Jutrima osunčanim sam te dočekala,
poput dunja čiji se miris širio,
nošen mislima i osjećajima,
podsjećajući na bakine skute,
na djetinjstvo, prvu ljubav, mladost.
Dunja, zrela i mirišljava,
na ormaru, u toplini sjećanja,
kao svjetionik moje duše,
kao znak moga srca.
Ugostila sam te u sebi,
okupala te čarobnim bojama i mirisom,
snove ti uronila u jesen,
mislima te svojim obavila,
kišu ljubavi prosula po nama i ostavila trag,
mirisni trag dunje, da nas sjeća na naše vrijeme,
prije nego prestanemo
trajati i odemo u vječnost.
Tebi sam podarila sebe,
miris svojih snova i ljepotu trenutka
uokvirenu ljubavlju
mirisne dunje.

Čitajte stihove kao poeziju, kao moj izričaj, ne kao moj život. Stihovi koje pišem nemaju uvijek veze sa mojim stvarnim životom. Oni su tek trenutak zabilježen u vremenu, inspiracija koju ne crpim isključivo iz svog života, nego iz realnosti koja me okružuje!

Richard Clayderman - Ballade pour Adeline

Mirisni tragovi u meni

Miris zrele Dunje


"Posrnut ćete, ali nećete pasti; a ako se i desi - izuzetan slučaj - baš i sam pad, nećete se povrijediti nego ćete, čim se pridignete, produžiti mirno i bodro svoj put. Različiti ste od svega oko sebe, sve vam prijeti i sve vas ugrožava, ali vam se ne može ništa zlo i nepopravljivo dogoditi, jer u vama, od začetka vašeg, živi skrivena i neuništiva iskra životne radosti koja je moćnija od svega što vas okružuje. Samo ćete cijelog vijeka, sve do posljednjeg daha, patiti zbog svog neprirodnog položaja u svijetu u koji ste bačeni. Tako se može reći da vam je, kroz sve mijene i obrate dugog života, dvoje zajamčeno i osigurano: duga patnja i sigurna pobjeda."






petak,19.09.2008.

U drhtajima se prepoznajemo




Vežem se u snopove užarenih drhtaja,
Mirišem na jutrom pokošeno sijeno.
Izvuci iz mene sve raskoši žene,
Nek mi tijelo tvojim bude uvijeno.

* * *

Koga si noćas dodirivao,
Dok su zvijezde svijale
Gnijezdo u utrobi neba.
Jesi li me makar mislima
U dvoranama sjećanja prizivao,
Ili je nagost moja zarobila
Sve ovojnice putenih snova,
Dok sam se sva drhtava
Po dlanovima strasti razlijevala.
Onako sama, u titrajima tijela,
Ljubavlju oplemenjena, a zaboravljena.

Na zidovima poredane sjenke snova,
I znoj koji se cijedi u mukama čekanja.
Ugrizom za usne zatomljujem krik
U nemoći da te stvarnog dodirnem.
Plaču li to zidovi suzama sjena
Kroz pogled sjetnih jesenjih očiju?
Na orošenom prstu kap, kao kugla,
U kojoj razaznajem tebe u odlasku
Bez riječi, sa rukom u lijevom džepu
Gdje si sakrio našu poslijednju nadu
Ispijenu, onemoćalu, slomljenu i slijepu..

U mojoj bezgrješnosti su se utopli,
Svi tvoji ovozemaljski, pogubni grijesi,
I još da ih ima, mogli bi unutra stati
Okajala bih ih ne pitajući se gdje si,
I isplakala sjetno, u jednoj jedinoj suzi.
Nije mi žao uludo potrošenih godina
Ni zgaženih iluzija na pločnicima nade.
Ja samo plačem za izgubljenim uzdasima
Što mi ih tvoja prevrtljivost varkom ukrade.
Ne mirim se sa onim: čas hoću, čas neću,
Ne priznajem kako nam nije bilo suđeno.
Pa nismo ni probali, van urnebesne požude,
Dok su nam tijela pričala plamteći zaluđeno.

Neće me biti, kad te samoća snađe,
I lijeva ruka prazninom bude zaurlala.
Opraštajući, nemoći svojom sam te zaklinjala,
Dok sam ti se na otkosima besramno predavala.



stihovi i grafika by Dahlia - Miris dunje
- 12:29 - "Mirisni trag" (3) - "Pohranjen u vječnost" - #


Moj banner:






"Lako je perje pustiti, ali nije ga lako natrag skupiti.
Lako je zapaliti požar ljubavi,
ali tko ga nije spreman uzvraćenom ljubavlju gasiti ~
neodgovorno se poigrava.

Ne reci nikad nikome da ga voliš ako znaš
da ćeš svojom izjavom u njemu probuditi lavinu ljubavi
od koje ćeš pobjeći.
Jer, ranu koju ljubav otvara
samo ista ljubav moze poviti i izliječiti.".....

F.L.