VIZIONAR - magazin na rubu znanosti.
Za one koje zanimaju pouzdane informacije o fenomenu NLO-a, free energyju i održivom razvoju. U svijetu čuda nema ih potrebe izmišljati. Stoga je VIZIONAR neprekidno u potrazi za znanstvenim potvrdama naizgled nepostojećih pojava, holističkim pogledom na svijet i tragovima davno zaboravljenih civilizacija.
Na svim kioscima (ili na broj 01/6683630) Raniji brojevi
Nastavit ću temu iz prethodnog posta, zato jer me za jezik povukao komentar “mladena 77”, koji je spomenuo misiju STS-75 i dao link na snimku s te misije. O toj sam misiji pisao za Večernji, ali novine ipak još uvijek nemaju mogućnost prikazivanja video-snimki (uopće ne sumnjam da će u bliskoj budućnosti imati!) Još jedan pogled na ovu snimku podsjetio me o kako je zanimljivoj pojavi riječ. Pojavi koju uvijek vrijedi još jednom ispričati.
Snimku sam zalijepio dolje, ali evo i priče koja govori o čemu se tu zapravo radi.
Najslavnija snimka Martyna Stubbsa (to je onaj iz prethodnog posta) jest ona s misije STS-75. 25. veljače 1996, na prvom probnom letu eksperimentalne spone za vučenje i postavljanja satelita u orbiti, došlo je do nezgode. Dok je space shuttle vukao iza sebe dvanaest milja dugu sponu, ona je bila bombardirana nabijenim česticama iz gornje atmosfere i kozmičkim zrakama sa sunca. Mada je riječ bila o jakom materijalu od sintetičkih vlakana, on je na sebi skupio višak elektriciteta koji je slomio sponu, odvajajući je od shuttlea i tako je misija vrijedna 400 milijuna propala.
Kamere sa shuttlea su snimale kako se spona i njen multimilijunski teret udaljuju. Tri dana kasnije, 28. veljače, kad je Shuttle već bio udaljen od spone preko sedamdeset I sedam morskih milja, pojavila se gomila NLO-a koji su se žustro kretali ili plutali oko spone i satelita. Astronaut Claude Nicollier je ručnom crno-bijelom kamerom dizajniranom da vidi u "skoro ultraljubičastom" spektru nevidljivom ljudskom oku, snimio preko pedeset divovskih pulsirajućih objekata. Za neke se činilo da emitiraju bljeskove u pravilnom sinkroniziranom uzorku, dok su drugi veći objekti prolazili iza spone. Na temelju duljine spone moglo se procijeniti da imaju promjer najmanje dvije do tri milje - ovisno o tome koliko je objekt bio daleko iza spone.
Sama činjenica da su NLO-i jasno prolazili iza spone, a ne ispred nje, eliminirala je mogućnost optičke iluzije do koje bi moglo doći kad bi maleni objekti prolazili ispred kamere, a činilo bi se da se nalaze pokraj udaljenog pozadinskog objekta. NASA-ini dužnosnici rekli su da su objekti na video-snimci oko spone komadići leda koji prolaze blizu kamere ispred udaljene "preeksponirane" spone. No, mutni prozirni krugovi koji dosta nastaju fokusiranjem na veliku daljinu izgledaju drugačije, ne može ih se jasno razlikovati, nemaju na sebi zarez, ne pulsiraju i ne prolaze iza predmeta kojega se snima.
PULSIRAJUĆI NLO
Isprva nije bilo jasno zašto kabel, pretanak da bi ga se vidjelo iz udaljenosti od 77 milja, na snimci izgleda tako širok, nesrazmjerno sa svojom pravom debljinom. Ustanovljeno je da je uzrok tome bio suncem pobuđeni električni naboj na sponi. Kako je ona stalno bila nabijana visokonabijenim česticama iz svemira i iz jonosfere, stvarala je magnetno polje koje je, obasjano suncem, bilo vrlo vidljivo. Također, iz spone je oslobođen plin koji je postao ioniziran, što je moglo stvoriti efekt neonske svjetiljke. Niti debljina spone, čini se, nema veze s “out-of-focus” teorijom.
Osim toga, NLO-i su pulsirali. Kada se snimka zaustavi I pušta sličicu po sličicu, vidljivo je da cijeli objekt pulsira, a u sredini objekta nalazi se crna točka nalik rupi koja se pulsiranjem povećava I smanjuje, što su neki istraživači (poput Davida Serede u filmu “The Case for NASA UFOs”) povezali sa suštinom pogona tih objekata. Njihova teorija (za koju vam preporučam Seredin film) govori da pulsiranje objekata ukazuje da objekti koriste takvu fiziku koja im omogućuje da putuju brzinama nekoliko puta većim od brzine svjetlosti.
RSS
| Komentari da/ne?
