ISUS JE SUNCE?

Ja se zaista ne kužim u religiju, ali priča na koju sam nedavno naišao bila mi je baš uzbudljiva.

Njeno osnovno pitanje jest: Je li evanđeoska priča o Isusu istiniti prikaz povijesnog „učitelja“ koji je hodao zemljom prije dvije tisuće godina godina ili tek mit sastavljen od drugih mitova i polubogova? Napisani su podeblji svesci puni nagađanja o prirodi i povijesnoj pozadini Isusa Krista. Mnogi su pokušavali osvijetliti Isusov identitetu i sastaviti biografiju koja podupire vjeru ili koja otkriva čovječniju stranu Božjeg sina. Unatoč hiperprodukciji takve literature, neki stručnjaci naglašavaju da javnosti vlada veliki nedostatak obrazovanja na području religije i mitologije – većina ljudi o tome ne zna gotovo ništa. Čitateljima časopisa Nexus ova tema, o mitološkoj pozadini Isusova lika, neće biti nepoznata, ali dovoljno je zanimljiva da je vrijedi ukratko prepričati.

Uglavnom, prema onom što se govori u školama i crkvama, stječe se dojam da nema puno dvojbe oko toga da je Isus Krist povijesna ličnost (kao što piše u vrlo popularnoj knjizi Sveta krv sveti gral, gdje ga se opisuje kao „običnog“ čovjeka) te je jedino sporno pitanje njegovo prihvaćanje kao Božjeg sina i Mesije. No, najdublje sporno pitanje je samo postojanje osobe po imenu Isus Krist. Premda teže uočljivo na policama popularnih knjižara, postoji ogromna količina literature koja pokazuje da je Isus Krist mitski lik poput onih iz grčke, rimske, egipatske, sumerske, feničke i indijske mitologije i da se temelji na mnogo starijim mitovima i likovima iz cijelog svijeta. Tj. da se ne radi o stvarnoj osobi.

Autorica Acharya S (povjesničarka i predavačica na institutu za proučavanje grčke civilizacije American School of Classical Studies sa sjedištem u Ateni, pravim imenom D. M. Murdock) u knjigama The Christ Conspiracy i Suns of God predstavlja niz dokaza da je Isus personofikacija mita o bogu-suncu. Neki od njih slijede malo niže

AUTENTIČNOST EVANĐELJA

Ona se poziva i na druge autore koji su se bavili Isusom, pa tako navodi da u knjizi „Krivotvorine u Kršćanstvu“ Joseph Whelles tvrdi da su „sva Evanđelja svećeničke krivotvorine napisane stotinu godina nakon navodnih događaja koje opisuju.“ Najraniji kršćanski dokumenti, Poslanice koje se pripisuju „Pavlu“, nikada ne govore o povijesnoj pozadini Isusa Krista, već samo o njemu kao duhovnom biću koje je bilo poznato gnostičkim sektama stotinama i tisućama godina. Nekoliko „povijesnih“ referenci na stvarni Isusov život su dokazive interpolacije i krivotvorine kao što je, kako tvrdi Wheless, slučaj i sa samim poslanicama, budući da ih nije napisao „Pavao“. U Pavlovim djelima se (to piše Edouard Dujardin) „ne spominju Pilat, Rimljani, Kajfa, Sanhedrin, Herod, Juda, svete žene, nitko iz evanđeoskog opisa Pasije, također, uopće se ne spominju niti sami događaji iz Muke.“ Autor Mangasarian primjećuje da Pavao nikad ne citira navodne Isusove propovijedi i govore, prispodobe i molitve, niti ne spominje Isusovo nadnaravno rođenje i čuda, što bi vjerojatno bilo vrlo važno njegovim sljedbenicima.

