srijeda, 28.08.2013.
Pssst...
Samo šuti…
Dok tišine krijepe i vidaju rane
a utvare prošlosti snivaju u sjeni
Zavuci se u šutnju
i dočekuj praskozorja bezglasno
bez šapata
bez vriska
jer u škrinji prepunoj besmislenih riječi
onu pravu ionako pronaći ne umiješ
Samo…
šuti
petak, 10.06.2011.
Dugo te nema na razmeđi snova
a toliko toga još mogla bi dati
Ja čekam,
i šutim…
A slutim;
kad zalutam jednom pod prozore tvoje
po tuzi ću te prepoznati
ponedjeljak, 06.09.2010.
TVOJE RUKE
Uzdam se u tvoje ruke.
Jer, doći će vrijeme
kad širinom oka nećeš obuhvatiti svu moju tugu
a srce naviklo na spokoj
ne prepozna nemir u mom dahu.
Kad, naučen da raspoznaš nafinije promjene
u boji mog glasa,
ne uspiješ odrediti smjer mojih koraka,
a riječ u grudima zamre
ustrašena ledenim odjekom mojih tišina...
ja uzdat ću se u tvoje ruke.
Jednostavno,
propni se na prste
i nježno s neba uberi mi zvijezdu.
Tad znat ću – ništa izgubljeno nije!
ponedjeljak, 23.08.2010.
ŽELIM, ŽELIM...
Zvijezda za zvijezdom, suza za suzom, raskošnim su baršunom nebeskog svoda i pustopoljinama obraza moga nježno klizile. U nepovrat...
Želim, želim, želim... Toliko je želja duša nemirna izrodila, a najveća od svih ispuniti se ne može. Jer tebe, mila, vratiti ne mogu, iako su uza te vezana najljepša moja sjećanja na nevine dane djetinjstva, iako na te podsjeti svaki pogled uprt ka rascvalim poljima svemira.
Sjećaš li se kako smo nestrpljivo očekivale noći uoči Velike Gospe, pa krišom na rosnoj travi ležale do prvih naznaka zore i brojale zvijezde padalice. Nizale smo želje mladenačke k'o skupocjenu bisernu ogrlicu te je od zavidnih pogleda pažljivo skrivale. Da u tajne naše tkogod ne pronikne, da nadanja nam i snove netko ne urekne. Shvatile smo ubrzo da se želje ne ostvaruju tek stoga što su u misao uobličene ili glasno izrečene, no, to ljepotu tih trenutaka nije umanjilo. Oni mudriji i s manje zanosa odavno bi odustali. Mi smo staloženo zaključile da bi na svijetu nastao kaos kad bi svatko, pa tako i nas dvije, dobio baš sve što poželi, i kroz smijeh nastavljale nabrajati: želim, želim, želim...
Zvijezda po zvijezda, suza po suza, tiho su padale u toplu ljetnu noć. Znaš, mila, željela bih te ponovno primiti za ruku kad tama obgrli dosege našeg oka, i u tom se zajedništvu osjetiti krotkom i ranjivom pod beskrajnom kapom svemirskom. Nedostaje mi tvoj smijeh, zavjerenički pogled, sposobnost da bez riječi pronikneš u najskrovitije zakutke moje duše. Jednostano... nedostaješ. Pa se pitam, osjećaš li i ti istu prazninu? Promatraš li me odnekud odozgo, žališ li možda, onako iskreno kako si jedino ti znala, što nas vremena i prostori dijele. A ove zvijezde što paraju nebo, jesu li baš sve suze sv. Lovre, ili je koja možda i iz tvog oka skliznula? U nepovrat...
PS.
