ukradi me
nećeš požaliti
oboje znamo da godinama već vrebaš
na izdajnički drhtaj moje ruke
dok otupjelim srpom žanjem klasje vremena
i otkose želja vežem u jalovo snoplje bezvolje
stoga ohrabri se
sačekaj me na rubu šume
ukalupljenih misli
pa kad krenem putem za kojeg tek slutim
da ka razočarenju vodi
(ili gore još – u ravnodušnost)
iskorači preda me
i uhvati me čvrsto
kad pod nogom zašušte
nemiri godinama potiskivani
pa iako sam se nagledala svih čuda ovoga svijeta
nek ostanem iskreno iznenađena ugledavši tebe
s licem dječaka
očekivanjima muškarca
i prstima lopova
otmi me
jer samo tako pripasti ti mogu
na sigurno me spremi
jer krhka sam i lomna
u kut pogleda možda
za raskoši nekih ljubačastih sutona
titraj glasa dok moje ime izgovaraš
razigrani ritam tvojih koraka
smjesti me na rub osmijeha
namamljenog spoznajom da konačno si
dotaknuo snove
ukradi me vremenu koje nam ne pripada
kojem mi ne pripadamo
pa u vječnost ponesi miris raskošnih mojih bedara
dok prebireš po koži glatkoj
kao po strunama lutnje oštećene
lopovskim prstima svojim
ja čekam...
Post je objavljen 05.02.2010. u 10:25 sati.