U evanđeljima, sastavljenim između 170. i 180. godine, njihovi navodni autori (apostoli) iznose međusobno proturječne opise Kristovog života i podrijetla. Datum Isusovog rođenja različito se navodi. Njegovo rođenje i djetinjstvo se spominju u „Marku“ i premda se u „Mateju“ i „Luki“ tvrdi da je „rođen od Djevice“, njegovo obiteljsko stablo preko Josipa ide unazad do kralja Davida, kako bi se „ispunilo proročanstvo“. U prva tri sinoptička Evanđelja piše kako je propovijedao godinu dana prije smrti, dok se u „Ivanu“ spominje period od tri godine. „Matej“ piše da je Isusovom Govoru na Gori nazočilo mnoštvo, dok Luka tvrdi da je ta propovijed bila namijenjena samo učenicima. Opisi Muke i Uskrsnuća međusobno se jako razlikuju i nitko ne govori s koliko godina je umro. Zato autor Wheless kaže da su „takozvane 'kanonske' knjige Novog Zavjeta, kao i Staroga, pune proturječnosti i zbunjujućih tvrdnji, tako da je do danas priznato oko 150 000 različitih interpretacija.“

Acharya piše da se Isus spominje samo u Bibliji – ne spominje ga niti jedan povjesničar suvremenik. Poznati starogrčki kroničar Židova i filozof Filo (20. pr. K – 50. p.K) ne spominje ga, kao ni 40-ak drugih povjesničara koji su pisali tijekom prva dva stoljeća poslije Krista. „... Osim dva krivotvorena ulomka u djelima židovskog pisca, i dva sporna ulomka u djelima rimskih pisaca, (u tim djelima) nema zapisa o Isusu Kristu“. Glede pisma Trajanu koje je navodno napisao Plinije mlađi, jedne od malobrojnih referenci na Isusa koju kršćani navode kao dokaz postojanja Isusa, postoji samo jedna relevantna riječ - „kršćani“. Dokazano je da se radi o neistini, a sumnja se da je i cijelo pismo lažno. Što se tiče ulomka iz djela povjesničara Tacita, koji se rodio dva desetljeća nakon navodne Isusove smrti, stručnjaci ga smatraju krivotvorinom. Branitelji kršćanstva spominju još i ulomak iz Svetonijevih djela koji se odnosi na nekoga tko se zove Chrestus ili Chresto, i tko se oslovljava kao Spasitelj; međutim, ime „Chrestus“ ili „Chresto“ (što znači „koristan“) često su nosili oslobođeni robovi.

Dr. Alvin Boyd Kuhn je rekao da će „prosječni kršćanski svećenik koji je čitao isključivo literaturu odobrenu od strane Crkve svakom znatiželjnom župljaninu reći da nijedan događaj u povijesti nije tako dobro opisan kao što je Kristov život u Evanđeljima.... Svećenik neće reći da je u počecima Crkve krivotvorenje bilo sveprisutno. Radi same istine važno je ispitati navodne dokaze iz sekularne povijesti i ustanoviti koliki kredibilitet imaju.“ Kaže još da se „navode samo četiri povjesničara koji spominju Isusa: Plinije, Tacit, Svetonije i Jozefus. Relevantni ulomci su kratki i pojavljuju se samo jedanput (kod Jozefusa postoje dva ulomka)...Ti skromni navodi dokaz su za jedan od najbolje opisanih događaja u povijesti....I katolički učenjaci se slažu da su ti ulomci najvjerojatnije krivotvorine revnih kršćana koji su gorljivo željeli autoritete tih povjesničara iskoristiti kao potvrdu Isusovog života. Ukupno četrdeset ili pedeset redaka iz svjetovne povijesti koji podržavaju postojanje Isusa Nazarećanina i koji su u potpunosti diskreditirani.“

LEGENDE I ISUS

Prema povjesničarki Acharyji, Isus Krist nije povijesna osoba već zbir legendi, heroja, bogova i polubogova. U povijesti je puno mitova koji donose istu priču kao i Novi Zavjet, samo s različitim imenima i narodnostima likova. Legenda o Isusu gotovo je jednaka priči o Krišni koja potiče iz otprilike 1400. godine prije Krista. Isto se može reći i za mit o Horusu koji je gotovo identičan priči o Isusu.Priča o Isusu sastoji se od elemenata iz mitova o drugim božanstvima iz širokog zemljopisnog područja, kao što su mnogi spasitelji svijeta i Božji sinovi, od kojih je većina starija od kršćanskog mita, i od kojih je većina raspeta ili pogubljena.

