čudno su zadrhtale raspucane daske
nakon njena odskoka...
kao da se boje neće li zauvijek ostati
u pokretu okamenjena
izvan granica prostora i vremena zarobljena
u najdražoj haljinici baletnoj
o zrak ustajali obješena
nitima nevidiljivim...
ovdje je slobodna...
na tren
i sama se zapitala
hoće li se kazaljke sata ikada više pomaknuti
u bilo kojem smjeru
ili će u vječnost uplesati sada
kad konačno počinje pripadati sebi...
jer jedino ovdje
u skoku
u letu
između dva koraka plesna
zaustavljena
ona ćuti otkucaje svojeg ustreptalog srca...
a slutila je
prevarit će je vrijeme
i novi god urezan duboko u stablo njena dozrijevanja
dočekat će je
čim vršcima prstiju nemirnih
ponovno dotakne tlo...
(dragoj balerini...)
Post je objavljen 17.02.2010. u 18:40 sati.