Želim ti, jedina moja,
sunca koliko stane u zjenicu modrog ti oka,
ljubavi koliko podnijeti znade još djetinje ti srce
i dobrote pregršt,
koliko rukom tananom obuhvatiti možeš.
Želim ti, najdraža moja,
da pamtiš djetinje snove dok na ramenu si mome
od svih pogleda zlokobnih zaštićena počivala,
prvo proljetno cvijeće koje smo u vijenac plele
i u zlaćane uvojke tvoje uplitale,
i ubod ružina trna
kad ljepotom zanesena nisi ga vidjela
pa prstić nježni rasparala.
I nadam se,
onako majčinski iskreno i brižno,
da ponijet ćeš u sebi za dane neke buduće
spoznaju kako su i snovi i ljepota i bol jednako vrijedni
i duši neophodni.
Želim ti, malena moja,
dok utiskujem poljubac u tvoj porculanski obraz,
da sačuvaš osmijeh vedar za neka tmurna vremena
i dijete u sebi u godinama kad postaneš žena.
(Malena moja, sretno ti proljeće petnaesto...)
Post je objavljen 01.04.2010. u 14:58 sati.