Evo par od bar trideset koje Acharyja navodi: Adad u Asiriji,
Adonis, Apolon i Heraklo (»Herkul«) i Zeus u Grčkoj,Alkidej u Tebi, Atis u Frigiji, Baal u Feniciji, Bali u Afganistanu, Beddru u Japanu, Buddha u Indiji, Krit u Kaldeji, Hesus kod Druida,
Horus, Oziris i Serapis, čiji je dugokosi i bradati izgled preuzet za lik Krista, itd.

BUDA I ISUS

Iako većina ljudi Budu smatra osobom koja je živjela oko 500 godina pr. Kr., za njegov lik može se također pokazati da se radi o kompilaciji bogoosoba, legendi i priča o različitim svetim ljudima. Prema Achiryji, Budi i Kristu zajedničko sljedeće: Budu je rodila djevica Maja koju su smatrali »Kraljicom neba«; bio je kraljevskog podrijetla; izvodio je čudesa, liječio bolesne, nahranio 500 ljudi iz »male košare s kolačima« i hodao po vodi; ukinuo je idolopoklonstvo, bio »sijač Riječi« i propovijedao o »uspostavi kraljevstva pravde«;poučavao je čistoću, umjerenost, toleranciju, suosjećanje, ljubav i jednakost svih ljudi; doživio je preobraženje na gori; bio je razapet da bi iskupio grijehe, patio je tri dana u paklu i nakon toga uskrsnuo; uzdigao se u Nirvanu odnosno »nebesa«; Budu su smatrali »Božjim pastirom«, »tesarom«, »beskonačnim i neuništivim«;Zvali su ga »Spasitelj svijeta« i »Svjetlo svijeta«.

EGIPATSKI HORUS KAO ISUS

Legende o Horusu stare su tisućama godina, a s Isusom mu je zajedničko sljedeće; Horusa je rodila djevica Izida-Meri 25. prosinca u špilji/jaslicama, rođenje je najavila zvijezda na Istoku, a prisustvovala su mu trojica mudraca; kao dijete je bio učitelj u hramu, a kršten je u dobi od trideset godina; Horusa je krstio »Anup Krstitelj«, koji kasnije postaje »Ivan Krstitelj«; imao je dvanaest učenika; izvodio je čuda i jednog čovjeka po imenu El-Azar uskrisio je iz mrtvih; hodao je po vodi; preobražen je na gori; bio je razapet, pokopan u grobnici i nakon toga je uskrsnuo; i on je bio »Put, istina, svjetlo, Mesija, pomazanik, sin Božji, sin čovjekov, dobri pastir, Božji jaganjac, Riječ« i tako dalje; bio je »ribar« i povezivali su ga sa jaganjcem, lavom i ribom (»Ichthys«); Horusov osobni pridjevak bio je »Iusa«, »vječni sin« »Ptaha«, »Oca«; Horusa su zvali »KRST« odnosno »Pomazanik« davno prije kršćana.

