srijeda, 29.10.2008.
HAPPY BIRTHDAY TO ME...
Tog četvrtka, dvadesetdevetog dana mjeseca u kojem pada lišće, prije četrdeset četiri godine, ništa se značajno u svemirskim razmjerima dogodilo nije. Tek je jedno tamnokoso dijete ugledalo svijet u točno 18 sati. Niti minutu prije, niti minutu kasnije, već točno u trenutku kada su se kazaljke na satu slile u jednu crtu. Zaplakala bih i sama, vjerujem, ali su me svejedno počastili udarcem, lupkanjem, za svaki slučaj. Zaplakala sam tada, no, brzo sam shvatila da od plača nema velike koristi. Stoga sam kasnije u životu teško i rijetko plakala, skrivala suze i bijesnila sama na sebe kad bi pred nekim tako ogolila dušu.
Prvo čime su mi odredili životni put bilo je ime. Iako se nekako očekivalo da će me (po babi) nazvati Anđa, moja mati srećom je bila uporna u svojoj nakani da mi nadjene, za ono podneblje, mnogo, mnogo modernije ime. Srećom, kažem, jer bi ime Anđa nosila za ranog djetinjstva kao nešto sramotno, kao trajnu oznaku da sam mala seljančica iz neke zabite, sirotinjske selendre u kojoj nema struje, nema asfalta, nema vodovoda ni kanalizacije, gdje Bog nije rekao „laku noć“ samo zato jer odveć u njega vjeruju. Tada mi se takav „biljeg“ nije činio nimalo poželjnim.
Ubrzo sam naučila da se svoga podrijetla ne treba sramiti već se njime dičiti, da se treba ponositi svojom vjerom, svojim genetskim naslijeđem te moralnim i ljudskim vrijednostima koje su mi odmalena usadili. I požalila sam što su mi stabljiku još nezrelu rano od korijena otrgnuli i krševite ledine rodne mi Hercegovine zamijenili nekim pitomijim predjelima. A korijen je moj čvrt, duboko u zemlju urastao, dvostruko prepleten, jer djedovi su moji gotovo susjedi bili pa mi se istom zemljom i istim kišama korijenje zadajalo. Uskoro sam oćutila tihu čežnju za livadom nad kojom vjekovni stećci bdiju, odrinom pred oronulom kamenom kućom i nebom s rojevima zvijezda kakvih nigdje nema. Jer ondje je, kaže moj otac, nebo čovjeku bliže pa se zvijezde jasnije vide.
Polako, neprimjetno, pod budnom paskom strogih roditelja, izrastala sam u osjetljivo i osjećajno, pomalo samozatajno biće koje je uživalo otkrivajući ljepotu i tamo gdje je, naizgled, nije bilo. Jedno od najvećih otkrivenja bila ja ljubav prema poeziji i pisanoj riječi. Pronašla sam čudesno vrelo u kojem mogu rastočiti tugu i razočarenje, u kojem se mogu osnažiti i pročistiti misli. Opjevati bol ili opjevati ljubav, jednakom snagom i jednakim žarom, postala je nasušnja potreba moje zanesene duše, ali ma koliko uživala lebdeći u oblacima, strpljivo sam se i uporno držala čvrsta tla, i tako balansirajući između sna i stvarnosti uspijevala sačuvati bistru glavu.
Ljubav i prijateljstvo bile su oduvijek vrijednosti bez kojih nisam mogla opstati. Voljela sam rijetke, ali se u ljubavi predavala potpuno, bez zadrške. Jednako tako, uz brojne poznanike tek manji broj ljudi smatrala sam prijateljima, a prijateljstva su naša većinom još u djetinjstvu stasala i do dana se današnjega održala. No, najvrijednije što sam imala i što imam, to je moja obitelj; sinovi, kćer i suprug. Srećom, i moji roditelji, i brat i šogorica, i muževi roditelji i njegova sestra s obitelji, svi smo na okupu, živimo u krugu nekoliko kilometara. Pa ma koliko puta nam se to učinilo kao nedostatak i prijeti da preraste u nadgledanje jedni drugih, te pretjerano petljanje nekome u život, imati obitelj blizu nemjerljivo je ikakvim ljudskim mjerilima. Pogotovo u trenutcima velike sreće ili velike boli. Uvijek ističem da smo blagoslovljeni, mada ponekad nismo toga svjesni.