Vir, 12. kolovoza 2010. Ležim na mekoj travi s dvije mlade djevojke, djevojčice još. Jedna od njih moja je kći. Zagledane smo u nebo, ja prepuna emocija a one uzbuđene i oduševljene jer prvi puta gledaju potok meteora. Objašnjavam im što se to na nebu događa, pričam im o zviježđu Perzej iz kojeg prividno izlazi meteorski roj Perzeidi i napominjem da je ta pojava u narodu znana kao suze sv. Lovre. Upijaju svaku riječ, ponavljaju i propitkuju, kao da bi u nekoliko trenutaka htjele doznati sve tajne svemira. Tada spominjem tebe. Djevojčicu s kojom sam nekada upoznavala i zavoljela zvijezde. Ženu koja je otišla prerano, a ja se s tim još nisam pomirila. One slute veličinu moje tuge, šutke me primaju za ruke i prave se da ne vide izdajnički trag suza na mom obrazu. Moja kći kaže – mama, možda i ona noćas plače. Nebom, širok trag ostavljajuć, proleti zvijezda. U nepovrat...
utorak, 20.07.2010.
TIŠINA
izreći ću tvoje ime negdje pred svitanje
samo jednom još
a onda zanijemiti
želje zapečatiti šutnjom
i povezati čvrstim konopom stvarnosti
(naraskidive čvorove zavezat ću
da ih neumoljive ruke vremena
nikada više ne raspetljaju)
kako ću dalje pitaš se
ne brini
ja umijem trajati i u tišini
ja umijem šutjeti
opkoljena osmijesima nekih sretnijih ljudi
i hoditi svijetom zaštićena neprobojnim oklopom
naizgledne bezosjećajnosti
učahurena u iluziji zadovoljstva
šutke ispraćati zalutale udvarače
željne tek pokojeg ishitrenog zagrljaja
ja mogu dočekivati zore usplahirenih ruku
i očiju upalih od nesnivanja
ali bez ijednog uzdaha odbjeglog
(toliko je u meni prkosa skorenog)
ja umijem satima stajati na kiši
bez da itko pomisli da plačem
samo još jednom izgovorit ću ime tvoje
tiho
jedva čujno
da ne uznemiri vjetrove
ledeni zvuk moga glasa
otrgnut iz jecaja neke zaboravljene jeke
da ne obeščastim s tih nekoliko slova
sve raspamećene uzlete duša
za nekih sretnijih vremena
da ne pomisliš kako žalim
za riječima nekim
prešućenim
izgovorenim
ili tek u misao zametnutim
i šutjet ću danima
godinama
okamenjena od straha
da glas mi se slučajno ne omakne
kad san me ipak prevari
u noći nekoj
od guste tuge satkanoj
šutjet ću sve dok
obeshrabren
ne svikneš na tišinu mog glasa
i dok presahle usne ne zaborave
kako se uopće zoveš
četvrtak, 01.04.2010.
TEBI, MALENA MOJA...
Želim ti, jedina moja,
sunca koliko stane u zjenicu modrog ti oka,
ljubavi koliko podnijeti znade još djetinje ti srce
i dobrote pregršt,
koliko rukom tananom obuhvatiti možeš.
Želim ti, najdraža moja,
da pamtiš djetinje snove dok na ramenu si mome
od svih pogleda zlokobnih zaštićena počivala,
prvo proljetno cvijeće koje smo u vijenac plele
i u zlaćane uvojke tvoje uplitale,
i ubod ružina trna
kad ljepotom zanesena nisi ga vidjela
pa prstić nježni rasparala.
I nadam se,
onako majčinski iskreno i brižno,
da ponijet ćeš u sebi za dane neke buduće
spoznaju kako su i snovi i ljepota i bol jednako vrijedni
i duši neophodni.
Želim ti, malena moja,
dok utiskujem poljubac u tvoj porculanski obraz,
da sačuvaš osmijeh vedar za neka tmurna vremena
i dijete u sebi u godinama kad postaneš žena.
(Malena moja, sretno ti proljeće petnaesto...)
četvrtak, 04.03.2010.