MITRA, PERZIJSKI BOG SUNCA

Kršćanska hijerarhija gotovo je identična mitrijskoj verziji koju je zamijenila. Praktički svi elementi katoličkih rituala, od mitre do hostije, od svete vode i oltara do doksologije, izravno su preuzeti od ranijih poganskih religija misterija. Priča o Mitri pojavila se najmanje šesto godina prije kršćanskog mita. Mitra i Krist dijele sljedeće: Mitru je 25. prosinca rodila djevica;
poznavali su ga kao velikog putujućeg učitelja i majstora; imao je dvanaest pratioca odnosno učenika; izvodio je čuda; bio je pokopan u grobnici; nakon tri dana je uskrsnuo; njegovo uskrsnuće slavilo se svake godine; zvali su ga »Dobri pastir«; smatrali su ga »putem, istinom i svjetlom, iskupiteljem, spasiteljem, Mesijom«;
identificirali su ga i kao lava i kao jaganjca; njegov sveti dan bio je nedjelja, »dan Gospodnji «; Mitrin glavni blagdan slavi se na dan kada je uskrsnuo, što je kasnije postao Uskrs; njegova religija imala je euharistiju odnosno »Gospodnju večeru«.

KRIŠNA U INDIJI I ISUS

Krišna i Isus dijele više od sto sličnosti, a čak preko tristo ako se uračunaju različita nekanonska evanđelja. Osim sličnosti imena, Krišnu je rodila djevica Devaki (»Božanstvena«); njegov otac bio je tesar; njegovom rođenju prisustvovali su anđeli, mudraci i pastiri te je bio darivan zlatom, tamjanom i mirhom; progonio ga je tiranin koji je naredio pokolj tisuća novorođene djece; bio je kraljevskog podrijetla; kršten je na rijeci Gangi; radio je čuda; uskrsavao je mrtve i iscjeljivao gubavce, gluhe i slijepe; poučavajući ljude o milosrđu i ljubavi koristio je parabole; »živio je siromašno i volio siromašne«; doživio je preobraženje pred svojim učenicima; prema nekim legendama, umro je na drvetu odnosno bio razapet između dvojice lopova; ustao je iz mrtvih i uzašao na nebo; naziva ga se »pastirskim bogom« i »bogom svih bogova«; smatrali su ga »Iskupiteljem, prvorođencem, nositeljem grijeha, osloboditeljem i univerzalnom riječi«; bio je druga osoba u Trojstvu i proglasio se »uskrsnućem« i »putem do Oca«; smatrali su ga »početkom, sredinom i krajem« (»Alfa i Omega«), kao i da je sveznajuć, sveprisutan i svemoćan; njegovi učenici dodijelili su mu naslov »Jezeus«, što znači »čisti duh«;Krišna se trebao vratiti i boriti sa »Princem zla« koji će opustošiti zemlju.

Ime »Krist« potječe od hindske riječi »Kris« (kao u Krišna), koja označava Sunce. Nadalje, budući da su Horusa zvali »Iusa/Iao/Iesu« »KRST«, a Krišnu »Jezeus« stoljećima prije nego što je sličnim imenom nazvan bilo koji židovski lik, možemo sa sigurnošću pretpostaviti da je Isus Krist tek ponavljanje, između ostalih, Horusa i Krišne, kaže Acharyja.

EGIPATSKI ZAPISI

U pripovijesti o »Lazaru«, mumiji koju je Isus uskrisio iz mrtvih, kršćanski prepisivači nisu bitno promijenili ime – »El-Azar« je bilo ime egipatskog mrtvaca kojeg je Horus podigao iz mrtvih 1000 godina prije židovske verzije. Ta priča je alegorija za Sunce koje se vraća iz mrtvila. Horusov glavni neprijatelj – izvorno Horusovo drugo lice ili »mračni« aspekt – bio je Set odnosno »Sata«, od čega potječe »Sotona«. Horus se borio sa Setom na isti način kao što se Isus bori sa Sotonom, četrdeset dana u divljini. Taj mit predstavlja trijumf svjetla nad tamom, odnosno povratak Sunca kako bi prekinulo teror noći. I doista, to što kršćani vjerske dužnosti obavljaju nedjeljom (nedjelja na eng. = Sun-day – dan Sunca; op. prev.) možda odaje pravo podrijetlo njihova boga i bogočovjeka. Drevnim narodima Sunce je bilo tako važno da su napisali »Sunčevu knjigu« odnosno »Helio Bibliju«, odakle je nastao izraz »Holy Bible«.

