži na koljenima dok ovo pišem), ili u običnoj šetnji, nego sjedeći u nekom lokalu na Korzu. Kupiti ću samo knjigu da malo pojačam znanje o HTML jeziku. I trčati, trčati… "Copyright © 2005. Nearh2001 - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora". |
- 11:53 - Budi (15) - Iskren - #
02.08.2005., utorak
Athos
|
Athos Nije znao što ga je probudilo. Ležao je u tami i osluškivao. Brodski su motori podrhtavali, jače, pa sve jače, urlali su u krešendu! Nelagodnost ga čitavog prože i on lagano zadrhti! U trenutku kad je postao svjestan toga i shvatio da nešto nije kako treba biti, vrata se kabine širom otvoriše, plavokosa glava Nedova glava proviri i Ned vrisne: - Diži se! Udarili smo u nešto! Možda se topimo! Mik klimne i skoči sa gornjeg ležaja i tada učini nešto čudno, što je Ned godinama kasnije prepričavao u svim mogućim i nemogućim prilikama i diskusijama. Došetavši dugim nogama u dva koraka do ogledala, Mik dohvati pastu za zube i četkicu, i dok ga je Ned gledao širom otvorenih očiju, u nevjerici, nemarno mu dobaci: - Ne prija mi cigareta, ako ne operem zube. Brod je drhtao: ležao je naslonjen na stijenu i udaran valovima, srećom ne prejakim, polako, ali neumoljivo pucao. Samo su pomoćni motori radili, glavni je stroj šutio, posramljeno isključen: kad su pokušali vožnjom unazad svom snagom, žalosno je zacvilio, poput ranjenog psa, a brod zadrhtao bolno, ali se nije odlijepio od stijene. Čvrsto je nalegao na nju, poput ljubavnika u zagrljaju, koji ni pod koju cijenu ne želi pustiti svoju dragu, a more oplakivalo i stijenu i brod, šiban ledenim vjetrom. Bio je siječanj, prije nekoliko su dana dočekali Novu godinu Siriji. I sad, kad su gotovo bili na pragu kuće, dogodilo im se ovo, čudo nad čudima: nasukali se u Mediteranu. Niti 70 milja udaljeni od Krete. Barba je bjesnio na komandnom mostu: glasno je psovao Drugog, jer za vrijeme njegove straže to se dogodilo. Umjesto da paze na kurs, zapričali su se na komandnom mostu i skrenuli čitavih ogromnih i nevjerojatnih 70 stupnjeva! Da se to dogodilo na otvorenom moru, nikom ništa, ali ovdje, u ovoj bari... - Spustite čamac i splav! - naredi barba. Na horizontu nigdje nikog. Mik i Ned su odšetali na krmu i sami spustili splav! Bilo je jednostavnije rukovanje njome, nego li čamcima za spašavanje. Ostala je posada bespomoćno stajala na palubi, pogledom šarajući po horizontu u nadi da će ugledati neki brod. Još nije bilo četiri sata, još je vladala noć, ledeno-hladna, zvjezdana, kako samo na moru može biti. - Imamo signalne rakete! - sjeti se Ned. - Ispali ih! - odobri barba. Ispalili su ih i pažljivo ih pogledom isprativši na crnom nebu. Ovaj put nisu izgledale veselo, kao inače. U samo svitanje izroni iz tame silueta broda: prvo sramežljivo, a zatim sve otvorenije, jasno se pokazavši u praskozorju. Plovio je ravno prema njima i svi osjete olakšanje. Osmijesi su zamijenili ozbiljna lica. Ali je brod i dalje pucao, nemilosrdno udaran sve jačim valovima: vjetar se podizao, a sa njim i valovi postajali sve veći sve jači! - Za jedan je sat ovdje - obavijesti ih barba. Ništa drugo nije rekao: nije bilo potrebno. Pušili su i bespomoćno čekali, a svako ih pucketanje brodskog dna, tjeralo na trzanje. Drhtali su, svi: nešto od straha, a nešto od nemilosrdne hladnoće, koja je sa početkom jutra postajala jača. Pohlepno su pušili pili kavu, koju je kuhar skuhao u ogromnim količinama. Ponudio je i sendviče, ali nitko nije bio gladan. Spas u obliku broda, njemačkog, to su već mogli vidjeti, zaustavio se u njihovoj blizini i posada je napeto gledala kako vješte ruke brzo spuštaju veliki čamac za spašavanje u more. Neko u šali reče, da je veći od njihovog broda. I zamalo je i bio, jer brodić je imao svega 3000 tona nosivosti, bio malen vitak i Miku je bilo beskrajno žao što doživljava ovu sudbinu. Zavoli ga je, jako: volio je njegove vitke bokove i njegovo ime, koje je upravo on, Mik, u Rijeci ispisivao na krmi, prije nego što su krenuli na ovo putovanje, koje se pokazalo posljednjim. Dok je ispisivao ime na krmi, u velikoj hladnoći koja je brijala iznad površine mora, a Mik se smrzavao nekoliko minuta dok je dotjerivao bijelom bojom na plavoj podlozi slovo A i morao je prekidati posao svakih nekoliko minuta: toliko je velika hladnoća vladala, ruka mu se kočila! Brzo bi napisao jedno slovo i još se brže penjao na palubu, u zaštitu od ledenog vjetra i skupljao hrabrost da se ponovo spusti tik iznad mora i nastavi bojati slova. Nijemci su stigli već sasvim blizu, kad je brod, izmučen pod udarcima sve većih valova, jadno zadrhtao, a strašan zvuk se oteo iz njegove utrobe. Kraj je bio blizu, znali su. Bez panike su se ukrcali na njemački čamac za spašavanje, spuštajući se jedan po jedan niz drvene skale, povezane konopcem. Svi su posjedali i napeto gledali u svoj brod, koji je sve više drhtao, a jarbol plesao, plesao i kad su se udaljili oko tristo metara, brod se iznenada propne, krma nestane, odjednom je nije više bilo, a odmah zatim, uz tužnu škripu, uz pucanje metala, prema dnu pojuri i ostali dio broda, jarbol je pukao uz glasan prasak i more ga proguta, zapjeni se snažno: jedno je vrijeme more ključalo, a zatim se iznenada umiri i čas zatim oplakivali su valovi mjesto gdje je nekad ležao njihov brod, mirno, kao da nikad tamo nije ni bilo broda. Velika plava sila uzela je danak. Opčinjeno su svi gledali u tamni, plavi grob, a tuga se miješala sa radošću zbog vlastita spasa, strah je polako zamijenilo olakšanje. Opasnost je prošla! - E, Athose - reče Mik spomenuvši ime broda koji je on ispisivao na krmi prije mjesec dana, po veoma hladnom jutru, kojeg nije zaboravio - bilo je lijepo ploviti sa tobom. Žamor otužnog smijeha pomiješa se vjetrom i valovima, dok ih je čamac dovodio sve bliže njemačkom brodu, a posada je Athosa i dalje netremice gledala prema mjestu njegova potonuća, opraštajući se sa njime. Copyright © 2005. by misko - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora. |
- 19:06 - Budi (19) - Iskren - #
|
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||
|
Opis bloga:
Priče iz života o životu...  photo gallery A R H I V A 2005 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2006 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2007 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2008 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2009 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2010 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2011 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2012 1 2 3 4 5 6 7 - 9 10 11 12 2013 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2014 1 2 3 4 5 6 9 10 2015 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 2016 1 3 4 5 - 7 8 9 10 11 2017 1 4 7 8 10 12 |
|||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||||