ZA PUNE LUNE ...
usnuh proplanke meke kojima nisi hodio
niske jutrenja plavih u kojim me nisi pohodio
i sanjah serenade koje mi nisi pjevao
frak sa leptir mašnom što nisi za me odijevao
sanjah zatomljen uzdah što si ga od mene skrivao
pupoljke oholih ruža što nikad mi nisi darivao
kuću sa crvenim krovom usnuh i drvenim vratima
u kojoj nisam se tebi nadala, čekala satima
sanjah sebe bez tebe i suza je već zacaklila
tad s ove strane snova ruka me tvoja dotaknula
ugledah odraz svog smješka, moj pogled u očima tvojim
ma nek te preotmu snovi na javi dok zovem te svojim
srijeda, 17.02.2010.
MEMENTO
čudno su zadrhtale raspucane daske
nakon njena odskoka...
kao da se boje neće li zauvijek ostati
u pokretu okamenjena
izvan granica prostora i vremena zarobljena
u najdražoj haljinici baletnoj
o zrak ustajali obješena
nitima nevidiljivim...
ovdje je slobodna...
na tren
i sama se zapitala
hoće li se kazaljke sata ikada više pomaknuti
u bilo kojem smjeru
ili će u vječnost uplesati sada
kad konačno počinje pripadati sebi...
jer jedino ovdje
u skoku
u letu
između dva koraka plesna
zaustavljena
ona ćuti otkucaje svojeg ustreptalog srca...
a slutila je
prevarit će je vrijeme
i novi god urezan duboko u stablo njena dozrijevanja
dočekat će je
čim vršcima prstiju nemirnih
ponovno dotakne tlo...
(dragoj balerini...)
petak, 05.02.2010.
LOPOVSKI PRSTI
ukradi me
nećeš požaliti
oboje znamo da godinama već vrebaš
na izdajnički drhtaj moje ruke
dok otupjelim srpom žanjem klasje vremena
i otkose želja vežem u jalovo snoplje bezvolje
stoga ohrabri se
sačekaj me na rubu šume
ukalupljenih misli
pa kad krenem putem za kojeg tek slutim
da ka razočarenju vodi
(ili gore još – u ravnodušnost)
iskorači preda me
i uhvati me čvrsto
kad pod nogom zašušte
nemiri godinama potiskivani
pa iako sam se nagledala svih čuda ovoga svijeta
nek ostanem iskreno iznenađena ugledavši tebe
s licem dječaka
očekivanjima muškarca
i prstima lopova
otmi me
jer samo tako pripasti ti mogu
na sigurno me spremi
jer krhka sam i lomna
u kut pogleda možda
za raskoši nekih ljubačastih sutona
titraj glasa dok moje ime izgovaraš
razigrani ritam tvojih koraka
smjesti me na rub osmijeha
namamljenog spoznajom da konačno si
dotaknuo snove
ukradi me vremenu koje nam ne pripada
kojem mi ne pripadamo
pa u vječnost ponesi miris raskošnih mojih bedara
dok prebireš po koži glatkoj
kao po strunama lutnje oštećene
lopovskim prstima svojim
ja čekam...
četvrtak, 21.01.2010.
U MOJOJ KOSI...
uplele se u moje kose
srebrne tuge zimskih večeri
pa mirišu
i dišu
zamrla srca sanjive dveri
zasiplju kišom biserne rose
zaplele se u kose moje
jagode prve proljeća rana
pa se smiju
i zriju
otiske stopa turobnih dana
čarobnim kistom vedrinom boje
utkale se u uvojke meke
varljive ljetne treptave zvijezde
pa gore
do zore
žale na kojim se nadanja gnijezde
skrivaju velom čežnje daleke
čipkaste magle jeseni zrele
spustile se niz slap kose moje
pa ga mute
i šute
dok novo sjeme strpljivo broje
i plodnom rukom obilje dijele
usnuli mi u raskošnoj vlasi
svi noći, dani, inja i kiše
pa sniju
i bdiju
nad snovima što vjetar ih njiše
prije no vrijeme plamen ugasi
-------
ps. moja kosa ovih dana završila pod škarama...