Trenutno radim posao kojeg doista volim. No, ne mogu reći i da sam njime zadovoljna (a tko je?) Stoga nezadovoljna radnim vremenom (a tko nije?) i novčanom naknadom za moj trud (a tko je zadovoljan?) u posljednje vrijeme sve češće razmišljam o promjeni zaposlenja. Ova pitanja u zagradi me nekako lažno tješe da je svugdje manje-više isto, i zbog toga sam još uvijek tu gdje jesam. Ipak, obzirom da povećanje obima posla nužno znači i manje vremena za obitelj, prijatelje, odmor i neke sitne hobije, mislim da ću se uskoro konačno odvažiti za radikalan rez i krenuti (još jednom) ispočetka. Nije me strah, samo postajem lagano umorna.
Početkom godine otkrih napokon i ja čari blogiranja. Vremena provedenog ovdje sa zanimljivim virtualnim društvom nije mi žao, žalim samo što ga nemam dovoljno ili barem ne onoliko koliko bih željela. Čudno je kako je ovdje lako otvoriti dušu potpuno nepoznatim ljudima. Kako nakon par razmijenjenih riječi nekoga upoznamo bolje nego ljude s kojima svakodnevno komuniciramo. I puštamo strance u dvore srca i snova, kao da su njima oduvijek hodili. Otkrivamo tek ono što želimo da se o nama sazna, no, promućurni mozgovi uspijevaju iščitati mnogo toga i između redova.
Danas, na moj rođendan, poželjela sam reći vam ponešto o sebi, stoga ova mala ispovijed. Osnovne činjenice o Mirjani Marković već ste mogli pročitati sa strane, no, učinilo mi se prikladnim danas pojasniti tko doista jesam. Ne kakve su mi boje oči i kosa, koliko sam visoka i teška, i koje su mi ocjene pisale u indexu, nego tko sam ja, Poezija duše. Od kakve sam materije i kojih snova sazdana.
Oni koji me poznaju dugo i dobro reći će da sam veoma tvrdoglava i uporna, sve radim polako i pedantno, želeći doseći savršenstvo. Reći će i da sam svojeglava, ponekad teška, neumoljiva, pomalo dosadna u ponavljanju svojih zahtijeva kao i odlaganju nekih stvari koje mi trenutno nisu visoko na listi prioriteta. I bit će, naravno, u pravu. Reći će možda i da sam iskrena, pouzdana, smirena, skromna, vedra duha i široka srca. Nadam se da su i tada u pravu. Ono što ja vidim kad zatvorim oči i zavirim u svoju dušu, mene čini zadovoljnom i spokojnom. Ono što vidim kad pogledam u ogledalo ionako nije odveć bitno.
Sretan nam rođendan, draga Poezijo.
Hvala, Mirjana, hvala...
ponedjeljak, 20.10.2008.
TOUNJČICA
Suočeni s vječitom dvojbom
treba li biti hrabar
ili je bolje biti mudar
pred zaprekama poput
visine
dubine
hladnoće
zaključimo da hrabrost nije
nedostatak straha
već je hrabrost postupiti mudro
onda kada se bojimo
(mom šogoru Strehi, za sva naša druženja...
i sjećanje na dan kad je on bio ludo hrabar,
a ja bojažljivo mudra...)
četvrtak, 09.10.2008.
TKO MI TE UZE?
Osvanuše jutra u se povučena
bez imalo sjaja, bez i trunke boje.
Tiho su mi rekli da te više nema;
otišla si tamo gdje se zvijezde roje.
Grcat ću u kutu, suzama se pojit;
Tko li mi te ote, tko li mi te uze?
Čije će se usne za me Bogu molit,
čija će mi ruka sada brisat suze?
(mojoj baki)