Ni postojanje 12 patrijarha i 12 učenika ne bi bila slučajnost, jer postoji dvanaest astroloških znakova i mjeseci. Poput Herkulovih 12 zadaća i 12 Horusovih »pomagača«, Isusovih 12 učenika simbol su za znakove Zodijaka i ne predstavljaju stvarne osobe koje su sudjelovale u drami smještenoj oko tridesete godine kršćanske ere.

SUNCE –PRIKRIVENO BOŽANSTVO

Prema Acharyji, razlog sličnosti svih ovih priča, s bogoljudima koji uskrsavaju nakon raspeća, koji čine čuda i imaju dvanaest učenika, je taj što su sve te priče utemeljene na kretanju Sunca nebom. Sunce i dvanaest zodijačkih znakova vidljivi su širom Planeta. Isus Krist i svi drugi bili su personifikacije Sunca, a evanđeoska priča je reciklaža mitološke formule povezane s kretanjem Sunca po nebesima.

Mnogi svjetski razapeti bogoljudi imali su svoj tradicionalni rođendan 25. prosinca. To je zato što su stari narodi prepoznali da se Sunce svake godine spušta sve do 21. ili 22. prosinca, zimskog solsticija, kada se na tri dana prestaje gibati prema jugu te se zatim ponovno počinje kretati prema sjeveru. Tijekom tog razdoblja, proglasili su drevni narodi, »Božje sunce« na tri dana »umire« a (zatim) biva »ponovno rođeno« 25. prosinca. Ljudi iz davnina prilično su dobro shvatili da bi bili u velikoj nevolji da se Sunce ne zaustavi i ne počne kretati u suprotnom smjeru. Stoga su brojne različite kulture rođendan »sunca Božjeg« slavile 25. prosinca.

Na nekim područjima kalendar je izvorno počinjao u konstelaciji Djevice i stoga je Sunce »rodila Djevica«. Sunce je »Svjetlost svijeta«, »dolazi s oblacima i gledat će ga svako oko«. Izlazi ujutro kao »Spasitelj čovječanstva«, ima koronu, »krunu od trnja«, odnosno aureolu, »hoda po vodi«.»Pratitelji«, »pomagači« odnosno »učenici« Sunca su dvanaest mjeseci i dvanaest znakova Zodijaka ili konstelacija kroz koje Sunce mora proći. Sunce je u dvanaest, u podne, u kući ili hramu »Najvišem«; stoga »on« počinje »posao svojeg Oca« u »dobi« od dvanaest godina. Sunce u svaki znak Zodijaka ulazi pod kutom od trideset stupnjeva; stoga »Sunce Božje« počinje svoju službu u »dobi« od trideset godina. Sunce je obješeno na križu odnosno »razapeto«, što predstavlja njegov prolazak kroz ekvinocije, pri čemu je proljetni ekvinocij Uskrs.

Drevni ljudi nisu bili praznovjerna gomila koja je doista vjerovala da su njihova božanstva stvarne osobe. No, bilo je korisno drevne narode prikazati kao neprosvijećenu rulju koja je trebala »svjetlo Isusa.« No, ti narodi nisu u svojim moralnim načelima i duhovnim praksama bili manje napredni, a i dobro su znali da su njihovi bogovi astronomske i atmosferske prirode.

Stoga, prema mnogim znanstvenicima, niti Isus nije bio povijesni „učitelj“ koji je hodao zemljom prije 2000 godina, već mit sastavljen od drugih mitova i polubogova. A svi su personifikacije sveprisutnog mita o Bogu-Suncu.

Što možda za religiju zvuči heretički, ali u biti je još i pravednije – jer Sunce je izvor života na Zemlji. Zašto ga ne bismo slavili kao takvog? Što, uostalom, možda i radimo, a da niti ne znamo.

- 00:46 - Komentari (243) - Isprintaj - #

Vizionar

Linkovi

27.12.2007., četvrtak